Menu
A+ A A-

Kako je lijepo biti glup

  • Objavio:   Goran Vračar

izbori karikaturaNajbolje je biti član partije. Bilo koje. Kad si član partije pred tobom se otvaraju novi vidici. Vidiš što ne vidi niko i samo zagonetno klimaš glavom kad te nešto pitaju jer radi se o ''državnoj tajni’'' i ne smiješ o tome javno. Kad vidiš što ne vidi niko, sasvim je logično da ne vidiš ono što vidi svako.

Ne vidiš jer to u stvari i nije tako nego je to...državna tajna i ne smiješ da pričaš, a da smiješ, svima bi ispričao kako to u stvari jeste i svima bi bilo jasno. Svi bi naprasno progledali i shvatili mudre riječi ''lidera''. Ali ako kažeš javno shvatiće i ''oni drugi'' koje su namjere političkog rukovodstva i cijeli plan bi propao.

Zato mudro ćutiš. I što više ćutiš to te više cijene. Logično. Oni misle da ti znaš, a ne smiješ da pričaš, a ti ćutiš i skrivaš svoje neznanje. I glupost naravno. Kako je lijepo biti glup. Sve ti svejedno. Jednostavno i neinteresantno. Drugi su smislili pravila i tvoje je samo da ih se držiš. Kao u saobraćaju.

Voziš desnom stranom i paziš na odstojanje. Pratiš znakove pored puta (ali ne Adrićeve) i pokoji semafor. I uz pristojnu brzinu unaprijed propisanu i pravilno označenu znakom stići ćeš na odredište. Planina, more, selo ili kakav motel u kome si uplatio ''vanbračne aktivnosti''. Samo pazi i vozi po propisu i nema zime. Tako je i u partiji. Veži konja gdje ti aga kaže i ne ističi se osim u uvlačenju u analni otvor.

Tu možeš da tjeraš do kraja. Što se dublje zavučeš teže te se riješiti. Dođeš nekako kao priraslica. Ili hemoroid, svejedno je. I nemoguće je rješiti se takvog bez operacije. Ako se dobro zavučeš i ukopaš (ostavi uvijek mogućnost da izbaciš dva prsta pušenja radi) tvoj blistavi put svenarodnog deputata biće ovjekovječen slavom i dužinom.

A predsjednik (šef, vođa, lider, duče, firer etc.) će za tvoje revnosno dizanje ruke i nesebičnu i bezrezervnu podršku da te nagradi. Bićeš direktor (sa nabrzinu završenim dopisnim fakultetom) pa makar ti to bilo i prvo radno mjesto u životu (kome treba iskustvo da bude direktor?), ili u najmanju ruku odbornik (u opštini), poslanik (u Narodnoj skupštini) ili zaštitnik lika i djela kao i tekovina bratoubilačkog rata u Parlametnu BiH. E toga se treba dočepati.

Tu idu najbolji i najcjenjeniji. Plata jeste mala (jedva 7.000 KM mjesečno) ali zato se malo i radi. 15 dana godišnje ili nešto više od jednog radnog dana mjesečno. I taj jedan dan možeš da izostaneš ponekad. Tu se uklubiš (svaka partija ima svoj klub poslanika) i slušaš šefa kluba. Taj što kaže ili je bilo ili će biti. Nije nužno da diskutuješ (to će šef kluba) niti je bitno da iznosiš svoje stavove (to je šef kluba donio iz ''samog vrha partije''). Tvoje je samo da glasaš. I tu nema puno mudrosti.

Reći će ti šef za šta i protiv čega. Kad kažu: pređimo na glasanje, ti samo pritisneš ono dugme koje ti je rekao šef i tvoj radni dan je završen. Poslije možeš da ideš u široke narodne mase i pričaš kako si, nakon neravnopravne borbe, zajedno sa partijskim drugovima, još jednom odbranio interese svog naroda i da se samozadovoljno, o državnom trošku, uvališ na kakav ručak ili među kakve noge djevojačke. Plata za lojalnost i muke Tantalove stići će na vrijeme pa ćeš nesmetano da pošalješ koju crkavicu djeci koja se pate na Sorboni, Oxfordu ili, ne daj Bože, u kakvom glavnom gradu susjedne dežele (BG ili ZG ili nešto slično).

Tvoje je samo da budeš dovoljno glup što nije neki problem. Ipak potičeš iz naroda koji svoju glupost iznova potvrđuje na svakim izborima birajući baš tebe. Ti glup, a oni te uporno biraju. I vuk sit i ovce na broju. Čoban opravdano odsutan!

 

 

 

Poslednji put izmenjenoponedeljak, 06 februar 2017 14:06
Više iz ove kategorije « Kuka i motika Borački »
nazad na vrh

Goran Vračar

Radio Sa-RS