Red bi na početku ovog teksta bilo objasniti otkud se u naslovu našlo ovo II kao odrednica nastavka nečega što je imalo i svoj prvi dio. Prvi dio je, naime, trebao biti objavljen danas, i kao takav je odobren, kako od formalnih takođe i od neformalnih kritičara moje savjesti, ali smo u posljednjem trenutku zamoljeni od junaka priče da tekst povučemo i da sačeka neka bolja vremena, a znamo da boljih vemena za nas biti neće. Shodno činjenici da sam vezan striktnim, ali i finansijski iznimno povoljnim ugovorom, prisjeo sam da napišem zamjenski tekst u kojem neću spomenuti nijedno ime, neću psovati ni bogoraditi, neću ih čak spominjati ni pod oznakom Oni1, dakle, biti ću fini. Za takve prilike uvijek se kao adekvatna alternativa nameće intelektualna onanija o kolektivnom jadu, ali se pobojah da opet ne spomenem nešto što je bolje prećutati pa se odlučih da pišem gluposti. I takō... Vraćajući se iz donjeg dijela grada na Pale okolo kole - Obilaznicom2 taman u špici, a da svi u ta doba ne moramo ići ne bi to ni bila, naletih na zastoj koji su po principu dva jarca na mostu izazvala dva autobusa sa pomalo ćirilićnom tablicom. U dokolici se latih telefona da uslikam čudni displej na jednom od njih na kome je stajalo LA3 - IS, kada mi neko lupnu u suvozačevo staklo. Otvorih prozor i ugledah znatno ostarjelog i poprilično ofucanog4 drugara sa ratišta. – Đe si profesore jtj5! – O, đes` buraz! – Ma izađi da se rukujemo, neće se ovi za sat mimoić. Isto k`o u ratu6. ______________________________________________________ 1. Zamjenicom trećeg lica množine ćemo, kada nam prilike to dozvole, imenovati one zbog kojih nam jeste ovako kako nam je. 2. Ovaj znak se nalazi na nekoliko mjesta na urvinama kojim se mjesecima alternativno dobacuje ozgo nadole i obratno brale čekajući da Predsjednik svrne u naše krajeve i otvori zakrpljeni tunel na ulasku u Pale koji će tom prilikom dobiti i novo ime, pretpostavljam. 3. Pažljivijim posmatranjem tablica shvatio sam, sa nemalim razičarenjem, da autobus ipak nije iz fantastičnog Holivuda, nego iz mnogo prozaičnijeg i bližeg nam Lazarevca. 4. O njegovom trenutnom izgledu dovoljno govori činjenica da ga kompariram sa ratnim vremenom kad je nosio ko je šta imo i kad je imo, šišalo se u tri mjeseca, a brijalo se heftično, a neki biće i rjeđe ili nikako. 5. S obzirom na činjenicu da sam se u uvodu obavezao kako ću se suzdržavati od svake psovke, opsene riječi i izraze davaću u skraćenoj varijanti. 6. Obojica smo kao izbjeglice rat proveli pored čuvene Radovanove magistrale koja je spajala Ilijaš, Ilidžu i Vogošću i dalje na istok sa ostatkom zapadne civilizacije. Ko je njome jednom prošao nikad je ne zaboravlja. ______________________________________________________ – Za to smo se valjda borili. – Nego, bar ne puca. – Još uvijek. – Svaki dan `vako, ja tu živim gore, eno onde u onoj vikendici. – Jel` tvoja? – Ništa nije moje. Sa starom živim. Njena je jbg. Imaš cigaru. – Nemam brate. – Kako nemaš? – Pa ne pušim. – Otkad? – Nikad nisam pušio. – Mojne nime. Kol`ko smo ih u ratu popola zdimili. I šta smo rakijetine popili. – Vidi brate, ja nikad nisam pušio, a u ratu nisam ni pio. – Jes` ti ono bio ranjen. – Nisam, nego sam žuč operis`o. – E sjećam se, vazda si se izvlačio da sanduke sa minama ne nosiš. A zato si ti vazda im`o cigara. I kosu si tad im`o i cvike one okrugle, k`o pravi intelektualac. – I muda sam tad imao. – Toga se ne sjećam. Smijemo se, dolazi policija i postoji nagovještaj da ćemo se mimoići. – Ajde sjedaj da te odvezem. – Prije tebe ću ja... – Ajde ulazi, pokisosmo. Ušao sam i pomjerio kesu s knjigama da može sjesti. – Kako se živi od knjiga? – Simbolično. – Sjećam se jednom se nešto zagovnalo i tebe nekud odvelo, ja ost`o da čuvam onu buvaru i ku` ću šta ću, nađem na tvom krevetu neku knjigu8. Ko sad se sjećam na koricama neka stolica i na njoj haljina ženska. Neka dvojica žive na nekom tavanu, a nisu pederi, ni gejevi i uneke onaj jedan nađe curu i ja listaj, listaj neće li šta biti. Uz lampu ćoretam. ______________________________________________________ 7. Premda smo cijeli rat dobijali najgoru krdžu ne sjećam se da je neko u ratu umro od raka pluća, nije imalo smisla. 8. U ratu sam otkrio fantastičnu biblioteku moje rođake, nešto slično onom Ćopićevom ujakovom tavanu, u kojoj sam umjesto Brančilovih izdanja SKZ-a pronašao stotine knjiga srpskih i svjetskih klasika, ali i nekih čudesnih pisaca za koje sam prvi put čuo. Uvijek sam nosio punu torbu knjiga na položaj i nisam ih samo ja čitao, da se zna. ______________________________________________________ – Bi li išta? – Ne vala, čista filozofija9. Jel ti o tome sad djeci mlatiš? – Ne, ja predajem Narodnu. – A jes`, pričo mi je Vaso10 da se ti sa guslarima vadaš. A kakav si ti roker bio. – Bio! – Ma btk, vidi te sad, profesor, kola imaš, klimu, telefon ovaj na umakanje, vidi ti kaputa. Kol`ko ono djece imaš? – Troje, odgovorih postiđeno11. – Ti si otišo `93, jelde? Bio si kad je moj stari pogin`o, sjećam se da si puco u počasnom vodu. – Sjećam se, gore smo ga na onom groblju na Repcima sahranili, ovakav neki dan bio, jedva se stodesetka se ispela – ćutimo. – Moja stara kad god te vidi na TV–u plače. – Plačem i ja svako jutro kad se brijem, al` nemoj nikom pričat`. – Jel` pišeš neku knjigu? – Pokušavam. – Nemoj o ratu pisat`. Dovezao sam ga do crkve i uklonio se da izađe iz kola. – Profa, znaš kad sam onu knjigu čit`o, jbg pritužilo mi bilo i ja iščupo dva lista, al` s početka, ti si to već bio prešo. Ode čovjek, moj ratni drug kome se ni imena ne mogu sjetiti. Jarac Mudrijaš12 ______________________________________________________ 9. Pod filozofija se podrazumijeva prazna nikom razumljiva priča – palamuđenje. 10. Vaso – nadimak od Vasilije. 11. Veliki broj mojih vršnjaka je u ratu prosto prso. Iz rata su izašli sa dvadeset i pet, pa prilagođavanje na novu sredinu, otimanje od nemanja. Vječiti kokuzi bez škole i ideje šta sa životom. Neoženjeni, bezdjecni, pijani. 12. Lik iz romana – satirične poeme Mansarda Danila Kiša. ______________________________________________________ Tweet