Duh u oklopu

Napišite komentar

Duh u oklopu je naziv holivudskog s/f ostvarenja nastalog prema istoimenom manga stripu, seriji i filmu 鎧の幽霊 Širo Masamunea. Film potpisuje Rupert Sanders koji nam potencijalno može biti poznat po filmu Snežana i lovac što u ovom slučajnu nije nevažno, jer su oba ostvarenja bazirana na antiutopijskoj predstavi svijeta uklopljenoj u bajkoviti ili postapokaliptični hronotop.

skarlet johanson film duh

I kao što Kristen Stjuart nije ni nalik bajkovitoj predstavi Snježane, a ni Šarliz Teron zle joj maćehe, tako ni Skarlet Johanson ne odgovara liku ženskog superheroja otjelotvorenog sa fantastičnom Gal Gadot u sjajnom filmu Wonder Woman. Ovakva kakva je sad i u ovim godinama Skarlet Johanson je daleko od silikonskog savršenstva, što nam je namjerno i eksplicitno pokazano u filmu Ispod kože. Zato i jeste savršena za ulogu Majora u istoimenom filmu, jer je prelijepa upravo stoga što je ljudsko biće, jedno od nekoliko preostalih u ovom filmu. Jedino ljudsko u/na njoj je mozak kroz koji je sačuvala i dušu, što je razlikuje od svijeta kiborga u kom živi. Sve drugo se da promijeniti i popraviti, jedan od njenih kolega specijalaca namjerno je ugradio vještačku jetru da bi mogao neograničeno da loče, ali mozak je ono što je odvaja i ono zbog čega strada.

Imati mozak, pa još kroz/uz to i dušu strašni je usud čovjekov, čak i ako si žena, ako ne nalazite ničega uvredljivog u tome da ženu nazivamo čovjekom. Znao je Širo šta radi kad je očovječio ženu, a ne muškarca, jer bi on bio tek jedan u nizu nabildanih kiborga koji se do besvijesti mlate sa drugim nabildanim kiborzima. On je Skarletinu školjku, u engleskom originalu film se zove Ghost in the shell, načinio vizuelno mekanom, ali daleko od putenosti koja je bitna odlika ženskih junakinja manga stripova i filmova. Ali ona nije djelo muških ruku, još manje mozga, jer ju je za potrebe kompanije Hanka Robots načinila doktorka Oule, koju glumi izvanredna Žilijet Binoš, dakle, ona je čovjek/žena samjerena ženom, koja će za svoje djelo reći: „Ona je čudo“! I premda pohlepni vlasnik kompanije vjeruje da je Major, samo major njegove poluprivatne vojske i tek oružje pod njegovom kontrolom ona će na kraju pronaći vlasnicu svog mozga, čak i svoju/njenu majku i mačku. Čovjek, pa čak i ako je žena, uvijek na kraju pronađe sebe.

Ko je ikad čitao manga stripove ili gledao na osnovu njih snimljene animirane filmove zamijetio je da je većina ženskih likova stvarana prema bijelim ženama, a ne azijatkinjama. Otuda je doktorka i mogla da načini ženu/čovjeka sa tijelom Skarlet Johanson, koja će se na kraju dosjetiti da je u njoj mozak mlade japanske buntovnice Matoko. Suština filma i jeste u tome da su gospodari svega ubili Matoko i njene prijatelje da bi stvorili Majora, svi ostali su im se pokvarili i razbatalili u nekoj fazi, pa i glavni negativac prvog dijela filma terorista Kuze, u djetinjstvu i ranoj mladosti zvani Hideo. Bogom je dano da ljudi prave djecu, a ne druge ljude. Ljude stvara život. Pa i kada majka kćerki koju ne prepoznaje kroz oklop kaže da je bila problematična, ona nipošto time nije nekome dala za pravo da od nje ili nekog dijela nje napravi potrošnu robu, kako sebe i svoju polubraću/sestre po oklopu naziva Major/Matoko. Priča nije nastala od straha od pretjerane robotizacije svijeta kojoj je mimo drugih izložen savremeni Japan, nego iz straha od vječne ljudske gladi za moći i vlašću kojoj smo izloženi svi.

Đe reče Japan! U Banjaluci se danima služi Večernja na otvorenom za Davida. Prvo su javili da je bio pljačkaš, narkoman, diler, da se ubio gušenjem u nabujalom potoku, nakon što se prethodno pretukao – sam sebe. Onda su roditelji rekli čekajte malo i digla se Država, ako nekoga ne vrijeđa što Srpsku nazivam državom, i pojaviše se dokazi da nije sve baš tako i onda se MD toliko iznervirao da je za Velikog posta opsovao... I sahraniše Davida. I dalje moleban čine majka, otac, sestra, kumovi, prijatelji komšije, kao na svakoj smrtovnici. A mi? Boli li nas? Sve da je David bio problematičan, da je bio narkoman i diler, ako je i bio dilovao je za nekoga, smijemo li prihvatiti da je to dijete nečija potrošna roba  da ga glavešine neke naše Hanke tek tako uklone?

Jedino što je gospodi iz Hanke predstavljalo permanentnu prijetnju bila su Matokina/Majorova sjećanja, zbog čega je sama sebi konstantno davala neki lijek za zaborav. Kad je prestala s tim pronašla je Matoko. Mislim se mislim, kada tri, pet, deset dana ne bismo gledali TV, kad bismo iščupali nosine iz mobilnih i sklonili oči s monitora računara, učinite to čim ovo pročitate, da li bi i mi, možda, pronašli izgubljene sebe. Imali bismo vremena da se sjetimo male mature, velike mature, prvog ispita na faksu, prvog padanja na ispitu, prvog susreta sa novoređenom djecom, prvih koraka i njihove prve riječi ili trenutka kada su nam javili za smrt nekih nama važnih ljudi, kada samo tri, pet ili deset dana ne bismo vodili brigu da li je Ceca smanjila sise i za koliko kubika i u kom se šipražju prvi put bubala neka VIP kurava i kako je to uticalo na njenu karijeru. Mrš bre!

Jedina parola za ove izbore – koji samo što nisu, prođe Vaskrs eto ljeta, a za njim i jeseni ne bilo je – može biti Mrš bre! Razmislite koja je prevara ta Demokratija. Ja, ti, mi, vi, oni glasamo za nekog ili neke koje uopšte ne poznajemo na osnovu laži koje nam oni prezentuju i sve to na osnovu prava koje nam država daje samim tim što jesmo punoljetnim. Dakle, svaka budaletina ima jednako pravo da izglasa dugu, manju ili veću budaletinu, na osnovu zakonom mu datog demokratskog prava. Kakvog to ima smisla? Šta time dobijamo ja, ti i mi? Zašto bismo mi koristili svoje demokratsko pravo da bi njima bilo bolje? Mi nismo neuništivi kiborzi i ako nas namlate ili ne dao Bog ubiju, nema nam popravke, ali zašto bismo im to dozvolili. Da li mi uopšte u ovim našim ružnim školjkama krijemo neki mozak i zašto i za šta ga skrivamo? Da se prekontavamo, da smišljamo kako nekoga zajebati, da smišljamo laži o drugima koje plasiramo na kafi, uz rakiju, mezu, možda na Vaskršnjem ručku, k`o pravi Hrišćani?

A Predsjednik je sa Episkopom dogovorio da se u srednje škole u našoj Državičici uvede vjeronauka. Da li je to stvar dogovora ili sistemsko pitanje? Da li u našoj Državičici sistem uopšte postoji, ma kakav, pa bio i naopak, ili se sve dogovara u četiri oka, šest, osam maksimum? Sistem je zasnovan na institucijama, u ovom slučaju trebali bi se pitati RPPZ, MPRS i SPC, svakako. Da bi se uvrstio jedan predmet, neki se mora izbaciti, kao što su onomad u osnovnoj izbacili Istoriju, jer su nam neki nametnuli Demokratiju i ljudska prava. Šta ćete sad izbaciti – srpski, matematiku, fizičko ili će se đacima dodati još jedan ili dva časa heftično? Šta o tome misle stručna i kompetentna lica, silni pedagozi, psiholozi i ostali škololozi? Hoće li nas neko pitati, ako već djeca nemaju pravo glasa, Mi smo člasači, Mi smo građani, ako to nekoga ne vrijeđa, a Mi smo i Crkva, kao što smo Mi i Država? Država je organizacija koja ima monopol vlasti u određenoj društvenoj zajednici koja se postavlja kao sila iznad društva radi zaštite poretka, dakle oklop, crkva je zajednica vjernika, dakle školjka, ljudi su duh i duša, ako jesmo ljudi, ako jesmo Mi.

    
                           

 Jarac Mudrijaš

Posljednja izmjena utorak, 10 April 2018 20:57
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

Više iz kategorije: « Umrla je ekologijia
nazad na vrh