Proradio tunjel. Nisam išao da gledam. Vjerujem im. Šta se tu ima gledati. Nije ni u Čudu neviđenom neviđeno čudo bio tunjel, nego Savina Geršak. Ovaj i nije napravljen, nego rekonstruisan, a ne znam ni šta se tu imalo rekonstruisati, meni je i onakav bio dobar, ali šta ja znam o tunjelima. Kad smo bili djeca i kad krenemo negdje autobusom prema Konjicu, sve tunjel za tunjelom. Čim se u prvi uđe podigne neko pjesmu U tunjelu u sred mraka... Ustane razredna i prati koji će magarac prvi izokrenuti riječi te svečane koračnice. A voljela nas je, ali voljela je i svog oca, a njega su partizani... Čudo su bili i ti partizani. Otkud oni u tunjelu. Ja sam računao kako su sve tunjele iskopali vrijedni udarnici, lopatama za sto kila, akcijaši, drugovi i drugarice. Drugovi su krampali, lopatali i gonili kolica, a drugarice su im donosile vode u tunjel, i smješkale se. Nisu kuvale ručak, imale su žene te su kuvale, a možda i nisu, možda su oni zaista tada živjeli od ljubavi. Nije tad bilo mjesta tom feminizmu, kao otimaju se drugarice za lopate, ganjaju ravnopravnost u svim segmentima društva. Znale su one svoje mjesto, odu po vodu do bistrog izvora ili česme, natoče u kantu, donesu, dijele drvenom kutlačom i smejškaju se, onako s pola zuba, da ko šta ne pomisli ružno. I onda uveče komandir se popne na nešto i referiše: Drugovi i drugarice, akcijaši i akcijašice, s ponosom vas obavještavam da smo današnju normu ispunili 141 posto. Aplauz, grljenje, ljubljenje, drugarsko, kao fudbaleri kad daju go i počinje pjesma. S pjesmom su tolike mračne tunjele probili. I sad došlo doba da se to rekonstruiše. Svemu ima vrijeme i svakom poslu... i sve što je čovjek satvorio se pokvari i sljedeća generacija mora to da popravlja. A kod nas se odmah počne širiti neka priča. Đavolja demokratija. Mnogo je vele para za tolišni tunjel. Mnogo je kad biju. Onaj tunjel ispod La Manša koštao je 5 milijardi funti, bajo moj. Pedeset i po kilometara, ima za voz i ima za aute. E sad zamisli kad njemu bude trebala rekonstrukcija, zamjena hidroizolacije, maltanje, krečenje i sve što su ovi naši za dva tri mjeseca postigli. I to narodu nije valjalo, vele moglo se brže. Pa nisu oni akcijaši pa da rade 141 posto za dan, ovo su nova vremena, postoje ISO standardi koliko se smije potegnuti. Hoćete u Evropu, a sve bi na ho-ruk. Ne ide. Nego, da se dovedu engleski i francuski ambasadori da vide kako to ovi naši rade, kad dođe vrijeme da ih preporuče. Jeste da je taj njihov ispod mora, ali i ovaj je ispod šume, kiša pada, snijeg pada, pa se to topi, mnogo je to gore i komplikovanije, kurentni su i kvalitetom, a pride brzi i jeftini. Mi smo inače jeftini, da jeftiniji biti ne možemo. Sami sebi ono malo vrijednosti se utrkujemo da umanjimo. Bio u Banjaluci izbor za sportistu godine. Izabralo Anu Gajić, odbojkašicu. Čestitam djevojci, ali zar nije najbolja odbojkašica svijeta izvjesna Tijana Bošković, Hercegovka kao i izabrana Ana, zar smo zaboravili koliko i kako smo je prije pola godine dočekivali u Beogradu, Banjaluci, Bileći. Bugari napravili izbor za najboljeg sportistu Balkana pa izabrali Georgi Dimitrova, dečka Marije Šarapove. Proradili kompleksi, godinama je to bio Novak Đoković, dočekali svojih pet minuta, čak su i Simon Halep, koja je za razliku od Mašinog bivšeg prva teniserka svijeta stavili na drugo mjesto. Na toj listi deveta je Tijana Bošković. Kod Bugara. U svojoj Republici Srpskoj, gdje je rođena i za koju se pod zastavom Srbije bori Tijana je druga iza Nemanje Majdova u konkurenciji apatrida koji se takmiče za DRUGE ZEMLJE. Otkad je to nama Srbija druga zemlja? Svima nama koji smo s proljeća 92 jasno rekli da želimo ostanak u zajedničkoj državi Srbija je uvijek bila majka, pa čak i kad je i sama bila zla maćeha, djeca smo, naše je da poslušamo i ne zamjerimo. Vidim izjave nekih visoko pozicioniranih političara naših, pod naših mislim lokalnih, kako im smetaju profesori iz okruženja. Otkad je nama Srbija okruženje? U državičici1, u kojoj pola Akademije sačinjavaju ljudi koji žive u Srbiji, ista ta Srbija se naziva okruženjem i sportisti koji pronose slavu Republike Srpske postaju emigranti kojima se oduzima ljudsko pravo da kažu odakle su. Lijepo je što su izmislili i tu nagradu za ine koji se takmiče za druge države, za Srbe u rasejanju, nadam se da će dogodine nagrade dobiti Nemanja Gordić, koji nastupa za Crnu Goru, Milan Lučić, ako zaigra za Kanadu na OI ili veliki Ibra koji je najavio povratak na Svjetskom prvenstvu. Ali ne Tijana Bošković, ne Nemanja Majdov, oni su nam jedino svjetlo u ovom tunelu koji nam godinama rekonstruišete, a nikako da mu vidimo kraja. Oni su naši, bre! ______________________________________________________ 1. Koristim ovaj hipokoristik da ne bih naljutio ni one koji Republiku Srpsku zovu manjim entitetom, a ni one koji bi na silu zvali državom ono što nije, još. Jarac Mudrijaš Tweet