Dragan Maca Škrba: Danas slavimo neuspjehe

Napišite komentar

maca skrbaŠkrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić, Baždarević, Mihajlović. Sastav kojeg u velikoj mjeri znaju ne samo navijači Željezničara, nego i ostali ljubitelji fudbala od Vardara pa do Triglava.

Sastav koji je u najvećoj mjeri iznio Željino putešestvije po Evropi te 1984/85 sezone.

Na golu je bio nezamijenjiv Dragan "Maca" Škrba. Sve je kretalo od njega, sve je završavalo sa njim. Lider te generacije koja je gotovo sva prošla zajedno kroz omladinske selekcije, družila se od malena, i na kraju ostala u srcima navijača Željezničara upamćena za sva vremena.

Da nije bilo sada već čuvenog gola Čuhaija na Grbavici tog 24. aprila 1985. godine u 87. minutu koji je Videoton odveo u finale Kupa UEFA protiv Real Madrida.

Dragan Škrba je danas tako blizu, a tako daleko sporta. Nije na terenu, u kancelariji je skupštine grada Istočnog Sarajeva u odijeljenju za sport, i vlasnik je restorana, takođe u Istočnom Sarajevu.

Sa školskog igrališta do Željine legende

Postoji li želja da se ponovo vratite u fudbal i bude dio nekog kluba?

Postoji želja, normalno. Tolike godine kada provedeš u sportu, i jedeš od toga hljeb dvadeset i nešto godina, logično je da me nešto još vuče. Postoji tu još dosta toga što nisam prenio na mlađe golmane, mlađe ljude. Vrlo malo sam radio kao trener golmana, 3-4 utakmice sam bio trener Slavije, pa poslije toga jedno pola godine sam bio trener golmana. Ima tu mnogo razloga zašto više nisam u fudbalu, pa sam se okrenuo drugim obavezama.

Vaš početak igranja fudbala je bio slučajan. Kako danas gledate na to?

Bilo je to davnih dana. Željezničar je pravio turnir svih škola u Sarajevu. Ja sam išao u Radojka Lakić školu, kod profesora Rista Šipovca i Bora Šarenca. Prijavili su ekipu za taj turnir i tako je i krenula moja karijera. Nisam ni razmišljao ni da ću braniti, ni da ću trenirati u Željezničaru. Živio sam u Petrovićima, pa nisam imao ni neke mogućnosti da me neko odvede, da me proba. Eto dogodio se taj turnir, i igrali smo protiv Baljine škole iz Briješća. Igrom slučaja sam dobro branio tako da su Čiko Radović, Besimagić, Kulović, Duško Bajić to prepoznali.

Kako su Vaši roditelji reagovali na odluku da u to vrijeme odete da trenirate fudbal?

Jednog dana su došli kod mene kući u Petroviće da pitaju moje roditelje da li žele da me puste da treniram. U tom razgovoru majka je rekla "Nek ide šta da bude od njega, svakako ovdje po livadi igra lopte, nikada ga kući nema". Tako sam imaca skrba2 krenuo. Bilo je mnogo naporno, škola, treninzi.

Prije podne u školu, pa trening, pa dok dođem do Petrovića... Nije to kao danas. Imao si kombi u 16, pa u 19-20, kući dođem kasno, ni za šta nisam. Ali eto sve sam izdržao. Vrlo brzo su me izabrali za reprezentaciju BiH. Tada se igrao turnir republika i pokrajina. Nisi mogao odmah da ideš u reprezentaciju Jugoslavije, nego te prvo moraju izabrati za BiH, pa igraš turnir.

Ja se sjećam da smo mi u Bratuncu tada igrali turnir republika, a drugi je bio u Prištini. Tada sam proglašen za najboljeg golmana i dobio sam neku knjigu Saveza komunista. I danas imam tu knjigu. Tada su me pozvali za reprezentaciju Jugoslavije na Palić, treneri su Ćele Vilotić, Kapidžić, Toplak...Odmah smo išli na turneju po Španiji, i tu sam dobro branio.

Niste ni debitovali za prvi tim Željezničara, a već su vas željeli odvesti u Partizan. Žalite li što niste zaigrali za "crno bijele"?

Godinu iza toga me Partizan tražio. Tada sam trebao otići. Opet sam bio sa reprezentacijom na Paliću. Tada je bio tu pokojni Dragan Mance, Brnović, Bajić, Boško Đurovski, Balja, ja...Stariji godinu je bio Meša Beždarević, pa su poslije nas ubacili u tu reprezentaciju gdje su bili Đurovski, Gudelj, Mlinarić, od golmana bili Ivković, Ladić, Pudar i ja. I bio je Radulović koji je poslije igrao za Vojvodinu.

U toj starijoj generaciji igrali smo u Leipzigu neki turnir, i odatle sam već krenuo u U21 reprezentaciju gdje sam bio kapiten. Kada sam došao na trening Ćele Vilotić je rekao da ima jedan klub koji hoće sa mnom da priča. Pojavili su se ljudi iz Partizana. I odemo na trening, kad na veče kada sam se vratio vidim Čika Radovića stigao na Palić, i zovne me da se javim u taj dio restorana gdje je on sjedio.

Sjeli smo i rekao mi je da se ujutru spremim da idemo nazad za Sarajevo. Ja pitam zašto, kaže on moramo jebiga. Znamo sve. Neko mu je dojavio. Čiku su odmah poslali i mi se ujutru vratimo za Sarajevo.

Prvi ugovor

Uslijedio je prvi potpis ugovora za Željezničar i sreća do neba.

Predveče smo stigli, i odmah na Marin dvor. Usput mi je rekao da znaju sve i da ne mogu potpisati za Partizan. Kada sam došao na Marin Dvor sjede Ante Sučić, Mate Andrić, Zdenko Jelić, Osim. Noge mi se tresu kad sam ih vidio. Znaš kada te uhvate u mašinu i krenu da ti pričaju. Ja potpisao ugovor i izašao napolje, mislim od Marin Dvora sve moje. Dođem kući u Petroviće, kaže "stara", šta je bolan. Rek'o ja potpis'o ugovor. Kakav ugovor? Reko' ugovor. "Stari" čita, pet godina. Kaže on pa šta si dobio? Eto šta piše. Pa šta su ti rekli? Obećali su mi, rek'o, stan, pare i auto. To je bilo plakanje.

Igrom slučaja debi za prvi tim Željezničara bio je baš protiv Partizana. Kakva Vas sjećanja vežu za taj period?

Debitovao sam nedugo nakon potpisa tog ugovora, slučajno. Desila se neka varijanta, ne mogu se sjetiti šta je bilo sa dvojicom prvih golmana, i mene stave na gol. Bili su tu Arnautović i Čuljak. Ekstra sam branio, i onda sam krenuo u reprezentaciju gdje smo igrali ta neka prvenstva, i tada sam prvi put bio u Meksiku. Sreo Boru Milutinovića. Bila je ekipa Pumas sa kojom smo mi trenirali, strašna ekipa bila. Prvi put mi je on rekao da treba da osjetim razliku kako lopta ide zbog gustine vazduha. Kada laik gleda to niko ne bi pomislio da je tamo rijeđi zrak i da lopta brže ide nego kod nas. To sam prvi put od njega čuo. Nikada nisam razmišljao o tome, a vjerujem da ni danas pola golmana ne zna za to.

Trebali ste da branite i ono finale Kupa protiv Veleža. Šta se tu dogodilo?

Kada je Željo igrao finale kupa, tada sam isto trebao da branim. Bili Slavko Njeguš, Buco Arnautović i ja. I tada su funkcioneri ogroman pritisak vršili na Švabu da mene stavi. I poslije priprema u Kiseljaku nekih 5-6 dana, kada smo krenuli za Beograd, Švabo me zove da kaže da je bolje da ne branim jer sam mlad, da je ogroman pritisak na mene, i da trebam da ostanem rezerva. I onda slijede ta dešavanja u Kupu kada je Njeguš optužen da je prodao utakmicu, i poslije toga sam stao na gol.

Kontroverzan je i spisak za Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiji.

Bio sam na spisku za to Svjetsko prvenstvo, Omerović, Ivković i ja. I velika je tada frka bila i pritisak na Švabu pošto je tada bio veliki broj igrača iz BiH dolazio. Sve je bila politika. I sada postoji negdje kod mene taj papir kada je Švabo objavio prvi spisak, da bi na zvaničnom spisku ja bio izbačen, a ubačen Leković, jer su se tada bunili iz drugih republika.

skrba zeljoDa li Vam je žao što niste imali više nastupa za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije?

Imam par utakmica u nezvaničnim utakmicama, jedan-dva, za reprezentaciju. Ali na SP ili EP nisam. Naravno da mi je žao. Ja mislim da sam 1990. godine, kada su me proglasili za najboljeg golmana Jugoslavije sportske novine Jugoslavije, mogao biti i u reprezentaciji, ali bilo šta je bilo. Kasnije i sva ta dešavanja u nesretnom ratu, ko zna..

Videoton u sjećanju za sva vremena

Skoro dvadeset tri godine su prošle od Videotona. Šta danas mislite o tom meču?

Kada danas gledam tačno vidim da mi nismo imali sreće. Tačno nam je falila ta doza sreće, kao i uvijek u životu što nam treba. Imao sam prilike da sretnem sudiju iz Velsa koji je sudio taj meč, kada je igrala BiH sa Velsom, pa je i on bio na utakmici. Ni on ne može da vjeruje. Kaže gleda lijevo, gleda desno, da je bilo bilo šta poništio bi gol Čuhaija. Toliko mu je žao bilo i ne može da vjeruje. Mi smo stvarno imali šansi.Trebali smo 4-5:0 voditi. Na 2:0 smo imali zicer Bahtića, pa Ćurić, ne možeš da vjeruješ.

Pa gore u Sekešfehervaru smo trebali da ih dobijemo. Oni su imali tri šanse, i dali tri gola. Mi smo imali nekoliko zicera, i još Radmilo dobije žuti karton, i tu nam je bio problem za Sarajevo jer nije mogao igrati. Dodatni problem je bio što su u sred sezone Nikića pustili ranije da ode u Grčku. Niti jedan klub to ne bi uradio, , tako da smo i tu bili desetkovani. Nisu razmišljali da možemo i doći dotle.

Vlado Čapljić je u tom momentu jedva dotakao loptu u bloku.

- 100% bih odbranio šut. Lopta ide u moju desnu stranu, odjednom je vidim na drugoj strani. Vlado je kasnio, i ne mogu ja to da objasnim, jedva da ga je i dotakla i to se tek na snimku vidi na onoj kameri iza gola. Ja to ne mogu da vjerujem. Ne znam šta se desilo, samo promijeni pravac.

Ivica Osim često kaže da je Željezničar sada više upamćen, nego da se eventualno otišlo u finale pa izgubilo od Real Madrida. Slažete li se sa njim?

Tu je u pravu. Mi smo bili strašna ekipa.Kako smo mi tada igrali, šta smo igrali, koliki smo bili prije svega drugovi, nisam ni najsigurniji šta bi se dogodilo u finalu. Mi nikada unutra nismo imali problema. Ono što se dogovorimo između sebe, plus što Švabo kaže to je bilo dovoljno da svakoga pobijedimo.

Mnogo anegdota je vezano za vaš boravak u Željezničaru. Koja Vam je ostala urezana u pamćenje?

Crveni karton Radeta Paprice u Splitu. Nema Boga da pređeš centar. Rade Paprica kako god krene sudija digne ofsajd. I čovjeku dosadilo, skine dres i baci ga u lice sudiji, i pravo u svlačionicu. I sudija trči, ne zna šta će. Ode Rade. A sudija ga traži da ga vrati da pokaže crveni. Stoji, gleda, drži karton i u nevjerici pita ''Gdje je''.

Vaša generacija je bila blizu titule, no u direktnom duelu sa Crvenom zvezdom, i kasnije Veležom ostali ste bez nje. Šta je uticalo na takav pad u samom finišu prvenstva?

Izgubili smo na Grbavici 3:1 od Crvene zvezde. Te sezone smo mi njih u Beogradu dobili, dobili Partizana, odigramo nerješeno sa Dinamom, odigramo odlično protiv Hajduka. Strašno igrali. Odlučujuća utakmica na Grbavici. Ako pobijedimo uzimamo titulu. Sedam dana ranije došli su novinari. Ubili nas. Po cijeli dan. Gdje god krenemo oni za nama. Samo naslovne strane.

Dođe utakmica, sudija svirnu penal. Šestić ide sam na mene, ja sam pao, on je metar od mene, daleko od lopte. Kad se on bacio, jauknuo. Sudija odmah pokazao na penal. 1:0, 2:0, 2:1 i 3:1 opet penal. Dok su nas slikali, oni su sve odradili sa sudijama. I mi i dalje imamo šansu.

Ako pobijedimo Veleža imamo šansu da budemo prvi. I na veče je bio neki dogovor, iz Veleža su dolazili, kao da se dogovorimo. Krene utakmica, dva penala, 2:0 vodi Velež, a Zvezda dobije i bude šampion. Zadnja tri kola ubile nas sudije, sve direktno odlučili. Mi smo tada mladi bili, neiskusni. To je ono što kažu i Švabi. Uvijek dođe do izvora, ali se ne napije vode. Tako i mi. Uvijek je falilo nešto da mi osvojimo. Svaka čast ljudima koji su tada bili u Želji.

Možda ni oni nisu u tom momentu bili adekvatni da odgovore svim izazovima koje smo mi postavili pred njih, ali su davali sve od sebe. Zamisli, igraš polufinale u Evropi a predsjednik kluba ti direktor tvornice žice, a niko u vrhu da je kao sad neki političari, pa si mogao nešto. Uprava je tada možda malo zakazala.

Koja Vam je utakmica ostala u sjećanju po lošem?

Nikada u životu nisam fasovao po glavi toliko kao u Kruševcu. Tada bilo onih 50 para žutih. Tribina odmah iza gola. Kada su oni mene zasuli. Ubi. Ja govorim sudiji, gledaj sve se žuti. Kada je korner niko ne smije da uđe u 16. Sve čvoruge po glavi. Ili u Prištini kada smo igrali. Vodili smo četiri puta, oni četiri puta stizali. Povedemo 4:3 na par minuta do kraja. Sudija bio Petrović. Bane Berjan ukliznu na nekih 18-20 metara, mislim da je Šala bio.

Kiša je padala kao luda. Klizavo. On kako je pao baci se u 16. Prekršaj gore, a Petrović odmah na penal. Mi poludili. Ja mu govorim ''Alo domaćine šta je'', a on govori "Ja Maca dobre utakmice, ja ovo nisam vidio, a kako dobro igrate". Mi svi naskrba slavija njega, a on samo govori "Uuu ja dobre utakmice". A mi oko njega, guramo ga, ali ništa on. I 4:4 završimo.

Gdje ste najviše voljeli igrati, a gdje najmanje?

Meni je Kantrida uvijek ležala, ekstra branio. A u Novom Sadu kao da sam u rupi. Jednostavno mi neodgovara. Ne možeš da vjeruješ. I onda skontam, samo ne izlazi nigdje, što možeš odbrani i to je to. Ovamo u Rijeci kako god šutaš odbraniću. Stvarno, ima tih terena sa posebnim osjećajem i koji ti jednostavno ne leže, odnosno leže.

Derbi. Posebna utakmica. Kako sada gledate na derbije?

Prije derbi i danas derbi je ogromna razlika. Stadioni su prije bili puni. 20-25000 na Grbavici, na Koševu jednom pred 65000. Tada nas je Sarajevo dobilo 2:1. Tada je derbi u gradu značio, bio je to prestiž na neki drugačiji način, kroz neke opklade, zezanje. Sjećam se kada su jednom navijaču Sarajeva poslije naše pobjede na Koševu tokom noći uzeli ključ i ofarbali radnju u plavo. Bilo je to neko zezanje, nije ovo što danas imamo.

Ja sam '87 bio kapiten Želje, kada su se Manijaci osnivali. Sjećam se sastanaka u klubu i van kluba. Non stop sam bio uključen u varijante osnivanja. Bilo je to korektno navijanje, i Manijaka i Hordi Zla. Nije bilo tuča, huliganstva. MI smo te derbije igrali srcem, za prestiž. Poslije utakmice smo se i igrači i navijači družili. Nikada nije bilo to nešto napeto. Ljudi su znali šta je derbi. Kada pobijediš, tu godinu si miran.

Fudbalsku karijeru nastavljate u Portugalu.

Portimonense je godinu prije igrao protiv Partizana. U Portugalu se tada igrao fudbal sličan našem, samo što se više trčalo. Bilo je mnogo Brazilaca. Mislim da je fudbal u tom momentu bio u velikom usponu, što se kasnije ispostavilo tačnim. U Portimonenseu je branio Petar Borota, koji je ranije stigao. Branio je fenomenalno. Portimonense ima jednu tradiciju u Portugalu. Tu sam ostao neke tri godine i onda sam otišao u Koreju.

Kad čovjek iz Tilave i Petrovića napravi saobraćajnu nesreću u Koreji

Uslijedio je odlazak u Korejski Pohang.

Mnogo jak klub. Tada jedan od najjačih klubova Koreje. Igrali smo FA kup Azije. Ne sjećam se baš najbolje gdje smo finale igrali, mislim u Rijadu. Bili smo prvaci Azije, ja proglašen za najboljeg golmana Azije. To je prvi put da je moj klub bio prvak kontinenta. Zatim smo bili prvaci Koreje, osvojili kup, tako da mi je taj dio karijere bio uspješan. Desile su se onda neke stvari koje su malo nelogične bile, ali moralo je tako. Donesen je zakon da golmani više ne smiju biti sa strane, već isključivo domaći. Prudnikov, Saša Ilić, Saša Petrović, ja, svi smo morali otići. Od dvanaest klubova mislim da su svi imali strance. Tako da kada je taj zakon došao ja sam imao mogućnostda ostanem kao neki trener, al već je bilo naporno.

Za Južnu Koreju je vezana i jedna anegdota kada ste Vi i Rade Bogdanović napravili saobraćajnu nesreću. Šta se tu dogodilo?

To je bilo u Seulu. Ogromne gužve, ogroman grad. Ako promašiš jedan izlaz moraš kružiti pedesetak kilometara kako bi ponovo pronašao izlaz. Oko grada imaš dva-tri prstena, a gužve neviđene. Malo su bezobrazni u vožnji. Voze na metar, na metar, nikada ne možeš da se uključiš. I ja se nešto razmišlljam, nerviram, kad odzada neko udari, pljus.

Joj reko' evo ga neki Korejanac, sad ću ga ubiti. Ja izađem vidim Rade. Kaže on kume šta ćemo. Reko' šta šta ćemo bježi gubi se. Pokupi to što je otpalo i da nas niko ne vidi. Grad od petnaest miliona stanovnika, a sudarimo se on i ja, jedan iz Petrovića, drugi iz Tilave.

Kraj korejske priče bio je praktično i kraj karijere

Tamo sam završio karijeru. Kada sam se vratio imao sam neke ponude iz Beograda, tamošnjih klubova, ali nisam htio. Dosta mi je svega, 37 godina. Dosadi kao i svaki posao. Ja nisam više mogao ni sportske torbe da gledam. Dvadeset godina nosiš torbu, da poludiš. Ja se divim kada vidim ove da igraju u 40. Godini. Nemaš više neku koncentraciju, nemaš rada, vidiš da to nije to to.

S kim ste danas u kontaktu iz Vaše generacije Željezničara?

Sa svima gotovo. Nedavno sam sa Mešom bio, Baljićem, Komšićem, Berjanom, Škorom, Ćurom, Šabanom, Fićo kada je bio tu sjedili smo. I dan danas se mi svi družimo, ovdje kod mene u restoran dođu svi.

Danas slavimo neuspjehe

Da li Vas je nekada neko zvao da uđete u upravu FK Željezničar i da li mislite da Vi i neko iz Vaše generacije može pomoći današnjem Željezničaru?

Nas niko nikada nije zvao. Mene nikada nisu zvali, ne znam ostale. Mogli bismo pomoći u mnogim varijantima. Ali sada je nešto novo. Novo vrijeme došlo, nove generacije, internet, sajtovi. Koliko igrača prođe kroz Želju, a niko ne odgovara. Od njih deset jedan bude da valja, pa dva. Njihova sreća je što je liga ovakva kakva jeste, ali pravo mjerilo je kada odeš u Evropu. Kada dođemo u treće kolo mi slavimo.

Prije je bilo normalno da prođeš 3-4 kola. To je bio neuspjeh ako ne prođeš. Mi danas slavimo neuspjeh. Kaže bili smo u trećem kolu. Jedno preskočili, dva igrali. Šta si postigao? Ništa. Potrošio na karte, putovanja, nešto malo dobio i ti sretan. Napravi dobar tim pa kreni. Evo Zvezda i Partizan. Prvo uđeš u grupu, pa evo sada uđeš u proljeće. To su već ogromne pare za klubove. Otvorene su ti mogućnosti. UEFA i FIFA su dali ogromne mogućnosti da klubovi zarade pare.

Šta je najveći problem klubova?

Pa mi još nemamo infrastrukture, a pričamo o Evropi. Nema pola klubova gdje da trenira. Svlačionice još iz osamdesetih, barem da su ih okrečili. Sada su po pravilima UEFA svlačionice ogromne, tačno se sve zna, vidite na TV kada gledate kao da izlazite iz hotela sa 5 zvjezdica, a kod nas kisne, poplava, nema vode, nema ništa. Umjesto da razmišljamo o infrastrukturi, da guramo našu djecu...Ali, to se godinama gradi, stvara. Kada će biti u Želji generacija kao što je naša bila? Neće za 100 godina. To je neko godinama stvarao. Mi smo svi od malih nogu u Željezničaru.

Mi smo većina bili od '60 do '65 godišta. Neko nas je uklopio. Normalno je da smo se borili, da smo se igrali. Kada ti gineš jedan za drugog. Mi smo se družili od pionira, spavali jedan kod drugog. Ja kada nemam kombija spavam kod Ćure, oni kod mene. Mi smo pravili ta druženja. U Bristolu se sa porodicama, djevojkama, ženama družili. Nešto se radilo na tom planu kada su došli Švabo, Velija, Bračun, Smajlović... Napravili su veliki stručni štab. A ne kao danas. O svemu se više vodilo računa.

Planirano je bilo da se odigra utakmica veterana Željezničara i Videotona. Zašto nije do toga došlo?skrba maca

To je bio prijedlog Zeke Jelića. Tada smo mi počeli tu priču, i mađarska ambasada je htjela da učestvuje. Međutim, to nekome nije odgovaralo u klubu da se odigra. Mihajlović i ja smo išli kod njih. Pozvao nas je predsjednik kluba, a bili su i Partizanovi igrači. Oni su igrali godinu prije nas. I ljudi to cijene. Može se na internetu pronaći kako ljudi cijene te svoje rezultate i igrače, i okupljaju ih, daju im plakate i zahvalnice. Pojedini su i sada u klubu na raznim pozicijama. Mi smo dobili isto neke plakete ispred Videotona. Oni su zvali sve naše igrače pojedinačno, jer vjerovatno iz kluba niko nikada nije htio odgovoritu na njihova pisanja, pa su morali lično da se obrate igračima.

Pratite li danas Željezničar? Kako Vam se čini liga?

Pratim i danas. Meni se uopšte ova liga ne sviđa. Šta znači Liga 12. Šest se odvoji gore, šest dole. Ja sam igrao to u Koreji. Ništa to ne donosi. Zato će za koju godinu širiti ligu. Već imaš par sigurnih klubova, ostali se mijenjaju da popune prvih šest. I kakav je to napredak. I ostale lige bi se skratile da to donosi kvalitet.

Omladinci Željezničara su uradili ogromnu stvar ove godine u Evropi. Pratite li njih?

Pratim omladince. Znam te trener iz kluba, družimo se. Željo ima ogroman broj djece. U omladinskoj školi je bio dobar rad, ljudi su prepoznali dobre igrače, talente, i malo po malo izguraše. Žerić, Šabanadžović, Mujagić, golman Dujmović, Velić, vidiš da su to već stasali pravi igrači. Oni imaju A,B,C tim. To su te utakmice o kojima govorim. Te utakmice znače. Svaka ima smisao. Data je mogućnost svakom igraču da se dokaže. O tome i pričam za Premijer ligu.

Malom klubu se mora dati šansa da igra u najjačem društvu, možda i oni imaju sjajne igrače, ali ne mogu da isplivaju. E tako je i ovdje. Svi igrači igraju lige, non stop neko to prati i gleda, i napravi se strašna generacija. Za godinu, dvije, tri oni će biti nosioce seniorskog tima, i Željo će i tu da zaradi. Pravi treneri su prepoznali rad, imaju mogućnost, imaju mnogo djece, i sve im se poklopilo. Svi su se fokusirali na mlade, kao i Akademija Sarajevo. Kao što je nekada bilo.

Dok drugi timovi gledaju samo da članarinu uberu. Samo ti donesi novac i igraćeš. A onda su tu i roditelji. Svi misle evo ga Ronaldo, evo ga Messi. Mnogo je tu faktora. A nama su uvijek govorili znaš koliki si igrač. Onoliki koliki ti je račun na kraju karijere.

E toliki si igrač bio. A slava i novinski članci budu i prođu. Ja sam pola slika i izgubio. Ali, treba od nečega i živiti, a od slave se ne živi.

 

 

Ovaj kao i još mnogo zanimljivih tekstova možete pronaći i u Sportskom magazinu broj 2 u PDF formatu.

 

Posljednja izmjena nedjelja, 18 Februar 2018 11:44
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

nazad na vrh