Pred nama je najveći hrišćanski praznik Vaskrs i to je dobar povod za intervju sa našim etnologom Brankom Pjevićem o običajima koji su se do danas održali kod srpskog naroda. SA-RS: Koji su se običaji u vezi Vaskrsa održali kod nas ? Na početku, poželjno je ukratko nešto reći uopšteno o podjeli običaja i običajima koji prethode Vaskrsu. Naš Veliki Vuk, ponikao iz naroda, ujedno i naš prvi etnograf, folklorist, na običaje je gledao kao na svetinju, ali još i tada, dakle u XIX v. bio je svjestan mijenjanja običaja tokom vremena zbog stalnih migracija stanovništva, istorijskih i ekonomskih prilika, neusklađenih uticaja državnih i crkvenih vlasti. Posmatrajući naše stare narodne običaje i vjerovanja jasno je vidljiva simbioza čovjeka i prirode. Studioznom analizom obimne etnografske građe, pokazuje nam suštinu stare srpske religije, koju sačinjavaju prije svega animizam i magija, kult predaka, vjerovanja u razna demonska bića i tragovi poštovanja viših božanstava. Mnogi naši proučavaoci narodne religije Srba smatraju da se sva svodi na kult predaka. Narodni običaji se mogu smatrati pouzdanim izvorom za proučavanjem srpske religije i vode nas nesumnjivo u duboku starinu. Pored običaja pouzdani izvori za proučavanje religije su još vjerovanja, usmena tradicija, naše narodne umotvorine, zdravice, molitve, topografska i lična imena, pojedine riječi i izrazi - odnosno njihova etimologija itd. Opšte je poznato, da se upravo prema mnogim običajima odvijao cjelokupni narodni život, skoro do druge polovine XX v. u nekim krajevima i kasnije, iako nepisana pravila i norme, običaji su imali veliku snagu zakona. Kompromisom koji je vremenom izvršen između hrišćanske crkve, kroz hristijanizaciju i pravoslavlje i narodnih religioznih shvatanja, kao prepoznatljiv dio srpskog etničkog identiteta, sačuvano je bezbroj starih - arhaičnih prethrišćanskih običaja i vjerovanja, koji su se kasnije prenijeli na crkvene praznike tj. današnje svece. Nakon Drugog sv. rata mnogi narodni običaji se prenose na Državne praznike, kao što je Prvi maj, 29. novembar, zatim proslave nekih značajnih datuma vezani za događaje iz NOB-a, 7. juli, 27. juni, koji se po inerciji prenose u dane kada su se nekad proslavljali vjerski praznici, npr. oko Spasovdana, Trojčindana, Petrovdana, Ivanjdana, Male Gospe itd. što će reći da je stara narodna religija, davno ponikla iz života i društva u kome se i razvijala vijekovima, nastavila svoj život i u klasnim društvima prilagođavajući se uslovima savremenog života i društveno-političkih i ideoloških uticaja, koji su ponekad prelazili prag tolerancije, tako da su se i vremenom izgubili njeni korjeni i etno-psihološki momenti i izvori. Narodna religiozna svijest razvijana tako u različitim istorijskim uslovima, uslovljena i stranim kulturnim strujanjima, kao i razvojem samog srpskog društva u cjelini, postepeno je potisnula stare običaje, vjerovanje, smisao funkcije i značaj koje su nekad imali. Znanje kod našeg naroda o starim običajima, na žalost, vrlo je oskudno. Proljećni i ljetnji ciklus običaja Vrijeme od Bogojavljenja ( 19. januar ) do Velikog Časnog posta završava se Mesojeđe-Pokladi, u tom vremenu već se primjećuju elementi proljeća i za to se počinje sa određenim predradnjama, da se zima prebaci što prije iza sebe. Proljećni ciklus običaja obuhvata obrede od Vaskršnjeg posta ( Veliki Časni post ) sa više praznika, Đurđevdan, Jeremijevdan, Spasovdan i Duhove ( Sv. Trojicu ). Po narodnom vjerovanju vrijeme od Đurđevdana do Mitrovdana se računa kao ljetnje, a od Mitrovdana do Đurđevdana kao zimsko, ta dva godišnja perioda traju tačno po šest mjeseci, u društvenom životu se računalo po tim datumima, sklapali se razni ugovori i dogovori. Svi ovi običaji, što prate smjenu godišnjih doba, popraćeni su raznim obrednim radnjama, igrama i pjesmama sa namjenom da se obezbjedi zdravlje u porodici, blagostanje u ekonomskim dobrima, mir u zemlji itd. Kalendarski proljećni običaji i obredi nesumnjivo svjedoče o vezanosti za seosku agrarnu privredu i život koji predstavlja sintezu viševjekovnog čovjekovog iskustva i raznih magijsko-apotropejskih obreda i radnji. U životu naroda su zauzimali značajno mjesto, jer i samo proljećno buđenje i oživljavanje prirode budi želju u čovjeku, da se preventivnim radnjama obezbjede sigurni uslovi za opstanak zajednice, korjeni znači vuku u daleku starinu kada se godina dijelila na dvije polovine, a u prošlosti ovo doba je bilo i početak kalendarske godine, što je i uslovilo pojavi niza običaja vezanih upravo za poljoprivredu, ponajviše za stočarstvo i zemljoradnju. O tome svjedoče najbolje običaji oko Đurđevdana i Spasovdana koji su bili dobro poznati i drugim slovenskim narodima. Običaji se dijele prema podjeli akademika, Tihomira Đorđevića na socijalne, ekonomske, religiozne, pravne i medecinske. Jovan Erdeljanović ih dijeli na vjerske, društvene, pravne. Borivoje Drobnjaković ih dijeli na društvene običaje uz poslove, stalne - godišnje, vjerske i pravne, krsnu slavu, vradžbine i praznovjerice. Obredi i običaji jesu odraz duhovne svijesti naroda, traju po inerciji izvjesno vrijeme, iako im se zaboravio pravi smisao i porjeklo. Ukratko o Vaskrsu Vaskrs je kalendarski pokretni praznik i najveći hrišćanski praznik kojem se raduje i staro i mlado. Primanjem hrišćanstva praznovanje Vaskrsa ( Uskrsa ) prevladali su većinom crkveni elementi kao uspomena na Hristovu smrt i njegovo vaskrsnuće ( uskrsnuće ). Međutim, etno-antropološkim istraživanjima narodnih običaja koji prethode Vaskrsu i sama proslava Vaskrsa nas vodi u još dalje vrijeme, gdje se ističe kult prirode, njeno oživljavanje iz zimskog sna i Sunca koje u svom ponovnom rađanju dostiže kulminaciju. Naš narod vjeruje da traje zima do 7. aprila, Blagovjesti. Dani u to doba se zovu još « babini kozlići », i treba biti oprezan u mnogim poljoprivrednim radnjama. Takođe. dani prije Blagovjesti, u narodu su poznati kao Vrbopuc, naznačeni su mnogim erotskim aluzijama, jer se smatralo, da se kako u bilju i prirodi, tako isto i u ljudima bude nagoni za rastenjem i oplodnjom, posebno je ovo vezano za žene. Prema hrišćanskom predanju na Blagovjesti je Bogorodica dobila od anđela blagu vijest da će roditi sina, Isusa Hrista Božjeg pomazanika i spasitelja svijeta. Vrbica je takođe pokretni praznik i pada na Lazarevu subotu, praznik, prvenstveno djece. Nekada su đaci sa svojim učiteljima i sveštenikom ( naročito je ovo zabilježeno u doba Kraljevine Jugoslavije ) brali vrbove grančice i ostavljali u crkvi za sutrašnji praznik, Cvijeti, u nedelju, vjernici su ih nosili kućama i kitili ikone i ogledala, kućni prag, ognjište, torove, voćnjake, pčelinjake i sl. Prema crkvenom predanju Cvijeti su uspomena na Hristov ulazak u Jerusalem. Prema narodnim običajima, u gotovo svim srpskim krajevima, na Cvijeti, obično djevojke su brale cvijeće ( ljubičica, zdravac, bosiljak, drijenjak, i dr.) i umivale se njime uz mnoge obredne radnje i pjesme ( ovaj običaj branja cijeća i umivanja se i danas zadržao). Cvijećem su se takođe kitili kuća i ostali objekti. Od Cvijeti počinje Velika ili Strasna nedjelja, kao uvod u najveći događaj u hrišćanstvu, vaskrsenje ( uskrsnuće ) osnivača vjere, Isusa Hrista. Od Velikog četvrtka počinju intenzivne pripreme, tada se boje i šaraju jaja. Jaje u mitologiji mnogih naroda Starog i Novog Svijeta, oličava stvaralačku silu božanstva i prirode, početak svih početaka, simbol plodnosti, preporoda, životne snage tj. kosmosa i vaskrsnuća. Bojenje i šaranje jaja je najvažniji običaj vezan za Vaskrs i srećom taj običaj se zadržao i preživio je najteži period opstanka za vrijeme komunističke vladavine ( bivše FDJ - FNRJ-SFRJ ) . Ranije su jaja bojena prirodnim, biljnim bojama ( broću, jehovini, jasenovini, lukovini i drugim biljkama, posebno se kupovalo varzilo, crvena boja od kore brazilskog drveta) i drugim materijama ( mineralima ) za koje se znalo da imaju odgovarajuću postojanu boju, a koje bi predstavljale: crvena boja- krv, život, radost, ljubav, žuta- sunce, zelena -prirodu, plava-nebo, smeđa-zemlju. Danas se obično koriste industrijske boje i šare, malo kreativniji, koriste kombinaciju starih i novih tehnika. Za nas ( etnologe – antropologe i druge proučavaoce prošlosti ) od posebne važnosti je njihova etnološko- semiološka analiza, da se prodre u njihovo nematerijalno, duhovno značenje, simboliku oblika, boja, šara i da se sagleda njihova vrijednost kao obrednih sudova i ritma života. Značenje simbola se može jedino saznati i protumačiti samo u sklopu dobrog poznavanja cjeline životnih uslova, zato je danas teško razrješiti nekadašnju simboliku mnogih motiva, porjeklo i vrijeme nastanka, promjene i značenje kroz koje su prolazili, kao i momenat kada gube svoj dublji smisao i postaju samo dekorativni, izložbeni predmeti, u najboljem slučaju u funkciji muzejskog eksponata, obzirom da znamo kakav je odnos prema kulturnom nasljeđu. SA-RS: Koja su to tumačenja najčešćih simbola u našoj narodnoj tradiciji ? Pupoljak ruže pretstavlja tajnu ljubav, list hrasta - jakost, snagu, žir - zdravlje, karanfil - srećnu ljubav, krst - blagostanje poslije muka. Oči i vijenac – sreću, zvijezde - radost, ljiljan - junaštvo, ocilo - trajnost, perjanica - čast. Proučavanje ornamentike, šara i ukrasa, veoma je zahtjevan posao, jer jedna šara, ornament, može imati više značenja, u različitim razdobljima, bilo da se radi o florističkim, zoomorfnim, antropomorfnim ili geometrijskim oblicima i motivima, takođe i boje imaju svoje simbolično značenje, strane svijeta se takođe obilježavaju određenim bojama, i nisu uvijek iste kod svih naroda. Prvom obojenom jajetu, tradicionalno se daje i sada posebna apotropejska ( zaštitnička ) moć, zavisno od kraja do kraja, koristilo se u mnogim agrarnim magijsko-apotropejskim radnjama u etnomedicini i etnoveterini, prvenstveno radi zaštite od zlih sila i bolesti, danas gotovo izobičajeno i nestalo. Jaje u narodnoj religiji Srba simbolizuje vječni život, bojenje jaja pretstavlja radost, trajanje, uskrsnuće iz mrtvih, šaranjem jaja iskazuju se želje, ljubav i poštovanje. Jaje u narodnoj tradiciji, odnosno u narodnom vjerovanju i životu Srba, pretstavljalo je i simbol obnavljanja prirode i života, isto kao što badnjak goreći na ognjištu daje posebnu čar badnjidanskoj i božićnoj noći, tako i Vaskršnje crveno jaje znači radost i za one koji ga daju i one koji ga primaju. Posebna pažnja se posvećuje prvom crvenom obojenom jajetu, koje se u mnogim srpskim krajevima smatra čuvarom kuće ( ognjišta ) otud i naziv čuvarkuća. U prošlosti se čuvala i crvena boja, ljuska od jaja u cilju magijsko-apotropejske zaštite od zlih sila, nepogod, a sve u cilju opstanka zajednice, ljudi, stoke, ljetine, dakle slično se postupa kao i sa simbolima i obrednim rekvizitima ( slamom, ostacima badnjidanske večere, česnicom, zaoblicom, badnjakom i dr.) za vrijeme Božićnog praznovanja. Veliki petak predstavlja dan velike tuge i žalosti, jer je na taj dan u predvečerje, prije jevrejskog početka subote i Pashe, Isus Nazarećanin razapet je na krst. Da bi se očuvala molitvena tišina i skrušenost na ovaj dan ne zvone ni crkvena zvona, zaustavlja se i plač djece, a nekada su se skidala i zvona ( klepetuše ) sa govedi, da bi se u što većem miru i strahopoštovanju ovaj dan proveo. Vaskršnje jutro počinje ozbiljno i svečano, prvo se omrsi jajima ( nakon časnog posta od sedam nedelja ) a poslije se prelazi na svečani ručak koji je u današnje vrijeme dosta bogat, za razliku od ranije. Otud i narodna izreka, da je Vaskrs do podne crven, a popodne zelen, što znači da se do podne jelo malo bolje ( obilnije i svečanije) a popodne šta ima. Najveća radost za djecu i odrasle je poznati običaj tucanja jajima, a najjače jaje se naziva tucak. Ritualnim lomljenjm jajeta želi se obezbjediti zaštita, zdravlje, napredak, blagostanje i plodnost, u kući, ljetini i usjevima, stoci i svim drugim poslovima, zato se za vrijeme ručka a i kasnije govori, « sve nam krslo ( oživilo) i vaskrslo ». Uopšteno, ovo slavlje treba da prati veselo ponašanje i radost, kako bi cijela godina bila takva, uz pozdrav « Hristos Vaskrs », a odgovara se « Va istinu Vaskrs », tako se nekada pozdravljalo sve do Spasova dana, koji iza Vaskrsa dolazi za četrdeset dana, i spada uvijek u četvrtak, najsretniji dan, prema narodnom vjerovanju. U nekim krajevima u Srbiji ( Šumadija, Vojvodina ) mijesi se i danas Vaskršnji kolač – ( Buzdovan - vitica za Vaskrs - Uskrs ) i peče jaje zajedno sa kolačem. Domaćin dok lomi uskršnji kolač, govori « sve nam krslo i vaskrslo », tako se u mnogim krajevima, prvo i omrsilo ovim kolačem. Treba naglasiti takođe, da se ovaj obredni Vaskršnji kolač dugo zadržao u starim sarajevskim, srpskim, gradskim porodicama, koje su imale bolje ekonomske uslove za pripremanje i ukrašavnje, pa se uz kolač poklanjao novac, odjeća i druge dragocjenosti, što je ovisilo naravno sve od društvenog statusa, ugleda, ekonomske moći porodice itd. SA-RS: Ima li možda zabilježena neka pjesma u kojoj se pominje Vaskrs? U životu našeg pretka osnovno je bilo da se narodna pjesma, javlja kao znak, kojim se u komunikaciji prenose određene informacije i poruke koje su morale odgovarati trenutku i karakteru vremena, prihvatljivom u svom okruženju, kao znak lokalne i etničke pripadnosti, odnosno prepoznatljivosti. ( melodija, napjev, kajda ) Narodna pjesma nastala davno pamtila se i prenosila isključivo usmenim putem, svojim improvizovanim i grlatim kajdama, sa kratkim i rječitim tekstom-stihom, od kraja do kraja, iz generacije u generaciju, prirodno i spontano, i tako sve do naših dana, jer su njima utkane najvažnije nacionalne misli i osjećanja, sopstvenog prostora i kulturnog naslijeđa. ( ono što mi u nauci zovemo etnografsko – geografska kulturna zona ). Jasno je da se ona vremenom i mijenjala, dodavale se i stvarale nove folklorne tvorevine, prilagođavale se ukusu i namjeni vremena i prilika koje su imale više puta i presudan značaj. Mnogi naši, ali i strani proučavaoci našeg narodnog stvaralaštva tvrde da su najljepše pjesme i nastajale u posebnim prilikama i istorijskim događajima, dakle u sudbonosnim i teškim momentima, kada su snažile i nadahnjivale šire narodne mase, ilustrativno se može navesti da nema generacije koja nije proživjela barem dva rata. U svakom slučaju, i bez uticaja društveno-političkih prilika, naš narod je poslije teškog i napornog rada, a i za vrijeme rada, nastojao da osmisli i malo uljepša svoj život, u malobrojnim trenucima predaha, pored ognjišta, u polju, za vrijeme moba, sijela i prela, svadbi i drugih svetkovina, kao što su krsna slava, Božić, Vaskrs i dr. To su bila uobičajena okupljanja uz razmjenu informacija i jačanja tradicionalnih kulturnih obrazaca, i vječito nadahnuće da se kroz kratak stih i posebnu melodiju izrazi, ljubav i čežnja, strepnja i tuga, želja i nada. I zaista, taj narodni-seljački element, žilav i otporan na mnoge nedaće, iskazao je veliku upornost i požrtvovanost u stvaranju boljih životnih uslova, u prvom redu, slobode, a sloboda nije bilo šta. Nema mnogo sačuvanih i zabilježenih pjesama posvećenih samo Vaskrsu, vjerovatno zato što su većinom preovladali crkveni običaji, ali i što je Vaskrs pokretni praznik, od marta do maja, do Đurđevdana. Mladež koja se sastajala poslije podne, odlazili su pjevajući negdje izvan sela, pored izvora, zapisa, raskršća ili nekom drugom pogodnom mjestu, obično su se zabavljali uz ustaljene igre i pjesme, za svaku priliku, ( ljubavne, momačke, djevojačke i sl. ) uz pratnju pretežno narodnih instrumenata ( frula, dvojnice, gusle, trube i pištaljke načinjene od kore vrbe, lijeske ili jehovine ) „ Oj Vaskrsu jedan u godini, slaviću te makar u pećini „ „ Evo dana evo Veligdana, sva su sela suncem obasjana „ Tweet