Menu
A+ A A-

Priča o legendarnom travaru sa Romanije - Jovi Mijatoviću

  • Objavio:   Redakcija

jovo mijatovic travarRomanijski vidar Jovo Mijatović, o kom je snimljen i film davne 1968. godine, pomogao je hiljadama ljudi širom Jugoslavije i sveta. Zbog svog dara često je bio osuđivan, kažnjavan paprenim globama, zatvaran u Sarajevu, Goraždu, Rogatici.

Jednom prilikom je veliki narod okupljen oko njegove kuće zamolio da više ne svraćaju rekavši da shvata njihovu nevolju, ali da će radije on izaći iz svoje kuće ako oni neće da se raziđu, pa nek se svi oni skupa u nju usele.

"Te vaše suze ne mogu meni da narede da idem u zatvor. Ne mogu vam pomagati, vama na volju, a meni nevolju. Vama je jedna nužda i nevolja, a meni dvadeset nužda i nevolja", branila se ova časna starina od ljudi koje je pritisla nevolja.

Od koga je Jovo Mijatović nasledio dar vidarstva i kako je završio svoj bogat i dug životni vijek, pročitajte u čudesnoj priči o ovoj časnoj starini.

U matičnim knjigama u Rogatici je upisano da je rođen 1886. u selu Zagajevi. Pošto u to vrijeme sva novorođenčad nisu odmah upisivana u matične knjige rođenih, nego nekad i po nekoliko godina kasnije, pretpostavlja se da je živio i duže od 100 godina.

Rođen i odrastao između kamena i neba, drugujući sa nemaštinom i divljim zvijerima, Jovo se još od malih nogu suočio sa teškim životom ljudi, kojima je, kako kažu: "I Bog rekao laku noć".

Udaljeni od popa i doktora; bolnice i škole romanijski vidar, kao i mnoga druga djeca, sa Romanije – "Ostao je slijep kod očiju", te kasnije, kada se zamomčio i poostario, naučio je da čita i piše. Dok su se drugi dječaci verali po planini jureći vukove i medvjede, mladi Jovo sakupljao je trave pomažući svojoj babi Staniji, čuvenoj romanijskoj vidarki u njenom nesvakidašnjem poslu.

Vremenom, učeći od svoje babe, a i od drugih ljudi koji su poznavali ljekovito bilje, mladi Jovo Mijatović postao je viđen vidar i travar koga su poznavali i prizivali na sve strane.

Na Romaniji kruži priča da su Jovu za vrijeme Drugog svjetskog rata uhvatile ustaše, i da su mu živom derale kožu. Ostavili su ga polumrtvog u nekom šumarku, gdje ga je našla i u život povratila njegova baka, koja mu je vidala rane melemima spravljenim od romanijskih trava.

I probudi taj događaj želju u mladom Jovanu da pronikne u tajnu magičnih biljaka koje bujaju Romanijom, ali za mnoge druge bijahu samo hrana za stoku. Upijao je Jovo svaku riječ od svoje babe: u kom su dijelu Glasinca rastu najbolje trave, kada ih treba brati, te kako ih sušiti i čuvati. Naravno, najveća tajna je bila kako ih miješati i sastavljati recepte za određene bolesti.

Kada je Jovina baba umrla, preuze Jovo njen zanat i klijentelu, uglavnom komšije i prijatelje sa Đedovaca i susjednih sela. Nakon izvjesnog vremena u selo počeše stizati i oni iz grada, a sa njima poče Jovo umjesto kokoši i jaja da prima i novčane honorare. Njegova popularnost i bogatstvo su se brzo širili, pa on ubrzo postade na daleko čuven domaćin.

Priče o uspješnim liječenjima čudotvorca sa Romanije pređoše i granicu Jugoslavije. Najprije u Đedovce počeše stizati naši emigranti, oni koji su u rudnicima Amerike zaradili bogatstvo, ali i izgubili svoje zdravlje i mladost. Potom, o tome poče pisati inostrana, s zatim i naša štampa. Malo po malo, Jovo Mijatović postade čuveni "Travar sa Romanije".

Obijali su Jovin prag i poznate svjetske ličnosti, čak i neki američki glumci, ali i mnogi bogataši i svjetski političari.

A onda je došao Prvi svjetski rat. Služeći u austrougarskoj vojsci, kao bolničar, na Tirolu, Montegrafu, Pešti i Beču, vispreni gorštak sa Romanije naučio je još više, od onoga što je znao o tome – kako se ljudi liječe ljekovitim biljem.jovo mijatovic crnobijela

Posao travara i vidara nastavio je da obavlja između dva rata, spremajući oboljelim i povrijeđenim ljudima čajeve i meleme. Tu, na Romaniji, izrodilo mu se šesnaestoro djece.

Ljudi pritisnuti nevoljama, bez para, udaljeni od ljekara, dolazili su kod Jove tražeći da im pomogne. On je to činio, koliko je znao i umio. A znao je mnogo. Vremenom, baveći se poslom koji je od jednog broja ljudi osporavan i anatemisan, postao je svojevrstan poznavalac ljekovitog bilja i priznati narodni ljekar nastavljajući tako tradiciju poznatih bosansko-hercegovačkih hećima.

Došao je još jedan rat, u kome je Jovo, iako star, učestvovao liječeći bolesnike i ranjenike. Kada su umukle puške, stari vidar nastavio je i dalje sa svojim poslom. Zbog toga je, jedno vrijeme, imao i neprilika. Vremenom ljudi su shvatili da liječenje čajevima i melemima ne može škoditi, naprotiv, samo koristiti.

Vještinu liječenja romanijskim travama Jovo nije prenio ni na jednog od svojih ukućana. Zbog toga je svoje recepte opisao u svojoj, na daleko poznatoj knjizi.

Kada je Jovo 1986. godine umro, odnosno na sebe podigao ruku, imao je godina više nego što se mislilo. Uz asfaltnu saobraćajnicu koja od Sokoca vodi prema Rogatici, godinama je stajala tabla koja je ukazivala da je tu "Jovina stanica".

Ni danas niko ne zna zašto je skončao na način nesrećnih ljudi, onih kojima je život okrenuo leđa. U Ozerkovićima niko o tome ne želi da priča. Tajnu je odnio sa sobom u grob nad kojim je danas bronzani kip travara sa Romanije u prirodnoj veličini, kojeg je Jovo Mijatović još za života sebi podigao.

Jovo je uspio da na svjetske karte ucrta Sokolac i rodno mu selo Zagajevi. Legenda o "Travaru sa Romanije" će još dugo vremena da svijetli na našim prostorima, a za sve one koji govore naš jezik riječ "Romanija" će uvijek biti asocijacija na termine "romanijske trave" i "Travar sa Romanije".

 

 

nazad na vrh

Radio Sa-RS