Menu
A+ A A-

Pozorište u kući Istaknut

  • Objavio:   Goran Vračar
Brak je interaktivna multimedijalna predstava koja se odvija na više lokacija. Bazirana je na dva glumca koji igraju više uloga od kojih su najznačajnije: direktor, čistačica, čuvar, vozač, kuvarica, majstor za sve, vaspitač, šef nabavke i sl... Scenario za ovu predstavu pisan je samo u osnovnim naznakama koje uključuju nekoliko ključnih stvari kao što su plaćanje računa, zajednički  odmori, zajednička netrpeljivost prema familiji onog drugog, povremeni zajednički seks čija se učestalost smanjuje kako predstava odmiče, zajednička djeca, automobil dok se ne nabave dva i sl. Sami glumci određuju tok predstave, dijaloge i broj činova. Žanrovski je nemoguće ovaj pozorišni komad smjestiti bilo gdje jer se radnja kreće od romantične komedije do najtežeg horora što opet zavisi od samih glumaca na sceni. Povremeno, jer predstava je interaktivna, na sceni gostuju eksterni glumci, statisti i nepozvani naturščici, a uglavnom i skoro po pravilu su to njena majka a bogami i njegova mada njegova dosta rjeđe. Pojavljuje se razna rodbina u ulogama savjetodavaca, dušebrižnika, dobronamjernika, tračibaba,  zlopamtila i razdraganih pozajmljivača novca. Djeca, kao kolateralna šteta svih ovakvih pozorišnih komada, igraju svoje uloge takođe interaktivno ali ne ostaju do kraja na sceni nego, kako stasavaju, počinju da se osamostaljuju i da igraju svoje lične pozorišne predstave. Ovo, naravno, ne važi za pozorišne komade čije izvođenje se prekine a takvih je sve češće u današnje vrijeme. Da li zbog umora glumaca, zdravstvenih problema ili nesposobnosti istih da zadrže pažnju publike, tek predstave su sve kraće ali zato sve više nabijene emocijama,  akcijom i hororom. Zapleti i raspleti znaju biti neočekivani, mada u većini predstava preovladava stereotip i već viđeno sa varijacijama na zadatu temu. Napretkom tehnologije zapleti su postali suptilniji a teme oko kojih se vode dijalozi i stvaraju tenzije neobičnije. Danas žena ne pere veš, čak ga i ne suši jer i za to postoje električni uređaji gdje pada u vodu teorija o ona ti je prala gaće te se intimizacija glumaca u tom segmentu briše a ušteđeno vrijeme žena koristi za smišljanje kvalitetnijih dijaloga, napada, pa čak i zapleta. Dodatno vrijeme se dobija kupovinom mašine za pranje posuđa. Matematički gledano, kada se to vrijeme ušteđeno na osnovu rada raznih kućnih uređaja, aparata i pomagala, pretvori u sate iliti dane, žena dobija dodatnih mjesec dana ili nekoliko stotina časova bonusa za svoju ulogu. Velika većina žena to ekstra vrijeme ne koristi za kulturno uzdizanje ili odmaranje nego jednim dijelom za produbljivanje svoje uloge a drugim, znatno većim, za bezgranično kafenisanje sa glumicama iz drugih predstava. Na tim višesatnim seansama one upoređuju svoje predstave, razmjenjuju iskustva, dijele ideje i čak ih usavršavaju po starom dobrom principu: znaš šta bih mu ja uradila? Potom se vraćaju na svoje scene i primjenuju naučeno, vježbaju nove zahvate i postavljaju nove ciljeve predstave. Muškarci svoje slobodno vrijeme, čija se kvota takođe povećava napretkom tehnologije, koriste na druge načine. TV, taj najveći izum današnjice, omogućuje im da prate Ligu šampiona, Evro ligu, razne turnire, evropska i svjetska prvenstva u svemu i svačemu te omiljene emisije o automobilima. No, u međuvremenu, između dva prvenstva ili dva poluvremena, dogodi se izbor za Miss nečega, od Miss  svijeta do Miss lokalnog đubrišta, i tog momenta, dok dugonoge, prsate i oskudno odjevene djevojke naoružane ekstremno dobrim sekundarnim polnim oznakama i već ustaljenim nedostatkom inteligencije, marširaju malim ekranom, muškarac, gledajući izabranicu srca svoga, sa ogromnom dozom žaljenja konstatuje: a ja sa ovim skotom!. Taj uzdah sredovječnog muškarca proizvod je dugogodišnjeg monotonog ponavljanja rituala držanja govora kojim glumica iz dana u dan puni čašu žuči ne mijenjajući ni temu, ni intonaciju niti bilo šta drugo. Monolog uvijek isti samo se dužina mijenja jer se postojeći tekst protokom vremena nadograđuje. Sve predstave na samom kraju dođu na isto. Glumci glume samo dvije uloge: zatvorenik i čuvar, a predstava, bližeći se svom kraju, gubi na intenzitetu jer izostaju dijalozi, sve češće je na sceni samo jedan glumac koji ubi monologom dok se drugi ubija alkoholom u obližnjoj kafani, a povremeni vanbračni izleti postaju pravilo jer, tražeći nježnost koja je umrla još u prvom činu, glumci neminovno zalaze u druge predstave i na druge scene. Neosjetno, predstava se lagano bliži kraju i svjetla se polako gase. Publika je odavno napustila gledalište. Glumci se još ponekad tu i tamo pojave na sceni ali sve rjeđe, i njihov susret je uglavnom propraćen verbalnim sukobom koji graniči sa fizičkim. Kraj predstave je uvijek nasilan. Smrt ili razvod podjednako kvalitetno završavaju poslednji čin. Glumci koji ostanu bez scene tumaraju pozorišnim kafanama ili statiraju u drugim predstavama pokušavajući se nametnuti za poziciju glavnog glumca. Pametni glumci započeli su novu predstavu i prije nego je pala zavjesa i sam kraj zadnjeg čina nije ih ni dotakao. U novoj predstavi pokušaće da se zadrže u samo jednom žanru, romantičnoj komediji, jer život je ionako bez veze i sve ga je manje, pa čemu onda prosipati čemer i žuč. Stari glumci u novim predstavama.... Hm.... Je li moguće naučiti starog psa da laje? Ne znam al znam da vrijedi pokušati. Pa kud puklo da puklo.
 
Foto: Pixshark
 
Poslednji put izmenjenopetak, 10 april 2015 00:26

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

KOLUMNE

Radio Sa-RS