Menu
A+ A A-

Kuka i motika

  • Objavio:   Goran Vračar

kuka i motikaKoliko smo u stanju da otrpimo vjerovatno nikada nećemo saznati. Svakim novim danom sve smo manje svoji a sve više vlasništvo države, raznoraznih i svakoraznih (što domaćih u propadanju što onih uvoznih u ekspanziji) banaka i robovi radnih  mjesta na koja odlazimo i radimo a da nas za to ne plaćaju.

Da, robovlasničko društvo u svom savremenom obliku. Razlika je u mjestu boravka. Nakon što odradiš (raditi u današnje doba jes jednako: crnčiti, dirinčiti, tegliti, robovati) svoj radni dan slobodan si otići kući ali da ti mobilni bude uključen. Možeš zatrebati. Znači, gazda te više ne hrani (ali ni ti više ne bereš pamuk), ne brine o tebi niti ti stavlja lance na noge nego ti lijepo uzme broj mobilnog (kojeg si sam kupio) i tako te drži na podužem, ali zato znatno efikasnijem lancu.

Gdje god da sjediš, krišom bacaš pogled na čarobni ekran koji bi mogao odlučiti o tvojoj sudbini. Ako se javiš velike su šanse da dobiješ jednu od 6 zaostalih plata a ako ne, onda si, brajko moj, skoro sigurno popušio. Na neplaćeno radno mjesto čeka još bar stotinu kandidata i svi sretni ako se zaposle. Nevjerovatno ponižavanje samoga sebe dostiglo je neslućene visine.

Nema plata, ali to je normalno, jer gazda nema para, a nema ih jer je juče kupio onu ’’mečku na sajmu’’ od 200.000 evrića pa valja carinu, porez, registraciju... Puni razumijevanja (biće kad bude) opet kupujemo ’’narodni hljeb’’ i preskačemo gondolu sa slatkišima (od njih se kvare zubi), dobro razmišljamo o kupovini cigareta (daj ove najjeftinije, nek se samo nešto dimi), a o mesu nekom drugom prilikom, kad bude plata.

Robovi svojih potraživanja (jer ako odeš nema plata) i vrijedni radnici na tuđem ’’dobru’’ privređujemo, prevozimo, nosimo, utovaramo, istovaramo, slažemo, maltamo i zidamo kule nesuđenim zatvorenicima, danas vlasnicima svega i svačega pa i života. Ako se zamjeriš gazdi (nisi valjda lud), nećeš naći posao više nigdje i nikada. A radiš na crno.

Ni penzionog (kao da ću je dočekati) ni zdravstvenog (ovi doktori ionako ne znaju ništa) ni budućnosti. A država te brani i štiti. U zaštitu tvojih prava ustali su svi moguće experti koji za velike pare prave prava mala čuda. Na primjer, da te ne bi izrabljivao poslodavac (gazda) država je rekla da će kazniti svakoga ko ne bude prijavio radnike, a kazniće i radnika koji radi na crno što pokazuje koliko država pazi da ne bi neko slučajno pokušao da, kako tako, zaradi hljeba.

E taj radnik će moći od svojih neisplaćenih plata da podmiri taman kaznu. No ima i tu jedna mala začkoljica. Država neće da čeka pa će radnik da traži bilo kakvu mogućnost da se dočepa potrebnog novca da se ne bruka pred državom koju je stvarao i onda će da u nekakvoj mikrokreditnoj organizaciji digne mirko kredit sa makro kamatom.

Žirant će da bude kum (on ne može da se sakrije) i neki od, još uvijek neprevarenih, rođaka. Prvu i još koju ratu uspješno će da vrati ali dalje neće moći. Onda će zelenaši (mikrokreditori) da ga zovu na isključen telefon (jer niti ga smije uključiti niti ima za dopune) a poslije njega napašće na rođaka i kuma. Onda će ponovo svi da napadnu njega jer neko pare mora da vrati.

Onda će sav zabrinut za ekonomiju svoje zemlje, Bakir da traži ukidanje Republike Srpske, Čović treći entitet, a Srbi autoput za Beograd preko Pala i Foče u isto vrijeme. Onda će da dođu izbori i jadni i napaćeni čovjek će da glasa protiv ’’ovih govana što su na vlasti’’ i izabere druga govna koja su u koaliciji sa prvima (ali to će saznati tek kad bude kasno). I onda će ponovo neki gazda da mu da posao (neplaćen, naravno) i sve će da se nastavi po protokolu.

I onda će, jednog lijepog proljetnog dana, siroti, prezaduženi glasač, da izvadi automatsku pušku koju nije vratio, podmaže je, napuni municijom  i posjeti neku od institucija. Pripucaće ali neće pogoditi ništa, jer se ovi na koje bi pucao ne vide. Onda će da ga uhapse, tuku i priheftaju mu da je terorista i dodaju za koju stranu službu radi (niko ne pita ove druge za koju tajnu službu kradu), osudiće ga na 20 godina robije, a porodicu na vječnu sramotu.

Za to vrijeme, neki drugi nesrećnik će da se zaposli na upražnjeno a neplaćeno radno mjesto. I tako sve dok je  sirotinje i dok se neko ne sjeti jednog simpatičnog seljaka po imenu Matija Gubec.... Al' načekaćemo se  mi dobro dok se narod ne sjeti kuke i motike. I pitanje je da li ćemo je i dočekati.

Za svaki slučaj, ja sam svoje podmazao juče. I kuku, i motiku... Nikad se ne zna.

 

 

Više iz ove kategorije « Sveti Sava Kako je lijepo biti glup »
nazad na vrh

Goran Vračar

Radio Sa-RS