Kolumna Saša Knežević: LET THE SUNSHINE IN ILI FACING A DYING NATION

Napišite komentar

Ulazim tako prije neki dan u jednu uspješnu banku da platim RTV taksu za prošlu godinu, taman sam se nameračio da im ne plaćam, ali mi jedan upućen čovjek reče da će me goniti na sud, odnositi stvari iz kuće, djecu mi oteti... Visok datum za penzije, a u banci desetak starijih ljudi. Najstariji i najslabiji sjede, oni vitalniji se naslonili na zid i pušu, dobri su to Srbi što još znaju za red. Dok sam čekao na šalteru prilazi jedna starina i pita:

kosa1

„Ima li je šćeri?“ Gospođa završi transakciju, a potom ukuca nešto u kompjuter. „Ništa još gospodine!“ „Biće, jako je jedanes`“, reče čiča i vrati se svome mjestu kraj zida.

U trenu sam shvatio da svi oni čekaju invalidninu, kako naš narod naziva tu naknadu za izgubljenog sina i supruga i dođe mi da plačem, da vrištim, da... Oni, roditelji najboljih od Nas, čekaju ponizno da neko, negdje u nekoj kancelariji „pusti invalidninu“, da plate račune za struju kojim će Elektrodistribucija finansirati izbore dezerterima, da kupe unucima prije sedam dana obećanu čokoladu, novi kišobran da uzmu kod Kineza, jer danima pada ko u Makondu. Gdje će vam duša?

Kao što je nekada pjevalo nekadašnje Zabranjeno pušenje „Pare pokreću svijet, politiku i nogomet“, pa je red prije svega i prvenstveno o parama zboriti. U budžetu Republike Srbije, odakle je valjda mislio posegnuti AV, ostalo je 10000000 evra, iliti 1200000000 dinara namjenski planiranih za vrhunske rezultate u sportu. Dakle, može biti za gradom uništene malinjake, plastenike, ratare, hljebotvorce svake vrste i da prekoostane 10 posto za istopaćenike u bratskoj Republici Srpskoj. Inače se valja zapitati: „Gdje nestadoše pare“? Postoji vjerovatnoća da je AV planirao da fudbalere nagradi iz sopstvenog džepa, ali onda se postavlja pitanje, odakle njemu 120000000 dinara. Nije on Palma pa da iz džepa kešira sirotinji narodne pare. Zamislite, npr. neki ministar uđe u učionicu ili recimo u autobus i prisutnoj djeci kešira po dvadeset maraka (cirka 10 evra iliti 1200 dinara) da imaju za sladoled. Đe to ima?

Opet mi sve na um pada fudbalski kontekstuirana pivska mudrost: “Kada pomisliš da nije lako / znaj da nikada nije ni bilo!“ Pomislim kako li je samo bilo u ratu, ali se onda sjetim da sam i ja tamo bio. Kažu da je ovakvo ljeto započelo i `92. Ja se stvarno toga ne sjećam, valjda sam bio isuviše mlad da bi mi bilo bitno kakvo je napolju vrijeme, a i dešavale su se neke daleko važnije stvari. Moja mama kaže: „Isto je vako bilo kad su naše kuće gorile, magluština ništa se nije vidjelo. Samo dim.“ Nek je živa glava, nek su djeca živa, nek...

Sjećam se, nekako kad smo počasnim plotunom ispraćali poginule da je uvijek i na svakom groblju bilo blato neko i da smo se svaki put posmrzavali, ali ko je za to mario, otišao je još jedan od nas. Svi su pili mnogo i brzo da ne bi plakali, jer se ni plakat` ne može svaki dan. I sjećam se koliko smo se sprdali kad smo polagali zakletvu. Ja sam se tek bio vratio iz rahmetli JNA i pričao sam kako smo se dogovorili da dok budemo polagali zakletvu na ono zajedničko Ja odgovorimo na najluđi način. Orilo se Paja Patak, Brus Vilis, Safet Sušić, Brus Springstin... Stariji su se smijali, mlađi nisu kontali, jer nisu bili na svojoj zakletvi, i kad je počela ta ceremonija na nekoj livadi od snajpera sklonitoj, a kišilo je i ja sаm pušku okrenuo naopako, na ono opšte Ja svi su se okrenuli ka meni. Saša Knežević! I tad sam bio dovoljno mudar da shvatim da sa nekim stvarima nema zajebancije. Sa otadžbinom.

Ja sam svoje, kao i toliki, pošteno odslužio u dvije vojske. Tri godine, najbolje godine recimo, protraćio sam u uniformama, kao nikakav vojnik. Od šljema sam oćelavio, od kiša silnih i vlage fasovo sve upale zgloba što postoje u svijetu, i izgubio skoro sve. Danas se suočavam sa umirućom nacijom kojoj pripadam i porijeklom i krvlju i sudbom, a ne mogu da učinim ništa. Ni za one kojih više nema, a bez kojih ne bi bilo ničega, ni za one za koje vrijedi živjeti i vrijedi se boriti. Kako i čime? Da li u nekom udžbeniku stoji tekst te naše zakletve? Da li se negdje spominje Vojska Republike Srpske, linije fronta, herojski podvizi, kukavičke izdaje? Pa šta ako VRS više ne postoji, postojimo mi, valjda. Dying nation.

Na TV-u gledam MD-a koji povodom Vidovdana, dana te iste VRS, dodjeljuje ordenje ovom i onom i pitam se zna li iko od njih uopšte šta je to Vidovdan? Zašto mi pravoslavni Srbi slavimo Vidovdan, a ne Svetog mučenika Kneza Lazara i Svete srpske mučenike i popovi s nama i vladike? Ko je bre taj Vid? Znam ja, nego pitam, retorički. I ja bih dao orden Arno Gujonu koji je učinio više za Srbe na Kosovu, a Kosovo nije ime nego ljudi koji na njemu žive, nego svi srpski gospodari, od Kralja Pere koji ga je onomad s Milanom Rakićem povratio, zajedno. I još neki dobiše ordenje poimenice i sto vojnika VRS đuture, bez imena i adrese i podari predsjednik „Medaljom zasluga za narod“ slovenačkog košarkaša Zorana Dragića.

Zašto ne Zlatana Ibrahimovića, vjerujem da preostali pripadnici VRS imaju znatno više simpatija prema Ibri, a i on je naš, kad se već nije sjetio Žorža Vee, onog koji je prvi ukaz kao predsjednik Liberije potpisao povlačenje priznanja Kosova. Ko ne zna, Liberiju je osnovalo Američko društvo za kolonizaciju s ciljem da Afriku kolonizuju oslobođenim crncima. Ti su američki crnci vladali domorocima do pred kraj dvadesetog vijeka i onda se zaratilo, znate kako je u ratu.

U ratu vam uvijek fali sunca, isto ljetos. I neće ga biti još neko vrijeme jer su Rusi prošli u četvrtfinale. U Srba jedni navijaju za Hrvate, drugi za Ruse. Navijali bi za Srbe, ali... Neću o fudbalu, samo se nadam da će Kokeza razriješiti MK-a neviđenih jada, pa da ga Vučela po hitnom postupku imenuje za trenera Partizana uz sprazumni raskid ugovora sa MĐ-om kojeg komotno mogu postaviti za selektora, to svakako svako može biti.

A AC i ZZ, predsjednici vlada dvije balkanske zemlje sporazumjeli su se da se BJRM odsad zove Sjeverna Makedonija. Jedini kojima se to sviđa u njihovim domovinama jesu makedonski šiptari. I opet tenzije, demonstracije, kordoni, nacionalisti, paljenje zastava, a sve to bez potrebe. Mnogo jednostavnije je bilo da se ta država zove Južna Srbija, kako se oduvijek i zvala, srpski parlament, čak i ovakakav kakav jeste ne bi imao ništa protiv, a pojedini njegovi članovi bi itekako bili sretni zbog toga, a i Marko Kraljević Prilipski već jednom u nepoznatom grobu svom da se smiri. I nek se Makedonci i dalje zovu Makedonci i nek jezik zovu makedonskim imenom, kad mogu Crnogorci – može svak.

Kad smo već započeli stihovima iz „Kose“ da i na kraju zamolimo pogane Ruse da nam vrate naše sunce da progledamo bar na Vidovdan, da djevojke mogu obući ljetne haljine i sandale, da možemo jesti sladoled a da nas narod ne gleda kao mahnitove, da moleri mogu krečiti a da im se zidovi suše, da možemo iznijeti ćilime na cestu da ih operemo, da čujemo dječju vrisku dok igraju žmire u prvi mrak... The rest is silence.

 

Posljednja izmjena Utorak, 03 Juli 2018 15:57
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

nazad na vrh