Menu
A+ A A-

Šetnja za Zorana

  • Objavio:   Goran Vračar

zoran djindjic arhivDvanaesti mart 2017. godine bio je po mnogo čemu tužan dan. Pronađeno je tijelo malog Konstantina za kojim je tragalo preko 6.000 ljudi. Na pružnom prelazu u blizini Doboja poginula je cijela jedna porodica. Navršile su se četiri pune godine vladavine Željke Cvijanović i ne znam tačno koliko patuljaka.

Srbija je obilježila 14 godina kako je ruka teroriste poslala metak (za koji sam siguran da je bio srebreni) u tadašnjeg premijera (do tada su bili predsjednici vlada) Zorana Đinđića. Na malim ekranima TV prijemnika mogli smo da vidimo paradu (koliko li sličnosti sa pravom paradom) koja se zove: ''Šetnja za Zorana''.

U prvim redovima, sa kitama cvijeća (ili se možda drugačije kaže) okorjeli srbomrsci, narkomani, autonomaši i politički autsajderi. I naravno Vučić. Srbija žali za svojim premijerom (nekada predsjednikom) i kažu da će mu dogodine, kada se navrši 15 godina od tragične smrti (kao da je nečija smrt komična) podići spomenik. I treba.

Srbin po nacionalnosti, a izdajnik po vjeroispovjesti, pokojni (ponekad zaboravim da treba biti fin i o pokojnicima sve najljepše) doktor nauka, demokrata i čist genije, bombardovanje Srbije pratio je, uglavnom iz inostranstva odakle je zdušno navijao za NATO a sve protivu zločestih sunarodnika.

Prije toga, kada je prizivao aveti zapada, sa onim ofucanim Vukom (žali bože imena) koji se preziva Drašković, gazio je centrom Beograda na čelu demonstracija protiv Slobodana noseći njemačku zastavu (jer onu sa kukastim krstom nije stigao da nabavi) i duvao u pištaljku. I duvao i pištao, i vrištao.

Rezultat duvanja i pištanja bio je dolazak NATO aviona na nebo iznad Srbije odakle su, naravno sa sigurne udaljenosti, istovarali sve što su imali. Letjele su u vazduh fabrike, rafinerije, mostovi. Otišlo je u vazduh i preko hiljadu života civila, a među njima i preko stotinu dječijih. A on je to posmatrao iz Njemačke i navijao, i navijao, i navijao.

Sve samo da dođe na vlast. Ne da se spase Srbija nego da Zoran bude kalif na umjesto kalifa. Kada se sve završilo, kada se vratio u majku Srbiju (jer majka je majka i prašta sve) malo se bunio, malo demonstrirao i konačno se popeo na tron, preuzeo vlast te, brže bolje, demokratski isporučio predsjednika zapadnim majmunima (jer njihova je teorija da je čovjek nastao od majmuna, a mi se još držimo one pravoslavne) na najsvetiji dan u Srba – Vidovdan.

Ogrezao u mržnji prema vlastitom narodu i u ljubavi prema novcu (čudna mi čuda) taj njemački špijun i švercer, povezao se sa svima sa kojima se pošten čovjek ni u prolazu ne pozdravlja, i dođe tako i taj dan kad ruka druga i brata kriminalca ispali sudbonosni metak u najvećeg demokratu na Balkanu. To se na zapadu zove mafijaški obračun.

Kako kod nas nema mafije tako nema ni mafijaškog obračuna, a ubistvo je trebalo nekako objasniti. A vlast ko vlast ima objašnjenje za sve. Nije ubijen capo di tutti capi nego je ubijen premijer (sunce ti poljubim). Ubistvo je bilo političko (hahaha) rekoše nadležni pa napraviše pomor po Srbiji i pohapsiše sve redom. Ode u prošlost i u istoriju zemunski klan (ostale klanove nisu dirali), a neki od pripadnika odoše pod zemlju.

I sahraniše doktora za bombardovanje i ostale smrtonosne radnje, gdje drugo do u groblje velikama. U zadnjih sto godina u Srbiji je pojam ''velikan'' umnogome promijenjen, ali šta očekivati od zemlje koja je spremna da se odrekne svega pa i Kosova za malo evrića i za, naravno, mnogo više arapskih dolara.

Dogodine spomenik u Beogradu, a možda i u Prištini, jer ako je Zoka ikoga zadužio zadužio je šiptare. Do tada ko zna šta se sve može desiti. Kako god da bude, Beograd na vodi (i to na dvije rijeke), a Srbi na vodi i ulju dočekaće ovogodišnji Vaskrs bez spomenika Đinđiću.

Ko će kome polupati jaja znaćemo kad praznik prođe, ako u Srbiji iko i ima jaja.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije « FEDERIKA Ili jesi ili nisi »
nazad na vrh

KOLUMNE

Radio Sa-RS