Duh u oklopu

Napišite komentar

Duh u oklopu je naziv holivudskog s/f ostvarenja nastalog prema istoimenom manga stripu, seriji i filmu 鎧の幽霊 Širo Masamunea. Film potpisuje Rupert Sanders koji nam potencijalno može biti poznat po filmu Snežana i lovac što u ovom slučajnu nije nevažno, jer su oba ostvarenja bazirana na antiutopijskoj predstavi svijeta uklopljenoj u bajkoviti ili postapokaliptični hronotop.

skarlet johanson film duh

I kao što Kristen Stjuart nije ni nalik bajkovitoj predstavi Snježane, a ni Šarliz Teron zle joj maćehe, tako ni Skarlet Johanson ne odgovara liku ženskog superheroja otjelotvorenog sa fantastičnom Gal Gadot u sjajnom filmu Wonder Woman. Ovakva kakva je sad i u ovim godinama Skarlet Johanson je daleko od silikonskog savršenstva, što nam je namjerno i eksplicitno pokazano u filmu Ispod kože. Zato i jeste savršena za ulogu Majora u istoimenom filmu, jer je prelijepa upravo stoga što je ljudsko biće, jedno od nekoliko preostalih u ovom filmu. Jedino ljudsko u/na njoj je mozak kroz koji je sačuvala i dušu, što je razlikuje od svijeta kiborga u kom živi. Sve drugo se da promijeniti i popraviti, jedan od njenih kolega specijalaca namjerno je ugradio vještačku jetru da bi mogao neograničeno da loče, ali mozak je ono što je odvaja i ono zbog čega strada.

Imati mozak, pa još kroz/uz to i dušu strašni je usud čovjekov, čak i ako si žena, ako ne nalazite ničega uvredljivog u tome da ženu nazivamo čovjekom. Znao je Širo šta radi kad je očovječio ženu, a ne muškarca, jer bi on bio tek jedan u nizu nabildanih kiborga koji se do besvijesti mlate sa drugim nabildanim kiborzima. On je Skarletinu školjku, u engleskom originalu film se zove Ghost in the shell, načinio vizuelno mekanom, ali daleko od putenosti koja je bitna odlika ženskih junakinja manga stripova i filmova. Ali ona nije djelo muških ruku, još manje mozga, jer ju je za potrebe kompanije Hanka Robots načinila doktorka Oule, koju glumi izvanredna Žilijet Binoš, dakle, ona je čovjek/žena samjerena ženom, koja će za svoje djelo reći: „Ona je čudo“! I premda pohlepni vlasnik kompanije vjeruje da je Major, samo major njegove poluprivatne vojske i tek oružje pod njegovom kontrolom ona će na kraju pronaći vlasnicu svog mozga, čak i svoju/njenu majku i mačku. Čovjek, pa čak i ako je žena, uvijek na kraju pronađe sebe.

Ko je ikad čitao manga stripove ili gledao na osnovu njih snimljene animirane filmove zamijetio je da je većina ženskih likova stvarana prema bijelim ženama, a ne azijatkinjama. Otuda je doktorka i mogla da načini ženu/čovjeka sa tijelom Skarlet Johanson, koja će se na kraju dosjetiti da je u njoj mozak mlade japanske buntovnice Matoko. Suština filma i jeste u tome da su gospodari svega ubili Matoko i njene prijatelje da bi stvorili Majora, svi ostali su im se pokvarili i razbatalili u nekoj fazi, pa i glavni negativac prvog dijela filma terorista Kuze, u djetinjstvu i ranoj mladosti zvani Hideo. Bogom je dano da ljudi prave djecu, a ne druge ljude. Ljude stvara život. Pa i kada majka kćerki koju ne prepoznaje kroz oklop kaže da je bila problematična, ona nipošto time nije nekome dala za pravo da od nje ili nekog dijela nje napravi potrošnu robu, kako sebe i svoju polubraću/sestre po oklopu naziva Major/Matoko. Priča nije nastala od straha od pretjerane robotizacije svijeta kojoj je mimo drugih izložen savremeni Japan, nego iz straha od vječne ljudske gladi za moći i vlašću kojoj smo izloženi svi.

Đe reče Japan! U Banjaluci se danima služi Večernja na otvorenom za Davida. Prvo su javili da je bio pljačkaš, narkoman, diler, da se ubio gušenjem u nabujalom potoku, nakon što se prethodno pretukao – sam sebe. Onda su roditelji rekli čekajte malo i digla se Država, ako nekoga ne vrijeđa što Srpsku nazivam državom, i pojaviše se dokazi da nije sve baš tako i onda se MD toliko iznervirao da je za Velikog posta opsovao... I sahraniše Davida. I dalje moleban čine majka, otac, sestra, kumovi, prijatelji komšije, kao na svakoj smrtovnici. A mi? Boli li nas? Sve da je David bio problematičan, da je bio narkoman i diler, ako je i bio dilovao je za nekoga, smijemo li prihvatiti da je to dijete nečija potrošna roba  da ga glavešine neke naše Hanke tek tako uklone?

Jedino što je gospodi iz Hanke predstavljalo permanentnu prijetnju bila su Matokina/Majorova sjećanja, zbog čega je sama sebi konstantno davala neki lijek za zaborav. Kad je prestala s tim pronašla je Matoko. Mislim se mislim, kada tri, pet, deset dana ne bismo gledali TV, kad bismo iščupali nosine iz mobilnih i sklonili oči s monitora računara, učinite to čim ovo pročitate, da li bi i mi, možda, pronašli izgubljene sebe. Imali bismo vremena da se sjetimo male mature, velike mature, prvog ispita na faksu, prvog padanja na ispitu, prvog susreta sa novoređenom djecom, prvih koraka i njihove prve riječi ili trenutka kada su nam javili za smrt nekih nama važnih ljudi, kada samo tri, pet ili deset dana ne bismo vodili brigu da li je Ceca smanjila sise i za koliko kubika i u kom se šipražju prvi put bubala neka VIP kurava i kako je to uticalo na njenu karijeru. Mrš bre!

Jedina parola za ove izbore – koji samo što nisu, prođe Vaskrs eto ljeta, a za njim i jeseni ne bilo je – može biti Mrš bre! Razmislite koja je prevara ta Demokratija. Ja, ti, mi, vi, oni glasamo za nekog ili neke koje uopšte ne poznajemo na osnovu laži koje nam oni prezentuju i sve to na osnovu prava koje nam država daje samim tim što jesmo punoljetnim. Dakle, svaka budaletina ima jednako pravo da izglasa dugu, manju ili veću budaletinu, na osnovu zakonom mu datog demokratskog prava. Kakvog to ima smisla? Šta time dobijamo ja, ti i mi? Zašto bismo mi koristili svoje demokratsko pravo da bi njima bilo bolje? Mi nismo neuništivi kiborzi i ako nas namlate ili ne dao Bog ubiju, nema nam popravke, ali zašto bismo im to dozvolili. Da li mi uopšte u ovim našim ružnim školjkama krijemo neki mozak i zašto i za šta ga skrivamo? Da se prekontavamo, da smišljamo kako nekoga zajebati, da smišljamo laži o drugima koje plasiramo na kafi, uz rakiju, mezu, možda na Vaskršnjem ručku, k`o pravi Hrišćani?

A Predsjednik je sa Episkopom dogovorio da se u srednje škole u našoj Državičici uvede vjeronauka. Da li je to stvar dogovora ili sistemsko pitanje? Da li u našoj Državičici sistem uopšte postoji, ma kakav, pa bio i naopak, ili se sve dogovara u četiri oka, šest, osam maksimum? Sistem je zasnovan na institucijama, u ovom slučaju trebali bi se pitati RPPZ, MPRS i SPC, svakako. Da bi se uvrstio jedan predmet, neki se mora izbaciti, kao što su onomad u osnovnoj izbacili Istoriju, jer su nam neki nametnuli Demokratiju i ljudska prava. Šta ćete sad izbaciti – srpski, matematiku, fizičko ili će se đacima dodati još jedan ili dva časa heftično? Šta o tome misle stručna i kompetentna lica, silni pedagozi, psiholozi i ostali škololozi? Hoće li nas neko pitati, ako već djeca nemaju pravo glasa, Mi smo člasači, Mi smo građani, ako to nekoga ne vrijeđa, a Mi smo i Crkva, kao što smo Mi i Država? Država je organizacija koja ima monopol vlasti u određenoj društvenoj zajednici koja se postavlja kao sila iznad društva radi zaštite poretka, dakle oklop, crkva je zajednica vjernika, dakle školjka, ljudi su duh i duša, ako jesmo ljudi, ako jesmo Mi.

    
                           

 Jarac Mudrijaš

Umrla je ekologijia

Napišite komentar

ekologija kontejnerOvu fotografiju sam snimio jutros pred paljanskim fakultetima. Smećari me napadoše.  – Što to slikavaš, vi`š da ćemo mi to sad! – Neka ljudi, ja to za sebe.

Uslijedile su psovke, izlazak vozača iz kamiona, ali ja sam lagano odšetao, narodski rečeno – iskulirao. Nemam nikakav razlog da se žalim na rad komunalaca, nego reko` kad već kolumnišem da i ja malo zabiberim. Nećeš valjda na internetu slikati mlade sportiste koji osvajaju medalje, djecu koja osvajaju nagrade na takmičenjima iz fizike, koga to interesuje, daj nešto ružno, raja se pali na ružno. I ružno je estetska kategorija. Ružno je danas In. Kad nemaš ništa svoje pametno i lijepo za pokazati, ti se ufati tuđeg ružnog. A ružno je lako u svemu pronaći.

Evo vrijeme, na primjer. Taman dva dana zaproljećilo, visibabe stresle snijeg sa latica, kad ne lezi vraže. Ja se ponadao, dođem na posao, pjevam miriše zemlja koja je retko rodila. Tamo ozbiljne face, institucija! U instituciji se moraš ponašati u skladu sa veličinom institucije. Što je institucija značajnija, moraš biti ozbiljniji. Nema tu mjesta za manitog Momčila i njegov blagi bol u grudima. Ozbiljni ljudi ne pjevaju, oni se ne smiju `nako šege radi, zna se u kakvim se prilikama i na čije šale ozbiljnom čovjeku valja nasmijati. Namjeste svoje ozbiljne maske i krenu u svoju visoko ozbiljnu instituciju, da obavljaju svoje iznimno ozbiljne poslove. Obuku svoju dosadnu ozbiljnu odjeću, namjeste svoje dosadne frizure za ozbiljnost i ne osjete kako proljeće na moje rame sljeće. Jedan posebni sloj ozbiljnih ljudi, koji iskreno sažaljeva moje ludilo, nosi posebnu vrstu odjeće koju ja nazvah intelektualna korota. Tako kad žene osjete potrebu da se potpuno liše svih ljudskih slabosti i u potpunosti predaju svojim ozbiljnim dužnostima, one se autuju prema ostatku svijeta time što, a što je potpuno strano ženskom biću, napadno ne obraćaju pažnju na svoj spoljni izgled. Taj čin apsolutnog odseksualjenja je najviši čin ozbiljnosti i ja prema njemu i ovom prilikom iskazujem posebno divljenje.

Divljenja je zaista vrijedan i Vladimir Vladimirovič. Nisam siguran da bi Josif Visarionovič, recimo 1950, imao podršku 77 % stanovnika SSSR-a. A nije sad Rusija Norveška ili Švedska, recimo, Švajcarsku da ne spominjem. Njihovi profesori i ljekari u državnim bolnicama su potplaćeni kao i kod nas, mito, korupcija sastavni su dio ruskog društva, uveliko se osjećaju sankcije, infalcije nagriza sve slabiju rublju. Ali VV je iznad toga, on je prešao na jedan potpuno drugi nivo, on je postao Rusija. Svojim ju je krilom zakrilio, kako je slijepi Filip pjevao za Karađorđa. Pretpostavljam da je noćas AV hitno sazvao najuže rukovodstvo SNS-a i naredio hitno održavanje vanrednih predsjedničkih izbora sa samo jednim ciljem – 80%. Minimum! Naša je sreća da je ovaj naš srećo zadovoljan sa 50% +/ - jedan glas, sve dokle se da navući. Zamislite da MD dobije 77% glasova. Šta bi on s tim? Na Koševu bi pred frenetičnim navijačima svojim uzvikivao Beiha, Beiha, kao što se Moskvom orilo Ru-si-ja, Ru-si-ja! Ne znam, ali meni se čini da tu gdje 77% građana svoj glas da jednom čovjeku, demokratija nema šta da traži.

Da se razumijemo, ja i te kako nisam fan demokratije, čak ni parlamentarne monarhije, jer i tu imate seoske knezove koji muljaju i trangefrangaju kojekakve koncesije i prevare svake vrste. Pogledajte samo ove naše parlamentarce. S ponosom ističem da sam trajni apstinent. Sve dok se ne pojavi neko s imenom i prezimenom kome mogu da vjerujem. Naša politička scena je bolesno infantilna, oni se ponašaju kao bebe koje ukake pelene, mama ih obriše i baci i ništa se nije dogodilo. Oni kao pelene mijenjaju stranke za saveze, partije za hartije, nakon što jednu ukakaju, opere ih predsjednik nove svojim osmjehom punim poštovanje i vjere u izdajnika. Razumijem i da, samo što nije proljeće, varira pritisak, jede se masno, nije još stigla ovogodišnja mlada jagnjetina, ali moraju i oni imati neku mjeru da znaju kad laž postaje mjera svih stvari.

U moru laži do mene stiže i jedna vijest u koju sam apsolutno i bezrezervno povjerovao. Na spisku po državu opasnih organizacija stavljeni su i Četnici. Alal mu bilo ko god da je to namislio. Istina, pomislio sam da negdje nije zalutao neki davni spis proslijeđen drugu Starom, mislim na Đuru Pucara, a ne na onog Starog, ali znam da nije. Znam ja njih. A znaju i oni nas. Samo mi je zasmetalo što Četnike nisu nazvali starim dobrim imenom – Banda. Poslije onog rata Udba je deset godina ganjala bandu. Znate one scene iz partizanskih filmova kad četa mladih partizana iz đačke klupe uskače u kamion, komesari u džip i kreću da jure Bandu. Nema potrebe da nam se pojašnjava ko je Banda, sigurno nisu ustaše, oni su pobjegli, pobijeni, a najveći i najpametniji dio je `44. okrenuo ćurak naopako, ili naoposlom, zavisi s koje strane ćurka se nalazi onaj koji govori. Četnici nisu bili vojska, oni su bili svenarodni pokret, kao i partizani uostalom, jer da nije bilo tako ne bismo o njima imali toliko sačuvanih lirskih pjesama. Lirske pjesme pjevaju žene ili se pjevaju ženi, djevojci, majci. One nam prikazuju onu prikrivenu, ličnu stranu rata, čežnju, strah, sjetu i bol zbog gubitka. Ali što je još važnije Četnici su monarhisti i samim tim protivnici svake vrste republike i svake druge vrste vlasti u kojoj na čelu države može biti bilo ko. Zamislite vi državu čiju bezbjednost ugrožava dvije stotine poštovalaca lika i djela đenerala Draže okupljenih oko manastira u Dobrunskoj rijeci, koji pjevaju Istruli mi dunja u fioci. Kome, realno takva država može biti domovina?

Kad smo kod manastira, da se vratimo na stih iz istoimene pjesme Block Outa iz našeg naslova. Danima slušamo i gleduckamo kako se u Banjoj nam Luci larma okolo neke ekološke toplane. Na otvaranje iste došla je i Ana Brnabić. Banjolučki popovi nisu išli iza nje i osvještavali ulice i trgove, ali su izašli neki prevareni ojađeni radnici i policija ko policija učinila je sve da ne pokvare sjelo. To je sve politika, ali nas interesuje ekologija. U Banjoj, dakle, Luci izgradilo je Eko toplanu na drvo, jer je to u skladu sa evropskim tendencijama, kojim štedro stremimo kao društvo, a naročito kao pojedinci, a drvo se valjda broji u obnovljivi izvor energije, jer kad posječeš drvo, a na njegovo mjesto posadiš novo, za dvadeset, trideset, uvrh glave pedeset godina narašće novo i ljepše. Mi na Palama uvijek prednjačimo i kod nas odvajkada postoji Eko toplana čiji se učinak vidi na slici lijevo. Koliko košta grijanje – pretpostavljam da lože palmino lišće, a što se tiče ekologije – narodu koji trideset godina jede *ovna, svejedno je kakav će vazduh udisati.

Jarac Mudrijaš

Ambasador

Napišite komentar

ambasadorMoja majka, a baba sina moga, darovala je svome unuku nedavno deku marke Ambasador. Šareno, smećkasto-žućkasto, ružnjikavo, retro, ali toplo. Veli da ga je kupila dok sam ja bio u vojsci, pa kako sam se ja iz vojske odmah preselio u rat nikad se i nisam imao kad njime prikriti. Ona je u njega zamotala TV kad su onomad dobrovoljno napuštali našu kuću u Sarajevu. TV se pokvario prije koju godinu i tako je deka ostala jedina fizička spojnica sa onim životom, valjda jedinim koji je živjela. Deka je potvrda da sve to ne bejahu tek snovi, ni oni lijepi, ni oni što nas ko more i sad s ranog proljeća proganjaju. Baba i unuk ponekad imaju problema u razumijevanju jer je babina deka za unuka ćebe, teka je sveska, tene su patike, ali inače, inače se vole. Ni jednom ni drugom ne treba mnogo više od toga.

Napolju je zimska idila, poslali nam valjda Rusi da zaboravimo na velike brige. Znaju braća kako smo mi dobri u zaboravljanju. I kad nešto ne možemo zaboraviti mi se pravimo da jesmo. Ali podsjeti me ova snježina na onaj februar – `96. Jarani su se sporazumjeli tačno na našu slavu, uzgred i moj rođendan, koji se danas, ko što je i red u RS proslavlja kao državni praznik. U Federaciji još nisu shvatili veličinu tog datuma, ali oni još nikad sebi nisu priznali mnogo važnije stvari. Recimo da nisu svi baš sarajevski Srbi dobrovoljno svoje domove napustili onog februara. Mnogi su tri godine ranije obeskućeni, osramoćeni, obezglavljeni. Da, ubijali ste Srbe, samo zašto što su Srbi i da, nije vam bilo prvi put. Moje su Kneževiće u Sarajevu pobili `42 i `92, i ja nikad ni od koga za to nisam zatražio izvinjenje, ni priznanje, dovoljno nam je što mi znamo i ne zaboravljamo. Ne da nam deka.

Mene onaj februar asocira na neke lude stvari. Na kafu koju smo pronalazili svuda po kući moga ujaka, a koju je baba kojekude sakrivala cijelog rata. Ona se vesela samo bojala gladi, čak i kad su joj počeli ginuti neki veoma dragi ljudi samo se molila da djeca ne budu gladna. Shvatio sam da je, kao djevojka onaj rat pregladovala, ali da o tome nikad nije ni riječi progovorila, jer se ona nikad u životu nije požalila i nikad joj ništa nije bilo teško. Kad smo izvršili inventuru stare kuće ona se samo bojala da iz neke sehare ne izvučemo prastare slike. Zato smo samo njih i tražili. Đedove slike iz četnika i starinske slike nekih cura za koje se ispostavilo da su ih dobijali moji ujaci. Baba se više za njih sekirala nego za one prve, Udbe više nema, ali snahe su tu.

Najveće razočarenje je uslijedilo kad smo pronašli gomilu starih singlica. Umjesto Bitlsa sa njih se javiše Nedeljko Bilkić i Nada Mamula. Poslije smo ih bacali kao frizbi, letjele su kao crni gavrani koji su se spuštali na naše živote. Gavranovi dolaze poslije rata i donose vijest da stvari nisu tako crne kako smo očekivali, nego je još gore, mnogo gore i crnje. Onda su krenuli kamioni, da se zaglavljuju, kvare, pište, cvrče. Mojoj majci nije trebao kamion, ona je TV ponovo umotala u ćebe, a odjeću u ceker. Po muževe kosti je poslala kasnije.{josociallocker}

Nije bila jedina, bila je sa svojim narodom, sin joj je negdje slušao neka važna predavanja i polagao neke još važnije ispite. Jedino je bilo važno da se bar za mene nije morala brinuti, baba je jednako, svaki put kad bi joj zalogaj ispao iz nejakih prstiju, pomislila kako je neko od unuka koji su se zlopatili po tijem menzama sigurno gladan. Oni koji su na kamionu izvukli svoju muku sklanjali su se u podrume obeskrovljenih kuća nekih inoplemenih nesretnika koji su tri godine ranije obeskućeni, osramoćeni, obezglavljeni. I onda bi prodali kravu da to pokriju, da ne kisne, udare stolariju, okreče, djeca su polazila u školu, dolazilo je proljeće, valjala se tuđa njiva uzorati, samo da ne bude gladi, na mem i blato se čovjek lako navikne. Kad sam tog proljeća, nakon nekih mnogo važnih predavanja i još značajnijih ispita, dolazio ovamo dimili su se odžaci iz polupokrpljenih ruševina duž puta,a u jednoj od njih jedna udovica iz Vogošće ili Ilijaša, nije ni važno, bješe otvorila kafanu. Tri kuhinjska stola, klupa, stolice različitih modela, trpezarijske, šolje raspar, ali čiste, šećer u kocki. Jedna kćerka je bila za šankom, druga je nespretno posluživala, a majka je dočekivala goste i pripravljala ako bi neko htio nešto da pojede. Upoznao sam ih, želio sam da o njima napišem dramu, bio sam ambiciozan i pun ideja. Ima već neko vrijeme na tom mjestu je neka pilana, a ja sam, ima već neko vrijeme krečana.

Zato se sada bavim samo aktuelnim stvarima. Troglavo predsjedništo naše bilo je u kratkoj posjeti Vatikanu. I kad su se već tamo zatekli otišli su kao jedno tijelo s tri glave u posjetu poglavaru Rimokatilčke crkve. Na osnovu tek nekoliko fotografija pokušao sam rekonstrisati taj kratki, ali nadasve srdačni susret. Na slici se vidi kako akademik Čović cjeliva ruku njegovoj svetosti. S obzirom na to da o tome ne mogah naći vidljiv trag, pretpostavljam da se profesor MI po srpski triput izljubio sa Franjom učtivo ga pripitavši prati li Nemanjiće,i da li i Sveta stolica zamjera nešto scenaristi, režiseru, direktoru RTS-a. Kirba je, naravno, kao musliman po mjeri i ukusu zapada Njofri nabacio petaka uz tradicionalni pozdrav: „Đez ba!“, pritom mu uručivši knjigu linoreza, duboreza Safeta Zeca, podsjetivši njegovu svjetlost kako je na naslovnoj strani slika Starog mosta kojeg su agresori srušili, na što je profesor MI suptilno dodao da se zna ko ga je srušio i da je i Haški sud o tome iznio svoj sud, na šta je akademik smireno dodao da je most pao jer je duno vjetar malo sa Neretve, od ranije oštećen srbočetničkim JNA granatama i da to svak u Mostaru zna.

Svi su do kraja audijencije ipak zadržali diplomatski osmejak bez obzira što domaćini ne iznesoše nikakvo posluženje. Papa Franjo je sve vrijeme promišljao o tome iz koje glave ovom Balčku modar plamen bije, a iz koje li ladan vjetar  duva, da zna reći svojemu Milošu kojim ih redom valja odsijecati kad tome dođe vakat. I bejahoše fino ispraćeni od strane stanovitog monsinjora, a papa, stari šaljivdžija i šeret iz svoje skemlije dobaci: „Umalo zaboravih, pozdravite mi Mila i recite mu da se ništa ne sekira, može mi osijedit pa da se mora farbat ko ovaj Alijin“.

Đe spomenuh rusofila i rusofiliju. Završiše se i te ZOI. Posljednji dan je rezervisan za tri kolektivna finala. Osvojiše ih tri sile. USA ono u karlingu, Švabe u bobu četverosjedu, a OAR u hokeju. Dok na prve dvije titule nije pala nikakva sjenka, na ovu treću su se namah nadvili crni oblaci iz USA, kako ta titula i nije neka jer nisu nastupali igrači iz NHL-a. A što nisu? Amerikanci su znali da oni svakako neće biti prvi, Kanađani su shvatili da možda samo ovako mogu biti treći, pa su u duhu olimpizma zabranili i ostalim da ide na ZOI. Stradale su male zemlje, Skandinavci i Česi prije svih. OAR i Njemačka imaše dovoljno resursa u sopstvenim ligama da, karlingaškim rječnikom rečeno pometu protivnike s leda. Tokom intoniranja himne pobjednika, a gle simbolike puštena je olimpijska himna, igrači OAR-a i njihovi ruski simpatizeri pjevali su svoju himnu, podsjetivši još jednom zaboravne – Мы никогда не были побеждены на льду!

Jarac Mudrijaš{/josociallocker}

Ovo je bilo nešto drugačije

Napišite komentar

aleksandar vucic karikaturaOtvorilo je 23. zimske olimpijske igre. U Koreji, onoj dobroj. Sve napravili ljudi snijeg, planine, stadion, bob stazu, ko kad je to naučilo pitu od govana praviti. Podijelili sportistima mobilne, kondome, tablete, gas maske, ako neko ružno pogleda Kimovu mlađu sestru koja je došla da njihovom predsjedniku da ceduljče. Korejanci, ovi bolji, sklonili američkog dopredsjednika da je đavo ne isprovocira. Sve je idealno, karling, hokej, brzo klizanje, sporo klizanje sa bacanjem žena, trčanje na skijama, bob, sankanje potrbuške, biatlon, sve što je po ravnom ili na blagim padinama i sve što možeš kontrolisati ide ko po loju. Ali kad je trebalo da se skače na skijama, a pogotovo spust da se goni, dun`o vjetar iz Sibira. Oni se čuvali sjevera, a belaj ih sa zapada1 pogodio. Da li to ima veze sa onim ruskim sportistima kojima je MOK2 zabranili da se takmiče, jer su... Rusi?

_______________________________________

Zamislite gdje je ta Koreja kad joj je Sibir na zapadu.

Međunarodni olimpijski komitet poznat po devizi: Važno je učestvovati!

Čisto sujmam, prosto ne vjerujem, ali eto do četvrtka će, vele, umilostiviti dalekoistočne bogove vjetrova i spustaši će na stazu. Svako ko se sjeća odmah se sjetio `84, kad je za noć palo k`o za godinu. A ujutru spust na Bjelašnci. Došli ljudi ne mogu da vjeruju, staza k`о Štrajf u Kicbilu. Za noć je to JNA ugazila i spremila. Ovo je bilo nešto drukčije. IposlijeTitaTitina vojska na onim bijelim drvenim skijama sa vezovima na feder, u šinjelima i potkapama koje se nisu prale, a da se niko od njih ošugo nije, uplehala snježinu i još koliko je to duvalo i znojilo se i isparavalo ispod one čohe, rastjeralo tamne oblake iznad olimpijskog sela. K`o kad je to bilo spremno k`o da će rat sutra početi, a živjelo k`o da će vječno biti mir, а ne k`o Korejanci koji žive k`o da će ih sutra napasti, a spremaju se da vječno žive u miru. Sve im je vrhunsko, samo im doktrina pogrešna.

Doktrina je suština. Kad su onomad nadležni u Rajvosa vidjeli da obećani, a ni plaćeni snijeg pasti neće, poduzeli su očajničke, ali odlučne poteze. Pozvali su Drugovi u Predsjedništvo predstavnike svih religijskih grupa u BiH učtivo ih zamolivši da narednih 48 sati mole, kukaju, plaču kod svojih božjih ugodnika ne bi li izdejstvovali da padne snijeg, pri čemu su pristojno upozoreni da bi, ako snijega ne bude, sljedeći sastanak mogao biti organizovan petsto metara niže niz ulicu3. Kako to već biva kod naših sveštenih lica malo se prećeralo, a i nisu bili ni ekumenski sinhronizovani4 , pa nam je svaki Bog poslao svoju količinu snijega u skladu sa brojem sveštenih lica i vjernika koji su učestvovali u molebnima. Ima ih te vele da je od tad počeo snažiti uticaj religijskih zajednica u BiH društvu, moguće, ovdje je sve moguće.

_______________________________________

Pregledanjem na Gugl mapi uočih da se na toj lokaciji nalazi zgrada CZ-a.

Međureligijsko vijeće je osnovano tek 1997. godine.

Moguće je i takvo šta da AV-a herojski stoji pred streljačkim strojem u sred Zagreba i nijedan da se ne prevari da mu klecne koljeno i zalutalim metkom... AV, još prije nego je AV-om postanuo, u Zagreb je kao nitkov u pokušaju išao vozom u pratnji hiljadu-dvije istomišljenika. Arkan je dolazio službeno, službenim automobilom Službe. Posljednji put 13. maja 1990. godine. S jedne strane Arkan i Aca i dvije hiljade Delija, s druge Šejtan, Sarma, Klokan i minimum 50000 ljutih bojovnika.Da bi dodatno ponizili Cigane odredili su im mjesto na omrznutoj južnoj tribini Maksimira. Sve ostalo je legenda. Što bi rekao AV: „Gledajte, uvek smo mi bili spremni na tučnjavu u Zagrebu, ali ovo je bilo nešto drugačije.” Zato ja vjerujem da je iz poštovanja prema svom kolegi Kolinda izvezla ono hrabrost na lijevom rukavu. Možda se ona onog 13. maja, sjedeći na nekoj gospodskoj maksimirskoj tribini, s gnušanjući posmatrajući kako Zvone Boban5 šutira nesretnog “velikosrpskog policajca” Refika Ahmetovića, zaklela da će jednog dana sa nekim od tih Barbara povratiti tog dana razrušenu harmoniju na Balkanu, a i šire. Možda je, velim možda, ugledavši u masi Juga jednog štrkljavog šatro pankera pomislila, kad već sanjam nemoguće, neka to bude On.

_______________________________________

Jedan od Čileanaca koji tog ljeta nije otišao na SP u Italiju, jer JNA nije praštala zajebanciju

AV je u Zagrebu miran i spokojan, jer ga tamo ne obezbjeđuju naše službe, a Medveda je Plenković, za svaki slučaj, poslao poslom u Gorske Kotare. Hrvatska čak ni nema ministra bezbjednosti, ali ga zato mi imamo. Nastavio da govori, a svaka mu je zlatna koja iza zuba ostane. I sad ga jedni napadaju da je rekao što je rekao, drugi ga brane da to on, k`о ni niko njihov, ne bi čak ni u snu pomislio da kaže. Situacija samo potvrđuje tezu da je DM glavni Baja naspram Baje, jer njega brane i predsjednik stranke i onaj što bi da bude kalif mjesto kalifa, jer je samo stajanje uz DM-a najbolji mogući marketinški potez u ovoj izbornoj godini u kojoj prije izbora valja prvo proći na izborima među svojima. S druge strane verbalnih barikada MD-a brane njegovi zatočnici, Bucko iz Drvara stalno nastanjen u BL i Bucko iz Lukavice stalno uposlen u SA. Kako god, ja vjerujem da je DM rekao što je rekao, jer bi svako ko pazi šta govori ispravio pravi povratni glagol izvinuti u, za kontekst prikladniji nepravi povratni glagol izviniti. Istina da si frau Merkel pokušava raznim akrobacijama formirati vladu, ali to ne znači da se Bundestag izvinuo. Kako god da se svrši, DM je na dobitku, je je ovdje sve uvijek drukčije.

Drukčije će biti raspoređena I takmičenja na toj dječijoj olimpijadi u odnosu na onu davnašnju, pravu. I tako Pale zapalo takmičenje u karlingu. Toga, kao ni dvorane u Palama, nije ni bilo onomad. Ja sam kao stanovnik Pala počastvovan takvom odlukom. Nema smisla da se na Palama, u sigurno najmodernijoj dvorani igra hokej, nego tradicionalni sport ove regije karling. Uočih da na ovim ZOI karliganši i karlingašice umjesto metli imaju neke moderne zogere kojim čiste led ispred onih kamenčina koje ovdje, namjesto da bacaju s ramena, gone po ledu. I još sam primijetio da u mješovitim parovima samo muški zogerišu i kad oni gone kamen i kad im partnerke čine isto. Ne znam je li to pravilo i kako je bilo dok su metle bile rekviziti, ali fino od njih. E sad, pošto BiH garant nema takmičare u ovoj disciplini, a kad si domaćin puste te da se u svemu provaljuješ, predlažem da se – ha otopli, sakupi paljanska mladež i započne s treninzima. Paljani, zogere u ruke, ako se na vrijeme počne možda ova govna i počistite do 10. 1. 2019. kad se otvara EYOF.

 

Jarac Mudrijaš

O-sta-ni đubre do kraja

Napišite komentar

bora djordjevicBora Čorba (Borisav Đorđević) laureat je Velike nagrade Ivo Andrić. Onaj koji je naučio da kritičar pesnika javno vređa i vjerovao da je sledeći koga će da razapnu na krst, zaista će ovim činom biti razapetim. Iskreno, ja sam u prvi mah razumio da je On koji nije znao šta će mu dela sabrana, kad im sledi zabrana dobio nagradu za životno djelo, ali sam kasnije pojmio da je dobio nagradu za knjigu godine, za zbirku znakovitog naslova Pusto ostrvo. To je nepobitni dokaz kako je 2017. za srpsku književnost bila veoma posna godina, dva od tri člana su i te kako upućena u produkciju, pa je trećem prekoostalo da reče: „Daćemo je Bori!“ Kusta svakako daje plaketu, repa daje Lemi. Ipak, rnr koji je marginalna umjetnost i samo takav ima smisla, za šta je Bora temeljni dokaz, odavno је propao, a i mi zajedno s njim. Nagrada za životno djelo otišla je kineskom piscu 余华1 . Ložimo se na kitajsko!

Stavove o stvarima sa kojim se nisam lično sretao formiram posredstvom literarnih iskustava. Otuda su za mene ministri tek siroti muževi beskurpuloznih gospođa ministarki2 , shodno čemu ja njima paćenim ništa ne mogu zamjeriti. Osim kad lažu. Ne kažem da ovaj laže, ali znam da dobri Niko ne laže. Šumar Niko, naš komšija, dobar ko panja. Niku mi ne dirajte, računajte na to da mi što vazda tek režimo i lajemo za neke stvari ujedamo. Spaso Košarac je dio moje Krvave bajke. Niste se Vi s njim vrаćali iz škole uz strme Bardakčije i neosvijetljenom Humkom, dok je Njegov mali brat trčkao iza i uz nas starije. Ne odsjeku se Vama noge svaki put kad moraš, jer je red, prići Niki i pitati ga tu pred dva sina vjenčana sa zelenom travom: „Kako si?“ Možete li Vi uopšte zamisliti kako mu je?

Kaže Ministar da su svi oštećeni krstovi na Malom Zejtinliku promijenjeni. Laguckaš Ministre. Krst sa slikom moga oca je punoljetan i otkako je postavljen moja majka piše dopise, pritužbe, molbe, primjedbe, molbe, zahtjeve, plače, piše molbe... Ministar valjda treba da bude ravnodušan prema plaču, ali pomislite da koliko sutra više nećeš nositi to preteško ministarsko breme na svojim plećima i one krstače više za Vas neće biti samo brojevi i statistika. Da su to grobovi neznanih paćenika na njima bi, kao u sarajevskom Lavu stajale brojke – zamešateljne šifre koje prikrivaju nesretne sudbine, ali na ovima ćete, ako tek malo pognete glavu i skineš paučinu s očiju vidjeti imena i iznad njih slike i što je najvažnije prezimena. Prezimena potvrđuju da svako od tih stradalnika iza sebe ima nekog kome nedostaje, ko ga je volio i voli, pa čak i oni koji nemaju nikog imali su jednom nekoga koga su voljeli i koga njihova ljubav i danas boli, Ministre.

Tri stuba države: vojska, sudstvo i prosvjeta moraju biti neukaljani politikom. Kod nas je baš suprotno. Zato i jesmo avangarda Novog svjetskog poretka, drugi još nisu ni skontali kako i šta treba da se radi, a da se ništa ne radi. Kad k`о mali jednom uđeš u politiku iz nje više ne izlaziš, samo mijenjaš partije za stranke. I ne, nisu oni preletači, jer bi da bi njima postali prvo moralo poletjeti. Oni su prelivači, loši plivači koje snažnije struje tjeraju u svoj fjord, jer je bolje mozak sakrivati pa ćutati i plivati. Prelivaju se sistemom spojenih posuda, a taj zakon važi samo za jednu vrstu fluida3 . Ergo, ovi što se bezbolno prelivaju odlikuju se manjom stišljivošću, što je logično prouzrokovalo da im je postalo tijesno u prethodnom toru. Zato i ne čudi kad tuce razočaranih članova podmladka Saveza u IS4 naprasno pređe Stranku. Po principu koji je vaspostavio ožalošćeni Aca Lukas kad je saznavši da ga je žena varala sav svoj bol ugušio u čaršafu neke neznanke. Taj životni moto ludo i brzo je tipični rokerski ideal, ali Aca je bio roker dok se nije prelio u drugu opciju, dobitničku.

Aca Lukas je paradigma tog blasfemičnog novog nesvjesnog srpstva, jer oko njega sve je belo, lična karta prazna je, on za razliku od Bore ne ratuje sam i nikad neće otpjevati neću da budem član mafije. Ergo, ako su Članovi u sudskim i prosvjetnim strukturama normalna i prirodna stvar, i ne čudi da bi omladinci svima stavili amove, ne bi li sebi sagradili hramove. Nije bitno u kojoj si opcije, nego da je pobjednička. Po tom rezonu se sada iz raznih strančica, koje su u simbiozu sa dobitnicima ušli kao mutualisti, Ujedinjuju u jednu stranku čiji je politički kredo – pet minuta vlasti. No kako sistem spojenih posuda podrazumijeva da se odlijeva samo ono što je višak, niko se pretjerano i ne sekira zbog njihovog odlaska. Istini za volju, zapitajmo se kakav je kadar DNS-a bio onaj ko za tri godine nije uspio postati bar direktor biblioteke, a oni mu još finansirali da taj master svrši na eminentnom privatnom univerzitetu u Uskoplju.

Kako nema vojske, a milicije je vazda svakoj vlasti malo, pametan vlastodržac angažuje ove što tek treba da mu dokažu lojalnost da organizuju nekolicinu spremnih da polome kičmu svakom koji pokuša, gazdu da ne posluša. Čisto radi predostrožnosti, da dušmani vide da i mi konje za trku imamo. Druga je stvar što ima nas pacifista i inih stranih plaćenika domaćih izdajnika koji se grozimo na sve ljude u uniformi počevši od poštara koji odavno donosi samo račune i sudske naloge, lovaca koji ne ubijaju ništa osim dobrih životinja, pa sve do neidentifikovane grupe uniformisanih muškaraca koja se slika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a nisu pripadnici MUP-a, niti OSBiH, nenaoružanih, istini za volju. Možda je po srijedi tek njihov militari stajlnig, ali izvan Skupštine mladići se slikavaju sa puščetinama, pištoljčinama, nožekanjama... Kad uzmeš mitralješčinu u ruke, ma koliko glup bio, moraš imati na umu da svima koji to mogu vidjeti šalješ jednostranu, nimalo prijatnu poruku. Kao i vožnja predugačkih i nefunkcionalnih karavan vozila i nošenje dugih cijevi – nesporno je primarno neuspješna kompenzacija za prekratku cjevčicu, i kao što smo naučili iz neposerdne prošlosti takvih nema niđe kad zagusti, jer za ideale ginu budale.

Kako god, svaki perverzni individuum5, koji postrojava sebi nalične, a sve pod motom evo mi se spremamo, opet da ih lemamo moraš hapsiti moj Mektiću6 Znamo da je bolje mozak sakrivati i znamo da si ti policajac, pa ti stoga ništa i ne zamjeramo, ali mani se šuplje i provjera podataka i počni da hapsiš bez razlike da li su u pitanju tek maskirani humanitarci ili pejntbolaši koji treniraju bojevom municijom, bez razlike koji su, čiji su, njiovi, naši – hapsi! Do tad ti niko povjerovati neće ni da si dobar, ni da si pošten, ni da si pravnik, jer ti nisi Ministar velikih riječi, nego Ministar sigurnosti, a niko se ne može osjećati sigurno dok neki, koji nisu dio tvojih službi marširaju, vježbaju i zaklinju se Nekome.

Možda si kao i oni i Ti bio gripozan kad se u školi napamet učila Ršumova Domovina pa se ne sjećaš da se osim životom, Domovina brani sestrinom suzom i majčinom brigom, ali i čašću i lepim vaspitanjem. A lijepo vaspitanje nalaže da se neke stvari podrazumijevaju i da se njima ne razbacuje i ne busa na TV-u, da su preskupocjene bez obzira koliko ih uporno pojeftinjavali. Nije, dakle, patriotizam biti više naš nego njihov ili njihov nego naš, patriotizam je kad osjetiš sramotu kad stupiš na Mali Zejtinlik, jer si na lošijoj strani trave.

JARAC MUDRIJAŠ

_____________________________________________________

1.Ju Hua je najznačajniji živi kineski romanopisac, između ostalih dobitnik i nagrade Džejms Džojs, pa mu ova dođe kao prirodni slijed.
2.Nagradno pitanje glasi: Kako se zove nesretni muž gospođe ministarke Živke Popović?
3.Po definiciji, fluid predstavlja materiju koja se neprestano deformiše pod uticajem tangencijalnih napona. Fluidi se međusobno, prije svega, razlikuju po stišljivosti, jer gasovi imaju veću stišljivost od tečnosti. Po srpski – amorfna masa.
4.Inicijali za Istočno Sarajevo, u Federaciji poznatije kao Srpsko Sarajevo.
5.Premda je ovaj tekst napose omaž Bori nikad se nije zgoreg pozvati na Andrića.
6.Dragan Mektić, Ministar bezbjednosti BiH, šega persona kojoj za tri godine nikako da objasne da to što je ministar ujedno znači da on sam personifikuje vlast i da je On taj koji treba da hapsi. Za razliku od ostalih Šojića na političkoj poledici u BiH on je svoju političku rolu bazirao na liku Gavrila Milentijevića iz kultnog filma Tri karte za Holivud.

 

Proslavi odgovorno

Napišite komentar

proslavi odgovornoKoliko god čovjek da se bori da ne gleda RTRS omakne mu se. Na kraju krajeva, plaćam svaki mjesec ni za šta, pa da bar ponekad bacim pogledčić. I tako, nehotično i krajnje nenamjerno nabasam na akciju raznih organa, nije onih zajedničkih, nego onih iz Banje nam Luke, ministarstava, agencija i AMSRS-a pod kodnim nazivom Proslavi odgovorno. Naziv je krajnje primjeren situvaciji i pohvala smišljaču, ali ostalo je potpuni fijasko. Ergo, mala srpska porodica od tri člana se vraća sa slave i Otac koji zapliće nogicama i jezikom sjeda za volan, na što ga maloljetni sin kara kako je popio previše, biće kod kuma, i da bi trebalo da Mama sjedne za volan. Nisam upratio Mamin tekst, ali biće da ona na kraju sjedne za volan, jer je to jedini mogući način za ostvarenje planiranog hepienda, koji se potvrđuje logom Ako misliš piti, vozač nemoj biti!

Kao i sam naslov kampanje i ovaj je simetrični dvanaesterac sa leoninskom rimom dobar i efektan, ali da se vratimo na suštinu. Dakle, kao Otac i muškarac osjećam se duboko povrijeđeno zbog neprimjerenog prikazivanja očeva kao baraba i krkana u navedenom spotu. Stereotip muškarca kao pijanca i neodgovorne budaletine koja stavlja na kocku život svoje porodice je zaista krajnje neprimjeren, za jednu akciju Agencija za sigurnost saobraćaja republike Srpske. Zamislite samo da su uloge zamijenjene, gorio bi internet, zemlja bi gorila, ne znam zašto ali i Ana Brnabić bi se našla povrijeđenom. Kuda ide ovaj brod? Da li mjera jednakosti među polovima uslovljena bjesomučnim vrijeđanjem muškaraca i potpunom ideopokloničkom zaštitom žena. Đe to ima i kad je tako bilo?

Otac je pater familias, čuvar, zaštitnik, hranilac. Otac nije pijandura koja rizikuje život svoje porodice jer je za njega uvredljivo da žena upravlja motrnim vozilom registrovanim na njegovo ime. Nije ovo neki incident amaterske produkcije, nego dugotrajuća kampanja mijenjanja svijesti. Sjetite se Simposonovih. Homer, debela neodgovorna, beskorisna ispičutura i njegova divna plavkosa ženica Mardž i sve tako do Pepe Prase čiji Tata Prase je samouvjerena budala koja ništa ne umije uraditi naoposlom osim da ždere gomile špageta nakon čega zvonko podrigne. To su paradigme na kojima odrastaju generacije. Stoga i ne čudi što onaj klinjo sa zadnjeg sjedišta drži lekcije svome Ocu. On je itekako svjestan da je Otac budaletina kao i Homer, a Mama svetica, iako nema plavu kosu, mada je plavuša.

Kad smo kod Mame. I one itekako imaju razloga da budu povrijeđene. Naime cijela porodica dolazi sa slavlja, pretpostavljamo kumove krsne slave, ali ona je strejt. Ful šminka, išla valjda triput da napuderiše nos, ko lampa sva. Šta nije u redu s njom? Zašto ona nije slavila? Slava je, valja se. Moraju se tri popiti da se stavi na čašu. Nazdravlja domaćin, pa dolibaša „u drugu čašu u bolju sreću“, pa se lomi kolač naginje se iz bardaka, pa vino „živ si desni, nadaj se lijevi“. Gdje je ona bila za vrijeme svih tih obrednih radnji. Kuckala se s prijateljicama na telefonu, gledala Sex i grad na netu? Pa kako se niko ne zapita: „Šta je s tobom kumo, jesi li nam dobro?“ Mlada žena, svi bi odmah pomisli „biće u kumova novine“ dok ne primiče čaše ustima, ili je šta bolesna „šteta mlada žena“, ili je zbog nečega ljuta, ne dao Bog. Ovo je dvadeset i prvi vijek, žene su toliko ravnopravne da od bijesa ne žele više ni žene da budu, a ona k`o prija presamitila ruke i pije džus. Kakva je to bolesna predrasuda da žene ne treba da cugaju, otkud sad to. Kad je to bilo da žene na slavama nisu pile. K`o da je vazda na slavama bilo „oš kolu, oš fantu, a ima i negazirani neki“?

Imamo dva bolesna stereotipa, ali je najveći problem onaj klinjo kojem je sve to normalno. Normalno mu da Оtac loče, da je Мama fema, jedini on kul. Kad je to bivalo da su djeca pametna, da valja djecu slušat, da đeca savjetuju starije šta i kako raditi? Kakav je uopšte taj Оtac koji dozvoljava da mu sin soli pamet, a tek Мajka koja dozvoljava takvo nepoštovanje prema mužu. Logična reakcija roditeljska bi bila da majka malom složi šljagu, prekrsti se i kaže mužu, „Polako, magla je, a ti se magarče sveži kad već znaš pametovat!“ A Otac bi polako, pa nije majmun, svoju porodicu vozi, a eto možda mu je i žena trudna dok ništa nije pila svunoć.

Ali to nije evropski, a sve što nije evropski nije ni normalno, a sve što je evropski samim sobom jeste i normalno, što nikako da shvati, recimo Mitropolit crnogorsko-primorski. Ja stvarno njega ne mogu da razumijem. Svi vidimo šta je i kako je osim njega. Žao mi čovjeka, pogotovo sad kad ga ovih dvije stotine podržaše. Koga su ovi potpisima branili taj je ...

Kad su Branka Ćopića onomad napali među prvima je to učinio njegov kum, brat, zemljak, jaran i saborac Skender Kulenović tekstom pod nazivom Istina i sloboda. Begovski pervertit i ideološki konvertit, ali prije svega prijatelj i mudrijaš, već je u naslovu spojio dva iskonski suprotstavljena pojma do kraja teksta se ne opredijelivši ni za jedan, pokazavši kako se spasava prijatelj – napadom. To isto je učinio i Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Irinej. Zna i on da Mitropolit istinu zbori, ali i da ako hoće da ostane slobodan da to i dalje čini mora i treba da kaže to što je rekao. Tako postupa misleći čovjek – Hrišćanin.

Mišljenje je potcijenjena rabota. Za to je najbolji primjer slogan iz naše kampanje. Niko ne misli da pije, a još manje dok pije. Niko i ne planira da pije, to nema veze sa razmišljanjem, to se desi samo od sebe, ljudi odu na po jednu, a poslije prestanu da misle. U prirodi slavlja je da se pije, a to je i dio slavskog obreda, dakle misli samo onaj ko ne pije, u ovom slučaju sumnjiva žena, samim tim činom se ekskomuniciravši iz obreda, odnosno zajednice koja proslavlja. Ostaje nam nada da je ipak trudna i da će je organi i organizacije iskoristiti za sljedeću kampanju za porast nataliteta. Evo i kratkog sinopsisa za spot. Žena izlazi iz porodilišta sa bebom u korpi i pita muža: „Jesi li proslavio?“, on odgovara:“Jesam, ali odgovorno“. Onaj deran sjedi nazad, ovaj put svezan telećim pogledom posmatra seku u korpi i ćuti. Preko ekrana slogan Troje nije porodica! Kraj.

 

Jarac mudrijaš

Nije lako biti govno

Napišite komentar

djed mrazDošla nam je Nova godina. Kilavo, temperatura minimum iznad nule, omatorjeli Čola na Trgu BiH, na mjestu odakle nam nikad ništa radosno nije došlo, onaj što zamalo nije pobijedio na Evroviziji nekad davno na Jahorini i mnogo petardi i sličnih ekplozivnih naprava. Tragovi od eksplozija svukuda čekaju da komunalcima prođu praznici, umjetnici sačekali prvi ujutru, uzeli pare u kešu i otišli za Beograd. Zbogom žohari!

Komšinica preko puta, zapravo preko livadice jer urbanističkim planom opštine Pale između zgrada su umjesto ulica nepredviđeni zaparloželi travnjaci, skinula Deda Mraza s prozora, dosta je bilo zezanja, mora da se radi. Ja sam s djeduškom raskrstio još kao veoma mali. Dovelo nas u Skenderiju da primamo paketiće. Moja mama je radila u UMC-u, što je bilo ime jedne još veće firme nego li je danas ovo Sebijino carstvo, pa smo shodno tome i paketiće primali u maloj dvorani, tek kasnije ću saznati da se ta dvorana tako zove kad sam gledao košarkaše Bosne protiv Rabotničkog, Zadra, Slobode, prave utakmice igrale su se u Zetri. Nikad neću zaboraviti neki davnašnji meč protiv „onog“ Partizana. Svi se igrači zagrijavaju, trče, šutaju trojke, zakucavaju, publika se loži, Zetra se zagrijava, vazduh trepti ko da nebo gori, a Žarko Paspalj leži ispod koša i šatro se zagrijava. Od čega li je on dobio one udare moždane velika je tajna univerzuma. Elem, proziva teta na mikrofon, nije bila maskirana u elfa, mi nismo znali ni da DM ima pomoćnike, ni irvase, ni sanke, valjda smo mislili da dolazi tramvajem sa Ilidže, i tako prozove i mene. Ja uredno obučen, pleteni džemper sa olimpijskim krugovima preosto od Olimpijade, teget plave pantalone iz Krasa, začešljan uredno izlazim i sjedam mu u krilo. Slika nas onaj, jednom, štedilo se sa filmom, i taman da mu siđem s krila kaže DM: „Kneževiću, pozdravi đeda!“

Prenesem mu ja pozdrave kad je za Božić dolazio kod nas, on veli: „Dobio si paketić, dobro je, ja ti ništa nisam donio, opet ne radi granap“. Valjda je shvatio da sam bio dovoljno velik da mi prodaje uobičajeno „umro granabdžija“ foru, a i praznik je, na praznike se ne valja ništa raditi. A mi smo svi radili na Božić, mislim odrasli su radili, a mi smo išli u školu. Raspust je počinjao dan poslije Božića, možda baš 9. januara. Ako si bio polaznik u pet se ustajalo, kao u JNA. Mogao si prepoznati nas pet Srba u školi bar za Božić, ako ne po svečanoj odjeći, onda po tome što smo od trećeg časa zijevali ili spavali. Kasnije u gimnaziji dešavalo se da me stric pijanog odveze na čas, kuvana rakija, čaša vina, polaznik ne smije ništa odbiti. A tad se još nije slavio 9. januar, ko je mogao znati da će to biti Dan republike. Moj stari je radio u nekoj hrvatskoj firmi i od njih sam umjesto paketića uvijek dobijao pare, pet-šest dana uoči NG. Oni su uvijek išli malo ispred nas, malo, ali dovoljno.

Paketić je bio posebna stvar. To je bila neka kartonska kućica, koju smo uvijek morali čuvati za likovno, u kojoj su bili slatkiši iz Sarabona. Da nije bilo DM-a ne bismo ni znali da je u Sarajevu egzistirala fabrika slatkiša. Igračka neka plastična iz Jugoplastike, Metaloplastike, slomiš je do 9. januara, za curice lutkica, slikovnica, prskalice i balon, možda dva balona, ne sjećam se najbolje. Balon pukne dok ga naduvavaš i poslije nalaziš po kući one komade sa velikom slovom N, malim d ili r, i od toga onda praviš one male balončiće, e to je bilo kul. A nismo slavili ovu srpsku NG, starci su kao išli kod tetke, mesojeđe je, a i Mali Božić, pa je red.

Inače se pitam kako Srbima doglaviti da se valja čestitati NG i Božić, a ne Božić i NG. Nova godina, dakle da bi nešto započelo, a nekad davno je prvom NG započela nova era, moralo je da se desi nešto bitno čime je okončana stara era, poznata i kao p. n. e, da oproste pravopisci koji ne dozvoljavaju ovu skraćenicu, recimo da se rodi Božiji sin. Ergo, prvo se morao roditi IH, da bismo počeli proslavljati n. e. Sve prije toga je p. n. e. Da pojednostavim, sve ono o čemu sam ja na početku pisao odnosi se na moje lično p. n. e. čime se objašnjavaju nelogičnosti tipa, ide se u školu za Božić, u Sarajevu postoji fabrika slatkiša, ne slavi se 9. januar i sl. Dakle, nisam ja lud, nego su vremena bila takva.

A bila su teška kao i ova danas. Ako toga i nismo svjesni tu su naši političari da nas podsjete. „Bila je ovo teška, ali uspješna godina!“ Zašto je bila teška, bio je rat, prirodne nepogode, nisam primijetio. Nisu vremena teška, nego smo teški mi. I Oni i mi koji ćutimo i trpimo i mazohistički uživamo. Zašto i po čemu je bila uspješna? Jer smo uspjeli izaći iz nje i dočekati Novu, koja će isto tako biti teška, ali i još uspješnija, a možda baš bude i još teža od prethodne i uspješnija logično.

Ne palim TV, gledam samo serije na netu. Ne smijem, jer su ovo dani u kojima predsjednik povodom 9. januara, koji je u n. e. neradni dan, prima pregaoce, imaoce, stvaraoce i druge oce i slikaju se i smješe se svi, ko na brodu Galeb da su, Bože me oprosti. Da bar snijeg hoće pasti da sapere našu sramotu sa poluraspalih grobova na Malom Zejtinliku dok se oni slikaju i smješe jednako. Ne mogu, nije lako ni govno biti!

Jarac Mudrijaš

Lapot

Napišite komentar

greska... i u Srbiji izabralo najbolje sportiste. Svoje. Negdje u napomeni pronađoh da je Tijana Bošković dobila priznanje za najboljeg mladog sportistu. Još jedna utješna nagrada za najbolju. Šta će ljudi, našli se u neobranom grožđu, nije lako izabrati nekoga koga i u njenoj kući zaobiđoše. 

Tijana dijete, gdje ti bi pamet da se, kad su ti već nudili fino ne poturči. Danas bi bila najbolja sportistkinja jedne velike države. Kud ne krenu stopama Bajice Sokolovića i ne postade Dženana Bosnanoglu, pa da te Bog vidi, neki Bog. Onaj koji je Oliveru Lazarevu sačuvao. A u Republici Srpskoj bi se već našao neki drugooptuženi biznismen da ti podigne spomenik, ako ne u Bileći onda u nekom Zimzogradu, toga bar imamo povazdan.

Ta je nesretna devširma nama postala način života i uzus opstanka. Koliko li je samo najljepših, najvisočijih, sa najplavljim očima odvedeno i trajno zavedeno za ta četiri i repete vijeka. Odužismo i taj dug. Onda nam ćesar skoro pola vijeka naplaćiva aneksiono oslobađanje od turskih zulumćara mobilišući Srbe da ratuju protiv Srbije. I to prođe. Onda smo jedan rat onako rekreativno ratovali sami protiv sebe, da bismo poslije oslobođenja započeli plaćanje reparacije okupatoru ovaj put šaljući one koji ovdje nisu mogli uspjeti. Devedesetih počesmo novu globalizacionu devširmu kojom smo platili zavođenje demokratije u naš tamni vilajet. Ostade nas da se na prste možemo izbrojati pa nam i to malo. Vidim uz sve Božićne praporce se po fakultetima u našoj državičici propagira besplatno studiranje u Rusiji. Braćo, nema nas ni za ovdje, a kamoli da mi Rusiju opet naseljavamo, kad god smo dosad pokušali nije nam uspjelo.

U isto vrijeme se lamentira nad omladinom koja odlazi na zapad i promoviše odlazak onih preostalih na istok. Taj naš ambivalentni odnos prema Rusiji, koji se kreće u rasponu od apsloutne mržnje do ideopokloničkog obožavanja2, ponekad dobije razmjere potunog idiotizma koji daje za pravo Nenadu Popoviću, ministru bez portfelja3 u brnabićkinoj vladi, da izjavi kako odnosi Srbije i Rusije, nakon posjete AV VP-u, nisu bili nikad bolji još od vremena Nemanjića. Da li si ti ministre ikada išao u školu? Uzmimo da mu je olakšavajuća okolnost to što je on zapravo ministar za Tomu Nikolića, tj. on je ministar za djelatnosti za koje je zadužena Tomina kancelarija, ali i tada je malo mnogo.

Kakve veze Nemanjići imadoše sa Rusijom osim što se najmlađi Nemanjin sin zamonašio u ruskom manastiru. Kakve političke odnose je mogla u trinaestom vijeku imati Raška sa pod najezdom Mongola izdišućom Kijevskom Rusijom ili kasnije sa dalekom Velikom moskovskom kneževinom? Zna čovjek ministar je, i zubar pazarski je uvijek znao, kao što i danas zna, kakve su i koje neraskidive veze Turske i Sandžaka4.

Mi smo poznati kao narod koji vapi za što udaljenijim prijateljima, a neprijatelje vazda pronađemo u rođenoj kući. Čim se neko koprcne, brčići mu stanu rasti i dlake ispod pazuha, na oca svoga gleda kao na smrtnog neprijatelja. Otuda se valjda uvriježilo mišljenje da su Srbi, nekad još dok su bili starosloveni, njegovali ritual da svoga ostarjelog oca zavedu u šumu i tamo ga deljanom motkom umlate, sa sve pogačom na glavi. Jasno da je u pitanju mitska predstava, jer je suludo vjerovati da je narod koji svojim mrtvima, mimo svih drugih na svijetu na grobove donosi hranu, piće i cigare, prema precima gajio, ma kad u svojoj drevnoj prošlosti, takav odnos. I naravno nije tu riječ o ocu i sinu, nego simboličkoj predstavi dva principa, odlazećeg i nadolazećeg. Onaj koji se osjeti da mu se uzmoglo, koga osokole da je najljepši i najbolji, nema prečeg posla nego da se prvo riješi onog od koga je sve naučio, onog ko je najzaslužniji što je gdje je, onog bez koga ga ne bi bilo. Bez njega nema nikog ko zna šta on sve ne zna i kakav je bio dok nije postao koji je postao zahvaljujući onom koji smeta.

I onda se dva ili nekoliko njih udruže, recimo u stranku i počnu da vode u šumu očeve svoje. Ne zato što su ostarjeli i zanemoćali, nego stoga što su previše živi i previše znaju o onima koji su do juče bili njihovi sinovi, koji su donosili vode kad im se vikne, mastilo u pero umakali, jer sami ni za šta pametnije bili nisu. Kako je ova nesretna emancipacija savladala svaki red i Božiji i ljudski sad bi ženskinje da bije, da oceubija. A žensko je surovije u svakoj podloj raboti od muška, tim prije što je u onog koji joj je do juče bio sve bila pomalo i zaljubljena, a kako i ne bi bila u Njega onakvog. A sad je ona postala Ona i šta ima preče nego da se smakne taj smetalac, taj remetilački faktor zbog koga i kraj koga se uvijek osjeća kao onā. I naredi da se pravi pogača prema mjeri Njegove glave, ona više ne mjesi, to je za žena, ona više nije žena, ona je vlast, a obećala je sebi, još dok je bila niko da će mu se jednog dana osvetiti za sve što je za nju ničim izazvan učinio pretvorivši je u Ovo što je postanula.

A za to neko mora da plati! 

___________________________________________________

1- (Lapot) Za više informacija prelistati Ninovom nagradom ovjenčani roman Živojina Pavlovića.
2- Za pojašnjenje tvrdnje dovoljno je pogledati film Tri karte za Holivud.
3- Ovu je poziciju valjda naslijedio od Sulje Ugljanina.
4- ... đe propade petokraka.


Jarac Mudrijaš

Tunjel

Napišite komentar

tunelProradio tunjel. Nisam išao da gledam. Vjerujem im. Šta se tu ima gledati. Nije ni u Čudu neviđenom neviđeno čudo bio tunjel, nego Savina Geršak. Ovaj i nije napravljen, nego rekonstruisan, a ne znam ni šta se tu imalo rekonstruisati, meni je i onakav bio dobar, ali šta ja znam o tunjelima. Kad smo bili djeca i kad krenemo negdje autobusom prema Konjicu, sve tunjel za tunjelom. Čim se u prvi uđe podigne neko pjesmu U tunjelu u sred mraka... Ustane razredna i prati koji će magarac prvi izokrenuti riječi te svečane koračnice. A voljela nas je, ali voljela je i svog oca, a njega su partizani...

Čudo su bili i ti partizani. Otkud oni u tunjelu. Ja sam računao kako su sve tunjele iskopali vrijedni udarnici, lopatama za sto kila, akcijaši, drugovi i drugarice. Drugovi su krampali, lopatali i gonili kolica, a drugarice su im donosile vode u tunjel, i smješkale se. Nisu kuvale ručak, imale su žene te su kuvale, a možda i nisu, možda su oni zaista tada živjeli od ljubavi. Nije tad bilo mjesta tom feminizmu, kao otimaju se drugarice za lopate, ganjaju ravnopravnost u svim segmentima društva. Znale su one svoje mjesto, odu po vodu do bistrog izvora ili česme, natoče u kantu, donesu, dijele drvenom kutlačom i smejškaju se, onako s pola zuba, da ko šta ne pomisli ružno. I onda uveče komandir se popne na nešto i referiše: Drugovi i drugarice, akcijaši i akcijašice, s ponosom vas obavještavam da smo današnju normu ispunili 141 posto. Aplauz, grljenje, ljubljenje, drugarsko, kao fudbaleri kad daju go i počinje pjesma. S pjesmom su tolike mračne tunjele probili.

I sad došlo doba da se to rekonstruiše. Svemu ima vrijeme i svakom poslu... i sve što je čovjek satvorio se pokvari i sljedeća generacija mora to da popravlja. A kod nas se odmah počne širiti neka priča. Đavolja demokratija. Mnogo je vele para za tolišni tunjel. Mnogo je kad biju. Onaj tunjel ispod La Manša koštao je 5 milijardi funti, bajo moj. Pedeset i po kilometara, ima za voz i ima za aute. E sad zamisli kad njemu bude trebala rekonstrukcija, zamjena hidroizolacije, maltanje, krečenje i sve što su ovi naši za dva tri mjeseca postigli. I to narodu nije valjalo, vele moglo se brže. Pa nisu oni akcijaši pa da rade 141 posto za dan, ovo su nova vremena, postoje ISO standardi koliko se smije potegnuti. Hoćete u Evropu, a sve bi na ho-ruk. Ne ide. Nego, da se dovedu engleski i francuski ambasadori da vide kako to ovi naši rade, kad dođe vrijeme da ih preporuče. Jeste da je taj njihov ispod mora, ali i ovaj je ispod šume, kiša pada, snijeg pada, pa se to topi, mnogo je to gore i komplikovanije, kurentni su i kvalitetom, a pride brzi i jeftini.

Mi smo inače jeftini, da jeftiniji biti ne možemo. Sami sebi ono malo vrijednosti se utrkujemo da umanjimo. Bio u Banjaluci izbor za sportistu godine. Izabralo Anu Gajić, odbojkašicu. Čestitam djevojci, ali zar nije najbolja odbojkašica svijeta izvjesna Tijana Bošković, Hercegovka kao i izabrana Ana, zar smo zaboravili koliko i kako smo je prije pola godine dočekivali u Beogradu, Banjaluci, Bileći. Bugari napravili izbor za najboljeg sportistu Balkana pa izabrali Georgi Dimitrova, dečka Marije Šarapove. Proradili kompleksi, godinama je to bio Novak Đoković, dočekali svojih pet minuta, čak su i Simon Halep, koja je za razliku od Mašinog bivšeg prva teniserka svijeta stavili na drugo mjesto. Na toj listi deveta je Tijana Bošković. Kod Bugara. U svojoj Republici Srpskoj, gdje je rođena i za koju se pod zastavom Srbije bori Tijana je druga iza Nemanje Majdova u konkurenciji apatrida koji se takmiče za DRUGE ZEMLJE.

Otkad je to nama Srbija druga zemlja? Svima nama koji smo s proljeća 92 jasno rekli da želimo ostanak u zajedničkoj državi Srbija je uvijek bila majka, pa čak i kad je i sama bila zla maćeha, djeca smo, naše je da poslušamo i ne zamjerimo. Vidim izjave nekih visoko pozicioniranih političara naših, pod naših mislim lokalnih, kako im smetaju profesori iz okruženja. Otkad je nama Srbija okruženje? U državičici1, u kojoj pola Akademije sačinjavaju ljudi koji žive u Srbiji, ista ta Srbija se naziva okruženjem i sportisti koji pronose slavu Republike Srpske postaju emigranti kojima se oduzima ljudsko pravo da kažu odakle su.

Lijepo je što su izmislili i tu nagradu za ine koji se takmiče za druge države, za Srbe u rasejanju, nadam se da će dogodine nagrade dobiti Nemanja Gordić, koji nastupa za Crnu Goru, Milan Lučić, ako zaigra za Kanadu na OI ili veliki Ibra koji je najavio povratak na Svjetskom prvenstvu. Ali ne Tijana Bošković, ne Nemanja Majdov, oni su nam jedino svjetlo u ovom tunelu koji nam godinama rekonstruišete, a nikako da mu vidimo kraja. Oni su naši, bre!

 

______________________________________________________

1. Koristim ovaj hipokoristik da ne bih naljutio ni one koji Republiku Srpsku zovu manjim entitetom, a ni one koji bi na silu zvali državom ono što nije, još.

 

Jarac Mudrijaš

 

 

Predominacija loših đaka

Napišite komentar

srpski borac i gusleRed bi na početku ovog teksta bilo objasniti otkud se u naslovu našlo ovo II kao odrednica nastavka nečega što je imalo i svoj prvi dio. Prvi dio je, naime, trebao biti objavljen danas, i kao takav je odobren, kako od formalnih takođe i od neformalnih kritičara moje savjesti, ali smo u posljednjem trenutku zamoljeni od junaka priče da tekst povučemo i da sačeka neka bolja vremena, a znamo da boljih vemena za nas biti neće.

Shodno činjenici da sam vezan striktnim, ali i finansijski iznimno povoljnim ugovorom, prisjeo sam da napišem zamjenski tekst u kojem neću spomenuti nijedno ime, neću psovati ni bogoraditi, neću ih čak spominjati ni pod oznakom Oni1, dakle, biti ću fini. Za takve prilike uvijek se kao adekvatna alternativa nameće intelektualna onanija o kolektivnom jadu, ali se pobojah da opet ne spomenem nešto što je bolje prećutati pa se odlučih da pišem gluposti. I takō...

Vraćajući se iz donjeg dijela grada na Pale okolo kole - Obilaznicom2 taman u špici, a da svi u ta doba ne moramo ići ne bi to ni bila, naletih na zastoj koji su po principu dva jarca na mostu izazvala dva autobusa sa pomalo ćirilićnom tablicom. U dokolici se latih telefona da uslikam čudni displej na jednom od njih na kome je stajalo LA3 - IS, kada mi neko lupnu u suvozačevo staklo. Otvorih prozor i ugledah znatno ostarjelog i poprilično ofucanog4 drugara sa ratišta.

– Đe si profesore jtj5!

– O, đes` buraz!

– Ma izađi da se rukujemo, neće se ovi za sat mimoić. Isto k`o u ratu6.

______________________________________________________

1. Zamjenicom trećeg lica množine ćemo, kada nam prilike to dozvole, imenovati one zbog kojih nam jeste ovako kako nam je.

2. Ovaj znak se nalazi na nekoliko mjesta na urvinama kojim se mjesecima alternativno dobacuje ozgo nadole i obratno brale čekajući da Predsjednik svrne u naše krajeve i otvori zakrpljeni tunel na ulasku u Pale koji će tom prilikom dobiti i novo ime, pretpostavljam.

3. Pažljivijim posmatranjem tablica shvatio sam, sa nemalim razičarenjem, da autobus ipak nije iz fantastičnog Holivuda, nego iz mnogo prozaičnijeg i bližeg nam Lazarevca.

4. O njegovom trenutnom izgledu dovoljno govori činjenica da ga kompariram sa ratnim vremenom kad je nosio ko je šta imo i kad je imo, šišalo se u tri mjeseca, a brijalo se heftično, a neki biće i rjeđe ili nikako.

5.  S obzirom na činjenicu da sam se u uvodu obavezao kako ću se suzdržavati od svake psovke, opsene riječi i izraze davaću u skraćenoj varijanti.

6. Obojica smo kao izbjeglice rat proveli pored čuvene Radovanove magistrale koja je spajala Ilijaš, Ilidžu i Vogošću i dalje na istok sa ostatkom zapadne civilizacije. Ko je njome jednom prošao nikad je ne zaboravlja.

______________________________________________________

 

 – Za to smo se valjda borili.

– Nego, bar ne puca.

– Još uvijek.

– Svaki dan `vako, ja tu živim gore, eno onde u onoj vikendici.

– Jel` tvoja?

– Ništa nije moje. Sa starom živim. Njena je jbg. Imaš cigaru.

– Nemam brate.

– Kako nemaš?

– Pa ne pušim.

– Otkad?

– Nikad nisam pušio.

– Mojne nime. Kol`ko smo ih u ratu popola zdimili. I šta smo rakijetine popili.

– Vidi brate, ja nikad nisam pušio, a u ratu nisam ni pio.

– Jes` ti ono bio ranjen.

– Nisam, nego sam žuč operis`o.

– E sjećam se, vazda si se izvlačio da sanduke sa minama ne nosiš. A zato si ti vazda im`o cigara. I kosu si tad im`o i cvike one okrugle, k`o pravi intelektualac.

– I muda sam tad imao.

– Toga se ne sjećam.

Smijemo se, dolazi policija i postoji nagovještaj da ćemo se mimoići.

– Ajde sjedaj da te odvezem.

– Prije tebe ću ja...

– Ajde ulazi, pokisosmo.

Ušao sam i pomjerio kesu s knjigama da može sjesti.

– Kako se živi od knjiga?

– Simbolično.

– Sjećam se jednom se nešto zagovnalo i tebe nekud odvelo, ja ost`o da čuvam onu buvaru i ku` ću šta ću, nađem na tvom krevetu neku knjigu8. Ko sad se sjećam na koricama neka stolica i na njoj haljina ženska. Neka dvojica žive na nekom tavanu, a nisu pederi, ni gejevi i uneke onaj jedan nađe curu i ja listaj, listaj neće li šta biti. Uz lampu ćoretam.

 

______________________________________________________

7. Premda smo cijeli rat dobijali najgoru krdžu ne sjećam se da je neko u ratu umro od raka pluća, nije imalo smisla.

8. U ratu sam otkrio fantastičnu biblioteku moje rođake, nešto slično onom Ćopićevom ujakovom tavanu, u kojoj sam umjesto Brančilovih izdanja SKZ-a pronašao stotine knjiga srpskih i svjetskih klasika, ali i nekih čudesnih pisaca za koje sam prvi put čuo. Uvijek sam nosio punu torbu knjiga na položaj i nisam ih samo ja čitao, da se zna.

______________________________________________________

– Bi li išta?

– Ne vala, čista filozofija9. Jel ti o tome sad djeci mlatiš?

– Ne, ja predajem Narodnu.

– A jes`, pričo mi je Vaso10 da se ti sa guslarima vadaš. A kakav si ti roker bio.

– Bio!

– Ma btk, vidi te sad, profesor, kola imaš, klimu, telefon ovaj na umakanje, vidi ti kaputa. Kol`ko ono djece imaš?

– Troje, odgovorih postiđeno11.

– Ti si otišo `93, jelde? Bio si kad je moj stari pogin`o, sjećam se da si puco u počasnom vodu.

– Sjećam se, gore smo ga na onom groblju na Repcima sahranili, ovakav neki dan bio, jedva se stodesetka se ispela – ćutimo.

– Moja stara kad god te vidi na TV–u plače.

– Plačem i ja svako jutro kad se brijem, al` nemoj nikom pričat`.

– Jel` pišeš neku knjigu?

– Pokušavam.

– Nemoj o ratu pisat`.

Dovezao sam ga do crkve i uklonio se da izađe iz kola.

– Profa, znaš kad sam onu knjigu čit`o, jbg pritužilo mi bilo i ja iščupo dva lista, al` s početka, ti si to već bio prešo.

Ode čovjek, moj ratni drug kome se ni imena ne mogu sjetiti.

Jarac Mudrijaš12

______________________________________________________

9. Pod filozofija se podrazumijeva prazna nikom razumljiva priča – palamuđenje.

10. Vaso – nadimak od Vasilije.

11. Veliki broj mojih vršnjaka je u ratu prosto prso. Iz rata su izašli sa dvadeset i pet, pa prilagođavanje na novu sredinu, otimanje od nemanja. Vječiti kokuzi bez škole i ideje šta sa životom. Neoženjeni, bezdjecni, pijani.

12. Lik iz romana – satirične poeme Mansarda Danila Kiša.

______________________________________________________