Menu
A+ A A-

Jednom ili sto puta

  • Objavio:   Goran Vračar
E jes mi dosadilo ići na posao. Isti put, isto radno mjesto, isti ljudi, ista plata, samo ja svaki dan sve umorniji i sve stariji. Djeca sve veća sa sve većim prohtjevima, ja sve nadrndaniji kako skupljam godine a problemi sve veći. Da mi se dočepati penzije ko da bih se rodio. Dobro, to bi bio siguran znak da sam ''odradio'' svoje ali, kad bolje sagledam situaciju, i jesam. Sve rjeđe sam u kafani sa društvom jer se nema vremena, para ili živaca. Sve češće se svađam po kući oko daljinskog i sve češće idem u wc. Neki bi rekli ''da mokrim'' al ja brate ljudski pišam. Da l je do bubrega ili nečega drugog uglavnom ''bure sve teže drži vodu''. Rasušilo se i već odavno je u stanju blagog ali neumoljivog raspadanja. Struk mi se od prošle zime znatno uvećao a ''ne jedem mnogo, majke mi'' i pantalone od prošle godine su se skupile (ko kad to nije kvalitet jbg). Vrsni sam poznavalac političke situacije i dosta precizno prognoziram svoju budućnost. Najebo sam 100 puta i 100%. Dobro, za ovu procjenu nije potrebno neko veliko znanje ni poznavanje zvijezda i njihovog kretanja kroz svemir, čiji se odnos, uzročno-posljedično rasporedu planeta, oslikava na osobe rođene u znaku škorpije (a to sam ja). Sa velikom sigurnošću mogu da predvidim kada će i na kom mjestu ili na kojoj riječi, da plane nervni sistem moje žene te, kao pravi profesionalac (e moj Đokoviću, mali si ti još) gađam u linije i izbjegavam izlaske na mrežu. Tu te protivnik prosto samelje ako nisi dovoljno brz a ja, na žalost, nisam. Da sam brz, vjerovatno bih neke stvari odradio drugačije. Brže bi mi bile misli, akcije i reakcije. Ne bi se dešavalo da dođem kući i sjetim se da sam onom konju na parkingu trebao reći ''ovo'' uz dodatak moje supruge sa uvijek inteligentnim pitanjem: a što ti njemu nisi rekao....? Kako odmiču godine, sve mi se usporava. Metablizam skoro da je ubacio u rikverc, oči su odavno pod ''falinkom'' ali ne idem kod očnog, a ljudi mojih godina veoma uspješno konkurišu objektima od ''nacionalnog značaja'' i ''kulturne baštine'' jer toliko iskustva i znanja na jednom mjestu ne pamti ova planeta. Kako se bližim ''poslednjoj'' košulji sjećam se svih grešaka i, iako pomalo žalim što sam ili nisam nešto uradio, tražim opravdanje u pubertetu, mladosti, situaciji, vremenu i sličnim glupostima. Činjenica da sam propustio nenadoknadivo i nepovratno, više me brine od onoga što sada propuštam. O tome ću brinuti za 10-ak godina ''ako još biti živ''. Pomalo se plašim ''zadnjeg računa'' i preispitujem se gdje sam, kada i kako prema nekome zgriješio jer, kako vrijeme odmiče a godine se gomilaju, nekako sam sklon vjerovati da Bog ipak postoji i da bih, veoma lako, mogao najebati kad se sretnemo. I tako isprepadan, ja, rab božiji, trošeći poslednje godine života (daj bože da su decenije, bilo bi mi drago) svodim račune i kontam: bilo je uglavnom dobro! Nisam bio nešto posebno dobar ali ni loš. Moglo bi mi se progledati kroz prste. Žena, što je naletjelo naletjelo. Sa muškarcima nikada nisam ništa petljao  (možda je to sada obavezno gradivo, ne znam ali i ne brinem). Marljivo sam učio (slagah) i radio (opet slagah) al pošto je to pionirska zakletva baš me boli neka stvar. Spreman sam da platim što ima da se plati (nadam se da nije mnogo) a ako račun pređe moje finansijske sposobnosti možda me i ne prime ''gore''. Kad bolje razmislim, zaboli me određeni organ koji ne bih pominjao. Kad stvari izađu iz upotrebe najbolje ih je ne pominjati. Ja ću da umrem kad dođe vrijeme a oni gore nek se snalaze. Jebavali su me ovdje mogu vala i ''gore''. Meni je svejedno. Jeban jednom ili sto puta ne pravi neku razliku. Samo prvi put boli, poslije je stvar navike. I opredjeljenja naravno.
 
Foto: ilustracija DeviantArt
 
Poslednji put izmenjenopetak, 10 april 2015 00:27

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

KOLUMNE

Radio Sa-RS