Recenzija djela koje je napravilo bum u javnosti: "Četnikuša", romaneskna proza Emila Vlajkija

Napišite komentar

cetnikusa roman vlajkiKnjiga u savremenom društvu ne samo da je obezvrijeđena nego i ponižena. Knjižare se zatvaraju i pretvaraju u prodavnice robe široke potrošnje. Prema planetarnim statistikama velika većina ljudi u svijetu mjesecima i godinama ne pročita ni jednu knjigu.

Istraživanja u Srbiji i Republici Srpskoj pokazala su da od sto učenika osnovnih i srednjih škola samo njih osam pročita obaveznu lektiru, remek-djela svjetske književnosti: Homera, Dantea, Šekspira, Servantesa, Molijera, Puškina, Njegoša, Balzaka, Tolstoja, Dostojevskog, Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Miroslava Krleže, Tomasa Mana, Foknera, Borhesa i druge.

Ipak, knjiga, milenijumska riznica znanja i saznanja, ne posustaje niti odustaje, istražuje, bilježi, pamti i traje. To potvrđuje i nova knjiga Emila Vlajkija "Četnikuša". Bez usluga knjižara, sa novinskih izloga privukla je pažnju čitalaca i za mjesec dana rasprodato je prvo izdanje, a u pripremi je drugo, prevodi na strane jezike i dramatizacija za scensko prikazivanje.

Književna nauka, od Aristotelove poetike iz četvrtog vijeka Stare ere do novog rezalizma-psihoanalitičkog, nadrealističkog, poetskog i "čarobnog" našeg vremena, zastupa uvjerenje da pisci ne treba da prepisuju stvarnost nego da stvaralačkim postupcima i umjećem od stvarnosti stvaraju novu stvarnost stvarniju od stvarnosti, umjetničku istinu.

Ni Vlajki u "Četnikuši" nije prepisivao doživljenu sarajevsku ratnu stvarnost iz devedesetih godina prošlog vijeka. Epskim, lirskim, dramskim, esejističkim, ontološkim i metapoetskim stvaralačkim postupcima, jezikom stvarnosti i stvarnošću jezika, faktografiju je pretvarao u umjetničku literaturu, umjetničku literaturu u faktografiju.

U ljubavni okvir mozaične kompozicije, njen romantičarski početak i tragičan kraj, asocijativnom i uporednom metodologijom, urzočno-posledičnim zakonitostima, analitički i kritički, preslikan je sarajevski ratni pakao i zlo u čovjeku, porodici i društvu, vrijeme zločina i vrijeme smrti, od praistorije, Adamovog greha, "zlatnog teleta", Mojsijevog prokletstva, Isusovog žrtvovanja i stradanja na krstu, pa kroz vijekove, pehare i pokore do naših dana.

Po Planu "novog Svevišnjeg", novog svjetskog poretka, Srbi su proglašeni za nove Jevreje, krivce bez krivice, i po volji bjelosvetskih moćnika, njihovih plaćeničkih medija i "milosrdnih anđela" nemilosrdno su rušeni srpski gradovi, mostovi, poubijana nedužna srpska djeca i oteta sveta srpska zemlja.

"Četnikuša" se čita od naslovne korice, obojene u žuto, sa tamnim nijansama, boje nacionalnih obilježja, progona, patnje, ništenja i smrti, genocida, sinteze sadržaja, oblika i poruka. U gornjem zacrnjenom dijelu je ime pisca, u donjem, jarko crvenim slovima naslovljen je naziv knjige, simbolom ljubavi ali i krvoprolića. U pozadini se naziru brda, i "oni" gore, demonizovani, "loši momci". Dole je, gde se prepoznaju sarajevski gradski motivi, "bosanski lonac" u kojem se kuvaju "naši".

Autentični događaji i autentične ličnosti oblikovane su u autentičnu pripovijest, studiju naslijeđenog i obnovljenog zla. Obezvrijeđene vrijednosti postale su mera vrijednosti i vrijednost mere, crno-bijeli obrazac mišljenja i opstajanja. U podjednakoj mjeri nezavisna i zavisna poglavlja mozaične kompozicije jedna se na druga nastavljaju, osmišljavaju i uzajamno objašnjavaju.

Rada Hadžidedić, glavna junakinja, Jugoslovenka srpskog porijekla, univerzitetski profesor, predsjednik Crvenog krsta, četnikuša, borkinja i majka hrabrost, pjesma nad pjesmama, horski pjevana zbratimljenih naroda od Triglava do Vardara, u njima je postupno oblikovana spolja i iznutra, uporedo po srodnosti i citatima iz Biblije, Klaudijom, Jevrejkom, Pilatovom suprugom, sa njenim opredijeljenjem, za Hristove opšteljudske vrijednosti, Hristovom žrtvom, stradanjem na krstu i tragičnim antičnim junakinjama.

Slute se dodirne tačke sa čojstvom njegoševskim i likovima iz kritičkog i novog realizma, Gogoljevog "Tarasa Buljbe" i "Zločina i kazne" Fjodora Dostojevskog, Andrićevog "tamnog vilajeta" i Krležinih gubitničkih i dobitničkih "Zastava".

Stvaralački tragovi idu u i do Kafkinog "Procesa" i Eliotove "Puste zemlje".

Mnogo više i bliže Radu četnikušu određuju likovi iz knjige, njen suprug Mirasad, ljekar, koji je svoje ljudsko dostojanstvo branio rezultatima rada i Hipokratovom zakletvom. Bez nacionalističkih prebrojavanja krvnih zrnaca uspješno je liječio ranjenike svih zaraćenih strana, ali nije imao lijek za teško oboljelo društvo i porodične odnose, za iznevjereno "četnikušino" jugoslovenstvo i "prevaspitanog" sina Alena, vojnika "Zelenih beretki", ubice desetina nedužnih ljudi i svoje majke.

Za Srbe on je bio Turčin, za Bošnjake četnik. Patološkom mržnjom branio se od svega što je srpsko. Kad takav Alen stupi na scenu, napetost se usija i proključa. U žestokoj raspravi s majkom o pravdi i nepravdi, zločinima nad muslimanima, u progonu Srba i Hrvata u gradu na Miljacki, pljačkama, ubijanju ljudi, po zatvorima u privatnim kućama, vjerska i nacionalna mržnja progovorila je "mjerom bez mjere". Više od svega "na svijetu" Alen je poželio da se odrekne majke četnikuše: "volio bih više nego išta na svijetu da isiječem onaj četnički dio mene“.

Prihvata "historijsko uvjerenje" da je Bosna samo bošnjačka i da se po Alijinoj "Deklaraciji" mora braniti ratom protiv nemuslimanske braće.

U izbjegličkom konvoju pored majke Rade i desetina drugih građana minobacačkom granatom Alen je usmrtio i Zlatka Koena, Jevreja, rođaka po majci Alenovog oca. U bosanskom komunizmu i samoupravnom socijalizmu Zlatko je ubrajan u "ostale".

U građanskom ratu bio je "zaštićen" od jedne, druge i treće strane, pa i od "milosrdnih anđela". Tražio je da se ljudi vole i da se jedni protiv drugih ne bore. Na svoj način i on je odredio Radin lik na mestu zločina i ljudskog zatiranja.

Njih, potomke dva istorijska naroda, u sudbinskoj i sudbonosnoj ispovesti, sjedinila je istovjetna smrt. Mnogi domaći i strani pisci priznaju da u svojim književnim djelima kad govore o drugom, govore i o sebi. Ni Vlajki nije prećutao da je u lik junakinje Rade ugradio i dio svoje životne stvarnosti iz sarajevskog ratnog vremena kada je kao predstavnik Crvenog krsta stotine i stotine Srba i Jevreja preveo preko Drine u slobodu obećane zemlje.

Takvo uvjerenje potvrđuju i crtati, komentari i analize u "Četnikuši" preuzete iz drugih Vlajkijevih knjiga, pjesničkih i autobiografskih: "Biti i nebiti", "Lutajući Žid", "Druga Judina izdaja", "Lucifer u poremećenoj lutalici" i "Genocid".

Čitaocima ostaje mogućnost da "Četnikušu" dopričaju svojom istinom i da po pravu i pravdi odgovore na pitanje koje je Emil Vlajki u svojoj romanesknoj prozi postavio: zašto su nacionalne većine na teritorijama koje su u Bosni i Hercegovini kontrolisale diskriminisale nacionalne manjine?

I na pitanje svih pitanja: zašto se u Hagu nije sudilo i "međunarodnoj zajednici" i njenim "milosrdnim anđelima" koji su tako nemilosrdno rušili srpske gradove, ubijali nedužnu srpsku djecu i oteli svetu srpsku zemlju?

 

 

  • Izvor: glassrpske.com
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

nazad na vrh

Kultura

Prev Next