Nije lako biti govno

Napišite komentar

djed mrazDošla nam je Nova godina. Kilavo, temperatura minimum iznad nule, omatorjeli Čola na Trgu BiH, na mjestu odakle nam nikad ništa radosno nije došlo, onaj što zamalo nije pobijedio na Evroviziji nekad davno na Jahorini i mnogo petardi i sličnih ekplozivnih naprava. Tragovi od eksplozija svukuda čekaju da komunalcima prođu praznici, umjetnici sačekali prvi ujutru, uzeli pare u kešu i otišli za Beograd. Zbogom žohari!

Komšinica preko puta, zapravo preko livadice jer urbanističkim planom opštine Pale između zgrada su umjesto ulica nepredviđeni zaparloželi travnjaci, skinula Deda Mraza s prozora, dosta je bilo zezanja, mora da se radi. Ja sam s djeduškom raskrstio još kao veoma mali. Dovelo nas u Skenderiju da primamo paketiće. Moja mama je radila u UMC-u, što je bilo ime jedne još veće firme nego li je danas ovo Sebijino carstvo, pa smo shodno tome i paketiće primali u maloj dvorani, tek kasnije ću saznati da se ta dvorana tako zove kad sam gledao košarkaše Bosne protiv Rabotničkog, Zadra, Slobode, prave utakmice igrale su se u Zetri. Nikad neću zaboraviti neki davnašnji meč protiv „onog“ Partizana. Svi se igrači zagrijavaju, trče, šutaju trojke, zakucavaju, publika se loži, Zetra se zagrijava, vazduh trepti ko da nebo gori, a Žarko Paspalj leži ispod koša i šatro se zagrijava. Od čega li je on dobio one udare moždane velika je tajna univerzuma. Elem, proziva teta na mikrofon, nije bila maskirana u elfa, mi nismo znali ni da DM ima pomoćnike, ni irvase, ni sanke, valjda smo mislili da dolazi tramvajem sa Ilidže, i tako prozove i mene. Ja uredno obučen, pleteni džemper sa olimpijskim krugovima preosto od Olimpijade, teget plave pantalone iz Krasa, začešljan uredno izlazim i sjedam mu u krilo. Slika nas onaj, jednom, štedilo se sa filmom, i taman da mu siđem s krila kaže DM: „Kneževiću, pozdravi đeda!“

Prenesem mu ja pozdrave kad je za Božić dolazio kod nas, on veli: „Dobio si paketić, dobro je, ja ti ništa nisam donio, opet ne radi granap“. Valjda je shvatio da sam bio dovoljno velik da mi prodaje uobičajeno „umro granabdžija“ foru, a i praznik je, na praznike se ne valja ništa raditi. A mi smo svi radili na Božić, mislim odrasli su radili, a mi smo išli u školu. Raspust je počinjao dan poslije Božića, možda baš 9. januara. Ako si bio polaznik u pet se ustajalo, kao u JNA. Mogao si prepoznati nas pet Srba u školi bar za Božić, ako ne po svečanoj odjeći, onda po tome što smo od trećeg časa zijevali ili spavali. Kasnije u gimnaziji dešavalo se da me stric pijanog odveze na čas, kuvana rakija, čaša vina, polaznik ne smije ništa odbiti. A tad se još nije slavio 9. januar, ko je mogao znati da će to biti Dan republike. Moj stari je radio u nekoj hrvatskoj firmi i od njih sam umjesto paketića uvijek dobijao pare, pet-šest dana uoči NG. Oni su uvijek išli malo ispred nas, malo, ali dovoljno.

Paketić je bio posebna stvar. To je bila neka kartonska kućica, koju smo uvijek morali čuvati za likovno, u kojoj su bili slatkiši iz Sarabona. Da nije bilo DM-a ne bismo ni znali da je u Sarajevu egzistirala fabrika slatkiša. Igračka neka plastična iz Jugoplastike, Metaloplastike, slomiš je do 9. januara, za curice lutkica, slikovnica, prskalice i balon, možda dva balona, ne sjećam se najbolje. Balon pukne dok ga naduvavaš i poslije nalaziš po kući one komade sa velikom slovom N, malim d ili r, i od toga onda praviš one male balončiće, e to je bilo kul. A nismo slavili ovu srpsku NG, starci su kao išli kod tetke, mesojeđe je, a i Mali Božić, pa je red.

Inače se pitam kako Srbima doglaviti da se valja čestitati NG i Božić, a ne Božić i NG. Nova godina, dakle da bi nešto započelo, a nekad davno je prvom NG započela nova era, moralo je da se desi nešto bitno čime je okončana stara era, poznata i kao p. n. e, da oproste pravopisci koji ne dozvoljavaju ovu skraćenicu, recimo da se rodi Božiji sin. Ergo, prvo se morao roditi IH, da bismo počeli proslavljati n. e. Sve prije toga je p. n. e. Da pojednostavim, sve ono o čemu sam ja na početku pisao odnosi se na moje lično p. n. e. čime se objašnjavaju nelogičnosti tipa, ide se u školu za Božić, u Sarajevu postoji fabrika slatkiša, ne slavi se 9. januar i sl. Dakle, nisam ja lud, nego su vremena bila takva.

A bila su teška kao i ova danas. Ako toga i nismo svjesni tu su naši političari da nas podsjete. „Bila je ovo teška, ali uspješna godina!“ Zašto je bila teška, bio je rat, prirodne nepogode, nisam primijetio. Nisu vremena teška, nego smo teški mi. I Oni i mi koji ćutimo i trpimo i mazohistički uživamo. Zašto i po čemu je bila uspješna? Jer smo uspjeli izaći iz nje i dočekati Novu, koja će isto tako biti teška, ali i još uspješnija, a možda baš bude i još teža od prethodne i uspješnija logično.

Ne palim TV, gledam samo serije na netu. Ne smijem, jer su ovo dani u kojima predsjednik povodom 9. januara, koji je u n. e. neradni dan, prima pregaoce, imaoce, stvaraoce i druge oce i slikaju se i smješe se svi, ko na brodu Galeb da su, Bože me oprosti. Da bar snijeg hoće pasti da sapere našu sramotu sa poluraspalih grobova na Malom Zejtinliku dok se oni slikaju i smješe jednako. Ne mogu, nije lako ni govno biti!

Jarac Mudrijaš

Posljednja izmjena srijeda, 03 Januar 2018 12:33
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

Više iz kategorije: « Lapot Proslavi odgovorno »
nazad na vrh