Heroji sa Košara: Na današnji dan počela odbrana srpske teritorije Istaknuto

Napišite komentar

Prije 19 godina snage OVK, albanske vojske i NATO-a napale su rejon karaule Košare na jugoslovensko-albanskoj granici. Napad je bio silovit, iznenadio je Vojsku Jugoslavije, OVK je zauzela karaulu, ali nije uspjela dublje da prodre na Kosovo i Metohiju, što je bio osnovni cilj napada. Vojska Jugoslavije imala je 108 poginulih, a OVK više od 200.

heroji sa kosara1

Par hiljada pripadnika OVK uz podršku albanske artiljerije, NATO avijacije i instruktora napalo je rejon karaule Košare na frontu širine nekoliko kilometara rano ujutro 9. aprila 1999. godine.

Do 9. aprila NATO nije gađao Košare, ali jeste druge položaje na jugoslovensko-albanskoj granici. Karaula je locirana na obroncima Prokletija, nedaleko od Đakovice i Dečana.

U tom trenutku na frontu je bilo nešto više od 100 pripadnika graničnih jedinica Vojske Jugoslavije. Zbog žestokih napada iz vazduha, ali i diverzija OVK veća pomoć nije mogla odmah da stigne.

Procjena vojnog vrha bila je da će kopneni napad najvjerovatnije krenuti iz Makedonije gdje se već nalazilo oko 16.000 vojnika NATO-a, a pretpostavke da će glavni napad ići preko Košara nije bilo.

Taj dio teritorije bio je u zoni odgovornosti 125. motorizovane brigade koja je reorganizovala svoje jedinice, borila se sa teroristima OVK u Metohiji i stalno bila na udaru NATO-a, tako da od početka rata do 9. aprila nije uspjela da se u potpunosti pripremi za zaustavljanje napada na Košarama.

Drugog dana bitke, OVK je zauzela karaulu Košare što su objavili svetski mediji. Međutim, to nije bilo veliki uspjeh jer je sama karaula okružena brdima i veoma nepovoljna za odbranu.

Sam objekat bio je vrlo luksuzan za vojne prilike i napravljen je u vrijeme JNA, na mjestu dobro vidljivom iz Albanije, kako bi se demonstrirao visok standard socijalističke Jugoslavije.

Poslije pada karaule, stiglo je pojačanje od više stotina pripadnika Vojske Jugoslavije iz pješadijskih i specijalnih jedinica, tako da je linija fronta stabilizovana 19. aprila i nije bilo većih pomjeranja do kraja rata.

heroji sa kosara2

Prisluškivanjem radio veza Vojska Jugoslavije je ustanovila da su artiljeriju i minobacače, veoma precizno navodili ljudi koji su govorili italijanski i francuski. Izviđači su na neprijateljskim uniformama viđali italijanske, francuske, turske, britanske i oznake Armije BiH sa ljiljanima.

Na vrhuncu borbi Vojska Jugoslavije imala je oko 1.200 vojnika, a OVK, sa dobrovoljcima i albanskim jedinicama pet do šest hiljada. Snage OVK su ratovale u smjenama, dok za VJ nije bilo odmora.

Velika koncentracija snaga na Košarama koštala je OVK napuštanja mnogih položaja, jer je utvrđeno da su mnogo dijelovi granice sa albanske strane bili gotovo bez ikakve odbrane.

Vojska Jugoslavije nije mogla da koncentriše veće snage zbog 24-časovnog prisustva NATO avijacije, ali i veoma nepristupačnog terena. Osim pješadijskog naoružanja VJ je koristila minobacače i haubice svih kalibara, kao i lansere raketa „Oganj“ i „Orkan“.

Komandni kadar VJ je i pored iznenadnog napada vrlo brzo razradio odbranu fronta, jer su to bili školovani oficiri. Većina vojnika je bila već po godinu dana u uniformi i bili su dobro uvježbani za borbu na frontu.

Sve to, pa i svijest da ukoliko padne linija fronta na Košarama, kreću mnogo ozbiljniji sukobi sa OVK i NATO, sa neizvesnim krajem, držalo je moral na visokom nivou.

Komandni kadar VJ je i pored iznenadnog napada vrlo brzo razradio odbranu fronta, jer su to bili školovani oficiri. Većina vojnika je bila već po godinu dana u uniformi i bili su dobro uvježbani za borbu na frontu.

Sve to, pa i svijest da ukoliko padne linija fronta na Košarama, kreću mnogo ozbiljniji sukobi sa OVK i NATO, sa neizvjesnim krajem, držalo je moral na visokom nivou.

Sa druge strane i pored velike stručne pomoći NATO oficira, OVK je do tada napadala vojsku i policiju iz zasjeda, nije imala ozbiljniju vojnu obuku za frontalno ratovanje – što se i vidjelo tokom cijele bitke.

U napade se uključila i albanska vojska, prvo artiljerijom, a zatim i sa desetak tenkova, ali to nije bitnije uticalo na moral OVK.

Vojska Jugoslavije je često išla u napade po ledenoj kiši, mrazu, magli i snijegu dubine jedan metar i branila svaki položaj do posljednjeg trenutka - što je dodatno uticalo na pad morala kod neprijatelja.

Zanimljivo je i da je jugoslovenske strane granice teren bio teško prohodan i za ljude, ali je VJ uspjela da u jednom trenutku u borbu na frontu ubaci dva tenka T-55.

Njihovo pojavljivanje nije imalo realan značaj, ali je izazvao paniku i strah u redovima OVK.

heroji sa kosara3

Cilj napadača, OVK, NATO-a i albanske vojske bio je da se prodre u Metohiju i da se snage Vojske Jugoslavije, do tada maskirane i dobro sakrivene, natjeraju na otvorenu borbu u kojoj bi do izražaja došla tehnološka prednost NATO avijacije.

Agresor je uspio da zauzme svega teritoriju SRJ četiri kilometra u širinu i u dubinu par stotina do hiljadu metara.

Romi kao Navaho Indijanci

Tokom krvavih borbi na Košarama bilo je i mnogih bizarnih scena, u koje je teško povjerovati. Dešavalo se da ljudi sa obje linije fronta zbog guste magle zalutaju u neprijateljske rovove i vrate se u sopstvene, a da ih niko ne primjeti.

Pripadnicima VJ koji su se grijali pored vatre jednom prilikom je prišao čovjek u vojnoj uniformi, sjeo pored njih i kada su ga poslije nekoliko minuta pitali iz koje jedinice on je odgovorio na albanskom.

Taj pripadnik OVK je zarobljen, a utvrđeno je da se posle jednog od napada dugo skrivao u žbunju, ali je izašao kada je vidio vatru i ljude. Dvojica pripadnika Vojske Jugoslavije su po magli uspjeli da ušetaju u neprijateljski rov, „zarobili“ teški protivavionski mitraljez i bezbjedno ga donijeli u svoj rov.

Zbog stalnog prisluškivanja jedan rezervni oficir VJ se prisjetio američkih Navaho Indijanaca iz Drugog svjetskog rata, i angažovao dvojicu Roma, pripadnika VJ, koji su na svom jeziku radio vezom navodili jugoslovensku artiljeriju i minobacače.

Do kraja rata NATO i OVK nisu uspeli da shvate o čemu se radi, jer nisu razumjeli romski jezik.

Bitka pre bitke

Rat je na karauli Košare počeo mnogo prije 9. aprila 1999. godine, tačnije u martu 1998. godine kada su i počeli sukobi na Kosovu.

Iako je rejon karaule bio gotovo nenaseljen, u okolini su se nalazila etnički čista albanska sela, sa velikim brojem pripadnika OVK u njima.

Sama karaula udaljena nekoliko stotina metara od granične linije na vidnom mjestu, bila je laka meta i često se dešavalo da teroristi sa granične linije ispale rafal na karaulu i pobjegnu.

Česte su bile i zasjede u kojima je stradalo nekoliko pripadnika VJ, a gotovo svakodnevna pojava pokušaja prenošenja manje ili veće količine oružja i municije iz Albanije na Kosovo i Metohiju.

Glavninu graničnih jedinica činili su vojnici na redovnom odsluženju vojnog roka koji su služili vojsku od marta 1998. godine i imali su uglavnom po 19 ili 20 godina.

heroji sa kosara4

Dobrovoljci sa svih strana

U Bici za Košare u redovima Vojske Jugoslavije borio se veliki broj dobrovoljaca iz zemlje i inostranstva. Osim Rusa – Kozaka iz padobranskih jedinica, u redovima dobrovoljaca bili su ljudi iz drugih evropskih zemalja.

Takozvani "internacionalni odred" od tridesetak ljudi činili su ljudi iz zapadnog dijela Ukrajine, Finske, Švedske, Danske, Holandije i po jedan Škot i Irac iz Velike Britanije.

Njihovi motivi za ratovanje na strani Jugoslavije bili su avanturizam, antiamerička osjećanja, ali i želja za ratnim iskustvom. Njihova plata bila je simbolična, odnosno ista kao za redovne vojnike.

Pri dolasku na front, strani dobrovoljci tražili da im se izda sertifikat da su učestvovali u borbama oko Košara, jer su sa takvom potvrdom mogli da dobiju 50 odsto veću mjesečnu platu na ratištima širom svijeta.

Snage Vojske Jugoslavije u bici na Košarama 1999. godine činili su dijelovi 125. motorizovane brigade, 53. granični bataljon, vojna policija iz Beogradskog i Kragujevačkog korupusa, delovi 63. padobranske i 72. specijalne brigade i manjim dijelom dobrovoljci iz zemlje i inostranstva

Komandant svih jedinica VJ na Košarama bio je potpukovnik Ljubinko Đurković, a njegovi pretpostavljeni pukovnik Dragan Živanović i general major Vladimir Lazarević. U ovoj bici, sukobljene strane nisu kršile pravila i običaje ratovanja. Formalno, to je bila kopnena agresija iz Albanije na SRJ.

Poginulo je 108 pripadnika vojske i dobrovoljaca, a tijela nekoliko vojnika nikada nisu izvučena sa granice.

Danas se na području karaule Košare nalazi oko 150 grobnica, poginulih pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, ali se procjenjuje da je još nekoliko desetina ljudi iz redova OVK sahranjeno u Albaniji.

Bitka za Košare je zvanično završena 14. juna 1999. godine, kada se Vojska Jugoslavije na osnovu Kumanovskog sporazuma sa snagama KFOR-a povukla sa Košara. Povlačenje je za razliku od drugih dijelova Kosova, proteklo bez ikakvih incidenata, a neprijatelji su jedni druge mirno posmatrali.

Tekst je nastao na osnovu svjedočenja učesnika Bitke za Košare u emisiji "Dozvolite…" 2014. i 2016. godine.

Posljednja izmjena Ponedjeljak, 09 April 2018 13:20

  • Izvor: Agencije
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

nazad na vrh

Region

Prev Next