Menu
A+ A A-

Gdje su Srbi? Istaknut

  • Objavio:   Redakcija
Srbi na šta ste sveli svoju istoriju i sebe!? Sudbonosno pitanje Srba i Srpskog naroda! Gromkim glasom ali sa mnogo ljubavi a ujedno i žalosti „pitanje opstanka Srpskog naroda“ uputi svima nama o prazniku svetoga Save, sveti Justin Ćelijski. Divan svetitelj koga Gospod udostoji i ovjenča oreolom svetosti, još i za života. U čuvenoj besjedi izgovorenoj 27. januara 1966. godine u manastiru Ćelije. Očinski se zabrinuo sveti otac za rod i potomstvo svetoga Save te je tako očinski ali ujedno i oštro izgovarao riječi koje i dan danas odzvanjaju u ušima svakoga od nas. „Kakva tmina, kakva pomrčina! Gde su Srbi? Mnogo je bivših Srba, a pravih Srba avaj tako malo!“. Gle kako se ove riječi pokazaše i na našu tugu i žalost učiniše proročkim. Svaki od nas koji sebe smatra potomskom svetoga Save, koji ide iole svetosavskim putem mora da zastane i da se zapita. Svaki od ovih bivših Srba mogu biti ja, možeš biti i ti! Nije ove riječi arhimandrit izrekao samo za ondašnje Srbe. Ne, nikako! Izrekao ih je za one tada ali i za ove sada i za neke buduće. Ne treba nam dar prozorljivosti da bi mogli da tvrdimo da će neki budući Srbi ustuknuti pred ovim pitanjima opstanka Srpskog naroda. Da, upravo su ovo pitanja u koja sve stane. Sva naša pitanja koja nas kao teška sudba prate. Znamo li ko smo, znamo li da smo od blagorodne loze Nemanjića, znamo li, mi mali i nedostojni da nosimo krstoliki znak u srcu i duši darovan od samoga Gospoda? Sva ova pitanja su sažeta u ovim gore koja nam uputi sveti ugodnik Božiji Justin. I ja sam dio ovdašnjih Srba koji teško iznalazi odgovora na pitanje „Gdje su Srbi?“ odnosno zapitam se „Gdje sam ja?“. Jeza i strah me hvata od pomisli u kakvim vremenima će neki budući Srbi da se pitaju „Gdje sam?. Mnogo teška i mnogo stradalna vremena. Čini mi se da danas krstonosni Hrišćani a posebno Pravoslavni stradaju baš kao što postradaše u ime Božije prvi mučenici za vjeru Hristovu u ona opaka vremena progona Hrišćanskog. U ova moderna vremena i stradanje se modernizovalo. Stradali smo nekada od ruke dželata opakih careva, stavljali su nas na razne muke, drali kožu, bacali u užarene peći, bili smo hrana gladnim lavovima, stradasmo i od pomanitalih osvajača svijeta koji želješe čitav svijet pod vojničku čizmu da stave, stradasmo i od noža i kame! Stradasmo, stradamo, stradaćemo! Nema veće plate i većega dara od Boga nego kada nas udostoji da postradamo za Njega. Krv stradalnika nije ulud proljevena niti je tijelo truleži predato. Krv i tijelo poslužiše za vijenac slave mučeništva. 
Stradasmo, rekoh. Stradasmo na razne i užasne načine. Domišljati su dželati bili, čini mi se domišljatiji i od samoga đavola. Stradamo, rekoh i to. Kako stradaju današnji Hrišćani, današnji Pravoslavci, današnji Srbi? Istina, stradaju i zbog onih istih stvari zbog koji stradaše još u ona davna vremena – jer se ne odriču vjere i Hrista. Razapeta je danas vjera Pravoslavna. Mnogo je i danas stradalnika kojima se samo za teret i osudu uzima što nose u sebi Boga i što neće ni po cijenu stradanja da Ga se odreknu. Ustali su dželati svjetski danas na Krst. Hoće da ga stave u podnožje nogama svojim. A ne znaju bezumnici da ne ubijaju, jer ne mogu da ubiju, nego od svojih žrtava prave novomučenike i vojnike Hristove. Kao da se ispunjavaju one riječi Spasiteljeve „A doći će vrijeme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini“.
Ubijaju nas i satiru. Paradoks vjere je da ljubimo čak i njih. Moramo da ljubimo i neprijatelje naše i one koji krvavi nož iz korica vade i pod grlo nam meću. Moramo oprostiti, jer smo pozvani na to. Ali kako rode moj da ljubiš neprijatelja ako ni sam sebe ne ljubiš? Kako da Gospoda slaviš i da mu se moliš pri tom ga nisi vidio, a mrziš i pljuješ na brata koga vidiš? Nismo li licemjeri postali, baš kao i onaj farisej koji kad se moljaše u hramu veličaše sebe i pravdaše se pred Bogom koga ne vidi a popljuva brata svoga koji sa njim bi i koga vidi. Zar nam nije bilo dosta vjekovnog stradanja od Hristovih vremena pa se moramo i međusobno ubijati i satirati? Bratoubistva, nesloga, mržnja, zavist, čedomorstvo, bogohulje...i od ustaške su kame oštrije ove naše kojima se međusobno koljemo! Sjetimo se onih riječi Hristovih „O rode nevjerni dokle ću sa vama biti“, da, on bi sa nama da nas spase i izvuče iz grijeha, blagoizvoli i da strada za nas a gle kako mu danas vraćamo. Umnožila se mržnja u ljudima. Udara brat na brata i otac na sina, i djeca na roditelje svoje. Draža nam je tuđa nesreća nego li naša sreća. 
Strašan i užasan grijeh i zločin nam se dešava danas, užasno dijeteubistvo. Mnogo se abortusa čini danas u naše vrijeme. Mnoge majke ali i očevi zajedno sa njima se odlučuju da sasjeku plod ljubavi i dara Božijeg i da učine taj strašni zločin. Koliko smo samo nazadovali time, koliko je samo stradalo djece, bez rata, bez napada i najezde neprijateljske vojske. Nije nam dosta bilo što su srpskim leševima punili zemaljske jame i dubodoline, što su nas satirali sa mora i iz vazduha pa se dodatno sami, međusobno ubijamo i uništavamo. Evo i ovde pitanja koje prije skoro pet decenija uputi nama sveti Justin – Gde su Srbi? 
Koliko još moramo da stradamo da bi pronašli odgovor na pitanje - Gdje smo? Koliko treba još vremena da pronađemo zapravo sami sebe? Kako ne vidimo da nas rasturaju i razbijaju svim silama ovozemaljskim, otimajući nam naše svetinje, ono najvrednije što imamo. Da li smo dostojni da imamo sve to? Bojim se da smo se previše podigli u visine vodeći se onim – Srbi nebeski narod. Kako da budemo nebeski ako nam je sve nebesko omrzlo a zemaljsko srcu sraslo?
Rak rana svakog Srbina, svakog Svetosavca je mnogostradalno Kosovo i Metohija. Usudiću se da kažem, nisu nam ga oteli bjelosvjetski srbomrsci i antihristi nego smo ga mi sami ispustili. Ispustili smo ga iz duhovnih šaka. Oni koji hoće krst da stave u podnožje nogama svojim zapravo su samo iskoristili našu duhovnu slabost i pomogli da tas na vagi prevagne na njihovu stranu. Gdje smo mi bili da spriječimo to? Gubili smo se i srljali naokolo. Međusobno se svađali i prepirali, lažno optuživali i klevetali dok su nam vuci grabljivi u runu ovčijem istrgli iz slabašnih ruka svetinju. 
Budimo mi zemaljski ali slavimo nebesko. Budimo zemaljski u duhu da smo prizemljeni, da ne zalutamo ko izgubljena ovca. Sačuvajmo ono što imamo, ono što smo sačuvali do sada, a ako budemo slavili nebesko i čvrsto stajali na zemlji vratiće nam Gospod ne ono što nam pripada nego i mnogo više, ono što zaslužujemo. 
Povratimo mir, ljubav, bogoljublje, bratoljublje, čovjekoljublje, slogu, rodoljublje, onda ćemo biti dostojni ne samo zemaljske vlasti već i one silne i neprolazne Nebeske koju djelimično imamo ali koju kao Hristoliki i Krstonosni narod zaslužujemo, koju nam sveti Sava i svetitelji iz roda našega u amanet ostaviše. 
Dobićemo i Kosovo i Metohiju kada budemo dostojni te svetinje! Do tada ćemo se i dalje pitati – Gdje su Srbi?
 
Poslednji put izmenjenočetvrtak, 19 mart 2015 23:15
nazad na vrh

Vladimir D. Vasić

Radio Sa-RS