Menu
A+ A A-

Zlatna koka

  • Objavio:   Goran Vračar

zlatna jajaTrgovina je jedan od važnih segmenata ekonomije bilo koje zemlje. Šta važan, najvažniji. Ako proizvedeš, a ne prodaš džaba si proizvodio. Otkupna cijena mlijeka po jedinici masnoće pa puta broj litara pa da vidiš kad se to nabere i naplati za godinu ili dvije.

Seljaci, oni koji krave hrane, muzu i održavaju, odavno mlijekom hrane ostale pripadnike male zajednice domaćih životinja koje nastanjuju prateće objekte svakog seoskog domaćinstva. Kad cijena nije dobra onda je ova verzija mnogo prihvatljivija.

Trgovinski gledano, mala zarada koju bi imali na mlijeku dovela bi ih do opštepoznate narodne izreke da je ''skuplja pita od tepsije''. A kome je stalo do takve pite.

Ipak proizvoditi se mora. I prodavati dabome. Moja zemlja čim nešto napravi ona to i proda po principu dok je cijena dobra, a mušterija vruća. Prodali smo Mobilnu Srpske pa šta. Jeste da je to bila zlatna koka koja bi i danas donosila milione i milione konvertibilnih maraka, ali ko je imao vremena da čeka i da se još i brine oko naplate i sličnih stvari.

Što je ta koka mogla da nosi jaja do u beskonačnost nikoga nije interesovalo. Bilo je bitno dočepati se para odmah a onda iste uložiti u vjetar. Vjetar ko vjetar, što dohvati to i odnese i raznese kojekuda. Danas ni koke ni jaja ni efekata rada vjetra.

Pare su razdijeljene kroz kredite firmama koje ih ne vraćaju niti im pada na pamet. Važno je napomenuti da te firme nipošto nisu bliske vladajućim strukturama ni po rodbinskoj, ni po partijskoj liniji. Ko drukčije kaže kleveće i laže.

Ima još zlatnih koka u mojoj domovini ali ima i onih koje se ne mogu prodati odjednom. Evo, na primjer, šume. Ko bi odjednom posjekao tolika stabla. Neizvodljivo i nemoguće. Taj kokošinjac pun zlatnih koka je ogroman i teritorijalno nekako neravnomjerno raspoređen pa ga najviše ima kod nas, na istoku Srpske.

Zato se ta prodaja vrši etapno po onoj ''da se Vlasi ne dosjete'' ali ipak kokošinjac postaje sve manji. Jaja se raznose, a vlasnici sve rjeđe imaju kajganu na stolu. Jede se uglavnom ono što preostane, a što je, ili zaboravljeno ili je mućak.

Od ostvarenih prihoda hrane se neki drugi ljudi, tamo negdje na zapadu. I nema razloga da se bunimo. Nama je zapad uvijek bio nekakav orijentir.

I zapad ima svoju zlatnu koku. Doduše više željeznu, ali koka je koka i tu ne treba biti ograničen vrstom metala od kojeg je sačinjena. E tu bi koku, čije batake, krila i dobar dio trtice posjeduje naša domovina, viđeni članovi ekipe koja se okuplja isključivo na časovima engleskog, rado prodali jer, to smo već naučili, trgovina je bitan segment ekonomije. Pogotovo ako se njome zakrpi koja rupa. A rupe su nam sve češće i sve veće. Postoje i kupci.

Jedni koji već posjeduju ostatke koke i drugi koji bi da se dočepaju naših dijelova koji su, brat bratu, ipak veći i bolji. E sa ovim prvim bilo je kako-tako u prethodnim godinama i od koke smo imali nekakve koristi. Ovi drugi koje ni google earth ne može da pronađe, a zapošljavaju dva i po radnika, ipak imaju određene prednosti.

Jedan od suvlasnika je kćerka dragog nam Hudinija koji vodi Predstavništvo Republike Srpske u Izraelu o kome Izrael pojma nema a drugi je biznismen iz, da izvinete, Laktaša. A ko je bliže vatri bolje se i ogrije.

Naša svenarodna vlast, naša draga koalicija, naš ponos i naša dika, razmotrila je ponude i onih koji imaju pare, i onih koji te pare ko bajagi imaju i nisu se baš složili oko izbora. U to ime odluku su prepustili Narodnoj skupštini, a sami se zaigrali stare lijepe narodne igre ''Kolariću Paviću''.

Zato se još uvijek ne zna ko će i za koje novce kupiti naše rudno bogastvo. O tome će odlučiti Narodna Skupština Republike Srpske koja je i do sada uvijek odlučivala realno, racionalno i nestranački i uvijek u korist svog stanovništva. Pogotovo onog koji je bliži vatri.

 

 

Više iz ove kategorije « Istok Neprocjenjivo »
nazad na vrh

Goran Vračar

Radio Sa-RS