Saša Knežević

Saša Knežević (15)

Kolumna Saša Knežević: GRMI I SEVA

Napišite komentar

Nebo se otvorilo! Da nam je SP komentarisao grande Milojko Pantić, a ne ovi levati sa BHT, čuli bismo na njegovom kraju: Nebo se otvorilo! Komentatori, k`о komentatori, nema tu sreće, sve je to zaposleno znamo kako, ali ovi stručni komentatori, e to vam ne mogu oprostiti. Nakon finala Mali Švabin pola sata priča kako su Francuzi očajno igrali.

kolinda mokra

Veeeliki stručnjak lamentira nad nadmoćnim Hrvatima, i zabija iglu u oko svima kojima smo gledali kako ih ljudi razbijaju ko beba zvečku. Pa Lovren je za čitavu utakmicu uhvatio samo onu uniformisanu djevojku i to uz pomoć policije. Ali, Švabin Mali zna znanje, bio je prvak BiH, bio je i Leotar ako ćemo pravo, i to prvi.

Putin može biti ponosan na ruske klimatologe koji su namjestili mjesec dana sunca i kišu za kraj da se uvjerimo da Kolinda nije od šećera i da nosi grudnjak ispod dresa, ako je neko u to sumnjao. S druge strane ne može baš biti zadovoljan svojim ministrom bezbjednosti, pa je stvari nakon 51. minute u svoje ruke preuzeo Jevgenij Ziničev, donedavni VVP-ov tjelohranitelj, a odnedavno Ministar za vanredne sitacije. VVP je pokazao da mu teroristi, huligani i ostala boranija nisu ni do koljena, ali da onim dvjema ne može stati u kraj. Najmoćnijeg čovjeka svijeta javno zafrkavaju dvije djevojke koje se vole i koje on upravo zbog toga ne voli, a ne vole ni one njega.

Ako se neko zapitao zašto je kasnila završna ceremonija, očigledno nije dobro gledao svečanu ložu. Naime, u njoj je među desetinama suverena bio i specijalni izaslanik MD-a akademik Čović. Kad su VVP, KGK i Makaron trebali sići na zelenu travu on je pozvao svog ministra bezbijednosti da provjeri kakvo je stanje. Ako DM kaže da su žene pod kontrolom onda je tako, jer on je smrt za žene. U ovom slučaju je problemčić nastao u tome što ove žene nisu od onih žena kojima je neodoljiv DM-ov mačoidni TORzo, nego od onih koje, kako da objasnim, znate već.

Ziničev je u kratkom telefonskom razgovoru, preko Vibera jer je zvao DM a on štedi na službenom telefonu, osjetio lagani vibrato u njegovom Davaj i odlučio da sam stane iza VVP-a, ono dvoje se mogu i sami čuvati. Uostalom poznato je da Makaron pada na malo starije gospođe, a Kolinda, ona se i sama može od ženetina spasiti. I onda Nebo se otvorilo, sve kiše što mjesec dana nije u Moskvi palo prosulo se u trenu. Predsjednici kisnu, k`о AV onomad, i uneke Ziničev raširi metkobran, isti onakav kakav je onomad spasao glavu AV-u u Potočarima. Gleda Makaron đe je njemu, Kolinda ne haje, ona prima na grudi Modrića i ostale Rakitiće i svi se pitaju oće li joj izdržati šminka i nosi li grudnjak ispod kockastog dresa.

Novak nije bio te sreće da izgubi finale i da ga tješi buduća britanska imperatorka. Nakon što je stuk`o Rafu u finalu su mu poslali nekog Šveđanina. Sve je ličilo na onaj meč između Dolfa Lungrena i Stelonea u Rokiju 4, David protiv Golijata. Nole ga je uzeo na foru, slao mu niske i one zavrnute, a ovaj koji samo izgleda i ima ime kao Šveđanin, a zapravo je Afrikanac, je kao tipični predstavnik tenisa Crnog kontienenta pokušavao da ga izmori i kasnije uzme na snagu.

Kad mu je to uspjelo sa starcem Rožerom, što neće sa ovim što jede kao Kejt Mos u menopauzi, ali nesretnik nije znao za jadac. Jelena Jeca je, nakon što je sve pokušala da povrati Noleta đe mu je i mjesto, molila, kumila, plakala, dovodila mu gurue, rađala djecu, prijetila razvodom, skontala da se Srbin samo jedne stvari boji – straha. Mudrica je poćerala svekra, mendžera, trenere i ostale nebitne face u drugi red, a uza se metnula majku, tj. Noletovu taštu i ostalu tazbinu, pa ti vidi šta ti je činiti majčin sine.

Ostalo je istorija, nego poslije meča smo mogli vidjeti kako ga vodaju kroz neke hodničine, k`o u Vatikanu, plješću mu čuvari, konobari, hostese, neki u kravatama, a onda ga uvedoše u jedan sobičak, tamo ga sačekao budući kralj sa gospođom koja se, sva u žutom, poklonila našem Nolu. On ih upit`o za djecu, za zdravlje stare bake, ništa Bregzit, ništa politika. Prestolonasljednik se zahvalio zamolivši ga da prenese njegove pozdrave Aciki, to je onaj naš zamalokralj što je Nole od njega vidio da se jede trava, i ovim iz Krunskog savjeta, ako ih gdjegod sretne. Nema grljenja i ljubljena, Englezi su to i onda opet kroz hodničine i u drugi sobičak, tamo Jeca s familijom – svojom. Onaj mu se mali objesio oko vrata, ne pušta. Zagrli ih Nole, poljubi ga tašta, sve mu je oprostila. I onda mu oteše sina i on izađe na balkon, kao Musafa podiže pehar prema obožavateljima i oni povikaše: God save the King!

A na jednom drugom balkonu, na Petrovaradinu, vizavi Novog Sada koji je onomad bio tek novi sad viđenijih Petrovaradinaca, Ana Brnabić je još jednom pokazala svoju djevojku. Predsjednica vlade, a ne premijerka – premijerka može biti samo ženski primjerak kladionice Premijer, posjetila je Exit, sa svojom dugogodišnjom pratiljom. Ako joj je dugogodišnja onda se plavuša stvarno dobro drži. I ne, nisu došle da gledaju Pussy Riot, one su imale prečeg posla nego da đisaju po bini. Za mene ostaje pitanje, ako je blondi Anina djevojka, šta je Ana njoj, odnosno iz aspekta poučne priče o Noletu, čija će majka kojoj od njih biti tašta. To je suštinsko pitanje za budućnost Srbije.

A mene trznuše neki zvukovi ispred vrata. Otvorim ih kad napolju neka trojica, gilipteri neki u šorcevima, jedan istetoviran čuči, pomislih ovi ga biju.

– Dobro jutro!
– Vi ste?
– Mi smo iz Vodovoda, očitavamo.
– Trojica?
– Mi smo tim.
– Za šta, za basket?
– Za očitavanje, jedan čita, on zapisuje, a ja vozim.
– Šta voziš?
– Ladu.
– Kako bi bilo momci da vi imate neka obilježja, uniforme, da znamo čiji ste?
– Nema para u firmi, ne plaća narod vodu. Evo kažu da će opština dići kredit.
– Za uniforme?
– Vala bolje da nam uzmu kakav bolji auto, ona Lada je đe je tu je.
– Vi gospodine, bogami, ove vode trošite k`o da je pijete, promumlja tetovirani. Onoj dvojici šega, i ne pozdraviše me a odoše, valjda na pivu – i danas je kišilo i sutra će kaže radio...

Jarac Mudrijaš

Više...

Kolumna Saša Knežević: LET THE SUNSHINE IN ILI FACING A DYING NATION

Napišite komentar

Ulazim tako prije neki dan u jednu uspješnu banku da platim RTV taksu za prošlu godinu, taman sam se nameračio da im ne plaćam, ali mi jedan upućen čovjek reče da će me goniti na sud, odnositi stvari iz kuće, djecu mi oteti... Visok datum za penzije, a u banci desetak starijih ljudi. Najstariji i najslabiji sjede, oni vitalniji se naslonili na zid i pušu, dobri su to Srbi što još znaju za red. Dok sam čekao na šalteru prilazi jedna starina i pita:

kosa1

„Ima li je šćeri?“ Gospođa završi transakciju, a potom ukuca nešto u kompjuter. „Ništa još gospodine!“ „Biće, jako je jedanes`“, reče čiča i vrati se svome mjestu kraj zida.

U trenu sam shvatio da svi oni čekaju invalidninu, kako naš narod naziva tu naknadu za izgubljenog sina i supruga i dođe mi da plačem, da vrištim, da... Oni, roditelji najboljih od Nas, čekaju ponizno da neko, negdje u nekoj kancelariji „pusti invalidninu“, da plate račune za struju kojim će Elektrodistribucija finansirati izbore dezerterima, da kupe unucima prije sedam dana obećanu čokoladu, novi kišobran da uzmu kod Kineza, jer danima pada ko u Makondu. Gdje će vam duša?

Kao što je nekada pjevalo nekadašnje Zabranjeno pušenje „Pare pokreću svijet, politiku i nogomet“, pa je red prije svega i prvenstveno o parama zboriti. U budžetu Republike Srbije, odakle je valjda mislio posegnuti AV, ostalo je 10000000 evra, iliti 1200000000 dinara namjenski planiranih za vrhunske rezultate u sportu. Dakle, može biti za gradom uništene malinjake, plastenike, ratare, hljebotvorce svake vrste i da prekoostane 10 posto za istopaćenike u bratskoj Republici Srpskoj. Inače se valja zapitati: „Gdje nestadoše pare“? Postoji vjerovatnoća da je AV planirao da fudbalere nagradi iz sopstvenog džepa, ali onda se postavlja pitanje, odakle njemu 120000000 dinara. Nije on Palma pa da iz džepa kešira sirotinji narodne pare. Zamislite, npr. neki ministar uđe u učionicu ili recimo u autobus i prisutnoj djeci kešira po dvadeset maraka (cirka 10 evra iliti 1200 dinara) da imaju za sladoled. Đe to ima?

Opet mi sve na um pada fudbalski kontekstuirana pivska mudrost: “Kada pomisliš da nije lako / znaj da nikada nije ni bilo!“ Pomislim kako li je samo bilo u ratu, ali se onda sjetim da sam i ja tamo bio. Kažu da je ovakvo ljeto započelo i `92. Ja se stvarno toga ne sjećam, valjda sam bio isuviše mlad da bi mi bilo bitno kakvo je napolju vrijeme, a i dešavale su se neke daleko važnije stvari. Moja mama kaže: „Isto je vako bilo kad su naše kuće gorile, magluština ništa se nije vidjelo. Samo dim.“ Nek je živa glava, nek su djeca živa, nek...

Sjećam se, nekako kad smo počasnim plotunom ispraćali poginule da je uvijek i na svakom groblju bilo blato neko i da smo se svaki put posmrzavali, ali ko je za to mario, otišao je još jedan od nas. Svi su pili mnogo i brzo da ne bi plakali, jer se ni plakat` ne može svaki dan. I sjećam se koliko smo se sprdali kad smo polagali zakletvu. Ja sam se tek bio vratio iz rahmetli JNA i pričao sam kako smo se dogovorili da dok budemo polagali zakletvu na ono zajedničko Ja odgovorimo na najluđi način. Orilo se Paja Patak, Brus Vilis, Safet Sušić, Brus Springstin... Stariji su se smijali, mlađi nisu kontali, jer nisu bili na svojoj zakletvi, i kad je počela ta ceremonija na nekoj livadi od snajpera sklonitoj, a kišilo je i ja sаm pušku okrenuo naopako, na ono opšte Ja svi su se okrenuli ka meni. Saša Knežević! I tad sam bio dovoljno mudar da shvatim da sa nekim stvarima nema zajebancije. Sa otadžbinom.

Ja sam svoje, kao i toliki, pošteno odslužio u dvije vojske. Tri godine, najbolje godine recimo, protraćio sam u uniformama, kao nikakav vojnik. Od šljema sam oćelavio, od kiša silnih i vlage fasovo sve upale zgloba što postoje u svijetu, i izgubio skoro sve. Danas se suočavam sa umirućom nacijom kojoj pripadam i porijeklom i krvlju i sudbom, a ne mogu da učinim ništa. Ni za one kojih više nema, a bez kojih ne bi bilo ničega, ni za one za koje vrijedi živjeti i vrijedi se boriti. Kako i čime? Da li u nekom udžbeniku stoji tekst te naše zakletve? Da li se negdje spominje Vojska Republike Srpske, linije fronta, herojski podvizi, kukavičke izdaje? Pa šta ako VRS više ne postoji, postojimo mi, valjda. Dying nation.

Na TV-u gledam MD-a koji povodom Vidovdana, dana te iste VRS, dodjeljuje ordenje ovom i onom i pitam se zna li iko od njih uopšte šta je to Vidovdan? Zašto mi pravoslavni Srbi slavimo Vidovdan, a ne Svetog mučenika Kneza Lazara i Svete srpske mučenike i popovi s nama i vladike? Ko je bre taj Vid? Znam ja, nego pitam, retorički. I ja bih dao orden Arno Gujonu koji je učinio više za Srbe na Kosovu, a Kosovo nije ime nego ljudi koji na njemu žive, nego svi srpski gospodari, od Kralja Pere koji ga je onomad s Milanom Rakićem povratio, zajedno. I još neki dobiše ordenje poimenice i sto vojnika VRS đuture, bez imena i adrese i podari predsjednik „Medaljom zasluga za narod“ slovenačkog košarkaša Zorana Dragića.

Zašto ne Zlatana Ibrahimovića, vjerujem da preostali pripadnici VRS imaju znatno više simpatija prema Ibri, a i on je naš, kad se već nije sjetio Žorža Vee, onog koji je prvi ukaz kao predsjednik Liberije potpisao povlačenje priznanja Kosova. Ko ne zna, Liberiju je osnovalo Američko društvo za kolonizaciju s ciljem da Afriku kolonizuju oslobođenim crncima. Ti su američki crnci vladali domorocima do pred kraj dvadesetog vijeka i onda se zaratilo, znate kako je u ratu.

U ratu vam uvijek fali sunca, isto ljetos. I neće ga biti još neko vrijeme jer su Rusi prošli u četvrtfinale. U Srba jedni navijaju za Hrvate, drugi za Ruse. Navijali bi za Srbe, ali... Neću o fudbalu, samo se nadam da će Kokeza razriješiti MK-a neviđenih jada, pa da ga Vučela po hitnom postupku imenuje za trenera Partizana uz sprazumni raskid ugovora sa MĐ-om kojeg komotno mogu postaviti za selektora, to svakako svako može biti.

A AC i ZZ, predsjednici vlada dvije balkanske zemlje sporazumjeli su se da se BJRM odsad zove Sjeverna Makedonija. Jedini kojima se to sviđa u njihovim domovinama jesu makedonski šiptari. I opet tenzije, demonstracije, kordoni, nacionalisti, paljenje zastava, a sve to bez potrebe. Mnogo jednostavnije je bilo da se ta država zove Južna Srbija, kako se oduvijek i zvala, srpski parlament, čak i ovakakav kakav jeste ne bi imao ništa protiv, a pojedini njegovi članovi bi itekako bili sretni zbog toga, a i Marko Kraljević Prilipski već jednom u nepoznatom grobu svom da se smiri. I nek se Makedonci i dalje zovu Makedonci i nek jezik zovu makedonskim imenom, kad mogu Crnogorci – može svak.

Kad smo već započeli stihovima iz „Kose“ da i na kraju zamolimo pogane Ruse da nam vrate naše sunce da progledamo bar na Vidovdan, da djevojke mogu obući ljetne haljine i sandale, da možemo jesti sladoled a da nas narod ne gleda kao mahnitove, da moleri mogu krečiti a da im se zidovi suše, da možemo iznijeti ćilime na cestu da ih operemo, da čujemo dječju vrisku dok igraju žmire u prvi mrak... The rest is silence.

 

Više...

Kolumna Saša Knežević: LADA NIVA

Napišite komentar

Najveći švaleri ne gledaju fudbal. Oni za vrijeme Svjetskog nam prvenstva sjede po uglovima kafića koji nisu vidno obilježeni pivskim reklamama i zastavama susjednih zemalja, zavisi u kom dijelu BiH se nalazite, fensi lokalima u kojima uopšte nema TV-a i dejstvuju. Ostatak muške populacije ima mjesec dana odmora. To vrijedi i za najmuževnije među nama.

lada niva vs traktor

Vladimir Vladimirovič je u društvu Mohamada bin Salmana pratio otvaranje SP-a. Svjetski mediji su se danima bavili time o čemu su dvojica muškaraca pričala u svečanoj loži i šta im je onoliko bilo šega na kraju. Ergo, VVP je na početku zamolio MbS da za svaki go u toj utakmici smanje cijenu goriva u RS za jedan fening i da na taj način pomogne svom drugu iz hodnika MD, da ne pristane na ultimativni pritisak huligana s ulice, ali da gorivo, zahvaljuću njemu pojeftini u njegovoj Državičici. Bi kako bi, što su Rusi šutnuli u go ušlo je, da su Saudijci imali snage da dođu do šenaesterca vremešni Ignaševič i tolerantni Akinfejev bi pustili u go. MD je Viberom poslao poruku minut prije kraja “Malo je”, i Saudijci se posklanjaše s terena i padoše još dva komada, pa mu je na kraju razdragani VVP odgovorio “Malo je kad biju”.

Inače ne razumijem politiku onog Infanti(l)na koji je sve muslimanske reprezentacije nagurao da igraju u tri zadnja dana Ramazana i na Bajram. I svi primili golove u zadnjoj minuti. Ne mogu ljudi kile. Onom Marokancu nesretnoom se zanesvjestalo, sam sebi go dao i još se raduje. Isto Zair `74. Inače na uspomenu na najubjedljiviju pobjedu SFRJ na SP, u udžbenicima Geografije u RS ta se država još uvijek naziva Zair, mada se odavno premetnula u NR Kongo. Ne mogu da vjerujem da bar Sonja Biserko nije na to reagovala, mislim na Rusiju, fudbal, vjerske slobode. Gospođe, dajte si malo gledati fudbal.

Zaigrala i Srbija. Pobijedili Kostariku, znate danas svako igra fudbal. Opet nas je Mustafa vadio na početku, dok se naši malo aklimatizuju na protivnika, na travu u Samari, dok kroz znoj izbace sinoćnji mamurluk. Osim Ljajića, koji ne samo da nije imao snage da igra, nego nije mogao ni himnu da pjeva, naši ne poste, pa se moglo malo. Malo realno, u odnosu na Argentince i Brazilce. Oni na oči nisu mogli gledati. Nisu se valjda još aklimatizovali na rusku vodku, treba im još koji dan, kasnije će sve ići kao po loju. Zapravo nas je izvadio Kolarov. Za majstorsku golčinu je dobio Ladu Nivu. On je očekivao da je dobiti bar Sputnik, s obzirom na mjesto odigravanja utakmice, kad ono ključevi od Nive. Nove, 4X4, klima, alimunijumske felne, elektronski podizači stakala. Zamišljam kapitena kako ju parkira pred neki beogradski spalav, a trebe ko trebe – nisu gledale SP i ne kontaju da je baš zbog nje on glavna faca. Inače se Lada zvala Žigulin, ali su joj Sovjeti promijenili ime jer je Evropljane to ime asociralo na riječ žigolo, kako god, ode Niva u prave ruke.

U BiH SP možeš gledati samo na BHTV1, ako si redovno plaćao pretplatu RTRS ili FTV. Za tri dana smo sve reklame zapamtili. Najupečatljivija je ona za neki univerzitet Upišite … univerzitet i zaposlite se u kontroli leta, Upišite … univerzitet i zaposlite se kao… Čekaj malo! Ja sam mislio da fakultet upišeš da bi na njemu studirao, naučio nešto o nečemu što te zanima u životu i kao kruna svega, za nekoliko godina razmišljao o zaposlenju. Otkako su nam fakultete zamijenili univerziteti očigledno ih je dovoljo upisati. Otvorite šareni sajt bilo kog privatnog univerziteta u BiH i dobićete bezbroj korisnih, zanimljivih i veoma primamljivih informacija, sve osim jedne – imena nastavnika. Ako uopšte postoji taj meni dobićete informaciju da je stranica u pripremi, a univerzitet se diči dvanaestogodišnjom tradicijom. Ima na prvoj strani slika rektora i još dvoje u togama i podatak o gostovanju eminentnog profesora iz… Realno, šta će im profesori kad se univerzitet upisuje radi posla, a ne radi znanja. A znamo kako se to u nas radi.

A nekad smo upisivali Svjetsku književnost. Nismo ni hajali što su uz nju prikačili bibliotekarstvo. Bolje i to nego da si moramo stavljati kamen u cipelu. Kad, ako završiš, Svjetsku književnost nisi imao nikakvo zvanje, osim ovom bibliotečkog, posao si mogao naći kao Stojan Janković iz filma Ni na nebu ni na zemlji, a opet je bilo tri kandidata na jedno mjesto i sve odlikaši, pravi iz Prve gimnazije ili gimnazija iz BiH, ovim iz tehničkih ni dokumente nisu primali, nego su ih namah prebacivali na Sociologiju ili Odbranu i zaštitu. Studirali smo ono što volimo, ono o čemu želimo nešto više da naučimo od najboljih profeosra na svijetu, čija imena nisu stajala na sajtu jer nije ni bilo sajta, ali su svi znali ko su. A i nas bi roditelji radije upisali na Elektrotehniku ili Medicinu, ali nisu se miješali, jer su nas voljeli i važnija im je bila naša naivna ambicija od posla u kontroli leta. Ako za dvije-tri godine ne bi makli s prve ili bi komšiluk posumnjao da se čudno ponašamo i oblačimo, prebacili bi nas na Pravo. Tamo studiraju oni bez ambicija koji su pobjegli od opanka i Šarave i sad kad su otvorili ova teška vrata ni đavo ih iz Saraj’va neće oćerati. I evo, Bogu hvala svi smo se negdje zaposlili, niko ne radi u kontroli leta, ali preživljavamo. Studiranje je naljepši dio života, tako ne misle samo muškarci koji su bili u JNA, a nisu studirali. Nikada nisam čuo nekog ministra, nekog rektora, pa čak ni dekana da kaže “Djeco, studirajte ono što volite, ono što vas čini srećnim”.

Umjesto toga godinama slušamo kako je upisna politika usklađena sa tržištem rada. Onda je bolje da se učlane u perspektivne stranke, nego da studiraju. Recimo u SDS. Oni su sada dio SZP-a. Njihov najveći ravnopravni dio. Izbacili su slogane za predstojeće izbore. Prvo su sačekali da to učine Oni, da im se ne zalome isti. Onaj “SVIće” se zasigurno sviđa Vuku i ostalim Draškovićima, ali ovaj “U ime naroda!” mnogima se ne može dopasti. Prva asocijacija je kultni mračni istoimeni film Živka Nikolića. One sa boljim pamćenjem ovo direktno asocira na drugoporatne godine u kojima su delegate narodne vlasti, organizovani u družinu zvanu UDBA, svašta činili pod devizom “U ime naroda!” Ovo je, svakako, u dosluhu sa politikom čvrste ruke DM-a koji samo čeka da se domogne vlasti veće od ove ministarske koju trpi tri godine dana i da sa volovskom žilom krene u narod, a sve u njegovo ime i za njegovo dobro.

Neće On, dobar mi je DM. Koliko se samo trudio da nam doglavi da u nas nema izbjeglica od svakle, da to što ih i nema znači da s njima nemamo ni problema. Ali đavolje televizije sve čine da ga demantuju, a i mi ih srećemo na cesti, kraj ceste, u njivi, u prodavnici, na granici. Gdje god da su jedino im važno da odavde pobjegnu. Nisu mi jasni, kao što mi nije jasna ni ova vlast koja ništa ne čini da ih zadrži. Mi ih gonimo umjesto da ih ko Merkelova asimiliramo, damo im neku socijalu, upišemo na univerzitete. Za početak ih možemo smjestiti u dovršeni, ali neupotrebljivi zatvor u Istočnoj Ilidži. Novo sve, miriše polikolor i ona farba na vratima, restoran nov, viljuške se cakle i šerpe, a i što će nama zatvor kad su nam najveći lopovi na TV-u.

Dok ovo pišem došli iz Elektrodistibucije komšiji na vrata da mu isključe struju. Duguje 21 KM za april. Čovjek stranac, nije dolazio nakon sezone, kažem doći će ovih dana na odmor. Vlast neumoljiva, sve u ime naroda hoće da mu plombiraju sat i ja se vratim u stan i dam im 21 KM. Možda čovjek ima nešto u zamrzivaču, meni će smrditi. Oni ljuti što su se potezali po ovakvom danu, a četvorica ih, pokupiše alat i uđoše u Ladu Nivu.

Više...

TO JE VUK, TO JE VUK!

Napišite komentar

Ezopova didaktička pripovijest o tome kako su i koliko u laži/šali kratke noge ne može se primijeniti na BiH. Ovdje dok god čobani viču „To je vuk!“ ima magaraca da im u to povjeruju, čak i kad odavno nema njegovog stada. Nemaštovitost i neinventivnost naših političara je odavno otužna.

kolarov splavovi

Ništa novo da smisle, nikog novog da nam poture, da se ofarbaju, začešljaju na drugu stranu, da pokušaju nekom novom intresantnom laži da nam uljepšaju dan. Stari, izlizani, potrošeni slogani za koje im neke barabe naplaćuju velike pare. „Pod zastavom Srpske!“ Kao naslov filma iz zlatnih godina Holivuda sa Gregori Pekom i Džejn Mejnsfild. Kandidujete se za predsjednika BiH sa ovim sloganom. Sad zamislite da se Čanak za predsjednika Srbije kandiduje sa sloganom „Pod zastavom Vojvodine!“ Nije ni važno, važno je sa bine zapjevati „To je vuk, to je vuk!“

Protivteža dolazi sa druge televizije, kod nas je sve zasnovano na binarnim opozicijama, odakle nam javljaju da je „opozicija“ potpisala sporazum kojim se kune „rahmetom dedinim“ kako će u predizbornoj trci svojski podržati zajedničke kandidate. Ako malo razmislimo, nema u tome ničega spornog, mislim da im je veći problem da te koji ih podržavaju zadrže u svojim redovima nakon što budu izabrani. Zapravo ima i nešto sporno. Kako se opozicijom može nazvati družina u kojoj sjedi jedna glava troglavog predsjedništva BiH i još nekoliko funkcionera ove države! Ako nam je predsjednik države opozicija, onda je kod nas sve naopako.

A nije. Sve je pod kontrolom. Uzaludničkim sam poslom boravio u zgradi na Marijinom dvoru, ne u SSC-u, u onoj pored. Tamo sve funkcioniše kao po loju. Na svakom ulazu, a imaju tri, po tri policajca. Pitam jednog je li ovo naš ulaz. On pita, a koji smo to mi. Pa Srbi, zar se ne vidi. Objasnim mu da sam vidio tri ulaza i ušao na srednji prema brojčanosti i konstitutivnosti, a i učinilo mi se da su ona treća vrata pomanja. On se smije, misli zezam se. A mi gusle sa sobom ponijeli. Pitam onda koji je od vas naš, njima opet šega. Uozbiljio se kad je vidio gusle, zvao specijalu, sekretara Skupštine, Hazima iz obezbjeđenja. Nisu nam dali da zagudimo, jer je zasjedala Skupština, a u zgradi je udarena loša izolacija, ko kad je sve to pravljeno od humanitarne pomoći. Perifernim vidom šmeknem BB-a, onog što je bio prvi borac RS-a, pa malo tamo – malo vamo, uglavnom njemu vazda dobro, i velim da zovnem čovjeka da nam pomogne, on je vazda bio častan i pošten Velikosrbin, ali on se osmjehnu i uleti u lift. Vuk dlaku mijenja...

Nismo zapjevali, ali smo se svačega nagledali i najeli na račun UN. Sparina i sva vrata otvorena, a unutra u tim kancelarijama po šest, sedam žena, muškaraca, različite dobi i uzrasta, nacije, boje kože, ali pred svakim monitor, hrpa papira i šoljica kafe. Nema tu džabalebarenja, nego kafu srču uz rad. A zagušljivo, vidiš da su te prostorije projektovane za troje, uvrh glave četvero. Tako se moglo u socijalizmu, sada je obim posla mnogo veći, složeniji, traži veći broj zaposlenih, a i „svastikin mali je završio Informatiku u Travniku i ne znamo šta ćemo s njim“. Čim se naruši nacionalni sastav Mi moramo primiti „onu od kuma mi što je na masteru iz menađmenta na Sokocu“ i onda i oni dovedu jednog što „studira onlajn Univerzitet u Ogulinu“ i da ne bude raspar dovedoše jednog crnpurastog iz reda Ostalih, ili je to možda samo neka izbjeglica iz Pakistana koji je skonto da se skloni s vrućine dok ne dobije papire za Alemanju.

Ja sam mislio da je ovako samo tamo gdje vladaju ovi koji su pozicija, a da je tamo gdje vlada opozicija drukčije i da ćemo i mi glasanjem za tu opoziciju dati svoj glas za kvalitativnu promjenu, da ćemo sa reformi preći na promjene i sa agendi na delanje. Ko kad sam glup za diplomu. Da sam slušao shvatio bih da to niko od njih nije ni obećao i da su i oni složno vikali: „To je vuk, to je vuk!“ Ostaje mi da poslušam sina koji me je pitao imam li ja pravo glasa. Na moj pozitivan odgovor zamolio me da poput milion Egipćana i ja na listu dodam Mohameda Salaha i zaokružim njegovo ime. Salah je onaj grguravi što je cijelu sezonu igrao ko na drogama i onda u finalu LŠ, u sred Ramazana našao da se rve sa Ramosom. Kuš na Ramosa crni Salaše?

Dakle, fudbal! MK, a da nije Marko Kraljević nikada nigdje ne bi mogao biti selektor reprezentacije osim u Srbiji. Pravi trener odveo reprezentaciju na SP i onda njega izabralo da smijeni pravog trenera. Nije meni što je iz Zenice, nego kad ga vidiš, a pogotovo kad progovori... Sjetih se, davno nekad prije dvadesetak godina Bora i Nele – Nele i Bora, Zabranjena čorba i Riblje pušenje napraviše pred neki šampionat dvije pjesme „Pobedničku“ i „Gubitničku“. Znali su, sve ti džaba i Piksi i Dejo i Mijat i Miha, kad imaš Santrača. Nismo džaba tih godina nesretnog Miloševića vrijeđali uzvikom „Slobo Santraču!“ Đe ih nađu? Ko da smo ih na izborima birali. Vazda najgori od najgorih vode reprezentaciju u fudbalu. Vidi samo – u košarci Sale Đorđević, odbojci Nikola Grbić, vaterpolu Dejan Savić, u fudbalu Mladen Krstajić. Pošlo na SP i nije poveo Gaćinovića, kud ćeš bez Gaćinovića u boj! Ja mu predlažem da i ne ide, da se ne izlaže trošku, da se zbog „teškog nazeba“ vrati iz Austrije dok je još vrijeme. Oće li ti Rukavina čuvati Neimara crnjane, Grujić, koji ne igra ni u drugoj ligi će ti zaustaviti Šaćirija, Džaku i ostale Švajcarce, ovaj Karleušin će nadigrati Firmina i Seferovića? Sinoć se trećepozivci Čileanski igraju s njima, Mustafa te vadi iz bule, a on kaže vidjeli smo gdje smo. I mi smo, svi osim Kolarova koji još nije odmamuro. Kapiten koji je, u zao čas zamijenio pravog kapitena!

Kolarov kapiten. To je mjerilo vrijednosti. U zemlji u kojoj malinari - hljebotvorci štrajkuju, a premijer(ka) ne dozvoljava ministru ni da priča s njima, jer se pravila na Farmi moraju znati, gdje izmišljeni doktor nauka postaje ministar finansija, a glupi Bosanac selektor fudbalske reprezentacije Aleksandar Kolarov i jeste za Vođu. Zato u srpskom jeziku postoji jasna distinkcija između pojmova vođa i Vožd. Vođa je onaj Domanovićev, a Vožd je onaj iz Radovanjskog luga. Miloš, koji nije ni bio Obrenov, ali se nazvao Obrenovićem iz čega je postanula čitava lažna dinastija Miloševića, a ne Obrenovića, poslao je Đorđijevu glavu u Stambol. Da je bio pismen napisao bi na ceduljčetu sultanu „To je vuk, to je vuk!“

Jarac Mudrijaš

Više...

Mile među pazarskim bulama – Pristao sam biću sve što hoće

Napišite komentar

Šta li se, žalosna mu majka, bješe svalilo na nejaku dušu Trifunovića Duška da napiše ovu pjesmu čiji je naslov identičan podnaslovu ove storije? Da, Duško je shvatio da će i kad proda dušu vragu svome ostati samo crna tačka, ali ne mrlja ili fleka, i pristao je na igru svjestan da će na njenom kraju da ga mirno slome.

kekin

Kad te mirno slome možeš i ti prijateljima bivšim, prijateljima budućim otpjevati – A sad nosim kako mi ga skroje, jer se ionako ni po tebi ništa neće zvati. Čak je i Duško, bar u pjesmi zablude prestao da broji, i shvatio da se sa rogatim ne valja bosti i da konja treba vezati đe ti aga kaže. A znamo kako je dobri Duško završio. Čak i da za sebe lažnu kompenzaniciju nađemo u narodnoj – Pametniji popušta, jednom se moramo zapitati dokle da budemo pametniji i zašto smo vazda Mi pametniji, daj jednom za promjenu Oni da budu pametniji, pa da vide kako je. Dotad, što bi jedan drugi pjesnik rekao: Mijo moj, u rupu trk!

A ozdo iz rupe, iz duvara preko mišolovke posmatramo kako su neki, niko ih ne imenuje, čisto probe radi nanijeli iz Unije u Srbiju nepoznat tiraž slikovnica Moja dugina obitelj koje, Bože me oprosti, kao kod Pavića imaju muški i ženski primjerak, da prostite. Dok je to tiskano gdje je tiskano, mora biti baš da je nešto fino i pametno, pa ćemo, biće brže bolje toga nanijeti i mi u našu Državičicu. Em je evropsko, em je na hrvatskom, a i u Srbiji se razjagmilo. Jer Pristali smo...

U Nemnjićima nam uče djecu kako je Prvi srpski kralj imao incestuoznu vezu sa svojom posestrimom. Posestrima je u srpskoj narodnoj poeziji više od sestre. Sa sestrom vas veže krvna, a sa posestrimom zavjetna veza, a čovjek se zavjetuje Bogu. Znaju to autori serije, znaju, kao što znaju da je kukuruz u Jevropu došao iz Amerike, i da raški prinčevi nisu izlazili u grad ili blejali kraj čobanica. Znaju, ali hoće da nas nauče nečemu novom. Novoj pameti. Prema toj novoj pameti srpski su vladari oduvijek bili beskrajno promiskuitetni ne samo u seksualnom nego i na političkom planu, pa su davali ko god je zatražio, zaprijetio, namignuo. Sjajan način da se opere ova neomodernistička kurvanjska ideologija. Nismo mi i ne bismo mi, ali nam ostalo od Nemanjića.

I zaista ne bi bilo u redu da u tim i takvim i s takvom namjerom snimljenim Nemanjićima ne bude bar neka homoseksualna veza. Ne moraju Nemanjići, ali dva dvorjanika da se zagledaju ili dva viteza. Kad su mogli Ahilej i Patrokle, što ne bi i neki Radoje i Dragoje strgnuli sa sebe oklope velikosrpskog zatucantizma. Treba mlade naraštaje vaspitati da smo mi oduvijek bili integralni dio velike evropske porodice, iliti obitelji.

Rambo mahniti, koji je ispjevao više oda Maršalu negoli mornar panonski, kune se u sve indijanske božje ugodnike – Bolje je bilo za vrijeme druga Tita. Sve je bilo bolje i kafa koje nije bilo i Super Rifle farmerke švercovane iz Trsta i voz do Trsta i crveni pasoš i odmaralište u Kaštel Šućuraju i dan đačkog samoupravljanja, kad smo mi đaci mijenjali nastavnike. Ja sam išao u jednu od najbjednijih sarajevskih škola i svi nastavnici od sve grdonjske i ine fukare izabraše mene da ih mijenjam taj dan. Kad su shvatili da bi rezultat toga bilo isuviše samoupravljanja, upravili su to tako što su svi izabrali druge samoupravljače za svoje zatočnike. Znalo je to da Po meni se ništa neće zvati...

Kakvi su to nastavnici bili, ovi sad nisu ni blijeda sjenka njihova. Bio jedan Ljubo, Bog da mu dušu prosti, imao u onom plakaru nastavničkom vazda flašu rakije. Kad bi nestalo zamoli mog nastavnika s/h da napustim čas i ostanem s njegovim đacima dok on ode u granap. Država je to bila, nije on mogao đaka zloupotrebljavati šaljući ga da mu u po časa ide po rakiju. Sam čovjek ode i vrne se do kraja časa i pita me: Znaju li išta moj Kneževiću? Znalo se desiti da me ostavi u starijem razredu i ja im recitujem Ropstvo Janković Stojana ili Stojanku majku Knešpoljku, a oni me slušaju i onda izlaze na tablu i pišu po dva tri stiha i izgovore ih. Nikad se nije desilo da neki jalijaš u pokušaju napravi incident, da izađe s časa, da neće da izađe pred tablu, a bilo ih je jedva napišu, sriču dok čitaju, djeca im se smiju, onda on mahalaški zaprijeti: Vid`ćeš ti kad zvoni? Nikad na času, a Ljubo se vrati raspoložen, odloži flašu i sjedne u praznu klupu. Nisam ranije o tome razmišljao, ali sada se sve češće zapitam – O čemu li je tada u svojoj mišjoj rupi razmišljao dobri Ljubo?

Bila je to sjajna država, bili smo treća vojna sila na svijetu, čudo smo bili, pobjeđivali na Olimpijadi, bili prvaci svijeta, kad smo gubili bili smo moralni pobjednici. Imali smo JNA u Galebovima i Orlovima i narodnu miliciju u fićama i tristaćima. Imali smo i zakone. Prema Članu 186, stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, homoseksualni se čin, samo muški, kažnjavao zatvorom u trajanju od jedne godine, žene i tada nisu bile ravnopravne, pa je njihov odnos zakonodastvom iste države definisan kao bludna radnja i podlijegao je tek prekršajnioj prijavi. Nema podataka da je neko prema istom bio sankcionisan, što je i logično kad narodna milicija nije ni znala ko su ti homoseksualci, pedere su lemali đe i kad su stigli.

Homoseksualnost je zakonskim aktima najkasnije dekriminalizovana u oba entiteta BiH, tek 1998, cijelih dvadeset godina nakon što je isto učinjeno u civilozovanom dijelu Titine Jugoslavije – Hrvatskoj, Sloveniji, i naravno Crnoj Gori. Kokad smo vazda bili na repu događaja, u zadnjem vagonu svakog voza, dok do nas stigne, pa dok nama stigne iz... prođe voz, ali možda se ponekad treba zapitati moramo li se baš ko slijepci u svaki ukrcavati koji kraj nas naiđe, i kad vidimo da je na najuskotračnijoj pruzi, da vozi u nepovrat...

Kad nemamo za kartu mi ćemo se švercovati, varati lagati, k`о što nam preci u amanet ostaviše samo da ne zaostanemo za tom Evropom. Evo sad su i Vučić i Kirba skontali da se najlakše u Evropu u trenutnoj konstalaciji snaga može stići preko Turske. Jedan caru ide u čadore, a drugi se sprema da ih zarad njega razvija za njega po Sarajevu. A taj Erdoan je jedan evropejac, demokrata slavni i priznati koji je najboljeg turskog fudbalera svih vremena, velikog Hakana Šukura, protjerao iz domovine čiji je bio ponos – Hasan dakako. Dakle, kad Vučko projtjera Džaju, nema dalje.

Da ne bude zabune oko naslova. On je posljedično vezan za fotografiju uslikanu u toku Šarenice, one na RTS-u. Kad hoćeš da budeš i lijevo i desno, ja sa svima najbolji, ja sa svima fin, po principu budi se istok i zapad, dovedeš nesretnog Kekina¹, koji samo napušen može biti zen, u blesavu situaciju da za svoju apokaliptičnoproročku Vjeruj u mene kao prateće vokale ima prelijepe djevojke iz pazarskog hora Isa-beg² . Samo nek je veselo i multišarenično. Opet mislim i kad je ćimbur i kad je bosanski lonac mora se imati na umu da se ne pregoni. Jeste Beograd na ušću svetova, ali ne može se baš svaka reka u svaku uliti, nekad i preliva, nekad prosto nema smisla.

Kad smo kod Sandžaka, koji Srbi radije zovu Raška oblast, a Raška je prva srpska država u Srbiji, prije toga su Srbi imali državu u Crnoj Gori – tamo nam se i Nemanja rodi – a onda su se opametili i pobjegli kojekude. Đilas u svojim uspomenama nazvanim Revolucionarni rat ostavlja bilješku o pritužbi sekretara sandžačkog komiteta Rifata Burdževića kako su mu se vojnici iz srpskog bataljona potužili da je: „jedan Musliman, dobar vojnik i revnostan komunista peder“. Burdževićevu dilemu „da li da pogubi tu nakazu“ preduhitrila je vojnikova junačka smrt. Nesretnik se prije toga autovao pred Đidom pojasnivši kako je za njegovo zastranjivanje kriv neki beg, moglo mu se, znao je da će sirotnik pristati na sve što hoće.

Hoćemo li i mi zaista pristati na sve što hoće i čekati da nas mirno slome? Ne znam, ne vidim iz moje mišje rupe najbolje, ali se danima kuražim da izađem i prije nego me prva mišolovka poklopi ispravim kičmu i zapjevam – Ustajte, vi zemaljsko roblje...

 

 

 

_______________________________________________

¹ Ovaj njemačko-bosanski Hrvat najznačajniji je pank-rok autor u Hrvatskoj na razmeđu vijekova. Svoje simpatije prema četničkom pokretu pokazao je krađom melodije pjesme Sprem te sprem te četnici u uvodu svoje Pjevajte nešto ljubavno.

² Istini za volju u ovom horu ima i muških, ali ja kao rođeni Sarajlija, a Isa-beg Isaković je osim Novog Pazara zaslužan i za osnivanje Sarajeva, baš ne ljubim Sandžaklije, pa se uzdržavam svakog komentara na ovu temu.

Više...

Duh u oklopu

Napišite komentar

Duh u oklopu je naziv holivudskog s/f ostvarenja nastalog prema istoimenom manga stripu, seriji i filmu 鎧の幽霊 Širo Masamunea. Film potpisuje Rupert Sanders koji nam potencijalno može biti poznat po filmu Snežana i lovac što u ovom slučajnu nije nevažno, jer su oba ostvarenja bazirana na antiutopijskoj predstavi svijeta uklopljenoj u bajkoviti ili postapokaliptični hronotop.

skarlet johanson film duh

I kao što Kristen Stjuart nije ni nalik bajkovitoj predstavi Snježane, a ni Šarliz Teron zle joj maćehe, tako ni Skarlet Johanson ne odgovara liku ženskog superheroja otjelotvorenog sa fantastičnom Gal Gadot u sjajnom filmu Wonder Woman. Ovakva kakva je sad i u ovim godinama Skarlet Johanson je daleko od silikonskog savršenstva, što nam je namjerno i eksplicitno pokazano u filmu Ispod kože. Zato i jeste savršena za ulogu Majora u istoimenom filmu, jer je prelijepa upravo stoga što je ljudsko biće, jedno od nekoliko preostalih u ovom filmu. Jedino ljudsko u/na njoj je mozak kroz koji je sačuvala i dušu, što je razlikuje od svijeta kiborga u kom živi. Sve drugo se da promijeniti i popraviti, jedan od njenih kolega specijalaca namjerno je ugradio vještačku jetru da bi mogao neograničeno da loče, ali mozak je ono što je odvaja i ono zbog čega strada.

Imati mozak, pa još kroz/uz to i dušu strašni je usud čovjekov, čak i ako si žena, ako ne nalazite ničega uvredljivog u tome da ženu nazivamo čovjekom. Znao je Širo šta radi kad je očovječio ženu, a ne muškarca, jer bi on bio tek jedan u nizu nabildanih kiborga koji se do besvijesti mlate sa drugim nabildanim kiborzima. On je Skarletinu školjku, u engleskom originalu film se zove Ghost in the shell, načinio vizuelno mekanom, ali daleko od putenosti koja je bitna odlika ženskih junakinja manga stripova i filmova. Ali ona nije djelo muških ruku, još manje mozga, jer ju je za potrebe kompanije Hanka Robots načinila doktorka Oule, koju glumi izvanredna Žilijet Binoš, dakle, ona je čovjek/žena samjerena ženom, koja će za svoje djelo reći: „Ona je čudo“! I premda pohlepni vlasnik kompanije vjeruje da je Major, samo major njegove poluprivatne vojske i tek oružje pod njegovom kontrolom ona će na kraju pronaći vlasnicu svog mozga, čak i svoju/njenu majku i mačku. Čovjek, pa čak i ako je žena, uvijek na kraju pronađe sebe.

Ko je ikad čitao manga stripove ili gledao na osnovu njih snimljene animirane filmove zamijetio je da je većina ženskih likova stvarana prema bijelim ženama, a ne azijatkinjama. Otuda je doktorka i mogla da načini ženu/čovjeka sa tijelom Skarlet Johanson, koja će se na kraju dosjetiti da je u njoj mozak mlade japanske buntovnice Matoko. Suština filma i jeste u tome da su gospodari svega ubili Matoko i njene prijatelje da bi stvorili Majora, svi ostali su im se pokvarili i razbatalili u nekoj fazi, pa i glavni negativac prvog dijela filma terorista Kuze, u djetinjstvu i ranoj mladosti zvani Hideo. Bogom je dano da ljudi prave djecu, a ne druge ljude. Ljude stvara život. Pa i kada majka kćerki koju ne prepoznaje kroz oklop kaže da je bila problematična, ona nipošto time nije nekome dala za pravo da od nje ili nekog dijela nje napravi potrošnu robu, kako sebe i svoju polubraću/sestre po oklopu naziva Major/Matoko. Priča nije nastala od straha od pretjerane robotizacije svijeta kojoj je mimo drugih izložen savremeni Japan, nego iz straha od vječne ljudske gladi za moći i vlašću kojoj smo izloženi svi.

Đe reče Japan! U Banjaluci se danima služi Večernja na otvorenom za Davida. Prvo su javili da je bio pljačkaš, narkoman, diler, da se ubio gušenjem u nabujalom potoku, nakon što se prethodno pretukao – sam sebe. Onda su roditelji rekli čekajte malo i digla se Država, ako nekoga ne vrijeđa što Srpsku nazivam državom, i pojaviše se dokazi da nije sve baš tako i onda se MD toliko iznervirao da je za Velikog posta opsovao... I sahraniše Davida. I dalje moleban čine majka, otac, sestra, kumovi, prijatelji komšije, kao na svakoj smrtovnici. A mi? Boli li nas? Sve da je David bio problematičan, da je bio narkoman i diler, ako je i bio dilovao je za nekoga, smijemo li prihvatiti da je to dijete nečija potrošna roba  da ga glavešine neke naše Hanke tek tako uklone?

Jedino što je gospodi iz Hanke predstavljalo permanentnu prijetnju bila su Matokina/Majorova sjećanja, zbog čega je sama sebi konstantno davala neki lijek za zaborav. Kad je prestala s tim pronašla je Matoko. Mislim se mislim, kada tri, pet, deset dana ne bismo gledali TV, kad bismo iščupali nosine iz mobilnih i sklonili oči s monitora računara, učinite to čim ovo pročitate, da li bi i mi, možda, pronašli izgubljene sebe. Imali bismo vremena da se sjetimo male mature, velike mature, prvog ispita na faksu, prvog padanja na ispitu, prvog susreta sa novoređenom djecom, prvih koraka i njihove prve riječi ili trenutka kada su nam javili za smrt nekih nama važnih ljudi, kada samo tri, pet ili deset dana ne bismo vodili brigu da li je Ceca smanjila sise i za koliko kubika i u kom se šipražju prvi put bubala neka VIP kurava i kako je to uticalo na njenu karijeru. Mrš bre!

Jedina parola za ove izbore – koji samo što nisu, prođe Vaskrs eto ljeta, a za njim i jeseni ne bilo je – može biti Mrš bre! Razmislite koja je prevara ta Demokratija. Ja, ti, mi, vi, oni glasamo za nekog ili neke koje uopšte ne poznajemo na osnovu laži koje nam oni prezentuju i sve to na osnovu prava koje nam država daje samim tim što jesmo punoljetnim. Dakle, svaka budaletina ima jednako pravo da izglasa dugu, manju ili veću budaletinu, na osnovu zakonom mu datog demokratskog prava. Kakvog to ima smisla? Šta time dobijamo ja, ti i mi? Zašto bismo mi koristili svoje demokratsko pravo da bi njima bilo bolje? Mi nismo neuništivi kiborzi i ako nas namlate ili ne dao Bog ubiju, nema nam popravke, ali zašto bismo im to dozvolili. Da li mi uopšte u ovim našim ružnim školjkama krijemo neki mozak i zašto i za šta ga skrivamo? Da se prekontavamo, da smišljamo kako nekoga zajebati, da smišljamo laži o drugima koje plasiramo na kafi, uz rakiju, mezu, možda na Vaskršnjem ručku, k`o pravi Hrišćani?

A Predsjednik je sa Episkopom dogovorio da se u srednje škole u našoj Državičici uvede vjeronauka. Da li je to stvar dogovora ili sistemsko pitanje? Da li u našoj Državičici sistem uopšte postoji, ma kakav, pa bio i naopak, ili se sve dogovara u četiri oka, šest, osam maksimum? Sistem je zasnovan na institucijama, u ovom slučaju trebali bi se pitati RPPZ, MPRS i SPC, svakako. Da bi se uvrstio jedan predmet, neki se mora izbaciti, kao što su onomad u osnovnoj izbacili Istoriju, jer su nam neki nametnuli Demokratiju i ljudska prava. Šta ćete sad izbaciti – srpski, matematiku, fizičko ili će se đacima dodati još jedan ili dva časa heftično? Šta o tome misle stručna i kompetentna lica, silni pedagozi, psiholozi i ostali škololozi? Hoće li nas neko pitati, ako već djeca nemaju pravo glasa, Mi smo člasači, Mi smo građani, ako to nekoga ne vrijeđa, a Mi smo i Crkva, kao što smo Mi i Država? Država je organizacija koja ima monopol vlasti u određenoj društvenoj zajednici koja se postavlja kao sila iznad društva radi zaštite poretka, dakle oklop, crkva je zajednica vjernika, dakle školjka, ljudi su duh i duša, ako jesmo ljudi, ako jesmo Mi.

    
                           

 Jarac Mudrijaš

Više...

Umrla je ekologijia

Napišite komentar

ekologija kontejnerOvu fotografiju sam snimio jutros pred paljanskim fakultetima. Smećari me napadoše.  – Što to slikavaš, vi`š da ćemo mi to sad! – Neka ljudi, ja to za sebe.

Uslijedile su psovke, izlazak vozača iz kamiona, ali ja sam lagano odšetao, narodski rečeno – iskulirao. Nemam nikakav razlog da se žalim na rad komunalaca, nego reko` kad već kolumnišem da i ja malo zabiberim. Nećeš valjda na internetu slikati mlade sportiste koji osvajaju medalje, djecu koja osvajaju nagrade na takmičenjima iz fizike, koga to interesuje, daj nešto ružno, raja se pali na ružno. I ružno je estetska kategorija. Ružno je danas In. Kad nemaš ništa svoje pametno i lijepo za pokazati, ti se ufati tuđeg ružnog. A ružno je lako u svemu pronaći.

Evo vrijeme, na primjer. Taman dva dana zaproljećilo, visibabe stresle snijeg sa latica, kad ne lezi vraže. Ja se ponadao, dođem na posao, pjevam miriše zemlja koja je retko rodila. Tamo ozbiljne face, institucija! U instituciji se moraš ponašati u skladu sa veličinom institucije. Što je institucija značajnija, moraš biti ozbiljniji. Nema tu mjesta za manitog Momčila i njegov blagi bol u grudima. Ozbiljni ljudi ne pjevaju, oni se ne smiju `nako šege radi, zna se u kakvim se prilikama i na čije šale ozbiljnom čovjeku valja nasmijati. Namjeste svoje ozbiljne maske i krenu u svoju visoko ozbiljnu instituciju, da obavljaju svoje iznimno ozbiljne poslove. Obuku svoju dosadnu ozbiljnu odjeću, namjeste svoje dosadne frizure za ozbiljnost i ne osjete kako proljeće na moje rame sljeće. Jedan posebni sloj ozbiljnih ljudi, koji iskreno sažaljeva moje ludilo, nosi posebnu vrstu odjeće koju ja nazvah intelektualna korota. Tako kad žene osjete potrebu da se potpuno liše svih ljudskih slabosti i u potpunosti predaju svojim ozbiljnim dužnostima, one se autuju prema ostatku svijeta time što, a što je potpuno strano ženskom biću, napadno ne obraćaju pažnju na svoj spoljni izgled. Taj čin apsolutnog odseksualjenja je najviši čin ozbiljnosti i ja prema njemu i ovom prilikom iskazujem posebno divljenje.

Divljenja je zaista vrijedan i Vladimir Vladimirovič. Nisam siguran da bi Josif Visarionovič, recimo 1950, imao podršku 77 % stanovnika SSSR-a. A nije sad Rusija Norveška ili Švedska, recimo, Švajcarsku da ne spominjem. Njihovi profesori i ljekari u državnim bolnicama su potplaćeni kao i kod nas, mito, korupcija sastavni su dio ruskog društva, uveliko se osjećaju sankcije, infalcije nagriza sve slabiju rublju. Ali VV je iznad toga, on je prešao na jedan potpuno drugi nivo, on je postao Rusija. Svojim ju je krilom zakrilio, kako je slijepi Filip pjevao za Karađorđa. Pretpostavljam da je noćas AV hitno sazvao najuže rukovodstvo SNS-a i naredio hitno održavanje vanrednih predsjedničkih izbora sa samo jednim ciljem – 80%. Minimum! Naša je sreća da je ovaj naš srećo zadovoljan sa 50% +/ - jedan glas, sve dokle se da navući. Zamislite da MD dobije 77% glasova. Šta bi on s tim? Na Koševu bi pred frenetičnim navijačima svojim uzvikivao Beiha, Beiha, kao što se Moskvom orilo Ru-si-ja, Ru-si-ja! Ne znam, ali meni se čini da tu gdje 77% građana svoj glas da jednom čovjeku, demokratija nema šta da traži.

Da se razumijemo, ja i te kako nisam fan demokratije, čak ni parlamentarne monarhije, jer i tu imate seoske knezove koji muljaju i trangefrangaju kojekakve koncesije i prevare svake vrste. Pogledajte samo ove naše parlamentarce. S ponosom ističem da sam trajni apstinent. Sve dok se ne pojavi neko s imenom i prezimenom kome mogu da vjerujem. Naša politička scena je bolesno infantilna, oni se ponašaju kao bebe koje ukake pelene, mama ih obriše i baci i ništa se nije dogodilo. Oni kao pelene mijenjaju stranke za saveze, partije za hartije, nakon što jednu ukakaju, opere ih predsjednik nove svojim osmjehom punim poštovanje i vjere u izdajnika. Razumijem i da, samo što nije proljeće, varira pritisak, jede se masno, nije još stigla ovogodišnja mlada jagnjetina, ali moraju i oni imati neku mjeru da znaju kad laž postaje mjera svih stvari.

U moru laži do mene stiže i jedna vijest u koju sam apsolutno i bezrezervno povjerovao. Na spisku po državu opasnih organizacija stavljeni su i Četnici. Alal mu bilo ko god da je to namislio. Istina, pomislio sam da negdje nije zalutao neki davni spis proslijeđen drugu Starom, mislim na Đuru Pucara, a ne na onog Starog, ali znam da nije. Znam ja njih. A znaju i oni nas. Samo mi je zasmetalo što Četnike nisu nazvali starim dobrim imenom – Banda. Poslije onog rata Udba je deset godina ganjala bandu. Znate one scene iz partizanskih filmova kad četa mladih partizana iz đačke klupe uskače u kamion, komesari u džip i kreću da jure Bandu. Nema potrebe da nam se pojašnjava ko je Banda, sigurno nisu ustaše, oni su pobjegli, pobijeni, a najveći i najpametniji dio je `44. okrenuo ćurak naopako, ili naoposlom, zavisi s koje strane ćurka se nalazi onaj koji govori. Četnici nisu bili vojska, oni su bili svenarodni pokret, kao i partizani uostalom, jer da nije bilo tako ne bismo o njima imali toliko sačuvanih lirskih pjesama. Lirske pjesme pjevaju žene ili se pjevaju ženi, djevojci, majci. One nam prikazuju onu prikrivenu, ličnu stranu rata, čežnju, strah, sjetu i bol zbog gubitka. Ali što je još važnije Četnici su monarhisti i samim tim protivnici svake vrste republike i svake druge vrste vlasti u kojoj na čelu države može biti bilo ko. Zamislite vi državu čiju bezbjednost ugrožava dvije stotine poštovalaca lika i djela đenerala Draže okupljenih oko manastira u Dobrunskoj rijeci, koji pjevaju Istruli mi dunja u fioci. Kome, realno takva država može biti domovina?

Kad smo kod manastira, da se vratimo na stih iz istoimene pjesme Block Outa iz našeg naslova. Danima slušamo i gleduckamo kako se u Banjoj nam Luci larma okolo neke ekološke toplane. Na otvaranje iste došla je i Ana Brnabić. Banjolučki popovi nisu išli iza nje i osvještavali ulice i trgove, ali su izašli neki prevareni ojađeni radnici i policija ko policija učinila je sve da ne pokvare sjelo. To je sve politika, ali nas interesuje ekologija. U Banjoj, dakle, Luci izgradilo je Eko toplanu na drvo, jer je to u skladu sa evropskim tendencijama, kojim štedro stremimo kao društvo, a naročito kao pojedinci, a drvo se valjda broji u obnovljivi izvor energije, jer kad posječeš drvo, a na njegovo mjesto posadiš novo, za dvadeset, trideset, uvrh glave pedeset godina narašće novo i ljepše. Mi na Palama uvijek prednjačimo i kod nas odvajkada postoji Eko toplana čiji se učinak vidi na slici lijevo. Koliko košta grijanje – pretpostavljam da lože palmino lišće, a što se tiče ekologije – narodu koji trideset godina jede *ovna, svejedno je kakav će vazduh udisati.

Jarac Mudrijaš

Više...

Ambasador

Napišite komentar

ambasadorMoja majka, a baba sina moga, darovala je svome unuku nedavno deku marke Ambasador. Šareno, smećkasto-žućkasto, ružnjikavo, retro, ali toplo. Veli da ga je kupila dok sam ja bio u vojsci, pa kako sam se ja iz vojske odmah preselio u rat nikad se i nisam imao kad njime prikriti. Ona je u njega zamotala TV kad su onomad dobrovoljno napuštali našu kuću u Sarajevu. TV se pokvario prije koju godinu i tako je deka ostala jedina fizička spojnica sa onim životom, valjda jedinim koji je živjela. Deka je potvrda da sve to ne bejahu tek snovi, ni oni lijepi, ni oni što nas ko more i sad s ranog proljeća proganjaju. Baba i unuk ponekad imaju problema u razumijevanju jer je babina deka za unuka ćebe, teka je sveska, tene su patike, ali inače, inače se vole. Ni jednom ni drugom ne treba mnogo više od toga.

Napolju je zimska idila, poslali nam valjda Rusi da zaboravimo na velike brige. Znaju braća kako smo mi dobri u zaboravljanju. I kad nešto ne možemo zaboraviti mi se pravimo da jesmo. Ali podsjeti me ova snježina na onaj februar – `96. Jarani su se sporazumjeli tačno na našu slavu, uzgred i moj rođendan, koji se danas, ko što je i red u RS proslavlja kao državni praznik. U Federaciji još nisu shvatili veličinu tog datuma, ali oni još nikad sebi nisu priznali mnogo važnije stvari. Recimo da nisu svi baš sarajevski Srbi dobrovoljno svoje domove napustili onog februara. Mnogi su tri godine ranije obeskućeni, osramoćeni, obezglavljeni. Da, ubijali ste Srbe, samo zašto što su Srbi i da, nije vam bilo prvi put. Moje su Kneževiće u Sarajevu pobili `42 i `92, i ja nikad ni od koga za to nisam zatražio izvinjenje, ni priznanje, dovoljno nam je što mi znamo i ne zaboravljamo. Ne da nam deka.

Mene onaj februar asocira na neke lude stvari. Na kafu koju smo pronalazili svuda po kući moga ujaka, a koju je baba kojekude sakrivala cijelog rata. Ona se vesela samo bojala gladi, čak i kad su joj počeli ginuti neki veoma dragi ljudi samo se molila da djeca ne budu gladna. Shvatio sam da je, kao djevojka onaj rat pregladovala, ali da o tome nikad nije ni riječi progovorila, jer se ona nikad u životu nije požalila i nikad joj ništa nije bilo teško. Kad smo izvršili inventuru stare kuće ona se samo bojala da iz neke sehare ne izvučemo prastare slike. Zato smo samo njih i tražili. Đedove slike iz četnika i starinske slike nekih cura za koje se ispostavilo da su ih dobijali moji ujaci. Baba se više za njih sekirala nego za one prve, Udbe više nema, ali snahe su tu.

Najveće razočarenje je uslijedilo kad smo pronašli gomilu starih singlica. Umjesto Bitlsa sa njih se javiše Nedeljko Bilkić i Nada Mamula. Poslije smo ih bacali kao frizbi, letjele su kao crni gavrani koji su se spuštali na naše živote. Gavranovi dolaze poslije rata i donose vijest da stvari nisu tako crne kako smo očekivali, nego je još gore, mnogo gore i crnje. Onda su krenuli kamioni, da se zaglavljuju, kvare, pište, cvrče. Mojoj majci nije trebao kamion, ona je TV ponovo umotala u ćebe, a odjeću u ceker. Po muževe kosti je poslala kasnije.{josociallocker}

Nije bila jedina, bila je sa svojim narodom, sin joj je negdje slušao neka važna predavanja i polagao neke još važnije ispite. Jedino je bilo važno da se bar za mene nije morala brinuti, baba je jednako, svaki put kad bi joj zalogaj ispao iz nejakih prstiju, pomislila kako je neko od unuka koji su se zlopatili po tijem menzama sigurno gladan. Oni koji su na kamionu izvukli svoju muku sklanjali su se u podrume obeskrovljenih kuća nekih inoplemenih nesretnika koji su tri godine ranije obeskućeni, osramoćeni, obezglavljeni. I onda bi prodali kravu da to pokriju, da ne kisne, udare stolariju, okreče, djeca su polazila u školu, dolazilo je proljeće, valjala se tuđa njiva uzorati, samo da ne bude gladi, na mem i blato se čovjek lako navikne. Kad sam tog proljeća, nakon nekih mnogo važnih predavanja i još značajnijih ispita, dolazio ovamo dimili su se odžaci iz polupokrpljenih ruševina duž puta,a u jednoj od njih jedna udovica iz Vogošće ili Ilijaša, nije ni važno, bješe otvorila kafanu. Tri kuhinjska stola, klupa, stolice različitih modela, trpezarijske, šolje raspar, ali čiste, šećer u kocki. Jedna kćerka je bila za šankom, druga je nespretno posluživala, a majka je dočekivala goste i pripravljala ako bi neko htio nešto da pojede. Upoznao sam ih, želio sam da o njima napišem dramu, bio sam ambiciozan i pun ideja. Ima već neko vrijeme na tom mjestu je neka pilana, a ja sam, ima već neko vrijeme krečana.

Zato se sada bavim samo aktuelnim stvarima. Troglavo predsjedništo naše bilo je u kratkoj posjeti Vatikanu. I kad su se već tamo zatekli otišli su kao jedno tijelo s tri glave u posjetu poglavaru Rimokatilčke crkve. Na osnovu tek nekoliko fotografija pokušao sam rekonstrisati taj kratki, ali nadasve srdačni susret. Na slici se vidi kako akademik Čović cjeliva ruku njegovoj svetosti. S obzirom na to da o tome ne mogah naći vidljiv trag, pretpostavljam da se profesor MI po srpski triput izljubio sa Franjom učtivo ga pripitavši prati li Nemanjiće,i da li i Sveta stolica zamjera nešto scenaristi, režiseru, direktoru RTS-a. Kirba je, naravno, kao musliman po mjeri i ukusu zapada Njofri nabacio petaka uz tradicionalni pozdrav: „Đez ba!“, pritom mu uručivši knjigu linoreza, duboreza Safeta Zeca, podsjetivši njegovu svjetlost kako je na naslovnoj strani slika Starog mosta kojeg su agresori srušili, na što je profesor MI suptilno dodao da se zna ko ga je srušio i da je i Haški sud o tome iznio svoj sud, na šta je akademik smireno dodao da je most pao jer je duno vjetar malo sa Neretve, od ranije oštećen srbočetničkim JNA granatama i da to svak u Mostaru zna.

Svi su do kraja audijencije ipak zadržali diplomatski osmejak bez obzira što domaćini ne iznesoše nikakvo posluženje. Papa Franjo je sve vrijeme promišljao o tome iz koje glave ovom Balčku modar plamen bije, a iz koje li ladan vjetar  duva, da zna reći svojemu Milošu kojim ih redom valja odsijecati kad tome dođe vakat. I bejahoše fino ispraćeni od strane stanovitog monsinjora, a papa, stari šaljivdžija i šeret iz svoje skemlije dobaci: „Umalo zaboravih, pozdravite mi Mila i recite mu da se ništa ne sekira, može mi osijedit pa da se mora farbat ko ovaj Alijin“.

Đe spomenuh rusofila i rusofiliju. Završiše se i te ZOI. Posljednji dan je rezervisan za tri kolektivna finala. Osvojiše ih tri sile. USA ono u karlingu, Švabe u bobu četverosjedu, a OAR u hokeju. Dok na prve dvije titule nije pala nikakva sjenka, na ovu treću su se namah nadvili crni oblaci iz USA, kako ta titula i nije neka jer nisu nastupali igrači iz NHL-a. A što nisu? Amerikanci su znali da oni svakako neće biti prvi, Kanađani su shvatili da možda samo ovako mogu biti treći, pa su u duhu olimpizma zabranili i ostalim da ide na ZOI. Stradale su male zemlje, Skandinavci i Česi prije svih. OAR i Njemačka imaše dovoljno resursa u sopstvenim ligama da, karlingaškim rječnikom rečeno pometu protivnike s leda. Tokom intoniranja himne pobjednika, a gle simbolike puštena je olimpijska himna, igrači OAR-a i njihovi ruski simpatizeri pjevali su svoju himnu, podsjetivši još jednom zaboravne – Мы никогда не были побеждены на льду!

Jarac Mudrijaš{/josociallocker}

Više...

Ovo je bilo nešto drugačije

Napišite komentar

aleksandar vucic karikaturaOtvorilo je 23. zimske olimpijske igre. U Koreji, onoj dobroj. Sve napravili ljudi snijeg, planine, stadion, bob stazu, ko kad je to naučilo pitu od govana praviti. Podijelili sportistima mobilne, kondome, tablete, gas maske, ako neko ružno pogleda Kimovu mlađu sestru koja je došla da njihovom predsjedniku da ceduljče. Korejanci, ovi bolji, sklonili američkog dopredsjednika da je đavo ne isprovocira. Sve je idealno, karling, hokej, brzo klizanje, sporo klizanje sa bacanjem žena, trčanje na skijama, bob, sankanje potrbuške, biatlon, sve što je po ravnom ili na blagim padinama i sve što možeš kontrolisati ide ko po loju. Ali kad je trebalo da se skače na skijama, a pogotovo spust da se goni, dun`o vjetar iz Sibira. Oni se čuvali sjevera, a belaj ih sa zapada1 pogodio. Da li to ima veze sa onim ruskim sportistima kojima je MOK2 zabranili da se takmiče, jer su... Rusi?

_______________________________________

Zamislite gdje je ta Koreja kad joj je Sibir na zapadu.

Međunarodni olimpijski komitet poznat po devizi: Važno je učestvovati!

Čisto sujmam, prosto ne vjerujem, ali eto do četvrtka će, vele, umilostiviti dalekoistočne bogove vjetrova i spustaši će na stazu. Svako ko se sjeća odmah se sjetio `84, kad je za noć palo k`o za godinu. A ujutru spust na Bjelašnci. Došli ljudi ne mogu da vjeruju, staza k`о Štrajf u Kicbilu. Za noć je to JNA ugazila i spremila. Ovo je bilo nešto drukčije. IposlijeTitaTitina vojska na onim bijelim drvenim skijama sa vezovima na feder, u šinjelima i potkapama koje se nisu prale, a da se niko od njih ošugo nije, uplehala snježinu i još koliko je to duvalo i znojilo se i isparavalo ispod one čohe, rastjeralo tamne oblake iznad olimpijskog sela. K`o kad je to bilo spremno k`o da će rat sutra početi, a živjelo k`o da će vječno biti mir, а ne k`o Korejanci koji žive k`o da će ih sutra napasti, a spremaju se da vječno žive u miru. Sve im je vrhunsko, samo im doktrina pogrešna.

Doktrina je suština. Kad su onomad nadležni u Rajvosa vidjeli da obećani, a ni plaćeni snijeg pasti neće, poduzeli su očajničke, ali odlučne poteze. Pozvali su Drugovi u Predsjedništvo predstavnike svih religijskih grupa u BiH učtivo ih zamolivši da narednih 48 sati mole, kukaju, plaču kod svojih božjih ugodnika ne bi li izdejstvovali da padne snijeg, pri čemu su pristojno upozoreni da bi, ako snijega ne bude, sljedeći sastanak mogao biti organizovan petsto metara niže niz ulicu3. Kako to već biva kod naših sveštenih lica malo se prećeralo, a i nisu bili ni ekumenski sinhronizovani4 , pa nam je svaki Bog poslao svoju količinu snijega u skladu sa brojem sveštenih lica i vjernika koji su učestvovali u molebnima. Ima ih te vele da je od tad počeo snažiti uticaj religijskih zajednica u BiH društvu, moguće, ovdje je sve moguće.

_______________________________________

Pregledanjem na Gugl mapi uočih da se na toj lokaciji nalazi zgrada CZ-a.

Međureligijsko vijeće je osnovano tek 1997. godine.

Moguće je i takvo šta da AV-a herojski stoji pred streljačkim strojem u sred Zagreba i nijedan da se ne prevari da mu klecne koljeno i zalutalim metkom... AV, još prije nego je AV-om postanuo, u Zagreb je kao nitkov u pokušaju išao vozom u pratnji hiljadu-dvije istomišljenika. Arkan je dolazio službeno, službenim automobilom Službe. Posljednji put 13. maja 1990. godine. S jedne strane Arkan i Aca i dvije hiljade Delija, s druge Šejtan, Sarma, Klokan i minimum 50000 ljutih bojovnika.Da bi dodatno ponizili Cigane odredili su im mjesto na omrznutoj južnoj tribini Maksimira. Sve ostalo je legenda. Što bi rekao AV: „Gledajte, uvek smo mi bili spremni na tučnjavu u Zagrebu, ali ovo je bilo nešto drugačije.” Zato ja vjerujem da je iz poštovanja prema svom kolegi Kolinda izvezla ono hrabrost na lijevom rukavu. Možda se ona onog 13. maja, sjedeći na nekoj gospodskoj maksimirskoj tribini, s gnušanjući posmatrajući kako Zvone Boban5 šutira nesretnog “velikosrpskog policajca” Refika Ahmetovića, zaklela da će jednog dana sa nekim od tih Barbara povratiti tog dana razrušenu harmoniju na Balkanu, a i šire. Možda je, velim možda, ugledavši u masi Juga jednog štrkljavog šatro pankera pomislila, kad već sanjam nemoguće, neka to bude On.

_______________________________________

Jedan od Čileanaca koji tog ljeta nije otišao na SP u Italiju, jer JNA nije praštala zajebanciju

AV je u Zagrebu miran i spokojan, jer ga tamo ne obezbjeđuju naše službe, a Medveda je Plenković, za svaki slučaj, poslao poslom u Gorske Kotare. Hrvatska čak ni nema ministra bezbjednosti, ali ga zato mi imamo. Nastavio da govori, a svaka mu je zlatna koja iza zuba ostane. I sad ga jedni napadaju da je rekao što je rekao, drugi ga brane da to on, k`о ni niko njihov, ne bi čak ni u snu pomislio da kaže. Situacija samo potvrđuje tezu da je DM glavni Baja naspram Baje, jer njega brane i predsjednik stranke i onaj što bi da bude kalif mjesto kalifa, jer je samo stajanje uz DM-a najbolji mogući marketinški potez u ovoj izbornoj godini u kojoj prije izbora valja prvo proći na izborima među svojima. S druge strane verbalnih barikada MD-a brane njegovi zatočnici, Bucko iz Drvara stalno nastanjen u BL i Bucko iz Lukavice stalno uposlen u SA. Kako god, ja vjerujem da je DM rekao što je rekao, jer bi svako ko pazi šta govori ispravio pravi povratni glagol izvinuti u, za kontekst prikladniji nepravi povratni glagol izviniti. Istina da si frau Merkel pokušava raznim akrobacijama formirati vladu, ali to ne znači da se Bundestag izvinuo. Kako god da se svrši, DM je na dobitku, je je ovdje sve uvijek drukčije.

Drukčije će biti raspoređena I takmičenja na toj dječijoj olimpijadi u odnosu na onu davnašnju, pravu. I tako Pale zapalo takmičenje u karlingu. Toga, kao ni dvorane u Palama, nije ni bilo onomad. Ja sam kao stanovnik Pala počastvovan takvom odlukom. Nema smisla da se na Palama, u sigurno najmodernijoj dvorani igra hokej, nego tradicionalni sport ove regije karling. Uočih da na ovim ZOI karliganši i karlingašice umjesto metli imaju neke moderne zogere kojim čiste led ispred onih kamenčina koje ovdje, namjesto da bacaju s ramena, gone po ledu. I još sam primijetio da u mješovitim parovima samo muški zogerišu i kad oni gone kamen i kad im partnerke čine isto. Ne znam je li to pravilo i kako je bilo dok su metle bile rekviziti, ali fino od njih. E sad, pošto BiH garant nema takmičare u ovoj disciplini, a kad si domaćin puste te da se u svemu provaljuješ, predlažem da se – ha otopli, sakupi paljanska mladež i započne s treninzima. Paljani, zogere u ruke, ako se na vrijeme počne možda ova govna i počistite do 10. 1. 2019. kad se otvara EYOF.

 

Jarac Mudrijaš

Više...

O-sta-ni đubre do kraja

Napišite komentar

bora djordjevicBora Čorba (Borisav Đorđević) laureat je Velike nagrade Ivo Andrić. Onaj koji je naučio da kritičar pesnika javno vređa i vjerovao da je sledeći koga će da razapnu na krst, zaista će ovim činom biti razapetim. Iskreno, ja sam u prvi mah razumio da je On koji nije znao šta će mu dela sabrana, kad im sledi zabrana dobio nagradu za životno djelo, ali sam kasnije pojmio da je dobio nagradu za knjigu godine, za zbirku znakovitog naslova Pusto ostrvo. To je nepobitni dokaz kako je 2017. za srpsku književnost bila veoma posna godina, dva od tri člana su i te kako upućena u produkciju, pa je trećem prekoostalo da reče: „Daćemo je Bori!“ Kusta svakako daje plaketu, repa daje Lemi. Ipak, rnr koji je marginalna umjetnost i samo takav ima smisla, za šta je Bora temeljni dokaz, odavno је propao, a i mi zajedno s njim. Nagrada za životno djelo otišla je kineskom piscu 余华1 . Ložimo se na kitajsko!

Stavove o stvarima sa kojim se nisam lično sretao formiram posredstvom literarnih iskustava. Otuda su za mene ministri tek siroti muževi beskurpuloznih gospođa ministarki2 , shodno čemu ja njima paćenim ništa ne mogu zamjeriti. Osim kad lažu. Ne kažem da ovaj laže, ali znam da dobri Niko ne laže. Šumar Niko, naš komšija, dobar ko panja. Niku mi ne dirajte, računajte na to da mi što vazda tek režimo i lajemo za neke stvari ujedamo. Spaso Košarac je dio moje Krvave bajke. Niste se Vi s njim vrаćali iz škole uz strme Bardakčije i neosvijetljenom Humkom, dok je Njegov mali brat trčkao iza i uz nas starije. Ne odsjeku se Vama noge svaki put kad moraš, jer je red, prići Niki i pitati ga tu pred dva sina vjenčana sa zelenom travom: „Kako si?“ Možete li Vi uopšte zamisliti kako mu je?

Kaže Ministar da su svi oštećeni krstovi na Malom Zejtinliku promijenjeni. Laguckaš Ministre. Krst sa slikom moga oca je punoljetan i otkako je postavljen moja majka piše dopise, pritužbe, molbe, primjedbe, molbe, zahtjeve, plače, piše molbe... Ministar valjda treba da bude ravnodušan prema plaču, ali pomislite da koliko sutra više nećeš nositi to preteško ministarsko breme na svojim plećima i one krstače više za Vas neće biti samo brojevi i statistika. Da su to grobovi neznanih paćenika na njima bi, kao u sarajevskom Lavu stajale brojke – zamešateljne šifre koje prikrivaju nesretne sudbine, ali na ovima ćete, ako tek malo pognete glavu i skineš paučinu s očiju vidjeti imena i iznad njih slike i što je najvažnije prezimena. Prezimena potvrđuju da svako od tih stradalnika iza sebe ima nekog kome nedostaje, ko ga je volio i voli, pa čak i oni koji nemaju nikog imali su jednom nekoga koga su voljeli i koga njihova ljubav i danas boli, Ministre.

Tri stuba države: vojska, sudstvo i prosvjeta moraju biti neukaljani politikom. Kod nas je baš suprotno. Zato i jesmo avangarda Novog svjetskog poretka, drugi još nisu ni skontali kako i šta treba da se radi, a da se ništa ne radi. Kad k`о mali jednom uđeš u politiku iz nje više ne izlaziš, samo mijenjaš partije za stranke. I ne, nisu oni preletači, jer bi da bi njima postali prvo moralo poletjeti. Oni su prelivači, loši plivači koje snažnije struje tjeraju u svoj fjord, jer je bolje mozak sakrivati pa ćutati i plivati. Prelivaju se sistemom spojenih posuda, a taj zakon važi samo za jednu vrstu fluida3 . Ergo, ovi što se bezbolno prelivaju odlikuju se manjom stišljivošću, što je logično prouzrokovalo da im je postalo tijesno u prethodnom toru. Zato i ne čudi kad tuce razočaranih članova podmladka Saveza u IS4 naprasno pređe Stranku. Po principu koji je vaspostavio ožalošćeni Aca Lukas kad je saznavši da ga je žena varala sav svoj bol ugušio u čaršafu neke neznanke. Taj životni moto ludo i brzo je tipični rokerski ideal, ali Aca je bio roker dok se nije prelio u drugu opciju, dobitničku.

Aca Lukas je paradigma tog blasfemičnog novog nesvjesnog srpstva, jer oko njega sve je belo, lična karta prazna je, on za razliku od Bore ne ratuje sam i nikad neće otpjevati neću da budem član mafije. Ergo, ako su Članovi u sudskim i prosvjetnim strukturama normalna i prirodna stvar, i ne čudi da bi omladinci svima stavili amove, ne bi li sebi sagradili hramove. Nije bitno u kojoj si opcije, nego da je pobjednička. Po tom rezonu se sada iz raznih strančica, koje su u simbiozu sa dobitnicima ušli kao mutualisti, Ujedinjuju u jednu stranku čiji je politički kredo – pet minuta vlasti. No kako sistem spojenih posuda podrazumijeva da se odlijeva samo ono što je višak, niko se pretjerano i ne sekira zbog njihovog odlaska. Istini za volju, zapitajmo se kakav je kadar DNS-a bio onaj ko za tri godine nije uspio postati bar direktor biblioteke, a oni mu još finansirali da taj master svrši na eminentnom privatnom univerzitetu u Uskoplju.

Kako nema vojske, a milicije je vazda svakoj vlasti malo, pametan vlastodržac angažuje ove što tek treba da mu dokažu lojalnost da organizuju nekolicinu spremnih da polome kičmu svakom koji pokuša, gazdu da ne posluša. Čisto radi predostrožnosti, da dušmani vide da i mi konje za trku imamo. Druga je stvar što ima nas pacifista i inih stranih plaćenika domaćih izdajnika koji se grozimo na sve ljude u uniformi počevši od poštara koji odavno donosi samo račune i sudske naloge, lovaca koji ne ubijaju ništa osim dobrih životinja, pa sve do neidentifikovane grupe uniformisanih muškaraca koja se slika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a nisu pripadnici MUP-a, niti OSBiH, nenaoružanih, istini za volju. Možda je po srijedi tek njihov militari stajlnig, ali izvan Skupštine mladići se slikavaju sa puščetinama, pištoljčinama, nožekanjama... Kad uzmeš mitralješčinu u ruke, ma koliko glup bio, moraš imati na umu da svima koji to mogu vidjeti šalješ jednostranu, nimalo prijatnu poruku. Kao i vožnja predugačkih i nefunkcionalnih karavan vozila i nošenje dugih cijevi – nesporno je primarno neuspješna kompenzacija za prekratku cjevčicu, i kao što smo naučili iz neposerdne prošlosti takvih nema niđe kad zagusti, jer za ideale ginu budale.

Kako god, svaki perverzni individuum5, koji postrojava sebi nalične, a sve pod motom evo mi se spremamo, opet da ih lemamo moraš hapsiti moj Mektiću6 Znamo da je bolje mozak sakrivati i znamo da si ti policajac, pa ti stoga ništa i ne zamjeramo, ali mani se šuplje i provjera podataka i počni da hapsiš bez razlike da li su u pitanju tek maskirani humanitarci ili pejntbolaši koji treniraju bojevom municijom, bez razlike koji su, čiji su, njiovi, naši – hapsi! Do tad ti niko povjerovati neće ni da si dobar, ni da si pošten, ni da si pravnik, jer ti nisi Ministar velikih riječi, nego Ministar sigurnosti, a niko se ne može osjećati sigurno dok neki, koji nisu dio tvojih službi marširaju, vježbaju i zaklinju se Nekome.

Možda si kao i oni i Ti bio gripozan kad se u školi napamet učila Ršumova Domovina pa se ne sjećaš da se osim životom, Domovina brani sestrinom suzom i majčinom brigom, ali i čašću i lepim vaspitanjem. A lijepo vaspitanje nalaže da se neke stvari podrazumijevaju i da se njima ne razbacuje i ne busa na TV-u, da su preskupocjene bez obzira koliko ih uporno pojeftinjavali. Nije, dakle, patriotizam biti više naš nego njihov ili njihov nego naš, patriotizam je kad osjetiš sramotu kad stupiš na Mali Zejtinlik, jer si na lošijoj strani trave.

JARAC MUDRIJAŠ

_____________________________________________________

1.Ju Hua je najznačajniji živi kineski romanopisac, između ostalih dobitnik i nagrade Džejms Džojs, pa mu ova dođe kao prirodni slijed.
2.Nagradno pitanje glasi: Kako se zove nesretni muž gospođe ministarke Živke Popović?
3.Po definiciji, fluid predstavlja materiju koja se neprestano deformiše pod uticajem tangencijalnih napona. Fluidi se međusobno, prije svega, razlikuju po stišljivosti, jer gasovi imaju veću stišljivost od tečnosti. Po srpski – amorfna masa.
4.Inicijali za Istočno Sarajevo, u Federaciji poznatije kao Srpsko Sarajevo.
5.Premda je ovaj tekst napose omaž Bori nikad se nije zgoreg pozvati na Andrića.
6.Dragan Mektić, Ministar bezbjednosti BiH, šega persona kojoj za tri godine nikako da objasne da to što je ministar ujedno znači da on sam personifikuje vlast i da je On taj koji treba da hapsi. Za razliku od ostalih Šojića na političkoj poledici u BiH on je svoju političku rolu bazirao na liku Gavrila Milentijevića iz kultnog filma Tri karte za Holivud.

 

Više...
Priključi se za RSS feed