Menu
A+ A A-
Ana Marković

Ana Marković

Popularnost ili kvazipopularnost?!

neke djevojke su popularneMediji su nekada različite žanrove umjetnosti projektovali tako da ste „na izvol'te“ imali liste prvoplasiranih pjesama, najgledaniji televizijski šou program ili film sa najvećom godišnjom zaradom. Shodno tome, svako od nas je mogao da definiše sebe prema svom ukusu.

U to vrijeme, nije svako slušao rok muziku i nosio starke ili gledao „Ratove zvijezda“ jer su svi brujali o tome, nego je jednostavno mogao da izabere „Bolji život“, „Porodično blago“ ili možda „Srećne ljude“. I sve dok nije moralo da nam se sviđa „sve što vole mladi“ bili smo svjesniji zašto nam se nešto dopada ili ne dopada.

Jednostavno rečeno, znali smo ko smo, bez mogućnosti (ili sposobnosti) da zavaravamo sami sebe, pa onda i druge, gradeći nerealnu sliku (sliku nas kako bi drugi željeli da nas vide), a ne zapravo kakvi smo. Svaka megazvijezda je uglavnom nosila zasluge zbog kojih je baš ona popularna među širim masama.

Dalje, svako od nas je znao zbog čega nam se baš ta osoba sviđa, a ne neko drugi, koji je takođe podjednako dobar pjevač, glumac ili pisac. Na taj način su naši omiljeni likovi zapravo definisali naše ukuse. Međutim, vremena se mijenjaju. Informacione tehnologije dovele su svijet do toga da je postati popularan moguće bukvalno preko noći.

Sve što vam je potrebno jeste računar ili pametni telefon, internet i malo sreće. Svoju fotografiju ili video otpremite na neku od društvenih mreža...i to je to! Ukoliko se na vašu objavu klikne mnogo puta ili ona bude podijeljena, na korak ste do slave!

Nekada je bilo veoma teško, a prvenstveno i skupo, napraviti marketinšku kampanju za pojedinca ili kolektiv. A, danas to može svako od nas uraditi i iz proste zabave ili hobija zaraditi novac. Ali, kao i u gotovo svim životnim situacijama, tako i u ovoj, pred nama je takozvani „mač sa dvije oštrice“. Ova mogućnost jeftine i brze promocije zapravo i nije toliko dobra jer se nalazimo u vremenu kada vrtoglavom brzinom svijet obilaze fotografije ili snimci koji su na rubu pristojnosti.

Sve češće smo svjedoci da naša omladina više skoro da nema prave idole i uzore, odnosno nekoga na koga se može ugledati kako bi na pravi način mogli da počnu da uspješno kreiraju svoj životni put. A, sve to zbog toga što je došlo doba u kome se djevojčice ugledaju na starlete i njihov uspjeh i popularnost koju su stekle nimalo zavidnim kvocijentom inteligencije i (ne)morala, dok dječaci mogu da se ugledaju na neke „loše momke iz geta“ koji su popularni među ljepšim polom dok u kafićima demonstriraju silu noseći „utoku“ svuda sa sobom, pijući najskuplja pića i sjedeći u najboljim kafićima- što im se svakodnevno servira u muzičkim spotovima ili filmovima.

Omiljeni junaci globalnih medija današnjice postale su ličnosti koje su slavu stekle zahvaljujući detaljima iz svog privatnog života. Mnogi od tih ljudi čak i nemaju profesionalnu biografiju ili karijeru, ali su samo zbog spremnosti da dijele svoju privatnost sa nepoznatim ljudima širom planete, stekli slavu i novac.

Zahvaljujući medijima epikurejistički životni stil, potrošačke navike, globalni modni stil i bogatstvo slavnih, nažalost su postali mjerilo uspjeha i ideal kome teži masovna publika. Zahvaljujući, takođe, već nekoliko puta navedenoj tehnološkoj revoluciji i njenim odrazima na medijsku sferu, ne samo da mnogo više ljudi dobija priliku da postanu slavni, nego je i put do slave neuporedivo kraći.

Međutim, i sama slava je drugačijeg karaktera- neuporedivo je kraćeg „roka trajanja“. Jer, pomalo je nestvarno, ali i nezahvalno da ako slavu steknete na ovakav način, bez imalo truda, uživate u njoj do kraja života... zar ne? 

Ukoliko se samo malo osvrnemo na relativno bližu prošlost uočljivo je koliko se teško nekada dolazilo do slave. Bio je potreban talenat, a po nekoj prirodnoj pretpostavci, nisu svi ljudi talentovani za sve. Samom pojavom medijskih instant zvijezda zaista se može razumjeti krilatica koju nerijetko koriste poznati koji iza sebe imaju izgrađenu dugogodišnju karijeru, a koja glasi: „Trnovit je put do zvijezda“.

Posmatrajući hronološki: od daleke prošlosti, pa sve do kraja dvadesetog vijeka, može se uočiti jedna vrlo bitna stvar: ko su mladima bili uzori, odnosno, ko su bili oni čijim su stopama kretali da bi se ostvarili u životu? Ako se taj period detaljno izanalizira, lako se izvlači zaključak na koga su se mladi mogli ugledati i sa kime su se željeli poistovjetiti.

Rezultat jedne takve analize zapravo bi mogao pokazati koliko je društvo u tom periodu bilo zdravije i zrelije. Upravo tadašnja neiskvarenost ili današnja iskvarenost društva predstavlja jednu od njihovih glavnih karakteristika. Idoli mladih bili su Milena Dravić ili Nikola Tesla , na primjer. Dakle, to su bili ljudi koji su svojim radom i trudom postigli nešto u životu, došli na vrhunce karijera i zaslužili slavu.

Danas su na njihovo mjesto došli popularno nazvani seltoidi. O tim (kako sami sebe nazivaju) zvijezdama se piše u novinama (najčešće žutoj štampi), posvećeni su im udarni termini na televiziji, a i sami se oglašavaju na svojim nalozima na društvenim mrežama.

O njihovom privatnom životu svi znaju gotovo sve: s kim su u vezi, gdje ljetuju ili zimuju, kako se hrane, na koji način su „figuru doveli do savršenstva“, ili što je „najvažnije“- kako se bore sa celulitom. Međutim, njihova slava traje kratko: od nekoliko dana, pa sve do jedne sezone rijalitija u kom (najčešće) učestvuju. Na svu sreću!

Završavam ovaj tekst u nadi da će ovaj talas kvazipopularnosti uskoro da prođe, te da će medijska scena da se smiri... i ozdravi.

 

 

Opširnije...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Sva se kola lome na mladima

mladi zajedno sa zastavamaDvadeset i prvi vijek je, a mi još uvijek živimo u prošlosti. Živimo u tim nesretnim devedesetim, koje su za ovaj naš prostor, prostor Bosne i Hercegovine bile čak i teže nego mračni, srednji vijek u svijetu. Razumijem, teško je zaboraviti određene stvari.

Teško je zaboraviti stradanja. Teško je priznati sebi da tvoj otac, stric, djed, ujak nije živ. Da su ga ubili. Teško je... ali, zar nije teže što to sebi svaki dan ponavljaš? Što iznova diraš ranu koja boli?

Ali, opet, ne krivim sve po tom pitanju. Ne krivim djecu što su zadojena mržnjom. Krivim roditelje! Krivim i društvo, koje nam je rasparčano poput ogledala koje je bačeno... smrvljeno u hiljade komadića... koji se ne daju sastaviti.

Možda i daju, ali se tragovi vide... i vidjeće se uvijek. A, još i znamo da slomljeno ogledalo donosi nesreću i da ga kao takvo ne treba držati „u kući“!

Mladi treba da nađu način na koji će se zaštiti od svih tih margina bosanskohercegovačkog društva. Trebaju naći neki luft. Iskopati rupu. I marljivo raditi i istrajavati. Baš kao što rudari kopaju jame rudnih nalazišta, tako i mladi treba da budu uporni i kopaju svoj put, svoje rudno nalazište, svoje blago. Jer, na mlađima svijet ostaje!

Kako budućnost da nam bude svijetla, ako počiva na društvu sa toliko anomalija? Samo mladi mogu da ga izliječe. Da pomognu da zacijele stare rane. Da ga njeguju i da na kraju uberu najljepše plodove. Da u svijetu o nama pričaju sa divljenjem. Da pričaju kako imamo uspješne studente.

Kako imamo potencijale. Dakle, ključno je obrazovanje! „Čovjek uči dok je živ!“... Koliko sam samo puta čula tu prostu rečenicu. Da, prostu, a opet tako proširenu. Tako punu nekog elana. Tako motivirajuću. I stvarno, kako godine lete, sve više shvatam koliko je važno učiti, duhovno hraniti sebe... lijepo je, da, baš je lijepo počastiti sebe nekim dobrim štivom.

Još je ljepše nekom drugom pokloniti knjigu! Ili ga, jednostavno, počastiti nekom izrekom, da se zapita, da razmišlja, šta ste mu to zapravo htjeli reći?

Kakvu poruku poslati? Samo najmudriji tako razgovaraju: u neobavezan razgovor ubace neku „kap“ mudrosti i natjeraju sagovornika da se dobro zamisli... Ali ne, danas je postalo nekako logično da pišete što jednostavnije, sa što manje riječi, ako je moguće samo slati popularne smajlije i stikere, eventualno koristiti skraćenice... sve se okrenulo! Nizbrdo, nažalost.

Upravo zbog toga, ljudi treba da čitaju! Da uče! Da dijele svoje znanje! U današnje vrijeme, vrijeme tehnološkog buma, sve nam je na dohvat ruke. Internet nam je omogućio pristup skoro svim djelima svjetskih mislilaca, tako da se ne možemo „vaditi“ na to kako nemamo para za knjige, nemamo para za članarine, nemamo vremena da odemo u biblioteku.

Istini za volju, danas se i živi brzo, ali isto kao što imamo vremena za društvene mreže, imamo vremena i za čitanje. Ako ništa, upravo na društvenim mrežama postoji hiljade stranica edukativnog karaktera. Hiljade virtuelnih biblioteka. kafa kahvaPa, ljudi, sve nam je tu, a opet tražimo izgovore!

Citat koga se uvijek sjetim kada sa nekim razgovaram o učenju i školovanju, o našem, bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu, glasi ovako: „Nema gorih ljudi od onih koji se protive prosvećenju i obrazovanju naroda. Takvi, da mogu, i sunce bi ugasili“ (Dositej Obradović). Mnogi, koji ne poznaju dovoljno dobro Bosnu i Hercegovinu, kao državu svoje vrste, vjerovatno će se zapitati, zašto upravo ovaj citat?

Odgovor je jednostavan: naš veliki pisac, naš prvi ministar prosvjete, naš veliki Dositej, kao da je predvidio šta će se vijekovima poslije njega desiti među njegovim narodom. Da, upravo tako! Predvidio je da će da se rode oni koji će od jednog jezika praviti dva- tri! Predvidio je da roditelji neće dati djeci da idu u škole, jer se tamo uči „srpski“, a ne „bosanski jezik“.

Predvidio je i da će se ići do te mjere da se napiše i Rječnik tog novog jezika i to po principu „nije šija, nego vrat“! I kako mi da idemo naprijed? Kako kad nas vraćaju stalno nazad? Opet ponavljam: samo obrazovanjem!

Samo oni koji su dovoljno duhovno nahranjeni mogu da učine nešto. Da kažu jedno glasno „NE!!!“ političkom miješanju u sve sfere društva. Da puste da učimo, da pričamo istim jezikom, da se razumijemo, da ne okrećemo glave jedni od drugih pri samom izgovoru imena...

Ukoliko bi obrazovanje samostalno gradilo svoje strategije, svi njegovi planovi bili bi uspješno realizovani! Ne bi više bilo one strašne pojave koja posljednje dvije decenije intelektualno obezglavljuje Bosnu i Hercegovinu- ne bi više bilo sada već popularnog „odliva mozgova“. Mladi bi učili, u njih bi se ulagalo, a oni bi to sve kasnije vratili i to sa kamatom. Jer bismo u svijetu bili priznati.

Ne bi se o nama pričalo kao o dželatima ili žrtvama genocida. Pričalo bi se, kao što se nekada pričalo o Tesli, o Milutinu Milankoviću, o Meši Selimoviću ili slavnom Ivi Andriću, sa divljenjem i poštovanjem! Pričalo bi se o tome kako u jednoj maloj zemlji, tamo, kako bi Desanka Maksimović rekla, „na brdovitom Balkanu“, žive mladi ljudi koji su pobijedili predrasude i zajedničkim snagama svoje društvo izvukli sa dna...

U samom zaključku željela bih da pošaljem poruku zvaničnicima Bosne i Hercegovine: Ako mladima dopustite da govore istim jezikom, da diplome stečene u jednom entitetu priznate u onom drugom, sve će biti bolje! Put mira će biti popločan i prohodan budućim pokoljenjima!

P.S. Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet!!! (Nelson Mendela)

 

 

 

 

Anin blog

Opširnije...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Rijaliti program- bolest medijske i društvene sfere

grafit 2 “Rijаliti TV” je noviji televizijski žаnr koji prikаzuje scene iz reаlnog životа ljudi: njihove običаje, ponаšаnjа, oblаčenje, inteligenciju i stаvove, ali u specifičnim uslovima. Kada kažemo “specifičnim” onda zapravo mislimo na iscenirane uslove. Najčešće je to zatvoren prostor sa puno ljudi koji se međusobno nisu poznavali prije početka šoua, koji su različitih ličnih karakternih crta, a koji će u određenom vremenskom periodu međusobno dijeliti boravišni prostor i hranu.

Produkcija, kao mozak ovog programa, zadaje učesnicima različite zadatke kako iz njih izvukla svakojake reakcije i na taj način utolila želju gledalaca (koji mene lično podsjećaju na one vazda budne komšinice koje znaju kad ste i sa kim došli kući, čak bolje od vas samih) za “zabadanjem” nosa u tuđi život. Ovаj televizijski žаnr je nаstаo u Holаndiji, u producentskoj kući “Endemol” kojа godinаmа prаvi ovаkve emisije.

Prvi i nаjgledаniji rijaliti šou bio je “Veliki brаt”, koji je prikаzivаn u mnogim zemljаmа svijetа gdje je dostizao ogromnu gledаnost. Vremenom, razvili su se i drugi rijaliti programi i što je najzanimljivije, upravo svaki je “najgledaniji”, ali po različitim agencijama (ne plaćaju svi istoj).

 

ZBOG ČEGA SE GLEDAJU RIJALITIJI?

Čitajući, guglajući, kopajući, ili kako god to nazvala, pronašla sam par “opravdanih” razloga koji ustvari predstavljaju odgovore na pitanje zašto se rijaliti tako mnogo gleda kod nas.

Kao prvi razlog navodi se to da Srbi nemaju para za izlaske ili putovanja. Dobro, u redu je, istini za volju nemamo visoke plate za gurmanske ručkove i večere po elitnim restoranima, za rezervacije popularnih “kifli” po kafićima gdje izlaze momci sa kajlama od po pola kilograma, roleksima, ajfonima i čudima. Gdje izlaze djevojke u najskupljim haljinama, ali koje vrlo lako možete da tužite ujutru kada se probudite i shvatite da to ustvari nije ona ista cica maca koju ste pokupili svojom iks “šesticom” sinoć iz izlaska, a koja je bila najljepša, sa trepavicama do čela, usnama do nosa, a grudima do brade… Ali, zar ne postoje i druge stvari koje sebi možete priuštiti bez mnogo novca, a u kojima ćete istinski uživati? Tu su vaša porodica, prijatelji, partneri sa kojima možete šetati, piti kafe. Tu su i biblioteke u kojima, sigurna sam (i potpisujem), svaki čovjek može pronaći knjigu u koju će se zaljubiti, iz koje može nešto naučiti, a još će i vrijeme pametno utrošiti… I to ono vrijeme koje bi proveo ispred televizora prateći i ne trepćući šta taj neko drugi radi pod budnim okom kamera: kad (i sa kim) ide u wc, šta jede, sa kim vodi ljubav (to se ni pod razno ne smije propustiti)! Da, nažalost, kod nas je zanimljivije i zdravije po par sati dnevno gledati televiziju i živjeti tuđi život.

Drugi razlog je dosta razumljiviji: Rijaliti programi postoje u većini zemalja (ne) razvijenog svijeta, ali ni u jednoj zemlji ne možete da uočite takvu menažeriju, takvu usklađenost, takvu persuazivnu moć koja bez problema uspijeva da svoju bolest donese u svačiju kuću. Pronašla sam izjavu pokojnog direktora RTS- a koja na najbolji način pokazuje ko su krivci, a ko žrtve u “operaciji bombardovanja rijaliti programima” na našim prostorima:

“Za to nisu krivi bolesnici (recipijenti)! Odgovorni su mediji koji ih biraju, stimulišu i posebno plaćaju svaku tuču ili seks... a, najporaznije od svega je da se sve to emituje na nacionalnim frekvencijama koje predstavljaju nacionalno dobro i ustupaju se pod strogim uslovima korišćenja” (Aleksandar Tijanić, bivši direktor RTS).

Kao nekome ko izrazito voli medijski prostor i medije, kao nekome ko je četiri godine svog života posvetio studiju žurnalistike, te kao nekome ko život planira provesti u tim vodama, priznajem, teško mi pada ovo uništavanje strukture programa na televiziji i uništavanje sadržaja novinskih strana… Znam, subjektivna sam, a to jedan novinar sebi ne može dopustiti. Ali, nije mi jasno… zašto je nekome bitno da li je i sa koliko djevojaka polni odnos imao neki manekenčić, učesnik tamo nekog rijalitija? Je li zaista zanimljivo slušati nečije svađe koje su obilne psovkama “majke, djece, roda i poroda”? Zar vam ne nedostaje ono vrijeme kada ste u novinama i na televiziji saznavali relevantne informacije? Kada ste na zdraviji način bili uključeni u javni život? Kada ste mogli da ostavite uključen televizor ne strahujući da vaše dijete može čuti ili vidjeti neku sramnu scenu? Kada je dnevna štampa imala svoje počasno mjesto u dnevnom boravku kako bi svi ukućani pronašli ono što ih interesuje, a časopisi sa “golim tetama” mjesto imali u dječačkim sobama, ispod kreveta? To su bila vremena!

Ono što me jako obradovalo jesu rezultati jednog istraživanja o rijaliti programima. Naime, istraživanje agencije "Nilsen" pokazalo je da se publika pomalo već zasitila zavirivanja u tuđe živote, ali da to ne znači da će ovaj format zabave uskoro potpuno zamrijeti. Međutim, kao uzrok njegovom postepenom nestajanju navodi se da će upravo to "bombardovanje" gledalaca rijaliti programima da se obije o glavu njihovim tvorcima, jer će samim tim ovaj format "pojesti" samog sebe.

Prije brzih dana, što bi stari ljudi rekli. Amin. 

 

 

 

Opširnije...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pretplatite se na RSS feed