Menu
A+ A A-

Kritika kritike

  • Objavio:   Redakcija
Često možemo čuti i naići na mišljenja da su kritika i kritikovanje nužno negativni. No, mora li to zaista biti tako? Kritika po definiciji označava umjetnost procjene, ili dovođenje u pitanje nekog prepoznatog problema. Činjenica je da kritiku u svakodnevnom govoru često shvatamo negativno. Nemogućnost da shvatimo kritiku kao potencijalno dobro, kao i nemogućnost da izađemo iz oblika svakodnevnog načina mišljenja, dovodi nas u situaciju da svaku kritiku u startu procijenjujemo kao negativnu osudu neke nekompetentne osobe. Ko nije osjetljiv na kritiku? Niko ne voli da mu se bilo ko miješa u posao, struku, odgoj ili stil u bilo kom segmentu života, ali bez kritike nema ni određenih životnih smjernica. Sam razvoj čovjeka kroz istoriju bazira se na suprotstavljanju argumenata, oblikovanju načina razmišljanja i spoznaje negativnog radi napretka, što zapravo predstavlja kritiku. Pa šta je to onda što nam toliko smeta u kritikovanju?
Nije ni malo slučajno što se moji tekstovi mogu tumačiti kao kritika, ali je jednako žalosno da smo toliko zastranili, da čovjek tačno ne zna od čega bi prvo da krene. Kritika predstavlja javni čin, pa bi se moglo reći kako je ona jedan od načina javne upotrebe čovjekovog vlastitog uma i stava u svrhu progresa kritikovanog predmeta. Zbog toga bi kritiku trebalo njegovati i vrijednovati kao oblik razvoja ljudskog uma i ljudskog društva prema spoznaji istine, te poboljšanja kvaliteta života i životne sredine.  Osoba koja se odvaži baviti ovim, nimalo zahvalnim poslom, mora biti kompetentna za predmet kritike, ali ne nužno i objektivna. Nasuprot ustaljenom mišljenu, subjektivnost ne vidim uopšte kao nešto što ne može koegzistirati sa dobrom kritikom, niti smatram da malo subjektivnog oduzima težinu, istinitost ili jačinu kritici. Kritika predstavlja oblik rasta, razvoja i omogućava napredak društva i sredine. Pa upravo zato mora imati subjektivno i lično u sebi, jer problem društva se bez pogovora prenosi i na pojedinca. Ako nema kritike, čini se da smo kao grupa ili individue skloni ostajanju u okvirima svoje komfort zone i bez imalo ambicija nijemo da pratimo dešavanja oko nas. Kritika treba da poljulja, pokrene i natjera, kako pojedinca, tako i grupe ljudi da krenu ka nekim promjenama i da se ostvari želja ka rušenju konvencijalnog. Samo kritikom, tj. uviđanjem iliti prepoznavanjem onoga što bi se moglo ili moralo popraviti, tj promijeniti, moguće je doći do boljeg  i kvalitetnog rješenja. Kada i u kom trenutku smo postali nesposobni za kritiku? Kada samo postali nesposobni govoriti istinu? Kao da se plašimo reći stvarni poredak stvari, zbog osude drugih ljudi ili možda nečijeg negodovanja koje će vrlo vjerovatno propratiti i poneka ružna riječ. Pa pitam vas, ko će drugi kritikovati narod i društvo, ako ne onaj koji je sastavni dio istog? 
Čini mi se da letargija koja je uzela maha u svemu što nas okružuje, našla svoje mjesto i u kritičkom duhu modernog društva. Upravo oni, koji su nas srozali, u svakom smislu te riječi, na najniže grane i koji nas i dalje guraju u provaliju nekulture, žele da budemo takvi. Da budemo nesposobni za kompletno sagledavanje slike, da prihvatamo stvari onakve kakve jesu, pa kao takvi, da poslušno ćutimo i trpimo. Istorija srpskog naroda nas još od osnovne škole uči o jakom duhu naših predaka, o podvizima i borbama, a mi nismo u stanju ni da dopustimo kritičaru nad svim kritičarima – našoj savjesti – da nas suoči sa nama samima, pa da napokon shvatimo da smo sami sebi najveći neprijatelji.
 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

KOLUMNE

Radio Sa-RS