Upozorenje
  • JUser: :_load: Nije moguće učitati korisnika sa ID: 391

The Hitman's Bodyguard (2017)

Napišite komentar

hitman bodigardPisati o filmovima, kinematografiji uopšte, na „civilni“ način, nije nimalo zahvalan posao. Posebno zadnjih godina. Ili to zavisi od toga kako se prema toj umjetnosti postavite?

Ako se postavimo kao kritičari, onda se očekuje čvrsta strukturalistička forma koja će sistematski analizovati filmsko djelo i prikazati ga, afirmativno ili negativno, u „ogoljenom“ izdanju, uz mnoštvo relevantnih podataka, filmskih termina i minimum vlastitih impresija.

Dosadno. Barem većini. Ja sam u manjini, ali ipak priznajem da je (po)dosadno. Ostaje nam ličniji, slobodniji i, da ne kažem, emotivniji pristup. Impresionistički. E, taj volim. Zašto? Pa zato što mogu da se „razmašem“, raspišem, nagovorim, nahvalim, „sahranim“, preporučim ili ne.

Jer MS WORD trpi sve. Osim nestanka struje, npr. Uglavnom: sloboda čoveče! Pogledaš film i opereš ga hladnom vodom na ruke, ukoliko ti se ne sviđa.

U suprotnom, pomalo suzdržano ga nahvališ (obično naoružan prilično skromnim iskustvom), čisto da se zna da je NEloš, a da si ti kuul lik koji rado opšti sa italijanskom i ruskom kinematografijom sedamdesetih, dok ti „obični“ filmovi dođu onako, usput.

Da ubiješ vrijeme. E, tu se razilazimo po pitanju razumijevanja i doživljaja filma, kao prirodne pojave uopšte.

Ja mnogo volem film. Uživam ga, svjesno, preko trideset i pet godina. I zato ne volem smarače, površne filmoljupce, hrabre avanturiste socijalnih mreža koji najčešće imaju pojma o istoriji NIČEGA. Nerado počinjem ovako napadački, ali uvod je potreban svakom filmu.

Pa barem i ovakav. Jer, prečesto se tastature laćaju pokondireni teekwan-i, Fejsbukom zadojeni, glavom nemisleći, bezobrazlukom vazdignuti. A možda sam i ja jedan od njih? Da li je Elvis zaista umro? Biće bolje.

Film o kojem želim napisati nekoliko, zamislite, afirmativnih rečenica, nije evropski. Što se mene tiče, mogao bi biti i patagonijski, potpuno je nevažno.

Zapravo, čitav film je nevažan. Totalno. On je, jednostavno, zabavan! Ukoliko ste zaboravili da je jedan od zadataka sedme umjetnosti i da nas, prosto, razonodi i unese osmijeh u proces starenja, ovakvi filmovi su snimljeni da vas podsjete na to.

Usput, podsjetiće vas i na to da je novac potrošen za snimanje mogao mnogo korisnije da se utroši, ali opet, i predizborne kampanje su preskupe i uzaludne. Mislim, ako ćemo o koristi...

The Hitman's Bodyguard, iliti Tjelohranitelj plaćenog ubice (slobodni prevod koji samo kvari utisak i prije gledanja filma) je jedan od filmova koje trebate pogledati iz više razloga. Jedan bi bio ono spomenuto ubijanje vremena subotom naveče, ako ne želite plaćati loše pivo u besmislenim kafićima ili nemate novac neophodan za plaćanje istog u spomenutim. Drugi bi bio taj što vam neće pasti na pamet da gledate neku Farmu ili Parove.

Barem dok traje film. Spasićete nešto malo moždanih vijuga koje ionako kržljaju pred cunamijem reklama i ostalih „poruka“. Ukoliko ste duhoviti, barem djelimično, imaćete priliku i da se kvalitetno nasmijete precizno plasiranom i izuzetno upornom humoru.

Da, upornom. Objasniću, donekle. Dakle, riječ je o prilično glupavom i „klišeiranom“ proizvodu u okvirima akcione komedije. Ne morate biti baba Vanga da predvidite svaki naredni potez koji slijedi nakon početka.

Ideja je sljedeća; Vrhunski „zaštitar“, kojeg igra Rajan Rejnolds (Ryan Reynolds), dobija poslovni angažman koji u opisu ima zaštitu jednog od najozloglašenijih svjetskih plaćenih ubica, a koji je, gle čuda, istovremeno i njegov smrtni neprijatelj.

Ovog potonjeg tumači Semjuel Džekson (Samuel L. Jackson), što znači da je film prepun motherfucker-a, svih boja i veličina. Vrhunski, ali frustrirani zaštitar i vrhunski, ali „otkačeni“ ubica, godinama se gledaju preko nišana, ali sada su primorani da sarađuju i prežive kroz nevjerovatna i smrtonosna dvadeset i četiri časa.

Kroz nadrealnu avanturu od Mančestera do Haga, oni, naravno, doživljavaju (i vaistinu preživljavaju) adrenalinske potjere automobilima, pretjerane (na)oružane sukobe, trku pored i kroz vodene kanale Amsterdama, i gomilu sličnih i malo vjerovatnih situacija. A zašto? Pa zbog „svjetske pravde“. Ubica treba živ stići do suda u Hagu da bi svjedočenjem poslao bjeloruskog predsjednika-tiranina na doživotnu robiju.

Spomenutog glumi Geri Oldman (Gary Oldman), što je jedina vrijednost traljavo naslikanog negativca. Pravog. Totalnog. Nema kolebanja. U suštini; crno protiv još crnjeg. I ako tu dodamo epizodnu ulogu Selme Hajek (Salma Hayek), koja tumači Džeksonovu ženu (i njegov pokretački motiv), a pri tome je podobro luđa od njega, imamo kompletan paketić za razbibrigu i prisjećanje na već legendarno plesanje na stolu. Sa anakondom.

Među vampirima. Dobro, nema nikakve veze sa tim likom, ali ne ide kafa bez rakije, ni Selma bez te scene. Mislim, i Ćićolina je bila u Parlamentu, ali ko još zamišlja njenu političku karijeru?! Uglavnom, to je otprilike čitav zaplet, a ostalo je popunjavanje praznog prostora i trošenje minuta. Sve u svemu-ništa. Pa zašto ipak i zaista gledati ovaj film?! Osim pomenutih razloga i besplatnog daunlouda sa torenta, il' preko nekog striminga. Na redu su kvalitetni elementi ovog proizvoda.
Prvo, pogledao sam Netflix izdanje, a Netflix je moj dobar drug. Ovaj neplaćeni, naravno. Nebitno ali subjektivno.

Drugo; verbalno „prepucavanje“dva smrtna neprijatelja je toliko pretjerano da je skoro pa savršeno. Rejnolds i Džekson ne prestaju da ga „meću“ jedan drugom kad god imaju priliku. A prilika je mnogo. Siguran sam da je dosta linija prepravljano u hodu, ili je pisac scenarija detaljno proučavao karaktere koji su prepoznatljivi u opusu dvojice glavnih glumaca.

Ipak, najprije će to biti rediteljski final touch, ako uzmemo u obzir da je u pitanju Edgar Rajt (Edgar Wright), meni najpoznatiji po filmovima Shaun of the Dead, Hot Fuzz i Ant-man. Neko ko je radio, i to odlično, sa Pegom (Simon Pegg) i Frostom (Nick Frost), jednostavno mora znati kako se plasira dobar štos. Tvrdim. Još ako na to dodamo kombinaciju najpoznatijeg filmskog Motherfucker-a i „najlajavijeg“ Marvelovog (anti)junaka, Dedpula (Deadpool), onda nema promašaja.

Nema. Svi propusti padaju u drugi plan pred ovom dvojicom u elementu. Oldman je dobio relativno nezanimljivu ulogu, koju opravdava samo samim sobom, ali zato Selma Hajek opravdava „romantični“ dio ove priče baš zato što je potencija na njenoj pojavi i ponašanju, a ne na glumi (Generalno, njen lik je nešto kao plod ljubavi između Martovskog Zeca i Vini Džonsa, samo sa sjajnim grudima. Prim. aut. ).

Treći element zbog kojeg vrijedi pogledati ovaj film je što se za 118 minuta može ugodno spucati gomila kikirikija uz par piva i da vam to ne padne teško na stomak. Gledaoci u Kini, doduše, imaju šest minuta manje od ostatka svijeta jer je Džeksonovo 'sovanje ipak previše za njihovu mladež. Odlučio je neko.

Ne može se Motherfucker cenzurisati koliko može psovati. Ipak, glavni kvalitet, osim gomile akcionih gegova i verbalne komike, bio bi izbor muzike. Uvijek sam spreman reći da je muzika (zvuk generalno) neprocjenjiv sastavni dio filmske umjetnosti. Ko zna, jasno mu je.

Ovdje je u pitanju „jeftinija“ varijanta, popularni saundtrek (OST), ali sasvim dovoljno i na mjestu. Muzika može oplemeniti i najtrivijalniju radnju, pa je ovdje to iskorišteno baš kako treba.

Da ne dužim sa daljnjom pričom, samo ću izdvojiti, kao primjer, numeru koja prati jurnjavu automobilima, motorima i čamcem po Amsterdamu ().

Ništa novo, ali ipak originalno. Naravno, ukoliko to posmatramo po liniji savremenih engleskih reditelja, počevši sa Gaj Ričijem (Guy Ritchie - Lock, Stock and Two Smoking Barrels, Snatch, RocknRolla, Revolver…). Kontrapunkt slike i zvuka, kao rediteljski „kec iz rukava“, opet je opravdao svoje prisustvo u savremenoj kinematografiji, posebno u tzv. akcionom segmentu.

Osim toga, buka jurnjave i pucnjave, podloženih muzikom, omogućava da bez problema konzumirate i glasne grickalice, kao rebrasti čips i slično.

Ostala galama nije neophodna, kao ni češkanje „vršnjaka2 u prisustvu ostalih, osim očekivanih zvukova odobravanja i podrške dok Selma Hajek čini moralno opravdani zulum u nekoj kafanici u kolumbijskoj vukozabiti.

Zaključak (bi bio); bolje je pogledati akcionu komediju sa dobrim glumcima nego Žikinu šarenicu. Ili nešto još opasnije. Produkcija je dovoljno „prizemna“ da ovaj film možete udobno pogledati i u kućnoj varijanti.

Ne zahtijeva ogromni ekran niti najmoderniji audio-sistem. Razbibriga bez posljedica. Za sve ostale detalje moraćete sami pogledati ovaj film jer ja niti sam plaćen, niti želim pokvariti uživanje nekoj zalutaloj duši koja poslije ovoga ipak poželi da ga „skine“ ili ode u bioskop.

 

Autor: Zoran Todorović

Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

nazad na vrh

Film

Prev Next