Menu
A+ A A-

Nije u genima jeste u venama – zašto Srbi vole da piju?

rakija casicaZa alkohol, bar kada smo u pitanju mi Balkanci, a naročito Srbi, možemo da kažemo da je on sastavni dio života. Dio je "kulture" življenja i tradicije. Uz "čašicu" alkohola sve počinje i sve se završava.

Skoro svaki životni događaj, bilo da je riječ o proslavljanju rođenja ili smrti, propraćen je, obavezno, uz alkohol. Praktično, uz njega i sa njim kroz sve. Tipično je za Srbe da i poslove sklapaju u kafani. Naravno, riječ je o "tradiciji" koja je opet dio nas, i kao takve nećemo da se odreknemo.

Naprosto je nemoguće ne pomenuti medicinsku i iscjeliteljsku moć domaće šljive. Univezalni je lijek za sve, bilo da je riječ o težim ili lakšim povredama, rakija može da se koristi kao univerzalno medicinsko sredstvo. Ako ništa, bar za dezinfekciju.

No, sudeći po istraživanjima koja su rađena, Srbi vole da se i "iznutra" dezinfikuju. Prema istraživanjima Srbi godišnje popiju 12,6 litara čistog alkohola po čovjeku, što nas svrstava u top poziciju neslavne liste. No, ako nam je za utjehu, ispred nas su Moldavija, Litvanija, Bjelorusija, Rumunija, Češka i naravno neizostavna Rusija.

Sudeći po svemu i u smislu ljubavi ka alkoholu ruku pod ruku smo sa bratskom Rusijom, što nas svrstava među "najpijanije" nacije. Biće da je neko u "veselom" stanju izrekao onu krilaticu "Nas i Rusa 300 miliona".

No, ako tradicija ispijanja alkohola poprimi takve razmjere da prelazi mjere "običaja" javlja se niz problema uzrokovanim prekomjernim "poštovanjem tradicije". Ukoliko konzumiranje alkohola sagledamo trezveno, bez čašice, lako je zaključiti da je riječ o takvoj sociopatološkoj pojavi društva koja je korjen niza drugih destrukcija i devijacija.

U naučnoj literaturi alkoholozam se smatra jednom od najstarijih oblika zavisnosti. Snaga tradicije u mnogome je uticala da se alkohol nametne kao važan faktor u ljudskoj istoriji.

Važno je napraviti razliku između konzumiranja alkohola koje može biti povremeno (u većoj ili manjoj mjeri) i alkoholizma koje je posledica prekomjerne i učestale konzumacije koja za posledicu ima stvaranje zavisnosti. Kao i obično nauka ima odgovor na skoro svaka životna pitanja, pa tako je i alkoholizam neizostavan za mnogobrojna istraživanja i izučavanja, kao jednog od najtežih oblika patološkog stanja pojedinca i društva.

Elvin Morton Jelinek kanadski teoretičar i istraživač, napravio je tipologiju alkoholizma. Prema njemu, postoje alfa, beta, gama, delta, epsilon i zeta tipovi alkoholičara. ALFA alkoholičari, samo ime im govori u kojem stepenu se nalaze.toma nikolic pece rakiju Alkoholičar u "alfa režimu" nalazi se u stanju psihičke zavisnosti alkohola gdje je upečatljiva psihički ali i socijalna degradacija i disfunkcija pojedinca.

Ruku pod ruku sa alfa alkoholičarima idu i, stepen niži, beta.

GAMA- u ovom tipu alkoholizma postoji psihička i fizička zavisnost, povećana tolerancija, gubitak kontrole u pijenju, zdravstvene i socijalne tegobe. Mogu da apstiniraju duže ili kraće vrijeme.

DELTA- kod ovog tipa alkoholičara postoji nemogućnost apstinencije kao i znatno povišena tolerancija

EPSILON- za ovaj tip alkoholizma karakteristično je višemjesečno pauziranje u konzumiranju alkohola poslije čega slijede teška opijanja kao i psihička i fizička zavisnost, nakon čega mogu opet da apstiniraju bez problema. Liči na temporalnu epilepsiju.

ZETA tip- za koji je svojstveno korišćenje substituta alkohola u slučaju nedostatka alkoholnih pića.

Bez obzira kako i na koji način gledali na alkohol, činjenica je da je on jedna od najznačajnijih sociopatoloških komponenti odgovornih za pojavu destrukcije u društvu. Problematika alkoholizma se ogleda u individualnoj biopatološkoj ali i u socijalnoj komponenti.

Zbog svojih destruktivnih posledica koje ostavlja ne samo na konzumenta alkohola već i na njegovu porodicu i socijalnu sredinu, problematika alkoholizma zaokuplja pažnju ne samo medicine već i niza drugih društvenih i humanističkih nauka.

Na prvom mjestu, za alkoholizam je, u naučnom smislu, zainteresovana sociologija, psihologija, ali i pravo ukoliko, a često se desi, pojedinac u stanju opijenosti prekrši određene pravne propise.

pijanacUprkos činjenici da je alkohol, praktično, dio naše socijalne sredine, na ovaj društveni fenomen moramo trezveno i ozbiljno gledati. Problematika alkohola jako je ozbiljna zbog njegove višeznačajne destruktivne uloge u društvu.

Njegova destrukcija prvenstveno se ogleda u ličnoj degradaciji pojedinca ali rasturanju i uništenju njegove porodice, a samim tim dovodi i do patološkog stanja u društvu. Posebno treba obratiti pažnju na mlađu polupaciju koja, sudeći po istraživanjima, još u periodu adolescencije konzumira alkohol.

Kao što to obično biva, zlo ne ide nikada samo. Tako i u ovom slučaju. Alkoholizam je usko vezan sa narkomanijom, prostitucijom, kockanjem, nasiljem u porodici, među vršnjacima, saobraćajnim deliktima, maloljetničkim i opštim kriminalom i nizom drugih destruktivnh ponašanja.

Činjenica je da je među mladim (prvenstveno) prisutan trend "alkoholisanja" i da rijetko koja "manifestacija" prolazi bez konzumiranja alkohola, ali kao u svemu, treba i u tom smislu imati mjeru.

Ukoliko i kada konzumiranje alkohola pređe onu granicu kontrolisanog opuštanja i dovede do nekontrolisanog ponašanja praćenog destrukcijom, dovoljan je indikator da se nalazimo u problemu.

Možda razlog naše konzumacije alkohola i pijanstva leži u riječima čuvenog američkog pjesnika i romanopisca Čarlsa Bukovskog:

"Ako ti se dogodi nešto loše piješ da zaboraviš, ako ti se dogodi nešto dobro piješ da proslaviš, a ako ti se ništa ne dogodi piješ kako bi se nešto događalo".

Nisam siguran da li je Bukovski ove stihove napisao trijezan ili pijan. No, sasvim sam siguran da sam ja ovaj tekst napisao mamuran. Živjeli!

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Višak slobodnog vremena mladih - Kako ga prevazići?

slobodno vrijemeKada govorimo o slobodnom vremenu tj višku slobodnog vremena kod mladih ljudi ne mislimo na ono slobodno vrijeme koje imaju nakon određenih aktivnosti, prvenstveno se misli na onaj „akumulirani višak“ slobodnog vremena koji je zapravo produkt njihovog pasivnog stanja tj nezainteresovanosti za bilo koju korisnu aktivnost.

Upravo iz tog stanja dokolice i viška slobodnog vremena može da dođe do pojave destrukcije kod mladih ljudi. Ni u ovom slučaju ne treba generalizovati situaciju, niti postavljati tvrdnju da je slobodno vrijeme automatski preduslov za destrukciju, ali je fakat da je famozni višak slobodnog vremena preduslov iste.

Akcenat bi se trebao staviti na uzrok viška slobodnog vremena, tj ispitati sve okolnosti koje su dovele da kod pojedinca dođe do "akumulacije vremena". Niz je faktora koji mogu da utiču na to stanje, od individualnih do opštih društvenih.

No, kao ključne možemo izdvojiti, primarno, nezainteresovanost i pasivnost pojedinca za aktiviranje, u pozitivnom smislu, u društvene aktivnosti. Pored ovog individualnog nezaobilazan je i kolektivni faktor tj opštedruštveni karakter kao uzročnik viška slobodnog vremena.

U prvom planu, kao ključan opštedruštveni faktor uzroka viška slobodnog vremena kod mladih ljudi, u najproduktivnijoj životnoj dobi, jeste nedostatak posla.

Nezaposlenost je stanje društva koje je produkt niza drugih složenih socio – ekonomskih faktora koji su doveli do toga. Dakle, to je stanje koje ne zavisi od mladih ljudi već je opštedruštvena problematika koja najviše pogađa, u ovom slučaju, nemoćne mlade ljude.

U većini slučajeva pojava decijacije u društvu, naročito kod mladih, direktna je posledica ukupne situacije u društvima u kojima su izražena sociopatološka stanja kao što su nezaposlenost, siromaštvo, bezperspektivnost, zaoštreni društveni odnosi. Zbog takvog stanja u društvu do izražaja dolazi i analiza slobodnog vremena mladih ljudi.

U savremenim društvima problematika "viška" slobodnog vremena ima veliki značaj u izučavanju pojavnih oblika negativnih stanja društva.

Savremena etiološka misao i istraživačka praksa svrstavaju problematiku slobodnog vremena u red značajnih faktora antidruštvenog načina života. U prilog ovoj tvrdnji idu i mnogobrojna empirijska istraživanja i ozbljni napori na teorijskom uopštavanju problematike slobodnog vremena i njegovih kriminogenih relacija.

Pogrešna bi bila tvrdnja da je problematika viška slobodnog vremena zastupljena samo u modernom društvu i da kao takva predstavlja izazov savremenom čovjeku. Istorijski gledano, i nerazvijena društva su poznavala odrednicu koja nije imala radni karakter. Koliko god da ljudski rod bio nerazvijen uvijek je bilo vremena za dokolicu i ostvarivanje uslova za „višak slobodnog vremena“.

Aktualizaciji slobodnog vremena doprinjeli su mnogi društveni procesi, u prvom planu industralizacija i urbanizacija ali i prodor tehničkih dostignuća, tzv. tehničko – tehnološka revolucija. Nesumnjivo da ovi procesi ne ostvarujuslobodno vrijeme2 savremenom čovjeku niz pogodnosti, ali isto tako, sa druge strane, stavljaju ga pred mnoštvo izazova.

Roditelji, ali i odgovorne grupe i pojedinci, i institucije sistema moraju da obezbjede što bolje uslove mladim ljudima kako bi oni na najbolji mogući način mogli da kanališu svoje slobodno vrijeme. Proboj tehnike i tehnologije u najvećoj mjeri na izazov stavlja mlade ljude ali i njihove roditelje. Sve veći broj mladih ljudi svoje slobodno vrijeme "troši" u virtuelnom svijetu otuđujući se tako od realnosti i tražeći sebe u lažnoj imaginaciji i virtuelnosti.

Kolika je opasnost virtuelnog otuđivanja kazuje i činjencia da djeca i mladi kod kojih je uočljiva ova problematika postaju asocijalni ali i antisocijalni članovi zajednice. Činjenica je da je veći obim slobodnog vremena maloljetnih prestupnika posledica nerada i njihovog izbjegavnja školskih i drugih obaveza.

Pred savremenim društvom stoji ozbiljan teorijski i praktični problem, kako otkloniti uzroke da čovjek postane objekat slobodnog vremena i analogno tome, kako njegovom slobodnom vremenu učiniti dostupnim kulturne i druge sadržaje koji ga odvode daleko od destrukcije i asocijalnosti. Rješenje ovog problema leži u humanističkoj orjentaciji društvenog aparata koji bi trebao da obezbjedi i podstiče kreativno i svestrano oblikovanje slobodnog vremena svojih članova.

Koncept planske i dugoročne politike bi industriju zabave (čitaj kocke) , koju isključivo zanima profit, gurnuo na sporedan kolosjek a kultura bi postala sastavni dio širokih slojeva stanovništva a posebno mladih ljudi. Ovo, tim prije što su mladi potencijalno najveći korisnici raznovrsnih sadržaja namjenjenih slobodnom vremenu.

Nedostatak adekvatnih prostora i obejakata za aktivnosti upražnjavanja slobodnog vremena mladih dodatno pogoršava i onako lošu situaciju sa ovom kateorijom stanovništva.

Društvo, odgovorni pojedinci (u većini slučajeva roditelji) i institucije moraju da obezbjede što bolje uslove kako mladi ne bi dolazili u situaciju da akumuliraju svoje slobodno vrijeme u najproduktivnijoj životnoj dobi. Mladi ljudi moraju što prije da shvate činjenicu da oni imaju svoju ulogu u društvu i da iz stanja socijalnog objekta pređu u stanje socijalnog subjekta.

Mladim ljudima se trebaju obezbjediti uslovi da svoju snagu i energiju kanališu na najbolji mogući način, prvenstveno usavršavajući se u obrazovanju, baveći se sportom i drugim opštekorisnim aktivnostima ali i uključivanjem u društvene i interesne grupe, sebe i svoju energiju ugrađujući u društvo u kome žive, čineći ga što boljom zajednicom za život i rad.

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ima li bosanskohercegovačko društvo šansu za bolji život?!

bosna karta upitnikU bosanskohercegovačkom društvu jasno je uočljiva institucionalna složenost i specifičnost koja kao produkt ima neuređenost i otežanu funkcionalnost sistema. Takođe, uočljiva je institucionalna zatvorenost nadležnih za brigu o mladim ljudima.

Posljedica takvog, pasivnog, stanja države i njene nedovoljne odgovornosti jesu zabrinjavajuće statistike o sve većem broju maloljetnih prestupnika, što jasno ukazuje na patološko stanje društva.

Siromaštvo i loša materijalno – ekonomska situacija stanovništva kao preovladavajuće stanje društva, značajan je faktor za pojavu niza destruktivnih oblika ponašanja, kako djece i mladih, tako i starijih, punoljetnih i punopravnih članova zajednice.

Bosnu i Hercegovinu, u sami vrh rizika svrstava niz činjenica. Višenacionalna, tranzicijska, postkonfliktna i postratna zajednica, uz visoku stopu korupcije i kriminala, sa složenim državnim aparatom, plodno je tlo za pojavu niza sociopatoloških stanja koji ovu zajednicu čine disfunkcionalnom i otežavaju njen ravoj i ozbiljno prijete opstanku.

Globalni promet droga i oružja, trgovina ljudima, korupcija, konstantne migracije i kretanje stanovnika direktno pogađaju zemlje u traniciji, kakva je i Bosna i Hercegovina.

Dodatni problem predstavlja loša natalna politika. Natalitet je mnogo ispod mortaliteta i plus ako tome dodamo konstantan odliv stanovništva dobijamo anemičnu sliku. Bosnu i Hercegovinu napušta veliki broj mladih i obrazovanih ljudi u najproduktivnijoj životnoj dobi.

Takođe, problematika je i u unutrašnjim migracijama stanovništva, gdje je određen broj raseljenih i izbjeglih lica bio pimoran da se prilagodi novim uslovima i oblicima života i ponašanja, što se često negativno odražavalo na mlade ljude.

Dolazi i do značajnih promjena i poremećaja u porodičnoj sferi. Porodica, ta socijalizacijska komora sve više gubi svoju tradicionalnu ulogu socijalizacije pritisnuta modernim liberalnim trenodivma koje propagira savremeni stil života. Opterećeni socijalnim problemima i borbom za opstanak roditelji često zanemare vaspitnu ulogu djece te ih, preokupirani drugim problemima, prepuštaju same sebi.

Na pijedestalu slave danas je urušavanje pozitivnog sistema vrijednosti. Favorizuju se modeli ponašanja po kojima ljudi ne biraju sredstva kako bi došli do cilja. Makijavelizam na djelu. Sistem vrijednosti sve više nam se bazira na rijaliti formatima.

Nedostatak komunikacije između roditelja i djece, poremećeni bračni odnosi, škola koja ne ostvarje svoju vaspitnu ulogu a sve manje i obrazovnu, destruktivno ponašanje najmlađih članova društva, odlazak mladog i školovanog kadra, kriza u svim sferama zajednice, i više je nego dovoljan alarm za uzbunu i crvena linija koju smo kao zajednica prešli.

Obrazovani mladi ljudi, koji su potencijal za društvene promjene, odlaze i napuštaju državu, svoje znanje ugrađujući „tamo daleko“, ostavljaju nas, ovoj razjarenoj hobotnici što mladih što starijih čije ponašanje reguliše krivični a na posletku i zakon o izvršenju krivičnih sankcija.

Naravno, ne treba gledati „crno – bijelom“ tehnikom. Na svu sreću u ovom društvu ima mladih ljudi, čije ponašanje nije regulisano kaznenim odredbama, koji žele da grade stabilnu zajednicu, ugrađujući sebe i svoj kapacitet u bolje sutra svih nas.

U tom slučaju na ispitu su stariji „nosioci funkcija“ sistema, koji moraju da nama mladima obezbjede nesmetanu „konekciju“ sa sistemom, kako bi bez većih problema, znanje i kapacitet koji posjedujemo što lakše ugradili u zajednicu u kojoj smo bili, jesmo i bićemo – ako nam dozvolite.

Bosanskohercegovačko društvo, bez obzira na njegovu burnu prošlost i zabrinjavajuću sadašnjost ima šanse i može da ima bolju budućnost za sve njene članove. Višenacionalna podjeljenost koja ga je destrukcijom raslojila iraskomadala, u budućnosti bi trebala i mora biti samo mehanizam stabilnosti.

Mladi ljudi koji jesu i biće temelj ove zajednice moraju što prije da se uključe u društvene aktivnosti i da oni, kao obrazovan kadar, budu glas razuma u prevazilaženju niza problema koje su nam u amanet ostavili iz prošlosti. Uključivanje, direktno, u sistem mladi ljudi dobijaju šansu da dovedu do promjena. Jasno je, bilo koja pozitivna promjena neće ići preko noći, ali kontinuiranim i odgovornim radom, postepeno će doći do nasušne stabilizacije.

Osvrćući se na prošlost nikada nećemo doći do svijetle budućnosti. Ključ opstanka i bolje budućnosti ovog društva jeste u mladim ljudima koji moraju da smognu snage i „izbore se sa vjetrenjačama“ te udahnu novi pozitivni duh života na ovim prostorima.

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ekonomska ili opštedruštvena kriza bh. društva

vladimir vasic 2U današnje vrijeme, u i onako osiromašenom vokabularu, definitivno najfrekventija riječ je kriza. Nije to bilo kakva kriza već ekonomska, i nije neka prolazna, već svjetska, silna i moćna. Navikli smo da nam iz tog svijeta dolazi sve i svašta, često loše i pogubno, te nam u naše vrijeme plasiraše na scenu-njeno veličanstvo svjetsku silu i ordiju – ekonomsku krizu.

Kao da smo oguglali na pomen te čuvene svjetske pošasti koja poput neke zarazne bolesti se širi, dok svjetski centri moći tvrde da za ovu bolest još uvijek lijeka nema. Bilo bi možda i nerealno, tačnije apsurdno, očekivati da dželat vida rane žrtvi koju posiječe.

Ko je u ovome slučaju dželat, a ko žrtva koja bjesomučno pjeni i krvari, nije teško zaključiti. Ostavljam vam na slobodu zdravoga razuma da zaključite sami. Stopa religioznosti povećala se kod svih nas, a kako i ne bi kad usrdno molimo Boga da se bar ne razbolimo, jer se liječiti nemamo gdje.

Zdravstveni sistem je bolje funkcionisao kod Titovih partizana na Sutjesci nego kod nas što je slučaj

Ne budimo samo pasivni posmatrači, nazovimo stvari adekvatnim imenima. Nije samo ekonomija bolest koja nas razara i nije samo ekonomska kriza na tronu užasne slave. U ovom društvu na ispitu su mnogo bitniji elementi od novca.

Bojim se da ove druge krize izazivaju veću opasnost i ostavljaju veću gorčinu od krize za novcem. Znamo mi dobro da oni koji su kreatori i utemeljivači ove krize, novčane, ne mare niti su ikada marili za pravim vrijednostima koje nisu bazirane isključivo na novcu. 

U krizi je danas,svidjelo nam se to ili ne, porodica, moral, identitet,kultura, jezik, duhovnost. Ima li potrebe reći da je obrazovanje krenulo stranputicom?!

Pogledajmo porodicu, današnju reformisanu i modernu. Porodica je veoma važna karika u društvu,polazna je tačka i predstavlja svojevrstan poligon za buduće nosioce promjena u društvu. Statistike pokazuju da je broj razvedenih brakova u konstantnom porastu dok se manji broj mladih ljudi zaklinje na vječnu ljubav.

Istini na volju, novac jeste primat, ali ne može niti smije da zamijeni funkcije koje su isključivo porodici povjerene. Porodica je biopsihosocijalana zajednica,i kao takva ima ogromnu ulogu u društvu. Ona je ključna i polazna stanica socijalizacije mladog čovjeka. Ona je trup, a dalje joj se kao udovi nadovezuju ostali socijalizacijiski faktori (škola,vršnjaci itd).

U porodici se mladoj osobi usađuju moralne vrijednosti, tu duhovno sazrijevamo, stičemo duhovne vrijednosti koje ako izgubimo ili ih ''razblažimo“, gubimo identitet. Sjedinjenje sa globalnim svjetskim takozvanim vrijednostima kojima slijepo vjerujemo i koje objeručke u zagrljaj prihvatamo, čija se vrijednost samo na materijalizmu temelji, pakt je sa đavolom.

Omča je oko vrata koja nas priteže polagano svaki dan do konačne smrti duha. Okamenjene i bezdušne vrijednosti plasiraju nam na razne načine.

Mediji, ta sedma sila, kako ih mnogi nazivaju, pogodni su za realizaciju paklenih planova. Njihovim uticajem vuci grabljivi pod runom ovčijim nameću nam skamenjeni bezdušni sistem vrijednosti. Probojem masovne medijiske mašinerije koja olako dolazi do svih nas, stvara se ozbiljna prijetnja u pogledu kulturološke asimilacije.

Pored ono malo glasova razuma koji se herojski bore da mediji ne budu instrumentalizovani od strane ove ili one interesne grupe,već da služe istini i samo istini, javnost je preplavljena medijiskim nakradama i nakazama, koje su ekstreminije iz dana u dan. Prava je rijetkost na domaćim tv kanalima vidjeti neki dokumentarni film,a da nije ostrašćen ratnom tematikom, obrazovne emisije više niko ne gleda, đecu nam od malih nogu uče ekstremnom i nasilnom ponašanju kroz nazovi crtiće za đecu čiji sadržaji obiluju scenama nasilja.

Ne dao Bog, o duhovnosti se tek ne govori. Tabloidni medijiski prostori za crkvu izdvoje mjesto u kontekstu pljuvanja i napadanja njenih velikodostojinika. Crkva, ta moralna, duhovna i svetootačka lađa koja plovi ka vječnom spasenju ne tako rijetko je izložena svojevrsnom medijiskom linču.

Polupismeni takozvani novinari, da li u neznanju ili svijesno, crkvu, kao dom Božiji, napadaju i izrugivaju služeći se lažima i manipulacijama koje su često instrumentalizovane sa strane, a sve sa jednim ciljem da pokore krst i Pravoslavlje.

Treba realno reći: U „zemaljskoj“ crkvi ima problema, ali ti problemi ne smiju niti trebaju da budu materijal za tabloidnu žutu štampu. Jasno je na koji način i kako se rješavaju.

Naravno, ne želim da generalizujem, ali nemam namjeru ni da imenujem dotične medijiske babaroge koji uspješno i neumorno uzdrmavaju sistem vrijednosti naseg društva. Opet vam ostavljam na slobodu razuma da zaključite ko su oni.

Takozvani zabavno – humoristički program zamijenili su rijaliti formati. Nema potrebe govoriti o kakvoj zabavi i humoru je riječ, kada su glavni akteri tog humora i te zabave šatorske igračice, silikonske „ljepotice“, nasljednice najstarijeg zanata, popularnog naziva starlete. Iskopaju ih iz nekog dna i onda one služe za parametar „vrijednosti“.

Gdje je u čitavom ovom ludilu obrazovanje, šta nam je sa jezikom, kao jedinim garantom opstanka. Novac i obrazovanje imaju itekakvu vezu, ako visoke škole izučavate na nekom od mnogobrojnih privatnih fakulteta – buvljaka (Ne)znanja. Ukoliko dopustimo da nam kupljeni mozgovi, raskomadaju i ovo malo što je od nas ostalo, popisali smo opštu kapitulaciju. Tržište rada preplavljeno je diplomama stečenim na instant visokoškolskim ustanovama.

Čuvajte čedo moje milo, jezik kao zemlju, zavještao nam je svima veliki župan srpski Stefan Nemanja, otac onoga čijim putem treba da idemo i čije vrijednosti treba da slijedimo.

Ovima koji su zamutili i dodatno mute naše rijeke života, siguran sam, najviše bi odgovaralo da mi koji se protivimo bezumlju jednoumlja odemo i napustimo ovo društvo. Nekada, ne tako davno, u vrijeme jednoumlja i komunističkog bezumlja, za kritiku društva se gubila glava.

Istina, ovi danas ne odrubljuju glave, ali stvaraju takav sistem da sam odstupiš i odeš negđe u „obećanu zemlju“. Zašto bi im pokazivali da je njihov pakleni plan učinkovit, zašto bi bježali ako možemo, znamo i hoćemo da ovo društvo dovedemo u red i da, ne jednoumljem, već različitim pristupima stvorimo funkcionalan sistem. Pripadnost ovoj ili onoj interesnoj grupi ne znači podjelu niti raskol, naprotiv treba da nam služi kao mehanizam za očišćenje današnjeg sistema.

Ne budimo nečiji instrument, uzmimo instrument u svoje ruke. Zvuči pomalo utopijiski, ali sam siguran da imamo kadar, kao društvo, koji može da se suprostavi daljem urušavanju sistema. Uvjeren sam u činjenicu da postoje, samo su se malo uspavali, mladi i obrazovani ljudi koji mogu i žele da društvo očiste od kriminalaca i lopova, domaćih i stranih manipulatora koji dolaze pod runom ovčijom, a ustvari su vukovi grabljivi. Ne trebaju nam strani mentori imamo svoj kadar.

Posluži kao primjer. Ne odlazi, ne pakuj kofere. Prije nego se spakuješ, okreni se još jednom i pogledaj šta ostavljaš, a gdje ideš. Kulturu, jezik, vjeru, ime zar da sahraniš i to? Nije ova borba samo za danas, ona je i za neke sutra, za one koji ne žele da odrastaju daleko od očevih, đedovih i prađedovskih grobova.

Neću i ne želim da budem vječiti stranac i tuđin. Hoću, moram i mogu da se borim zajedno sa istomišljenicima da društvo u kome živim, jezik kojim govorim , vjeru u kojoj sam rođen i u kojoj ću da umrem, državu za koju se boriše i izgiboše naši oci i praoci, očuvam i ojačam.

Krenimo postepeno. Očuvajmo prave vrijednosti, one će zasigurno da sačuvaju sve nas.

 

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Vizija budućnosti ili REVIZIJA prošlosti!?

vladimir vasic vaskeNi u kafanu bez politike? Sjedim u ćošku, ispred mene na stolu sa kariranim stolnjakom, podrosila flaša Nektara. Trudim se da ne slušam međusobno naduravanje dvojice penzionera. Sjede dijagonalno od mene u drugom ćošku, troše poslednje atome staračke snage na teretne teme. Ne poznajem ih.

Njihova generacija polako već odumire, ali se ipak ova dva žilava starca dobro drže. Tu su negdje generacija baba princeze Britanske. Što bi prost svijet reko, kakav sam i sam, ne jebu oni živu silu. Lud zbunjena. Jedan drugog uopšte ne slušaju, ali u stilu Miroslava Lazanskog ili Đorđa Vukadinovića, analiziraju aktuelna politička dešavanja u svijetu i kod nas.

Odvažili se pa i oni svoj sud daju o, pa zna se, REVIZIJI (presude) o kojoj se ni čelnici svjetskih sila ne mogu dogovoriti. O ovim našim da i ne govorim, oni se ni oko datuma početka proljeća ne mogu da dogovore. U ovom našem zasjedanju pravo veta ima samo konobarica, ali izgleda da je navikla na slične pojave pa i ne obraća pažnju na dešavanja u polupraznoj birtiji. Dva analitičara, konobarica, ja i REVIZIJA.

Slušam ovu dvojicu, pa i sam počeh da razmišljam u tom pravcu. Koja bolan revizija? Čega? Par stranica političkog spinovanja i vješto upakovanog manipulatorskog demagogisanja. Jel' to svemoćno slovo o pomirenju?

Nisu mi danas komšije Bošnjaci nikako jasni ako misle da će ih tamo neka presuda ili revizija iste hljebom nahraniti. Ne mislite, valjda, da će Bosnom behar probeharati, ako na par stranica nesuvislog zapisa, vjekovne vam komšije Srbe, karakterišu kao najgore? Zajebali ste se i to golemo ako mislite da vas ovi preko bare vole.

Vi gledate u Tursku taman kol'ko i mi u Rusiju, al' od gledanja nema selameta. Dođe mi da se prekrstim i desnom i lijevom, od vaše pomisli da vam oni pišu zapis iz ljubavi od koga će vam biti hairli. Ne vole, bolan, oni ni vas ni nas, ko Bajro mater. Zavitlavaju nas tako mi Boga i Allaha. Bacaju nam krvavi komad sirovog mesa oko koga, zna se recept, treba da se pokoljemo. I vi i mi smo tu jedno - gladni psi.

Pjenimo i škrgućemo, ni pelcovani nismo. Ne bacaju nam svoje, dosta su nas hranili konjetinom iz ikara, sad nam daju naše. Sijeku od Srba da daju Hrvatu i Bošnjaku i obrnuto, sistemom rotacije. Vi ste naivni pa mislite da dobijate veći komad. Zajebavaju nas bolan sve, a vi mislite da samo Srbi puše foru. Ma zajebi tu radnju. Ako nas vole što nam kakvih para ne daju? Gladnim političarima daju keš, a nama, sirotinji, rezoluciju i presudu. Jel se to jede? Komšije smo recite, bolan, i nama Allaha vam šta u tim zapisima piše?

Pomenuše li u tim ćitabima sirotinju i bijedu iz Srebrenice, koje su vam svima puna usta? Ispisaše li koju riječ o živim patenicima koji se mole da im postradali srodnici dženet nađu, dok oni na zemlji preživljavaju džehenem. Pomenu li iko, Dina vam, djecu i žene, čiji očevi i muževi leže u mezarju pod bijelim nišanima. Zapitaše li se, dušebrižnici, imaju li ta djeca sirota šta da obuku i na noge nazuju? Imaju li im majke od čega užinu spremiti? Pomenu li neko neutješne majke čije se srce tugom slama, ili ste ih utješili time što rekoste da joj je jedinac u genocidu strado. Ne zna ona, taman kolko i većina vas, šta znači genocid. Napisaše li, obraza i časti vam, u tom pismu koju riječ o Emiru i Dejanu? Ne znate ko su Emir i Dejan?

Znam da ne znate, isto kao što ne znate šta je svrha tih ćitaba. Ne znam ni ja Emira i Dejana, ali znam da neki Emir Bošnjak, i neki Dejan Srbin, u toj istoj Srebrenici, idu zajedno u školu, uče, igraju se, štite jedan drugog. Oni su se digli iznad svega i spoznali nasušnu potrebu pomirenja. A Vi? Vi kopate po duhovima prošlosti. Znam da Ilija pomaže Aliju. Ne treba njima rezolucija ni bilo kakva presuda da bi bili ljudi, to im je Bogom i Allahom dano. Pomenu li neko, časnog vam Kur'ana i sunneta, hodžu i popa? Pozna li neko njihov trud i zalaganje za obnovu porušene džamije i crkve. Čuje li neko njihov glas razuma i pomirenja sa nimbera i soleje? Ima li u tom pismu recepta kako da živimo bolje? I mi i oni. O, kako oporo zvuči ovo „MI“ i „ONI“.

Zaboravljamo da smo od Jednog i Jednom ćemo se vratiti. Zaboravljamo da smo zemlja i u zemlju ćemo se vratiti. Piše li kako da gradimo bolju budućnost?

Ne piše! Znate to dobro i vi i mi! Potrudili su se da nam ovaj put bace, u prašinu pred noge, ne krvav i žilav komad mesa, već truo i užego, oko koga ćemo se, zna se, poklati. Svim naporima Srbima u ruke guraju štafetu genocida, i vuk u šumi i ovce na broju. Praznoslovili su kako su Srbi počinili užasan genocid ravan onom strašnom i ljudskom umu nerazumljivom, počinjenom onoga rata od strane ustaša i nacista gdje Srbi zališe zemlju krvlju a jame i dubodoline obezglavljenim trupovima napuniše.

Nemojte žrtvu preobražavati u dželata,ne ide. Nije pošteno ni Bogu ugodno. Kako da siju mir oni koji razdor prave? Sikter bagro! Sikter!

Moj efendija i moj oče, moji Bošnjaci i moji Srbi, slobodno, i mi i vi ruku na Kur'an ruku na Jevanđelje, u pamet se. Jedni smo uz druge i jedni sa drugima. Shvatićemo, ali će nam tada biti kasno, da smo jedni drugima najbliži uprkos ogromnim razlikama. Strani dokumenti, kojekakve presude i rezolucije neće ovu zemlju preobraziti na bolje ako mi to ne želimo. Emir, Dejan, Alija, Ilija, Semir, Marko...oni žele bolje sutra.

- Muslimani jebo vas onaj ko vas to nagovori!
- Srbi jebem vas u pamet!
- Sikter bagro! Sikter!
- Muslimani i Srbi jebem vas u u vaše ratove!

Znam da ste gledali Vukov Nož, samo ne znam da li ste zapazili ovu scenu. Znam da dobro znate, i kao papagaji ponavljate onu;

- Kako ti se zvao otac? A njegov otac?
- Ma kad ti ja kažem, gledo na 'nevniku Dodik priča...iz dubokih misli prenuše me ova dva neumorna penzionera koji su, očigledno, prešli sa svjetske političke scene na ovu domaću, koju sa mnogo žara analiziraju.
- Šefice - mahnuh rukom konobarici. Nezainteresovano me pogleda, jedva odvajajući pogled sa TV-a, da joj slučajno ne promakne koja scena iz novog nam rijalitija Parovi.
- Naplati, i pitaj njih šta će popit.

Izlazim iz kafane, odoh neko bingo odigrati. Možda baci za neku gajbu 'ladnog Nektara.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Maloljetnici - problemi i izazovi

vladimir vasic vaskeMnogo je razloga zašto je neophodno o mladim ljudima često govoriti. Govoriti, ne u okvirima političke demagogije kako su oni naša budućnost i kako trebaju, uprkos svemu, da ostanu u društvu haosa, kakvo je naše. Potrebno je, u ovom društvenom stanju, govoriti o mladim ljudima iz ugla njihovih potreba, njihove društvene adaptacije, problema sa kojima se susreću, ali i o problemima čiji su oni uzročnici, a koje čine iz ovih ili onih razloga.

Konkretno mislim na ispoljavanje antisocijalnih oblika ponašanja koja se često oblikuju zakonsim okvirima, najčešće, krivičnog zakona. Čak ni nauka nije dovoljno posvetila pažnje, u etiološkom i fenomenološkom smislu, maloljetničkom prestupništvu, kao posebnom vidu i obliku kriminala u cjelini.

Kriza društvene zajednice u tranziciji oštro utiče na mlade ljude te se njihova reakcija na takvo stanje manifestuje u vršenju nedozvoljenih radnji i djela za koje društvo, kao odgovor, ima određene sankcije. Kada govorimo o delikvenciji konkretno se misli na maloljetna lica, koja će, ako se adekvatno ne djeluje, preći iz statusa delikventa u status kriminalca, što je čest slučaj u praksi.

Nameće se pitanje ko je najodgovorniji za pojavu ovog negativnog ponašanja maloljetnika?

Mnogi bi kao odgovor na ovo pitanje, bez uvrede njima, koristili izlizane političke fraze, i pomalo skrivali odgovornost iza društva u cjelini, tačnije, kao razlog navodili bi nefunkcionalnost državnog aparata. Nisu daleko od istine, bar kada je riječ o državnoj disfunkciji.

No, ako hoćemo, a to moramo, da otvoreno govorimo o problemu maloljetničke delikvencije, onda moramo biti iskreni. Mišljenja sam da je ključ problema u porodici. Ona je ključan faktor, polazna stanica, svega onoga što mlad čovjek ispoljava dalje u društvu, i onog dobrog i onog što karakterišemo kao preddleinkventno i delikventno ponašanje.

U pogledu vaspitanja i uopšte socijalizacije porodica ima primarnu ulogu. Funkcionalna porodica predstavlja značajan faktor u preventivnom djelovanju na pojavu nedozvoljenih aktivnosti njenih najmlađih članova. U funkcionalnim porodicama uočljive su zdrave relacije među njenim članovima, što predstavlja odlične preduslove u pogledu prevencije svakih neželjenih radnji i djela za njene mlade članove.

U porodici je potrebno stvoriti takvu klimu da komunikacija ne smije biti marginalizovana pa i kada je riječ o najkompleksnijim i najosjetljivijim temama za razgovor. Roditelji trebaju da razviju sposobnost otvorene komunikacije sa svojom djecom, ali ne u smislu njihovog monologa nad njima već obostranog dijaloga. Dakle, upravo dijalogom, bez kojekakvih predrasuda, preventivno djelovati.

Stabilnost porodice, uslovljena je nizom faktora. Pored porodica koje su nestabilne u pogledu materijalne i finansijske situacije, tu su i, potencijalno nestabilne, tzv. nepotpune porodice (bez jednog ili oba roditelja). Šta još utiče na porodičnu nestabilnost? Učestale svađe, nemarnost roditelja, preokupiranost poslovnim ili nekim drugim obavezama, te kao vrhunac nestabilnosti, javljaju se sociopatološke pojave u vidu alkoholizma, narkomanije, pa i prostitucije.

Jasno se vidi da na porodičnu stabilnost utiče mnogo faktora, a sve to negativno utiče na njene mlade članove. Kriza porodice i njena, u krajnjem slučaju, totalna disfunkcija, indikator je zapravo haotičnog i disfunkcionalnog stanja društva. Ali, sa druge strane, kriza porodice dovodi u krizu i samo društvo, ako imamo u vidu njenu značajnu društvenu ulogu. Za porodicu možemo slobodno reći da je svojevrsan poligon za obuku mladog čovjeka koji se sprema za "borbu" i svoje mjesto u društvu.

Porodica, kao bio psiho socijalna zajednica, ima ključnu ulogu i polazna je tačka niza aktivnosti mladih ljudi. Pored nje, u procesu socijalizacije nadovezuju se škola, vršnjaci te u nekim slučajevima i adekvatne ustanove (Centri za socijalni rad, vaspitno-popravne ustanove). Ukoliko maloljetno lice ispoljava neki vid antiasocijalnog ponašanja, to je svojevrsan alarm za uzbunu, i pokazatelj da u sistemu nešto ne štima. Oprezno treba pristupiti, porodica snosi najviše odgovornosti za aktiviranje alarma uzbune, ali se nipošto ne smije kompletno društvo oglušiti na to i prepustiti problem samo na taj svoj dio.

Maloljetnička delikvencija nije samo problem pojedinca i njegove porodice, ona je problem društva u cjelini. Ona ne predstavlja samo pubertetsku eksploziju, nije zabluda apsolutne dominacije (čime su mladi u tom periodu zavedeni), ona je, alarm za uzbunu čitavog sistema, inicijalna kapisla za brzu i adekvatnu reakciju. Ne treba mladim ljudima "pritezati kaiš" niti ih sputavati u njihovim mladalačkim aktivnostima, ali ih treba usmjeravati i oblikovati tako da, u tim najosjetljivijim godinama, budu što dalje od antidruštvenih oblika ponašanja.

Usmjeravati ih ka zdravom načinu života i bitisanja u društvu kroz bavljenje sportom, kreativnim i opštekorisnim radom. Potrebno je kod mladih razbiti predrasude o sveopštem pesimizmu. Mladom čovjeku je potrebno pokazati da je i on važan član društva kao društveno aktivna osoba. Uključivanjem u društvena zbivanja, kroz omladinske saveze, mladi će vrlo lako da postanu društveno aktivni što je nasušna potreba društva. Društveno aktiviranje dolazi do izražaja, ili bi tako trebalo biti, posebno kod maloljetnih lica koja se bliže tom famoznom punoljetstvu, koje može biti itekakva odskočna daska, opštekorisna, ali i kamen spoticanja, opštepoguban. U tom periodu mladi imaju takvu percepciju stvarnosti da su potpuno spremni za samostalno bitisanje u društvu.

Njihovu spremnost i mladalačku energiju neophodno je adekvatno kanalisati, kroz maločas pomenute elemente, ali i na mnoge druge načine koji su opšteprihvatljivi i korisni svima nama. No, nažalost ako se u tom periodu, najosjetljivijem za njih, prepuste sami sebi, bez neophodne kontrole i usmjerenja, ulaznicu u svijet odraslih mogu skupo da plate, pa i lišenjem slobode u najljepšim godinama života.

Društvo, ali i oni koji ga vode, moraju da imaju sluha za mlade ljude u smislu stvaranja takvih uslova da mladi svoju energiju, kreativnost, inteligenciju, potencijal koji imaju, iskoriste na najbolji mogući način. Bosanskohercegovačko, postkonfliktno siromašno društvo u tranziciji, nažalost, ima visoku stopu rizika koji dovodi mlade ljude do raznih oblika neprihvatljivog ponašanja pa i do sukoba sa zakonom. U pogledu zakonskih okvira maloljetnici se posebno tretiraju.

Prvenstveno se potencira na preventivnom djelovanju, u smislu ukora i opomena, ali ako te mjere ne daju željeni efekat pristupa se oštrijim sankcijama. Kao najveći oblik sankcionisanja maloljetnog prestupnika može se izreći kazna zatvora u trajanju, maksimalno, do pet godina. Kazna zatvora se izriče za najteža krivična djela koja počini maloljetno lice. Presuđeno maloljetno lice se, na izvršenje kazne zatvora, upućuje u maloljetnički zatvor. Jedini takav zatvor u Republici Srpskoj, aekvatno kadrovski i funkcionalno osposobljen nalazi se u sklopu Kazneno popravnog zavoda Istočno Sarajevo.

Mišljenja sam da je svaka izrečena sankcija, bilo da je riječ o opomeni ili ukoru, ili čak izrečenoj kazni zatvora, zapravo zakasnila reakcija društva. Na vrijeme nije dešifrovana poruka koju mlada osoba vršenjem nedozvoljenih djela i radnji odašilje u etar.

Na sve izazove sa kojim se maloljetnici susreću potrebno je adekvatno odgovoriti, i na njihove zablude o samostalnosti, pubertetskim previranjima, željom i potrebom za preuzimanjem seksualne uloge, svim njihovim reakcijama, a sve sa ciljem preventivnog djelovanja i suzbijanja ne samo maloljetničkog već i opšteg kriminaliteta.

Roditelji, ne sputavajte, ono najvrednije što imate, u njihovim mladalačkim "ludovanjima", time samo stvarate neželjene posljedice i kontraefekte, stvarate antiroditeljstvo. Pružite vašoj djeci "kontrolisanu slobodu". Nikakve vaše svađe, kojekakve obaveze poslovne ili neke druge, ne smiju biti prioritetnije od vaše djece.

Svjesni smo raznih oblika krize, pa i ove ekonomske, kad svi hrlimo, a posebno roditelji, za tim novcem, koji je, vele, garant bolje budućnosti. Roditelji, vi koji jeste i mi koji ćemo biti, budućnost su vaša tj naša djeca, a vi, odnosno mi, snosimo najviše odgovornosti za tu budućnost.

Mi smo bili u njihovim (djece) godinama, oni u našim nisu. Pomozimo im i dozvolimo da uprkos svim izazovima rane mladosti, plahovite i turbulentne adolescencije, spremno zakorače u svijet odraslih koji je neuporedivo složeniji i izazovniji od onog iz kojeg izlaze i u koji se više nikada vratiti neće, ulazeći u ovaj "veliki" koji toliko žele.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Religizacija politike i politizacija religije

16506959 1699434887013221 1261970996 nAko bi se neko uvažio ili da upotrijebim oštriji termin „usudio“ da piše o vjeri odnosno o religiji na području Bosne i Hercegovine, morao bi da sagleda i u obzir uzme sve društveno – istorijske promjene koje su, poput ogromnog talasa,zapljuskivale Bosanskohercegovačko društvo.

Bosna i Hercegovina je samo jedna od bivših zemalja nekadašnje vojno – političke sile svijeta – Jugoslavije. Raspadom velike porodice „bratstva i jedinstva“ Bosna i Hercegovina ulazi u itekako težak period po pitanju ekonomije, politike, nacionalnog i kulturnog identiteta njenih naroda pa i religijskih pitanja. Dolazi do klasičnog raslojavanja. Nekadašnja vojnopolitička i ekonomska sila, vještačka tvorevina bratstva i jedinstva raspukla se na šest dijelova iza sebe ostavljajući posvuda krv. Neke od bivših sestrinskih država na miran način su se izvukle iz jugoslovenskog oklopa dok su druge, poput Bosne i Hercegovine, bile u glavnoj ulozi.

Ratni sukobi harali su devedesetih godina Bosnom i Hercegovinom raskomadavajući i onako raskomadano njeno društvo. Kada se govori o ratu i ratnim sukobima u BiH, nekako kao po nekom automatizmu, rat biva okarakterisan kao – građanski rat. No, šta ćemo sa „religijskom“ dimenzijom rata? U Bosni i Hercegovini je vođeni svojevrsan religijski odnosno vjerski rat! Vjerske vođe i poglavari, manje više, sa sve tri zavađene strane imali su veću ili manju umješanost u sukobe. Neki su bezuspješno pozivali na mir i pregovore, neki na fundamentalizam i okrutno postupanje, a neki su mudro sa strane gledali i po potrebi „uskakali uvatru“. U Bosni i Hercegovini se vodio civilizacijski rat. Hantington je to detaljno opisao u spisima o „Sukobu civilizacija“ gdje govori i o usijanom Balkanskom buretu prepunom baruta. Sukobile su se ovde, ne samo tri vojske, tri vjere, tri boga, tri jezika i kulture, nego civilizacije! Istok i Zapad. Krst i nekrst! Krst na krst!
U Bosni i Hercegovini danas imamo mnoštvo lažnih interpretacija rata, njegovog uzroka nastajanja, toka, završetka i posledica koje je ostavio!
U Bosni i Hercegovini ne postoji jedna već, u najmanju ruku, tri istine.

Vjera, religija, duhovnost – trebali bi da nas spajaju, a kod nas je obrnuto. Novinski stubci, žedni i gladni osjetljivih tema, ne tako rijetko svoj apetit mržnje zadovolje i nekim „udarnim“ naslovom čiji je glavni junak, vrlo često, neko iz vjerskog života tri naroda. Nekako, kao da pojedini jedva čekaju da vide ime nekog vjerskog lidera ili službenika u negativnom kontekstu!? Nije li to inicijalna kapisla za buđenje međunacionalne i vjerske mržnje!? Nije li to potpaljivanje ionako kratkog balkanskog fitilja.

Na Balkanu ima dovoljno religije da se ljudi mrze, ali nema dovoljnoda se ljudi vole! Objektivno gledano, u ovom poslijeratnom periodu imamo slučaj klasične politizacije religije i religizacije politike, istupi u ratnim i poratnim periodima, religijskih vođa, jasno nam ukazuju na to.
Postavlja se pitanje – Da li je religija zaista toliko moćna da može nadjačati međuljudske odnose, ljubavi i prijateljstva i da li, u protivnom, religija može da doprinese poboljšanju života svih nas, i da zapravo ona iznjedri nove ljubavi?
Odgovore na ova pitanja teško je dati. Teško je bilo kakav odgovor dati u rasejanoj bosanskohercegovačkoj prokletoj avliji.
Različitosti koje imamo trebamo prihvatiti kao blagoslov a ne kao prokletstvo i usud.

Kulturološka i religijska šarolikost mogu da budu, svjedoci smo u prošlosti, itekakav destabilizirajući faktor, ali mogu da budu, i treba da budu, odlična viza za budućnost i bolji život.
Imali smo slučaj da nam se kroz istoriju dešavaju krvoprolića i enormno visoki gubici, upravo zbog tih različitosti, jer zapravo nismo bili svjesni činjenice da nas to čini boljim.
Što nemam ja ima neko drugi i obrnuto! Nismo znali da se međusobno nadopunjujemo.

Budući sukobi kojih će sigurno biti, ukoliko ne prestanemo buditi duhove prošlosti, obzirom da smo kao bure baruta na ovom području će se voditi zbog istorije i „sravnavanja dugova iz prošlosti“.

Nužno je prestati sa omalovažavanjima, lažnim interpretacijama sukoba, jednobraznim gledanjem na rat. Zbog objektivnosti, ako je bar malo moguće, fer i korektno sagledavanje situacije. Nužno je prestati sa politizacijim religije i religizacijom politike. Religija može da bude mač koji sasijeca grijehovni korov života ali može, isto tako, da bude i bratoubilački mač. Mi (mi=svi) smo taj mač podigli devedesetih godina i nikako da ga spustimo.

Naša budućnost zavisi od nas samih. Umjesto da se takmičimo u sportu, naučnom i ekonomskom razvoju, kulturnom i tehničkom progresu, mi i dalje uzbuđujemo duhove prošlosti i ne damo im vječni mir i pokoj! Kockamo se sa njima zarad jeftinih političkih poena i marketinga.

Još teže i žalosnije je to što se međusobno optužujemo i ujedamo kao bijesni psi. Psi rata. Danas su psi pušteni a kamenje svezano.

Budućnost ove države, ma kako je nazivali, zavisi od toga kako i na koji način ćemo se odnositi prema nacionalnim, konfesionalnim i kulturnim razlikama u njoj! Zavisi do toga da li ćemo bar djelimično poštovati onu Zapovjest Gospodnju „ljubite jedni druge“. Ako nam je lakše i „milije“ za uho ima i ona „Ljubite nepriajtelje svoje“. Koju god i kako god, poenta je da ljubimo i praštamo.

Mnogo je bolje da podijelimo razlike, nego da one podijele nas!

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Srpski vijenac mučeništva

srpski muceniciŠta se to tamo događa? Zašto crkvena zvona ne zvone? Zašto se niko krstom ne krsti? Zašto mrak i jeza zavladaše? Šta se to dešava mome narodu na krvlju natopljenim srpskim Golgotama? Zašto ćutiš, zašto si pogled prikovao na krvlju natopoljenu zemlju? Srbine, brate, mučeniče! Ko vas pomori, ko vas potra sa lica zemlje, mučenici!

Gospode je li tvoja volja?

Nepomično stojim tužan, bolan i jadan. Ne mogu da odvojim pogled od crne zemlje Dušanove, Lazarove. Gledam u raspuknutu zemlju, kao da se na svakom pedlju, isprekidana pukotinama, vidi ispisana Lazareva kletva. Raspukla zemlja Gospodnja. Ispucala nepregledna ravan, tu na polju gdje pade otac do sina, gdje izdahnu brat do brata.

Koračam teškim korakom. Kao duh neprimjetno prolazim ogromnu ravnicu. Osluškujem, napinjem se da čujem, negdje iz daljine, spasonosni zvuk trube. Ne želim više da slušam graktanje vrana i gavrana i drugih ptica zloslutica, koje uzlijeću i slijeću sa srpskih leševa.

Pogled nebu ne podižem. Ne mogu! Klecaju mi slabašna koljena. Noge me polako izdaju. Ne mogu više da koračam. Kleknuh. Padoh ničice zemlji na metanije. Najedanput one užasne krike sa leševa Srpskih mučenika odmjeniše neki drugi. Njih bolje čujem, čak ih i razumijem. Mnogo su užasniji i gorči.

Šta se to tamo dešava? Ko to plače, rida i nariče? Čujem li to lelek majke za sinom, sestre za bratom, zaručnice za vjerenikom. Da li to čujem plač i naricanje il' zvijer ranjena u gori ječi. Bezuspješno pritišćem uši dlanovima da ne slušam mučan i jeziv vapaj. Glas se sve više i više, iznova, čuje i kao da mi je sve bliži i bliži. Prilazi mi. Glavu ne podižem.

Izgovaram riječim molitve Gospodnje, cjelivam zemlju suzom je kvaseći. Pridižem se na umorne noge. Klecaju mi koljena. Pokušavam ići dalje ne bi li se udaljio da ne slušam jezive krike. Ali ne, što sam više koračao oni su bili sve bliži i jači. Jeza me uhvati. Krike i bolne uzdahe koje čujem počeše da nadjačava neki užasan krik poput onog iz adskog bezdana. Sad već jasno čujem kako neki jezivi krik satanski nadjačava njihov lelek.car lazar mucenik

Ne mogoh više izdržati. Podigoh oči. Skamenjena pogleda sada jasno vidim i odakle dolazi onaj strašni satanski krik. Gle ispred sebe vidim dzelata mnogo ruka okrvavljenih gdje gomoglasno urlaju i vrište. Sebi na glave meću vijence mučeništva a od pomorenih prave mučitelje. Vidim gdje jedan od dzelata, krvavom rukom, sa žrtve koju umori strže vijenac te ga sebi metnu na glavi. Bi onaj vijenac od zelenila gorskog sačinjen, prošaran božurom i porošen jutarnjom rosom.

Gledam kako umorenom natače trnov vijenac grubo ga pritiskajući preko čela odakle stidljivo potekoše tanki mlazevi uzavrele krvi. I gle čuda onaj isti vijenac ukrašen zelenilom i mirisnim cvijetom, umiven jutarnjom rosom, na glavi dzelata postade trulež.

Gledam širom polja kako mučitelji sa mučenika razdiru svijetle odežde te ih nasilno ogrću purpurnim ogrtačima. Šibaju ih i tuku dok stradalnici nijemo ćute. Klecaju im koljena dok im težak teret pritišće pleća. Jezik su svezali da ništa ne govore dok ih lažno tuže i optužuju. Šamaraju ih a oni i drugi obraz okreću. Drsko ih osudjuju, pljuju, izrugivaju i ponižavaju dok oni smjerno stoje. Opraštaju. Mole se za neznanje mučitelja svojih.

Ponovo spuštam pogled ka zemlji zatvarajući oči da ne gledam užasno stradanje roda moga. Kao da me iz dubokog košmara trže nešto. Ponovo podigoh glavu ka nebu, širom otvorenih očiju. Vidjeh prizor od koga me neka jeza uhvati. Zaklecaše mi koljena. Padoh zemlji na metanije.

Vidim kako se jedan za drugim, sa trnovim vijencem na glavama u purpurnim haljinama, uzdižu sa zemlje i penju na nebesa pomoreni mučenici. Vidim gdje se, gore visoko, ogrću carskim mandijama a na glave im se meću zlatni vijenci. Čujem kako one leleke majki ali i onih strašnih adksih krika sada zamjeniše gromoglasni udari crkvenih zvona. Sva poljana zamirisa bogougodnim miomirom tamjana. Zemlja Gospodnja se zatrese.

Ne mogoh više da gledam. Pogled mi zaslijepi neka neobična svjetlost od njihovih blistavih vijenaca, kad se i poslednji vaznese na nebo.

 

 

 

 

 

 

 

Izvor: sarajevo-rs.com

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Od grijeha prvorodnog do grijeha savremenog - gdje je čovjek?

isus hristos 1Pokajte se jer se približi Carstvo Nebesko, odzvanja glas vapijućeg u pustinji, pripremite put Gospodnji, poravnite staze Njegove – upravo ovako, ovim riječima još u ono vrijeme Sveti preteča i krstitelj Gospodnji Jovan govoraše koliko je blizu Carstvo Nebesko, koliko je blizu dolazak Hristov.

Pravoslavni Hrišćani svih vremena svoju dušu čiste od grijeha prolazeći kroz posebnu Svetu tajnu, koju je ustanovio sam Hristos, a to je sveta tajna pokajanja. Da bi se očistila duša u tajni pokajanja neophodno je spoznanje svojih grijehova i iskrenost prema samom sebi i svom grijehu.

Na samom početku potrebno je definisati šta je to prestup, u duhovnom smislu, odnosno šta je grijeh, koji su to grijesi koje činimo kao ljudi, koji su to najveći smrtni grijesi. Najjednostavniji odgovor na pitanje - šta je to grijeh?

Grijeh je klasična bolest duha, virus koji uništava duhovni dio čovjeka, a kroz urušavanje duhovnog uništava i tu njegovu tjelesnu stranu. Naši savremenici poput drevnih humanista, pokušavali su da objasne grijeh moralnim nesavršenstvom čovjeka, nesklada između uma i osjećanja, pojavom egoizma u društvenom životu, a ponekad i slučajnošću i greškom.

Oni vide razlog grijeha u nedostacima vaspitanja, nedovoljnom vaspitanju, lošim primjerima, socijalnoj nepravdi. Smatraju da je duša po rođenju čista, a da se tokom života uticajem spoljnih faktora podvrgla ''grehovnoj koroziji''.

Iz tog razloga oni su pokušali da isprave moralnost kroz određene društvene reforme, uz pomoć sociologije, psihologije i drugih humanističkih društvenih nauka. No, međutim, svi ovi pokušaji su pokazali kao utopija.

Savremeni liberalizam hoće da riješi pitanje o grijehu radikalnim sredstvima odnosno – uništiti samo shvatanje grijeha. Zato je potrebno uništiti shvatanje moralnosti, objaviti je za predrasudu i izložiti je sveopštem podsmijehu.

Nastoje da dokažu ljudima da je grijeh samo lažno shvatanje, izmišljeno radi državanja čovjeka u strahu, svezivanje i ograničavanje njegove slobode, njegovog lišenja radosti u životu.

Filozofski sistemi, počinjući od antike, pokušavali su da dokažu da je grijeh samo nedostatak dobra. Kao glavni smrtn grijesi navode se – gordost, srebroljublje, razvrat, zavist, neumjerenost u jelu i piću, gnjev, očajanje u lenjosti i nemarnosti prema svom vječnom spasenju. Pored ovih velikih smrtnih grijehova postoji i niz drugih ''sitnijih'' i ''manjih'' grijehova koje činimo, svjesno ili nesvjesno u znanju ili neznanju.

Potrebno je naglasiti činjenicu da svi mi nasljeđujemo tzv praroditeljski grijeh, odnosno onaj grijeh pada čovječanstva kada su praroditelji Adam i Eva prognani iz raja i kažnjeni smrtnošću. Dakle, to je tzv. naslijeđeni grijeh koji se ''sapira'' svetom tajnom krštenja koja je neophodna za svakog Hrišćanina.

Kao što je važno da držimo tjelesnu čistoću itekako je važno da ne zanemarimo čistoću svoje duše. Duša čovjekova se najviše prlja grijehovnom tamom, lošim djelima, mislima i osjećanjima. Da bi se duša očistila od duhovne svijeca i knjigaprljavštine, odnosno, da se duši olakša i da se oslobodi od griže savjesti, koja se javlja kao posledica učinjenog grijeha, Hrišćanska crkva predlaže tajnu pokajanja.

To je način da se duhovno rehabilitujemo tj. da čovjek doživi duhovni regenerizaciju. Grijesi koje činimo su raznorazni. Đavo, gospodar tame na razne načine pokušava da nevede čovjeka na grijeh. Đavo se u ono vrijeme u Edemskom vrtu preobliči u zmiju, bi đavo u obliku zmije i onda kada je kušao Isusa Hrista u pustinji.

No, u kakvom nam se to danas obliku javlja đavo, u ovo moderno i savremeno vrijeme. Umudrio se, uobličio, prilagodio se gospodar tame i smrti savremenom društvu, savremenom čovjeku, savremenom načinu života, moralnim i životnim vrijednostima. Pitamo se, kome se prilagodio?

Prilagodio se potomcima onih koji padoše u rajskom vrtu i kao kaznu dobiše smrt. U kakvom se to obliku satana javlja, kakvu masku laži i prevare navuče? Gle, java se u liku onih koji hoće svijet da urede bez Boga. Eto, vidimo kako ga uređuju, krv, ratovi, nesreće, bune i pobune. Nigdje mira ni spokojstva.

Danas, u ova smutljiva vremena, mnogo je lažnih proroka koji šire mir, ljubav i spokojstvo, a ustvari su vuci pod runom ovčijim. Šire mržnju, zlobu, nasilje, smrt, proljevaju krv, izvode na sudilišta i bojišta nedužni narod, nedužna čeda Božija, koja za krivicu imaju samo to što su spoznali Boga i što neće da ga se odreknu! Eto, to je krivica koja im se meće iznad glave napisana danas, engleskim, njemačkim, francuskim, arapskim i mnogim drugim jezicima.

Sve čeljusti su zinule da satru ljubav, a da utvrde mržnju! Šta nam se dešava u ovom svijetu stradanja? Ništa drugo nego iskonska borba dobra i zla, svjetlosti i tame, uzdržanja i predanja. Poludio svijet, poludjeli svjetski bezumnici i bezbožnici pa uređuju, kroje, šiju i sakivaju, deru i razdiru kožu zemaljsku ostavljajući za sobom krvave rane. Igraju se sa ljudskim životima, bacajući kocku, baš kao i vojnici Pilatovi, te međusobno dijele krvavi plijen.

Podrivaju se, satiru, uništavaju i progone sve vrijednosti ljudske a silom i nasiljem, na pijadestal slave guraju i penju truležne i ništavne ''vrijednosti''. Izrugiva se dobro, a kliče se zlu. Poklanja se satani, a sklanja od Boga. Opravdano se postavlja pitanje gdje je u čitavom ovom bunilu savremeni čovjek? Koji su to prestupi i grijesi od kojih se teško odupire?

Na testu su danas svi. Prvenstveno je ugrožena porodica kao osnovna baza i ćelija svakog društva. Neophodno je pomenuti ogroman grijeh koji je više nego ikad istaknut u savremenom društvu i u moderno uređenoj porodici. Naravno, riječ je o dijete-ubistvu tj. abortusu. Abortus, sem u izuzetnim medicinskim slučajevima, je klasično ubistvo.

hristos sa ucenicimaUbistvo nerođenog djeteta. Grijeh dijete-ubistva u današnjem vremenu još više dobija na snazi, u negativnom smislu, zbog konstantnog pada nataliteta i porasta mortaliteta. Ljudi pokušavaju da upotpune prazninu svime što u savremenom svijetu nalaze – utjehama, naukama, srebroljubljem, i opet, uprkos svemu, javlja se nezadovoljstvo i praznina.

Bez Boga mi ne možemo da izađemo na kraj sa nizom izazova i iskušenja koja nas okružuju u savremenom društvu u kojem živimo. Gnjev, neprijateljstvo, osuđivanje, uvijek dolazi od strane đavola koji je dobio mogućnost da utiče na nas poslije našeg pada.

No, ipak Bog svoja stvorenja ne ostavlja da bespomoćno srljaju u grijehu. Jer je On ljubav. Stradajući na krstu, podnoseći strašne muke i poniženja ni na koga se nije ljutio niti je osuđivao, naprotiv, molio se za one koji su Ga bez ijednog razloga na smrt osudili i razapeli.

Bezdušnost, netrepeljivost, uvrede, sve to truje naše srce. Moramo u svakom čovjeku da vidimo lik Božiji, da se bar potrudimo da i u onim ljudima koji nam žele zlo, koji ka nama nisu nastrojeni prijateljski, pokušamo naći neku crtu dobrote. Svaki od nas je rob nekog grijeha, neke strasti.

U Svetom Pismu Hristos nas opominje riječima: ''Zašto vidiš trn u oku brata svoga, a brvna u svome ne osjećaš?''. Na isti način se mi ponašamo ponekad pa prije nego li sagledamo svoje grijehe, svoju slabost, mane i nedostatke, pohrlimo da osudimo, oklevećemo, ogovaramo nekoga drugog koga smatramo lošijim od sebe.

Hristos nas opet uči Svetim Jevanđeljem navodeći priču o ženi bludnici govoreći: ''Ko je bez grijeha neka prvi baci kamen na nju''. Dakle, potrebno je koliko je god više moguće, truditi se da ne padamo na zamku đavolju i da ne donosimo sud i osudu o nekome prije nego li sagledamo dobro svoje stanje.

Siguran sam, svaki od nas je dovoljno loš da bi mogao biti bolji, i svako od nas ima dovoljno svoga grijeha da nema potrebe da gleda tuđi ili da nekoga osuđuje zbog njegovih prestupa. Činjenica je da živimo u itekako teškom i izazovnom vremenu gdje je sistem vrijednosti totalno poremećen.

Moralne norme i vrijednosti su marginalizovane i nisu ''u trendu''. Ali, uprkos svemu moramo da budemo svjesni činjenice da smo mi svi stvoreni po liku i naličju Božijem. Svi smo pozvani da svojim primjerom svjedočimo ljubav, istinu, pravdu, da svjedočimo postojanje Boga, bez obzira kako mu pristupali i na koji način i gdje mu se molili.

Pozvani smo da svojim ponašanjem i postupcima budemo što bliži Bogu i što sličniji Njemu, a ne da se trudimo da se primaknemo nekim prikazama i nakazama koje iznjedrava savremeni bezumni i bezbožni svjetski duh življenja. Kad bi samo svoj život usmjerili na dvije riječi, dva pojma, dva značenja – oprosti i hvala!

Sva je mudrost tu! Koliko smo spremni da kažemo OPROSTI, bilo bližnjem svom, prijatelju, neprijatelju, ili pak nekoj većoj onostranoj sili? Kako bi nam svima bilo bolje da spoznamo moć ljubavi pa da kažemo HVALA. Da, potrebno je da budemo spremni da u svakom momentu svoj život prožmemo nervom ljubavi. Da budemo spremni reći - oprosti i hvala!

Nije u ovom svijetu isčezla svjetlost, nije ugašeno kandilo vjere, nije satrveno sve što vrijedi, mnogo je dobra pod nebeskim svodom ovim. Svjetlost vaskrsenja je ovladala zemljom u ono vrijeme, ne dozvolimo da je zamjeni proždrljiva i pohotna tama današnjih ''graditelja Vavilonske kule'' koji hoće da svojom moći, silom i snagom zamijene Boga i ostvare apsolutnu kontrolu.

Posadimo i mi u srcima svojim drvo od poznanja dobra i zla te se uzdržajimo od činjenja svega onoga što nam nije na korist, a trudimo se da umnožimo samo dobre darove. Očistimo lozu života svoga te će nam ona dati blagorodne plodove.

 

 

 

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Tuđmanov recept progona i smrti - Oluja '95

oluja podaciKako da povod za euforiju i slavlje nekome budu nepregledne kolone preplašene djece, uplakanih starica, umorenih ljudi? Nikakvu krivicu im ne nađoše, ali uprkos tome osudiše ih na progon i smrt.

Kao da i u to vrijeme pred nekim tadašnjim Pilatom, onoga vremena, razjarena masa uzvikivaše "Raspni ih raspni" kao da bjesomučno zapjeniše "Krv njihova na nas i na djecu nasu".

No, tadašnji Pilat ne izađe pred masu da opere ruke niti kaza "ja krivice ne nalazim" već iz sveg glasa povika ka razjarenoj masi "SPREMNI!!!". Spremni za smrt. Spremni za pokolj. Spremni za uništenje. Spremni za progon.

Znam da smo još uvijek nejaki i slabašni da kažemo "Oprosti im Gospode ne znaju šta čine". No, znali su i znaju šta čine. Ali su znali i znaju sta ne zele. Ne žele ništa što je Srpsko. Ni srpski narod, ni srpske škole, ni srpske crkve, ni srpsku republiku, ni srpsku ćirilicu. Željeli su svoju jednonacionalnu državu. Državu, bez Srba i ičega što na Srbe podsjeća.

Isti cilj imali su i njihovi ideološki prethodnici. Četrdesetih godina, sličan plan su imali i začetnici ustaštva. Želja Pavelićeve krvave države bila je stvoriti državu samo jednog naroda. Krvavi recept napisao je ustaški ideolog Mile Budak, prema čijoj ideji bi trebalo jednu trećinu Srba pobiti, jednu trećinu pokatoličiti a ostatak protjerati.

Budakovim stopama krenuo je ništa manje ustaštvom zaluđeni Franjo Tuđman koji je samo modifikovao recept iz četrdesetih i primjenio ga devedesetih. Zla sudbina stade na devedeset i petu godinu, kad potomci Pavelićevih i Budakovih ustaša, vođeni poglavnikom Franjom, nastaviše gdje ovi stadoše.

Protjeraše i pobiše i ono malo srpskog življa što onomad preteče od ustaške kame. Ne znam, ali vjerujem da su i ove nove ustaše sa svojim poglavnikom išli nekom novom Alojziju Stepincu da im oprosti grijehe i sapere krvave ruke.

Šta su željeli pojedini Hrvati predvođeni poglavnikom? Željeli su jednonacionalnu državu i etniči čistu teritoriju, zna se, od Srba. Dok su pošteni i dobri Hrvati, kakvih sigurno ima, bespomoćno gledali kako se đavo ponovo razbjesnio međ njihovim redovima, ovi drugi su ponosno klicali "Za dom spremni!". Spremni na krv i nož!

Jame su pune, čak su ih i zabetonirale neke pritajene uctaše, u njima mjesta nema. Na sceni je ona Budakova opcija "protjerati". Tako su i činili. Kratkovidi su i slaboumni ako su mislili da će na traktorima, devedesetih godina da protjeraju Srbe i da će zajedno sa njima da upakuju i otpreme, negdje daleko, njihove korjene, identitet, vjeru, kulturu, jezik, koji su baštinili na tim prostorima godinama. Svaka suza puna gorčine i čemera uplašenih starica padala je na zemlju ostavljajući neizbrisiv trag i pečat postojanja.

Sad zločin pokrivaju krvavim plaštom demokraCije. Slave i veličaju one kojih bi trebalo da se stide. Slave ono zbog čega bi trebali koljenopreklono oproštaj da mole. Oprostili bi Srbi. Oprostili smo i pune jame. Oprostili, vjrerujući da je došao kraj patnje. A ona, krvava patnja, ponovo se iz pepela digla. Oprostili smo te nam se oproštaj gorko vratio. Zato se sada plašimo da o tome i pomišljamo.

Koliko god se oni sakrivali ne mogu pogled sakriti od svjetlosti vaskrslih mučenika. Ulud je i oluja! Nema te sile olujne koja može da zatre i oduva svu gorčinu i sav zločin. Mnogo je krvi. Umjesto da je čiste i sapiraju oni ponovo krv škrope po onoj olujnoj zakorenoj. Krvi, koja nikada nije saprata. Ulud prefarbavaju ćirilične natpise oni se samo opet i opet iznova projavljuju i svjedoče postanje. Sve vam je ulud!

Crkvena zvona sa srpskih hramova i dalje zvone u ''Lijepoj vašoj''. Zvone i oštro odjekuju u ušima svakoga onog ko je krvi ljudske žedan. Odjekuju baš kao što u glavi ustaškog koljača odjekivaše riječi starca Vukašina " samo ti sinko radi svoj poso". Neka oni i dalje rade svoj posao. Neka raspiruju mržnju. Neka veličaju i idolo i poklone se onima kojih trebaju da se stide. Neka i dalje ne sapiraju krvave mrlje. Neka i dalje žele državu u kojoj mjesta Srbima nema. Neka dižu spomenike ustaškim zločincima. Neka veličaju NDHaziju. Neka...

Ali će doći čas, i on je blizu, kada će se začuti truba Pravednoga, kad ćemo svi biti pozvani na odgovor. Teško onome ko odgovora ne nađe u taj čas. Nećete imati, gore, fra sotonu Filipovića i ustaškog kardinala Stepinca, da vam oproste grijehe i saperu krv, kako to usrdno činiše onomad, uz blagoloslov Vatikanskog poglavnika.

Kakav će te vi, Tuđmanovci, odgovor dati za oko 2 000 ubijenih i 250 000 protjeranihnih Srpskih mučenika?


 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ekonomska ili opštedruštvena kriza?

U današnje vrijeme, u i onako osiromašenom vokabularu, definitivno najfrekventija riječ je kriza. Nije to bilo kakva kriza već ekonomska, i nije neka prolazna, već svjetska, silna i moćna. Navikli smo da nam iz tog svijeta dolazi sve i svašta,često loše i pogubno,te nam u naše vrijeme plasiraše na scenu-njeno veličanstvo svjetsku silu i ordiju – ekonomsku krizu. Kao da smo oguglali na pomen te čuvene svjetske pošasti koja poput neke zarazne bolesti , se širi,dok svjetski centri moći tvrde da za ovu bolest još uvijek lijeka nema. Bilo bi možda i nerealno, tačnije apsurdno, očekivati da dželat vida rane žrtvi koju posiječe. Ko je u ovome slučaju dželat, a ko žrtva koja bjesomučno pjeni i krvari, nije teško zaključiti. Ostavljam vam na slobodu zdravoga razuma da zaključite sami.
Pod velom moćne i nezaustavljive sile koja prijeti da satre i uništi male i nerazvijene (nacionalne) države i njene ekonomije, krije se mnogo više od onoga što je inficirano zarazom takozvane ekonomske krize. Naše društvo,odnosno država, praktično od postanja (u ovim okvirima) koristi terapiju za hroničnu bolest od koje već godinama boluje. Ta bolest ima razne nazive ali prefiks svakog od njih jeste kriza. Političari, te sumanute figure, koje mi biramo, a koje po običaju, neposredno po izboru nazivamo lopovima, kriminalcima, izdajnicima... vješto manipulišu stanjem u društvu. Dobro uigrani, još bolje plaćeni, na sceni se dijele na pozicione i opozicione, a u suštini su isti. Teže istom. Čemu? Opet vam ostavljam na slobodu uma da zaključite. Ne brinem za njih, na vrijeme su se vakcinisali „finansijiskim injekcijama“. Postali ovisnici o igli pa stalno pružaju,ne jednu već obje ruke da prime terapiju od strane čuvene „Apoteke“ skraćenog naziva MMF. Istini na volju, ovi koji su na poziciji imaju veće šanse da, bez puno čekanja, dođu do terapije, za razliku od opozicionih koji čekaju volju naroda. Ukoliko se desi neko čudo, vjerujte i to se nekad desi, da narod odluči skloniti sa javne scene neku političku figuru, toj istoj figuri se dodijeli kriška „bijelog hljeba“. Za narod nema ni mrvica, dok se oni dave. Neumorno, punih usta, i oni govore o širokim razmjerama krize. I jedni i drugi su ispraksirani u praznoslovlju, te svakodnevno, po uzoru na strane mentore, sa dubokom zabrinutošću, žvakajući bijeli hljeb, govore o reformisanje društva. Učiniće sve, ali ne da nama bude bolje. 
Smjenjuju se kao na pokretnoj traci. Čas si na bijelom hljebu, čas ga prismočiš sa kavijarom, i sve tako u krug. Šta ćeš, nije im ni lako. A kako je nama? Koga je još briga za narod. Mi smo tu da glasamo za jedne te iste. Valjda, ovi stariji članovi društva, navikli na komunističko jednoumlje pa ne znaju za promjene.
No sarkazam i ironiju osatvimo po strani, ukoliko želimo, a to moramo, da se suprostavimo ne samo svjetskoj ekonomskoj, već moru drugih kriza koje su u ovom sumanutom društvu našle pogodno tlo i pustile dubok korijen.
„Nije stvar hoćemo li ili nećemo da poletimo, stvar je hoćemo li ili nećemo da postojimo“,izgovara legendarni Miloš Žutić, stopljen u lik Kneza Lazara u filmu Zdravka Šotre, Boj na Kosovu. Svima nama je jasno da mnogo problema počiva na finansijskoj nestabilnosti. Znamo mi i bez političara da je novac bitan segment društva ali šta da radimo sa drugim problemima koji se vješto pakuju u kofer na čijim stranicama je zalijepljen znak opasnosti i ispisan natpis „Ekonomska kriza“. Političari i oni koji su u službi politike sve sakrivaju u ovaj paket. U njemu su i sve laži, obmane, krađe, odgovornost za visoku stopu korupcije i kriminala, opšteg i nasilja u porodici, školi, maloljetnicima. Pod parolom krize manipulišu „stadom povjerenim“ i to im ide od ruke. Istjeruju mlade ljude iz države svojim bezobraznim i sirovim vođenjem politike. Mladi i visoko obrazovani članovi zajednice bez mnogo razmišljanja odlaze, bježe od haosa i društveno političkog ludila. Bezobrazno govore da su mladi budućnost ovog društva dok sve čine da nam budućnost bude siva i surova. Rasipničkom i bahatom politikom razorena je privreda,gase se preduzeća. 
Stopa religioznosti povećala se kod svih nas, a kako i ne bi kad usrdno molimo Boga da se bar ne razbolimo jer se liječiti nemamo gdje. Zdravstveni sistem je bolje funkcionisao kod Titovih partizana na Sutjesci nego kod nas što je danas. Kliničko bolnički centar, ako imaju obraza da ga tako još uvijek nazivaju bezobzirni vlastodršci, u Istočnom Sarajevu, više liči na set na kome je došao da režira partizanski film, čuveni Veljko Bulajić. 
Istini na volju,primjer koji sam morao navesti jeste ekonomske prirode ali uslovljen i izrežiran od strane pozicije i opozicije. Koga ćete kriviti više, na vama je. 
Ne budimo samo pasivni posmatrači,nazovimo stvari adekvatnim imenima. Nije samo ekonomija bolest koja nas razara i nije samo ekonomska kriza na tronu užasne slave. U ovom društvu na ispitu su mnogo bitniji elementi od novca. Bojim se da ove druge krize izazivaju veću opasnost i ostavljaju veću gorčinu od krize za novcem. Znamo mi dobro da oni koji su kreatori i utemeljivači ove krize, novčane, ne mare niti su ikada marili za pravim vrijednostima koje nisu bazirane isključivo na novcu. Njima je bitno „Da je kruna na glavi,zlato u kesi,a sukno u sanducima“. Ni ovi domaći,po ugledu na strane nisu ništa bolji.
U krizi je danas,svidjelo nam se to ili ne, porodica, moral, identitet,kultura, jezik, duhovnost. Ima li potrebe reći da je obrazovanje krenulo stranputicom!
Pogledajmo porodicu, današnju reformisanu i modernu. Kad kažem reformisanu,isključivo mislim na evidento njeno preobličenje. Porodica je veoma važna karika u društvu,polazna je tačka i predstavlja svojevrstan poligon za buduće nosioce promjena u društvu. Statistike pokazuju da je broj razvedenih brakova u konstantnom porastu dok se manji broj mladih ljudi zaklinje na vječnu ljubav. Istini na volju,novac jeste primat,ali ne moze niti smije da zamijeni funkcije koje su iskljucivo porodici povjerene. Porodica je biopsihosocijalana zajednica,i kao takva ima ogromnu ulogu u društvu. Ona je ključna i polazna stanica socijalizacije mladog čovjeka. Ona je trup,a dalje joj se kao udovi nadovezuju ostali socijalizacijiski faktori (škola,vršnjaci itd). U porodice se mladoj osobi usađuju moralne vrijednosti, tu duhovno sazrijevamo, stičemo duhovne vrijednosti koje ako izgubimo ili ih „ razblažimo“, gubimo identitet. Sjedinjenje sa globalnim svjetskim takozvanim vrijednostima kojima slijepo vjerujemo i koje objeručke u zagrljaj prihvatamo, čija se vrijednost samo na materijalizmu temelji, pakt je sa đavolom, omča je oko vrata koja nas priteže polagano svaki dan do konačne smrti duha.
Porodica je tu na udaru, ali i na ispitu snage. Okamenjene i bezdušne vrijednosti plasiraju nam na razne načine. Mediji, ta sedma sila, kako ih mnogi nazivaju, pogodni su za realizaciju paklenih planova. Njihovim uticajem vuci grabljivi pod runom ovčijim nameću nam skamenjeni bezdušni sistem vrijednosti. Probojem masovne medijiske mašinerije koja olako dolazi do svih nas, stvara se ozbiljna prijetnja u pogledu kulturološke asimilacije. Pored ono malo glasova razuma koji se herojski bore da mediji ne budu instrumentalizovani od strane ove ili one interesne grupe,već da služe istini i samo istini, javnost je preplavljena medijiskim nakradama i nakazama, koje su ekstreminije iz dana u dan. Prava je rijetkost na domaćim tv kanalima vidjeti neki dokumentarni film,a da nije ostrašćen ratnom tematikom, obrazovne emisije više niko ne gleda, djecu nam od malih nogu uče ekstremnom i nasilnom ponašanju kroz nazovi crtiće za djecu ciji sadržaji obiluju scenama nasilja. Ne dao Bog, o duhovnosti se tek ne govori. Tabloidni medijiski prostori za crkvu izdvoje mjesto u kontekstu pljuvanja i napadanja njenih velikodostojinika. Crkva, ta moralna, duhovna i svetootačka lađa koja plovi ka vječnom spasenju ne tako rijetko je izložena svojevrsnom medijiskom linču. Polupismeni takozvani novinari, da li u neznanju ili svijesno, crkvu, kao dom Božiji, napadaju i izrugivaju služeći se lažima i manipulacijama koje su često instrumentalizovane sa strane, a sve sa jednim ciljem da pokore krst i Pravoslavlje. Treba realno reći, u „zemaljskoj“ crkvi ima problema, ali ti problemi ne smiju niti trebaju da budu materijal za tabloidnu žutu štampu. Jasno je na koji način i kako se rješavaju.
Naravno, ne želim da generalizujem, ali nemam namjeru ni da imenujem dotične medijiske babaroge koji uspješno i neumorno uzdrmavaju sistem vrijednosti naseg društva. Opet vam ostavljam na slobodu razuma da zaključite ko su oni.
Takozvani zabavno – humoristički program zamijenili su rijaliti formati. Nema potrebe govoriti o kakvoj zabavi i humoru je riječ, kada su glavni akteri tog humora i te zabave šatorske igračice, silikonske „ljepotice“, nasljednice najstarijeg zanata, popularnog naziva starlete. Iskopaju ih iz nekog dna i onda one služe za parametar „vrijednosti“.
Gdje je u čitavom ovom ludilu obrazovanje, šta nam je sa jezikom, kao jedinim garantom opstanka. Novac i obrazovanje imaju itekakvu vezu, ako visoke škole izučavate na nekom od mnogobrojnih privatnih fakulteta – buvljaka (Ne)znanja. Pojedini koji su kupili obrazovanje, kupe i posao pa se onda usidre u neku državnu instituciju i lagodno se muljaju kao svinje u blatu, u organima državnih institucija korumpiranog nam društva. Ukoliko dopustimo da nam kupljeni mozgovi, raskomadaju o ovo malo što je od nas ostalo, popisali smo opšu kapitulaciju. Na njihovu žalost, a na našu propast, „visokoškolske“ ustanovama od Travnika do Sokoca „akademcima“ ne daju upustvo za upotrebu mozga. 
Čuvajte čedo moje milo, jezik kao zemlju, zavještao nam je svima veliki župan srpski Stefan Nemanja, otac onoga čijim putem treba da idemo i čije vrijednosti koje nam je ostavio, treba da slijedimo.
Ovima koji su zamutili i dodatno mute naše rijeke života, siguran sam, najviše bi odgovaralo da mi koji se protivimo bezumlju jednoumlja odemo i napustimo ovo društvo. Nekada, ne tako davno, u vrijeme jednoumlja i komunističkog bezumlja, za kritiku društva se gubila glava. Istina, ovi danas ne odrubljuju glave, ali stvaraju takav sistem da sam odstupiš i odeš negdje u „obećanu zemlju“. Zašto bi im pokazivali da je njihov pakleni plan učinkovit, zašto bi bježali ako možemo, znamo i hoćemo da ovo društvo dovedemo u red i da, ne jednoumljem, već različitim pristupima stvorimo funkcionalan sistem. Pripadnost ovoj ili onoj interesnoj grupi ne znači podjelu niti raskol, naprotiv treba da nam služi kao mehanizam za očišćenje današnjeg sistema. Ne budimo nečiji instrument, uzmimo instrument u svoje ruke. Zvuči pomalo i utopijiski, ali sam siguran da imamo kadar, kao društvo, koji može da se suprostavi daljem urušavanju sistema. Uvjeren sam u činjenicu da postoje, samo su se malo uspavali, mladi i obrazovani ljudi koji mogu i žele da društvo očiste od kriminalaca lopova, domaćih i stranih manipulatora koji dolaze pod runom ovčijom, a ustvari su vukovi grabljivi. Ne trebaju nam strani mentori imamo svoj kadar. 
Posluži kao primjer. Ne odlazi, ne pakuj kofere. Prije nego se spakuješ, okreni se još jednom i pogledaj šta ostavljaš, a gdje ideš. Kulturu, jezik, vjeru, ime zar da sahraniš i to? Nije ova borba samo za danas, ona je i za neke sutra, za one koji ne žele da odrastaju daleko od očevih, đedovih i prađedovskih grobova. 
Neću i ne želim da budem vječiti stranac i tuđin. Hoću, moram i mogu da se borim zajedno sa istomišljenicima da društvo u kome živim, jezik kojim govorim , vjeru u kojoj sam rođen i u kojoj ću da umrem, državu za koju se boriše i izgiboše naši preci, očuvam i ojačam. 
Krenimo postepeno. Očuvajmo prave vrijednosti, one će zasigurno da sačuvaju sve nas.
 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Rijeka života

Vjerujem dа je život poput rijeke i dа većinа ljudi plovi tom rijekom, nikаdа zаistа ne odlučivši gdje žele zаvršiti. Rаđаnje bi mogli posmаtrаti kаo jedаn nepresušаn izvor а život kаo vodu kojа iz tog izvorа polаgаno teče. Štа bi tu bilа smrt? Smrt bi možgа moglа dа bude spаjаnje te mаle rječice sа ogromnim okeаnskim vodаmа. Bаš kаo što u prirodnom ciklusu vodа kruži tаko se i život iznovа rаđа. 
U početku blаgа, tаnkа i krivudаvа аli se vremenom, kаko odmiče od svog izvorа, rijekа se spаjа sа drugim pritokаmа i postаje velikа, širokа а ponekаd i nevjerovаtno brzа i jаkа. Često se tа rijekа i zаmuti, zаprljа, zаgаdi. Nekаd bude i nemilosrdnа i gordo nosi sve pred sobom. Ide, odlаzi, do svog konаčnog vječnog životа ulivаjući se u veliko okeаnsko cаrstvo. 
Jedno je sigurno rijekа odnosno život nikаdа neće biti čistа kаo što je čistа nа svom izvoru. Bez boje, mirisа i ukusа, kristаlno čistа poput suze. Rijeku, odnosno život zаmute mnoge rđаve stvаri njenim tokom odnosno nаšim životom. Nekаd se zаmuti onа sаmа а ponekаd je zаmute drugi ljudi.
Svi smo mi po rođenju čisti kаo što je čist izvor. Čisti, bez zаgаđenjа. Bistri bez zlih mаštаnjа i delаnjа. Blаgi, bez gordosti i surovosti. No, životni tok se vrlo brzo i zаgаdi i zаmuti. Često putа sаmi sebe zаprljаmo а desi se dа to umjesto nаs urаdi neko drugi. Budemo i nemilosrdni, zаborаvimo nа onu blаgost i milosrđe. Budemo i gordi zаborаvljаjući dа smo nekаdа bili mаli i nemoćni.
Ne znаmo kudа će dа ide nаš životok. Vodotok nаšeg životа. Često putа mi ne birаmo putаnju ni smjer kretаnjа. Ne birаmo ni kogа ćemo usput sresti ko će nаm se pridružiti, ko će nаs nаpustiti, ko će čime zаprljаti i zаgаditi. Iаko mislimo dа možemo dа kontrolišemo sve, tu pаdаmo nа testu gordosti. Mаli smo i suviše slаbаšni.
Gledаjući sebe, svoju rijeku životа kojа je ne tаko dаvno krenulа sа izvorа, često putа se zаmislim i zаpitаm -  dа li je morаlа uvijek krivudаvo dа teče, dа li se morаlа zаgаditi blizu sаmog izvorа? Dа li sаm jа sаm birаo svoje pritoke ili su one izаbrаle mene? Dа li... Ne znаm. Moždа nisаm dovoljno iskren premа sebi. A ko je još dаnаs iskren? Pogotovu premа sаmome sebi. Nekаko smo uvijek bolji kritičаri onogа što je tuđe i onogа što nije nаše а kаd trebаmo dа kritikujemo sebe i ono što je nаše, e tu pаdаmo nа testu gordosti i klimаvog ponosа. 
Potrudiću se biti iskren. Dа li ću uspjeti, ne znаm. Potrudiću se dа se ne gordim аli nisаm sigurаn dа neću zgriješiti. Pokušаću... 
Kаd rekoh dа sаm zаgаđen blizu sаmog izvorа oprаvdаno sаm to rekаo. Rođen, nа izdisаju dvаdesetog vijekа, vijekа u kome su mnogi učeni i mudri ljudi rođeni. Bolno skončаnje dvаdesetog vijekа je bilo. Nedugo po rođenju držаvu u kojoj sаm sаmo rođen uhvаtilo je nаjveće i nаjgore moguće zаgаđenje, društvo je dostiglo mаksimum kontаminirаnosti -  nаstupilo je vrijeme smrti – rаt. Rаskomаdаvаli su krvаvu Jugoslаviju, vješto su je sjekli i kidаli po slаbаšnim šаvovimа. Otkidаli su pаmučne konce kojimа smo bili ušiveni i primorаni dа budemo jedno. Iаko jedno nikаdа nismo bili. Rаspаdаlа se negdа vojnа i političkа silа poput ogromne nemаni. Iz ustа je bljuvаlа krv а u svojih šest utrobа trpаlа je sve što je moglа krvаvim rukаmа dа uhvаti. Bjesnio je nemilosrdni i krvаvi rаt. Ustаli su jedni nа druge. Jаsno je tаdа bilo svimа dа se živjelo u lаžimа i obmаnаmа. LJubаvi nije bilo, sem one vještаčke čiji je sinonim bilo tzv „brаtsvo i jedinstvo“.
Eto, dovoljno rаzlogа dа se zаmuti ne sаmo mojа rijekа, ne sаmo moj izvor, već rijeke i onih koji su već podobro odmаkli od svog izvorа. Nаžаlost, zаmutili su se i zаuvijek zаgаdili izvori onih čijа rijekа nije mnogo odmаklа od svog izvorа. Niko nije birаo niti želio dа mu se životnа rijekа zаmuti jаlovinom i ilovаčom. Mnoge izvore nаsilno su zаtrpаvаli, ne dozvolivši dа poteknu u rijeku životа, ilovаčom i sаmrtnom jаlovinom. Izvore, pretvoriše u grobove. Početke u svrštetke. Svjetlo životа u аdovsku tаmu. Ali, sаmo zа krаtko. A doći će vrijeme kаd će svаki koji vаs ubije misliti dа čini službu Bogu." (Jovаn 16: 2).
Mutivode, ne želim dа ih imenujem niti dа nа njih trošim jedno jedino slovo, jer nisu vrijedni togа, su mislili dа su zаgospodаrili životimа svih nаs, dа su oni i nа izvoru i u srednjem toku i nа ušću. Ne, nаrаvno dа nisu. Ustvаri su  bili sаmo mаli bujični potoci koji su, istini nа volju mnogo jаki, аli njihovа jаčinа je krаtkа. Vrlo brzo izgube snаgu. Zаmutile su te gorske bujice rijeke odnosno živote mnogih ljudi. 
I dаnаs u novom vremenu, novom vijeku, osjećаju se posledice zаgаđenjа. Nekаko kаo dа je vodа poprimilа boju, dobilа miris i ukus. Kаo dа je gorkа i kiselkаstа. Iаko smo svi užаsno zаgаđenje ostаvili u onom prošlom vremenu, u onom stаrom vijeku, u onoj stаroj držаvi. NJegovo zrаčenje se osjeti i dаnаs. Sаdа smo u novom vremenu, novom vijeku, novoj držаvi ili bolje rečeno držаvаmа. I dаnаs imаmo mutivode. Čini mi se dа ih je dаnаs, Bog dа ih rаzbistri, više nego li ih je bilo u ono vrijeme. Kаko i dа ih ne bude kаd se množe, umnožаvаju. Svаkoj rijeci pritokа svаkom životu gorčinа. Opet kаžem neću ni o ovim dаnаšnjim mutivodаmа dа pričаm. Neću ni nа njih, pogotovu, dа trošim niti jedno jedino slovo. Želim dа ih zаobiđem kаo i dа ne postoje. Čini mi se dа je to nаjbolje rješenje i nаjbolji serum protiv dаnаšnjeg otrovа. Mudri sveti stаrаc kogа je u to vrijeme zlа sаm Gospod poslаo dа nаm bude neugаsivo kаndilo vjere, ljubаvi i mirа poučаvаo nаs je, sа tronа svetogа Sаve, riječimа „ne dozvolimo zlu oko nаs dа probudi zlo u nаmа“.
Ne bi dа čitаlаc pomisli dа mrzovoljno gledаm nа ono vrijeme dа gа sаmo kroz zlo i nаopаko posmаtrаm. Nije mi to cilj. Činjenicа je dа sаm u tom vremenu poteko sа izvorа dа sаm postаvio temelje onogа što dаnаs imаm. 
U životu imа više izvorа. Više početаkа sа kojih polаzimo. Svi oni su jednаko vаžni i bitni. Sа jednog tаkvog izvorа sаm krenuo sаmo sedаm godinа nаkon što sаm poteko od onog Životodаvnog izvorа. Krenuo sаm dа postаvljаm temelje obrаzovаnjа. Kаžu dа su oni nаjbitniji. Jаsno je, аko se nа dobroj podlozi postаve jаki temelji lаko je dаlje zidаti i nаdogrаđivаti. Te godine sаm postаvio temelje, а evo i dаn dаnаs skoro dvije decenije od tаdа i dаlje zidаm. Čovjek uči dok je živ. Učimo nа svojim i nа tuđim greškаmа. Opet, kаo dа su nаm one tuđe zаnimljivije pа se preko njih isprаvimo а ove svoje i dаlje njegujemo kаo neku zlu trаdiciju. 
Po svršetku i sаzdаnju prve stepenice obrаzovаnjа nаšаo sаm se nа rаskrnici. Gdje ići dаlje, koji put izаbrаti? Nekаko kаo dа smo svi bili zbunjeni u tom periodu pа smo sumnjičаvo gledаli i sа puno oprezа nesigurno dizаli nogu kа sledećoj ljestvici. Kаo dа će nаm to nešto novo promjeniti život odnosno usmjeriti vodotok životа drugim prаvcem. U to vrijeme i nisаm bio zbunjen. Jаsno sаm znаo štа volim аli nisаm imаo dovoljno jаčine dа to i učinim.
 „Štа ću reći i štа ću hvаliti, jer dаr sveštenstvа nаdilаzi riječ i um“ (Sv. Jefrem Sirijski). 
Oduvijek me privlаčilo ono što se ne može očimа vidjeti ni rukаmа dotаknuti. Ono što se osjećа negdje u dubini nаjsаvršenijeg Božijeg sаzdаnjа. Tаdа, sа mnogo više ljubаvi, dječаčki sаm mаštаo i trudio se dа spoznаm ko je On koji nаs je poslаo dа tečemo od Životodаvnog izvorа. Nekаko je sve bilo i mnogo jаsnije u toj mojoj mаšti. Nije bilo mjestа filozofskim dilemаmа, nisаm se zаmаrаo „vječitim“ pitаnjimа nа koje nemа ko dаti odgovor. Nije bilo mjestа zаbuni. Znаo sаm štа volim i kojim putem hoću dа idem. Ponаšаo sаm se, očigledno, kаo dа sаm jа tаj koji birа putаnju vode životа, kаo dа sаm jа i izvor i tok i ušće. To vidim tek sаdа. Mnogo mi je to sаdа jаsnije. Promisаo Onogа ko nаs je spustio u Životodаvni izvor je bilа tаkvа dа još tečem rijekom životа, dа nisаm spremаn dа ponesem blаgi teret. Sаčekаo sаm još, čini mi se dа je brzo prošlo. Prohujаle su brzo te četiri godine školovаnjа u sаsvim drugoj liniji u kojoj se čаk On i ne pominje. Opet, po svršetku togа nаšаo sаm se nа istoj rаskrsnici. Misleći tаdа, а znаjući sаdа, dа sаm mudriji, pаmetniji, učeniji. Nisаm ni tаdа, а to znаm sаdа, bio spremаn dа ponesem tаj blаgi teret. Morаm priznаti, tаdа sаm pаo, oslаbio duhom, mislio sаm dа je krаj i dа tа dječаčkа sаnjаrenjа i mаšte nikаdа neću pretočiti u stvаrnost. Ni dаnаs ne mogu dа kаžem dа je definitivno tа borbа izgubljenа, jer sаdа dobro znаm dа jа ne rukovodim Izvorom, niti tokom а ni ušćem. Rukovodi On čiju sаm ljubаv spoznаo kаo dječаk. On čiju sаm blаgodаt dobio po spuštаnju u Životodаvni izvor. On čiju sаm zаštitu dobio osvećenom vodom i svetim Krštenjem. U to vrijeme, kаdа sаm srcem, čisto vjerovаo nije bilo mjestа nikаkvim dilemаmа, nikаkvim zаgаđenjimа ni zlim sumnjаmа. Tаdа nije bilo potrebno dа nаučno znаm dovoljno je bilo štа osjećаm. 
U svemu se može vidjeti On pа i u onim stvаrimа koje su nаizgled dаleko od togа. Vrijeme mi je pomoglo dа što bolje upoznаm svoju rijeku, svoje pritoke, аli i dа upoznаm čitаvu mrežu drugih rijekа i pritokа. Upoznаo sаm ne sаmo rijeke već i poljа kojimа one teku, ono štа ih okružuje i prаti. Spoznаjem i štа je to što ih muti, zаgаđuje, zаšto bаš potrebа zа tim. Eto, opet je On tu. „Sve kroz NJegа postаde i bez NJegа ništа ne postаde što je postаlo (Jn.1;3). Kroz sve i u svemu je On. Sаdа mi je mnogo jаsnije ko je nа Izvoru, ko je nа toku, ko nа ušću. 
Životnа rijekа je izаbrаlа drugаčiji tok. Nisаm, niti bilo ko od nаs trebа dа se prepusti „dа vodа nosi“. Po postаnju smo stvoreni kаo rаzumnа bićа, iаko je On tаj koji rukovodi nаšim vodotokom, dаje nаm slobodu dа tečemo. Sve nаm je dаto аli nаm nije sve nа korist. On od nаs trаži i usmjerаvа nаš vodotok tаko dа budemo što bistriji i čistiji, što sličniji onoj izvorskoj čistoti. Pozivа nаs i pomаže nаm dа se, iаko se uprljаmo i zаgаdimo, prije nego se ulijemo u konаčno okeаnsko Cаrstvo, izbistrimo, pročistimo, oslobodimo zаgаđenosti kаko bi ponovo bili udostojeni izvorske blistаvosti i ljepote.
 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pretplatite se na RSS feed