Menu
A+ A A-

Doboj - Lijep je to grad

  • Objavio:   Redakcija

Tog 22. maja 2014. godine ušao sam u Doboj. Bio sam u Doboju i ranije. Lijep je to gradić, sa tvrđavom (Gradinom) iz 13 vijeka sa koje se proteže predivan pogled na grad i okolinu. Prisjećam se i parka. U jednom uglu penzioneri igraju šah i kao i obično svi su velemajstori sa strane. Djeca se igraju u parku, vesela lica. Tog 22. maja ulazeći u grad, pokušao da se prisjetim Doboja upravo onakvog kako sam ga poznavao prilikom moje prve posjete u ljeto 1999. Tada sam došao u posjetu sa prijateljem. Ljudi bili srdačni, veseli, gostoprimljivi. Sa istim prijateljem sam bio i 2001. I tada sam se lijepo proveo sa istim ljudima, ista osjećana. Dok ulazim u grad tog 22. maja i razmišljam o njemu kao do tada predivnoj uspomeni, pogled koji sada imam mi vraća svjest u stvarnost. Doboj nije više to. Ugledao sam čovjeka koji u svom dvorištu slaže smeće koje izvlači iz uništene kuće. Prljav je, umoran. Niko mu ne pomaže. Je li moguće ? Pitam se. Da li je to taj grad. Približavam se centru. Smeće sa lijeve, smeće sa desne strane, mulj, blato. Ljudi umorni, gladni, ljuti. Ljute se na prirodu. Poplava koja je tih dana zahvatila cijelu zemlju, uništila je u jednom talasu sve ono što je ovaj grad činilo lijepim. Bosna se igrala sa gradom. Sjećam se dok sam se zaustavljao u centru da krenem sa pravljenjem prvih snimaka prišao mi je jedan čovjek. Pita, imate li vode ? Imao sam jednu flašu, polupraznu. Dadoh mu. Pitam ga kako je. Kaže, dok mu suza silazi niz lice, „dobro je, nije loše.“ Izgubljeno odlazi od mene. Ulazim među zgrade, ljudi su uznemireni, ne znaju gdje će. Danima je trajala agonija. Grad je vodio borbu da se osposobi život. Nervozni ljudi traže da im se što prije odveze otpad ispred zgrade iz stanova, kuća.... Mnogo je problema, političkih, humanitarnih, ljudskih... U centru već dolaze mnogi humanitarci. Kuvaju za stanovnike, pokušavaju im odagnati svu bol, bar im malo olakšati. Odlazim do Doma zdravlja ili bar do onoga što je od njega ostalo. Kažu mi, ovdje nema ništa oni su u crkvi. Odlazim u dvorište katoličke crkve, župnik Pero Iljkić je dozvolio da se prostorije u blizini crkve koriste kao ambulanta. Tada sam vidio jačinu tih medicinskih radnika. I pored svega srdačni su, daju mi neki napitak i kažu, uzmite dobro će vam doći u svoj ovoj prašini i prljavštini. Dok ispijam tak napitak, pitam se, „Bože da li će ovaj grad biti ikada kakvog ga pamtim iz te 1999 i 2001.“ Dolazio sam tih majskih dana još nekoliko puta u Doboj. Odlazeći krajem maja, pitao sam se da li ću vidjeti ovaj grad kako se oporavio. Hoću li vidjeti penzionere u parku, djecu kako se igraju. Da li će ikada biti onaj predivan pogleda sa Gradine. Godinu dana poslije, radimo specijalnu emisiju. Ja sam određen za Doboj, da pričam iz tog grada kako se i da li se oporavio od katastrofe iz prošle godine. Prolazimo pored puta gdje je Bosna probila i ušla u grad, vidim sve je popravljeno. Gledam ka jednom poljoprivrednom dobru, koje je bilo prekriveno muljem godinu dana ranije. Ljudi obrađuju zemlju. Kažem u sebi, dobro je. Ima nade. Ulazim u grad. Onaj čovjek koji je slagao smeće. Ovog puta obrađuje svoju bašticu. Kuća izgledao dobro, još se na fasadi vide obrisi od poplava, ali je očigledno da je mnogo bolje. Dolazimo u centar. Ne znam da li zbog sreće, ali čini mi se da onaj park izgleda mnogo ljepše. Volio bih da sam sreo onog čovjeka kojem sam dao popupraznu flašu vode. Htio sam da vidim da mu je život danas mnogo bolji, ali eto. Ne ugledah njega, ali ugledah neke nove penzionere koji opet igraju taj šah i svi su opet velemajstori, neki drugi klinci se igraju u parku. Odlazim do Doma zdravlja, još uvijek se obnavlja, ali izgleda sve moderno. Zaposleni srećni, opet možemo da radimo. Sa Gradine je pogled ponovo kao nekada, prelijep. Bosna je u svom koritu, mirna, gotovo nevino teče. Razgovaram sa župnikom Iljkićem, kaže, sve je kao nekada. Ljudi ne traže pomoć od njega, ali ponosno ide gradom koji je sada prepun kafića i bašti. Tu su i neke nove radnje. Srećan sam, Doboj je grad koji je toliko u centru pažnje, ali je ipak grad koji se oporavio. Pijem kafu i razmišljam da je ipak sve u rukama ljudi. Grad koji je možda počeo ponovo da živi nekim novim životom, ali ipak ostao je onaj stari sjaj. Odlazeći kasno uveče, ostavljam Doboj u nekom blagostanju. Srećan, vjerovatno što je opstao. Do nekog novog viđenja. Ipak je to lijep grad!

Poslednji put izmenjenosubota, 23 maj 2015 02:32
nazad na vrh

Radio Sa-RS