Menu
A+ A A-

Valentinovo

  • Objavio:   Goran Vračar

srecan dan zaljubljenihŠta je to, u stvari, ljubav? Pitanje je jednostavno. Šta je ljubav? Govorim o onoj stečenoj dugogodišnjom potragom za odgovarajućom drugom polovinom. Govorim o onoj vezi između muškarca i žene (u današnje doba dopuštene su sve kombinacije, ali ja sam ipak za osnovnu postavku) u kojoj se njih dvoje ''dopunjuju''.

Na razne načine. Prvo se mjerkaju, pa njuškaju, pa maze. Razvijaju se nemjerljive emocije (a kažu da je sve hemija) i onda to dvoje odluče da ostanu zajedno do kraja života. Prekrupna odluka za dvoje mladih ljudi. Srećom ne i neopoziva pa danas na svakom koraku vidimo one koji su se predomislili i na, a gdje drugo, sudu potražili dokaz svoje gluposti.

Ljubav je, ljubav je, ljubav.... Kao on voli nju i ona voli njega od sada do vječnosti. Ma daaaaaaj. Kakva crna vječnost. I koji crni kraj života. Da postoji ljubav, onakva o kakvoj sanjamo, ne bi se ljudi svađali, tukli i gađali manjim komadima namještaja. Ne bi se jurcali po stanu naoružani noževima, viljuškama i ostalim priborom za jelo dok tanjuri lete kao da je na snazi 24-časovni sirtaki.

Grčka u vašem domu do poslednjeg komada posuđa. I ne bi, kad neko klisne u tuđu postelju, tražeći nježnost ili čist sex, ono drugo, prevareno, pitalo: zašto si me prevario? ili prevarila? Zašto si ME prevario-la? Znači stvar je u meni. Oko mene se vrti sve.

Ipak, postoji taj jedan dan u godini, kada muškarci pokajnički trče da pokažu da nesebično vole. I taj dan smo uvezli zajedno sa sidom, LGBT paradama i sličnim glupostima koje nam je zapad uvalio. Dan zaljubljenih. Moš misliti. U sve ostale dane dozvoljeno je ne biti zaljubljen. Ali taj dan ni pod razno. Zaboravićemo da smo Srbi, da na taj dan, taj 14. februar, pravoslavci slave Sv.Trifuna koga, nakon silnih mučenja, dok je govorio:

’’O kad bih se mogao udostojiti, da ognjem i mukama skončam za ime Isusa Hrista Gospoda i Boga moga!’’ mučitelji posjekoše mačem. Zaboravićemo porijeklo, baštinu i tradiciju jer ne dolazi u konzervi Kole, nije upakovano u američku zastavu ili ne maše po ekranu dupetom upakovanim u tange.

Zaboravićemo kolike su muke prošli naši preci da bi sačuvali našu vjeru, naše ime i naše svetinje. Nema veze što su Turci harali našim krajevima pet vijekova, ubijali i prevodili na islam, kupili djecu i od njih pravili janjičare. Srbi će ipak gledati Sulejmana veličanstvenog. Nije bitno kako i koliko je Srba pobijeno u Jasenovcu i koliko prije toga prevedeno u katoličanstvo, Srbi će slaviti Sv.Valentina. Kupiće lijepe poklone svojim boljim i ljepšim polovinama i izvesti ih na večeru (ko može) ili barem na piće. Polako ali sigurno, pravoslavlje gubi bitku sa katolicizmom.

Popovi brkaju datume pa slave Sv. Savu na Časne verige, djeca od Očenaš-a znaju samo naslov, Srbi slave Valentinovo i Noć Vještica, pederi i ostali paradiraju Beogradom, porodica opstaje samo zato što niko nema para da živi sam, na televizorima oskudno obučene kćerke brukaju očeve (ponegdje i majke), i polako ali sigurno nestajemo.

Ćirilicom piše ko mora, himnu su nam komponovali trećerazredni muzičari, zaboravljamo mrtve a sve više i žive, dijelimo se na tabore i krda, krstimo se po inerciji a u crkvu idemo po partijskoj dužnosti. Ne čitamo Sveto pismo kao što ne čitamo ništa drugo, volimo Merlina iako on nas mrzi iz dna duše, slušamo Balijaševića iako nijedan iole pristojan Srbin koji drži do sebe ne bi trebao ni ime da mu spomene.

Ljubimo se tri puta i dižemo tri prsta jer ono što smo stekli taman možemo da držimo sa ona preostala dva. Brukamo se gdje god stignemo i nije nas sramota. Za Vaskrs ne očekujem iko farba jaja jer očito da tog artikla kod Srba manjka u svim oblastima osim kad treba, iz čopora i u ime vođe urlikati na one druge.

Takvi kakvi smo možda ga prestanemo i slaviti. Do nas je. Kako radili tako nam Bog pomogao.

 

 

 

 

Više iz ove kategorije « Borački Afrička šljiva »
nazad na vrh

Goran Vračar

Radio Sa-RS