Menu
A+ A A-

Parada

  • Objavio:   Goran Vračar
Kao i svaki prosječan, oženjen muškarac, nedjeljno jutro sačekujem u vlastitom krevetu, pored vlastite žene, čije mrzovoljno lice i nezadovoljnu facu osmatram i izučavam godinama, bez nade da ću ikada proniknuti u mračne tajne ženske svijesti. I, naravno, kao i svaki prosječni, oženjeni muškarac, iskradam se iz postelje u kojoj se ništa, osim intenzivnog hrkanja i otimanja za pokrivač, ne dešava vijekovima, i grabim sigurnim koracima prema izlaznim vratima dok se vještica nije probudila. S one strane vrata, sam i slobodan kao ptica, počinjem svoj nedeljni ritual. Opaaaaaaaaaaaaa. Pravac auto-pijaca. Tamo, na svetom mjestu na kome se okupljaju muškinje, uglavnom isluženi priplodni primjerci muške populacije za kojima je potreba prestala krajem prošlog vijeka, konačno svoj i na svome, pogleda užarenog od ljepote očuvanih polovnjaka, počinjem svoj jedini slobodan dan. Prvo sa kumom koji je takođe bračna izbjeglica, popijem kafu iz velike džezve koju nam svake nedelje, već po navici, konobar donosi ne pitajući za narudžbu, koristeći vrijeme da razmjenimo nove i uvijek svježe opaske visokoštovanih i uvaženih pripadnica ljepšeg pola koje, nepažnjom i ničim izazvani, oženismo. Nakon smijeha, a potom i tugaljivih kratkih priča, prije nego nam poteknu suze samosažaljenja koje smo junački zaradili sa svih deset prsta i jednim jedinim leđima preko kojih se sve lomi, lagano se prepuštamo veselom mimohodu između kolona parkiranih, svježe opranih i namirisanih polovnjaka. Sve ljepši od ljepšeg i sve skuplji od skupljeg. No, cijena, ta mjera koliko kome treba i koliko meni fali, ne igra nikakvu ulogu u nedeljnom jutru. Jeftin, skup, dodžaba, bogamiiiiiiiiiiii, i slične primjedbe na cifre izložene ispod vjetrobrana ili na očuvanost kućnog ljubimca, sastavni su dio plesa bračnih veterana. Nakon detaljnog obilaska voznog parka, u brzom ritmu, jer se već kasni, prošvrlja se ostatkom buvljaka gdje možeš naći sve, od igle do lokomotive, i po pravilu, sve osim onog što meni treba. I dok se užurbanim korakom povlačim prema kazamatu, konc logoru u kojem bitišem u kvadratu sretne porodice u čijoj se toploj unutrašnjosti tek s vremena na vrijeme začuje kakav smijeh čiju pojavu uredno bilježim na zidnom kalendaru debelim crvenim markerom, krajičkom oka ugledam štand sa filmovima. Parada. Nisam gledao. Čuo da valja al nisam gledao. Pošto. Dvije marke. Daj. Izvol’te. Hvala. I konačno,  pognute glave i teška koraka, put lične tamnice i ličnog stražara. Na raport, dabome. No, kao i u svakom prosječnom braku, nedostatak muškarca, mužjaka, glave porodice i šta sve ne, nije  primjećen. Naravno, jer članovi moje predivne porodice spavaju snom pravednika. Da li to ima veze sa umorom ili sa brzinom mog povratka? Vjerovatno ovo drugo jer strah goveda čuva.....  Ubacujem DVD u za to predviđeni aparat a na omiljeno šporence postavljam čajnik iz koga će, veselo pišteći, prokuvana voda reći: Kuvaj kafu mamlaze, sad će aždaja..... i počinje dugoočekivani, mnogohvaljeni i nepogledani film. Sa pažnjom seoskog dječačića koji prvi put posmatra bioskopsku predstavu u Domu kulture i sa kino-projektora čiji tihi rad nadglašava traktore na obližnjoj njivi a kamoli ton filma, blejim i blejim, i blejim.... Film ko film. Volim Koju, dobar je glumac, al ne volim homoseksualce. Volim i bratstvo i jedinstvo, pogotovo Jedinstvo iz Brčkog čije su odbojkašice veoma...gledljive, i drago mi kad se sretne sav šljam sa prostora bivše Juge. Četnik, ustaša, balija, šiptar..... Ništa se nije promijenilo. Šljam se uzajamno poštuje a običan svijet se mrzi. Šta ćeš. Takav je Balkan. I polako ali sigurno, počinjem da navijam za Viteza Koju i razdraganu družinu te osuđujem simpatične mladiće sa bejzbol palicama kojima bih se, koliko je juče, pridružio u vaspitavanju i prevaspitavanju te posebne vrste homosapiensa. I kako se film bližio kraju, ti nestašni dječaci koji se vole međusobno bez prisustva pripadnika suprotnog pola, dođoše mi nekako simpatični i dragi mada nikome od njih nikada ne bih okrenuo leđa, bože sačuvaj, a bejzbol igrači postadoše rulja koju bi trebalo..... Kraj, The End, Konec, Fin......Kakav je ovo film. Navijam za...božemesačuvaj. Odvratno. Bacam film u kantu za smeće. Nikad gore potrošene dvije marke. Nikad goreg osjećaja.  Konačno kuvam kafu jer nisam smio da budim vješticu, i bogobojažljivo prilazim krevetu. Treba sad laganim glasom, nježno, skoro bešumno, probuditi voljeno biće. Tu majku moje djece, tu ljepoticu koja mi je podarila najljepše trenutke svog i mog života, tu životnu saputnicu... Gledam kako spava svjestan da će ustati mrzovoljna i nervozna. Da će joj opet sve smetati i da ću ponovo, uz kafu, imati i redovan doručak: jezik čorbu. Ne dolazi u obzir! Gdje sam bacio onaj film.....????
 
Poslednji put izmenjenopetak, 10 april 2015 00:25
nazad na vrh

Goran Vračar

Radio Sa-RS