Ambasador

Napišite komentar

ambasadorMoja majka, a baba sina moga, darovala je svome unuku nedavno deku marke Ambasador. Šareno, smećkasto-žućkasto, ružnjikavo, retro, ali toplo. Veli da ga je kupila dok sam ja bio u vojsci, pa kako sam se ja iz vojske odmah preselio u rat nikad se i nisam imao kad njime prikriti. Ona je u njega zamotala TV kad su onomad dobrovoljno napuštali našu kuću u Sarajevu. TV se pokvario prije koju godinu i tako je deka ostala jedina fizička spojnica sa onim životom, valjda jedinim koji je živjela. Deka je potvrda da sve to ne bejahu tek snovi, ni oni lijepi, ni oni što nas ko more i sad s ranog proljeća proganjaju. Baba i unuk ponekad imaju problema u razumijevanju jer je babina deka za unuka ćebe, teka je sveska, tene su patike, ali inače, inače se vole. Ni jednom ni drugom ne treba mnogo više od toga.

Napolju je zimska idila, poslali nam valjda Rusi da zaboravimo na velike brige. Znaju braća kako smo mi dobri u zaboravljanju. I kad nešto ne možemo zaboraviti mi se pravimo da jesmo. Ali podsjeti me ova snježina na onaj februar – `96. Jarani su se sporazumjeli tačno na našu slavu, uzgred i moj rođendan, koji se danas, ko što je i red u RS proslavlja kao državni praznik. U Federaciji još nisu shvatili veličinu tog datuma, ali oni još nikad sebi nisu priznali mnogo važnije stvari. Recimo da nisu svi baš sarajevski Srbi dobrovoljno svoje domove napustili onog februara. Mnogi su tri godine ranije obeskućeni, osramoćeni, obezglavljeni. Da, ubijali ste Srbe, samo zašto što su Srbi i da, nije vam bilo prvi put. Moje su Kneževiće u Sarajevu pobili `42 i `92, i ja nikad ni od koga za to nisam zatražio izvinjenje, ni priznanje, dovoljno nam je što mi znamo i ne zaboravljamo. Ne da nam deka.

Mene onaj februar asocira na neke lude stvari. Na kafu koju smo pronalazili svuda po kući moga ujaka, a koju je baba kojekude sakrivala cijelog rata. Ona se vesela samo bojala gladi, čak i kad su joj počeli ginuti neki veoma dragi ljudi samo se molila da djeca ne budu gladna. Shvatio sam da je, kao djevojka onaj rat pregladovala, ali da o tome nikad nije ni riječi progovorila, jer se ona nikad u životu nije požalila i nikad joj ništa nije bilo teško. Kad smo izvršili inventuru stare kuće ona se samo bojala da iz neke sehare ne izvučemo prastare slike. Zato smo samo njih i tražili. Đedove slike iz četnika i starinske slike nekih cura za koje se ispostavilo da su ih dobijali moji ujaci. Baba se više za njih sekirala nego za one prve, Udbe više nema, ali snahe su tu.

Najveće razočarenje je uslijedilo kad smo pronašli gomilu starih singlica. Umjesto Bitlsa sa njih se javiše Nedeljko Bilkić i Nada Mamula. Poslije smo ih bacali kao frizbi, letjele su kao crni gavrani koji su se spuštali na naše živote. Gavranovi dolaze poslije rata i donose vijest da stvari nisu tako crne kako smo očekivali, nego je još gore, mnogo gore i crnje. Onda su krenuli kamioni, da se zaglavljuju, kvare, pište, cvrče. Mojoj majci nije trebao kamion, ona je TV ponovo umotala u ćebe, a odjeću u ceker. Po muževe kosti je poslala kasnije.{josociallocker}

Nije bila jedina, bila je sa svojim narodom, sin joj je negdje slušao neka važna predavanja i polagao neke još važnije ispite. Jedino je bilo važno da se bar za mene nije morala brinuti, baba je jednako, svaki put kad bi joj zalogaj ispao iz nejakih prstiju, pomislila kako je neko od unuka koji su se zlopatili po tijem menzama sigurno gladan. Oni koji su na kamionu izvukli svoju muku sklanjali su se u podrume obeskrovljenih kuća nekih inoplemenih nesretnika koji su tri godine ranije obeskućeni, osramoćeni, obezglavljeni. I onda bi prodali kravu da to pokriju, da ne kisne, udare stolariju, okreče, djeca su polazila u školu, dolazilo je proljeće, valjala se tuđa njiva uzorati, samo da ne bude gladi, na mem i blato se čovjek lako navikne. Kad sam tog proljeća, nakon nekih mnogo važnih predavanja i još značajnijih ispita, dolazio ovamo dimili su se odžaci iz polupokrpljenih ruševina duž puta,a u jednoj od njih jedna udovica iz Vogošće ili Ilijaša, nije ni važno, bješe otvorila kafanu. Tri kuhinjska stola, klupa, stolice različitih modela, trpezarijske, šolje raspar, ali čiste, šećer u kocki. Jedna kćerka je bila za šankom, druga je nespretno posluživala, a majka je dočekivala goste i pripravljala ako bi neko htio nešto da pojede. Upoznao sam ih, želio sam da o njima napišem dramu, bio sam ambiciozan i pun ideja. Ima već neko vrijeme na tom mjestu je neka pilana, a ja sam, ima već neko vrijeme krečana.

Zato se sada bavim samo aktuelnim stvarima. Troglavo predsjedništo naše bilo je u kratkoj posjeti Vatikanu. I kad su se već tamo zatekli otišli su kao jedno tijelo s tri glave u posjetu poglavaru Rimokatilčke crkve. Na osnovu tek nekoliko fotografija pokušao sam rekonstrisati taj kratki, ali nadasve srdačni susret. Na slici se vidi kako akademik Čović cjeliva ruku njegovoj svetosti. S obzirom na to da o tome ne mogah naći vidljiv trag, pretpostavljam da se profesor MI po srpski triput izljubio sa Franjom učtivo ga pripitavši prati li Nemanjiće,i da li i Sveta stolica zamjera nešto scenaristi, režiseru, direktoru RTS-a. Kirba je, naravno, kao musliman po mjeri i ukusu zapada Njofri nabacio petaka uz tradicionalni pozdrav: „Đez ba!“, pritom mu uručivši knjigu linoreza, duboreza Safeta Zeca, podsjetivši njegovu svjetlost kako je na naslovnoj strani slika Starog mosta kojeg su agresori srušili, na što je profesor MI suptilno dodao da se zna ko ga je srušio i da je i Haški sud o tome iznio svoj sud, na šta je akademik smireno dodao da je most pao jer je duno vjetar malo sa Neretve, od ranije oštećen srbočetničkim JNA granatama i da to svak u Mostaru zna.

Svi su do kraja audijencije ipak zadržali diplomatski osmejak bez obzira što domaćini ne iznesoše nikakvo posluženje. Papa Franjo je sve vrijeme promišljao o tome iz koje glave ovom Balčku modar plamen bije, a iz koje li ladan vjetar  duva, da zna reći svojemu Milošu kojim ih redom valja odsijecati kad tome dođe vakat. I bejahoše fino ispraćeni od strane stanovitog monsinjora, a papa, stari šaljivdžija i šeret iz svoje skemlije dobaci: „Umalo zaboravih, pozdravite mi Mila i recite mu da se ništa ne sekira, može mi osijedit pa da se mora farbat ko ovaj Alijin“.

Đe spomenuh rusofila i rusofiliju. Završiše se i te ZOI. Posljednji dan je rezervisan za tri kolektivna finala. Osvojiše ih tri sile. USA ono u karlingu, Švabe u bobu četverosjedu, a OAR u hokeju. Dok na prve dvije titule nije pala nikakva sjenka, na ovu treću su se namah nadvili crni oblaci iz USA, kako ta titula i nije neka jer nisu nastupali igrači iz NHL-a. A što nisu? Amerikanci su znali da oni svakako neće biti prvi, Kanađani su shvatili da možda samo ovako mogu biti treći, pa su u duhu olimpizma zabranili i ostalim da ide na ZOI. Stradale su male zemlje, Skandinavci i Česi prije svih. OAR i Njemačka imaše dovoljno resursa u sopstvenim ligama da, karlingaškim rječnikom rečeno pometu protivnike s leda. Tokom intoniranja himne pobjednika, a gle simbolike puštena je olimpijska himna, igrači OAR-a i njihovi ruski simpatizeri pjevali su svoju himnu, podsjetivši još jednom zaboravne – Мы никогда не были побеждены на льду!

Jarac Mudrijaš{/josociallocker}

Posljednja izmjena Četvrtak, 01 Mart 2018 13:00
Napomena i uslovi komentarisanja
Napomena: Komentari čitalaca ne predstavljaju stav redakcije portala Sarajevo-RS.com. Za sadržaj i tačnost komentara čitalaca ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Sarajevo-RS.com zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.
Uslovi komentarisanja: Strogo je zabranjen govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Prijavite se napišite svoj komentar...
Prijavi se putem
ili ostavi komentar kao gost
Učitavanje komentara... Komentar će biti osvježen nakon 00:00.

Budite prvi i dodajte komentar.

nazad na vrh