Menu
A+ A A-
Goran Vračar

Ili jesi ili nisi

17499741 1439690989408953 1837893397 oMa nema Bosne nigdje. Ovakva zemlja, ovakav narod… Da je nema trebalo bi je izmisliti. Ratovali po ko zna koji put a potom sjeli za sto da se dogovore pa ratovali na hladno po principu neću ja-nećeš ti, pa zatezali, ucjenjivali, ljutili se, blatili, pljuvali i psovali, potom nacionalno ispoljavali, srali pa lizali.

U međuvremenu zaposlili, svako svoje i po svojoj liniji, ko je koga imao. Braću, rođake, kumove, prijatelje i neprijatelje, gurali i trpali do besvijesti, izmišljali radna mjesta, izmišljali cijele firme, agencije i ko zna šta sve ne. Imenovali direktore i, uz fotelju im davali spisak partijskih drugova koje ovaj ima uhljebiti za mandata, a potom mijenjali direktore i dovodili nove sa novim spiskovima.

Gdje može jedan mogu i dva i tri i ko zna koliko. Najviše na željeznicu. Prvo jedan radnik po kilometru pruge, potom dva, tri, četiri, da bi se došlo do nadasve isplativog odnosa jedan prag - jedan radnik. Kako su pragovi česti, a bogami i plate matematika je pokazala da se teško može izdržati plaćanje tolikog broja radnika i neradnika pa je država, naša draga, jedna i jedina, počela malo da zateže na plaćanju.

To i ne bi bio neki poseban problem da radnici ne moraju da jedu. Neradnici takođe. Ljuti i gladni, željezničari i oni koji to nisu, ali žive od pomenute, prvo se dadoše u šetnje i proteste a potom i u štrajk. I to ne bilo kakav nego onaj za koji su vježbali godinama: štrajk glađu.

I tako oni gladuju jer su navikli, a Vladu baš briga jer je takođe navikla. Od jednog štrajkača dođosmo do dva, tri, četiri i vrlo brzo se u željezničkoj stanici okupi jedan omanji vod. Snimale ih kamere, obilazili novinari, on mjerili pritisak i čekali da se neko pojavi.

A Vladu baš briga. Ministra još i manje. Zauzeti državničkim poslovima i novim aranžmanima za još novije zaduživanje ne bi li, kako tako, napunili budžet koji pušta na sve strane, revnosni službenici naroda uhljebljeni i uvaljeni u preskupe kožne fotelje u još skupljoj zgradi Vlade Republike Srpske, o štrajku su se informisali putem medija i medijuma.

Nije prvi put da neko štrajkuje. Ni zadnji, na žalost. ’’Proći će’’ tješili su se što na srpskom što na engleskom i čekali da oluja prođe. A oluja ko oluja, zna da prođe a zna, bogami, i da se otme kontroli i napravi pravi haos. A taj haos je donijelo proljeće. To je ono godišnje doba koje prethodi ljetu i izmami vani sve ono što se sakrivalo što od snijega što od kiše.

Pošto je, po redu i po kalendaru, počelo proljeće i promolilo se sunce i, kako već rekoh sve izašlo vani, izađoše i radnici i posjedaše po šinama. Sjede radnici na šinama i gladuju jer su navikli a Vladu i dalje baš briga jer je, takođe, navikla.

No, zatalasa se javno mnjenje koje se i inače talasa za sve i svašta, ali ovaj put dođe do ozbiljnih valova. Iznenađeni dešavanjima i upornošću dosadnih štrajkača, hrabri predstavnici vlasti ne smjedoše izaći na megdan krvoločnim željezničarima nego to uradi predsjednik lično. Obeća on njima da će ''koliko je sutra'' dobiti plate koje su inače trebali dobiti prekosutra i radnici oduševljeno prekidoše štrajk.

Od svih zahtjeva koje su iznijeli zadržali su samo onaj da ''drug direktor ne dira organizatore štrajka'' što jasno pokaza hrabrost i predanost sindikalnih vođa. Uz krušku, sokove i pivo i to ono ''ili jesi ili nisi'' proslaviše i okupljanje i razilazak a od štrajka ostade par fotografija i video prilog na najobjektivnijoj medijskoj kući, našem dragom javnom servisu RTRS i još nekim TV kućama.

Tresla se gora – rodio se miš. Tako to biva kad se miševi okupe i pokrenu bunu. Čim malo šušne to se razbježi kud koji. Ali to i jeste odlika miševa kako običnih tako i onih sindikalnih. Čim se pojavi mačka to se razbježi kud koji. A i lav je mačka a lav ili jesi ili nisi.

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Šetnja za Zorana

zoran djindjic arhivDvanaesti mart 2017. godine bio je po mnogo čemu tužan dan. Pronađeno je tijelo malog Konstantina za kojim je tragalo preko 6.000 ljudi. Na pružnom prelazu u blizini Doboja poginula je cijela jedna porodica. Navršile su se četiri pune godine vladavine Željke Cvijanović i ne znam tačno koliko patuljaka.

Srbija je obilježila 14 godina kako je ruka teroriste poslala metak (za koji sam siguran da je bio srebreni) u tadašnjeg premijera (do tada su bili predsjednici vlada) Zorana Đinđića. Na malim ekranima TV prijemnika mogli smo da vidimo paradu (koliko li sličnosti sa pravom paradom) koja se zove: ''Šetnja za Zorana''.

U prvim redovima, sa kitama cvijeća (ili se možda drugačije kaže) okorjeli srbomrsci, narkomani, autonomaši i politički autsajderi. I naravno Vučić. Srbija žali za svojim premijerom (nekada predsjednikom) i kažu da će mu dogodine, kada se navrši 15 godina od tragične smrti (kao da je nečija smrt komična) podići spomenik. I treba.

Srbin po nacionalnosti, a izdajnik po vjeroispovjesti, pokojni (ponekad zaboravim da treba biti fin i o pokojnicima sve najljepše) doktor nauka, demokrata i čist genije, bombardovanje Srbije pratio je, uglavnom iz inostranstva odakle je zdušno navijao za NATO a sve protivu zločestih sunarodnika.

Prije toga, kada je prizivao aveti zapada, sa onim ofucanim Vukom (žali bože imena) koji se preziva Drašković, gazio je centrom Beograda na čelu demonstracija protiv Slobodana noseći njemačku zastavu (jer onu sa kukastim krstom nije stigao da nabavi) i duvao u pištaljku. I duvao i pištao, i vrištao.

Rezultat duvanja i pištanja bio je dolazak NATO aviona na nebo iznad Srbije odakle su, naravno sa sigurne udaljenosti, istovarali sve što su imali. Letjele su u vazduh fabrike, rafinerije, mostovi. Otišlo je u vazduh i preko hiljadu života civila, a među njima i preko stotinu dječijih. A on je to posmatrao iz Njemačke i navijao, i navijao, i navijao.

Sve samo da dođe na vlast. Ne da se spase Srbija nego da Zoran bude kalif na umjesto kalifa. Kada se sve završilo, kada se vratio u majku Srbiju (jer majka je majka i prašta sve) malo se bunio, malo demonstrirao i konačno se popeo na tron, preuzeo vlast te, brže bolje, demokratski isporučio predsjednika zapadnim majmunima (jer njihova je teorija da je čovjek nastao od majmuna, a mi se još držimo one pravoslavne) na najsvetiji dan u Srba – Vidovdan.

Ogrezao u mržnji prema vlastitom narodu i u ljubavi prema novcu (čudna mi čuda) taj njemački špijun i švercer, povezao se sa svima sa kojima se pošten čovjek ni u prolazu ne pozdravlja, i dođe tako i taj dan kad ruka druga i brata kriminalca ispali sudbonosni metak u najvećeg demokratu na Balkanu. To se na zapadu zove mafijaški obračun.

Kako kod nas nema mafije tako nema ni mafijaškog obračuna, a ubistvo je trebalo nekako objasniti. A vlast ko vlast ima objašnjenje za sve. Nije ubijen capo di tutti capi nego je ubijen premijer (sunce ti poljubim). Ubistvo je bilo političko (hahaha) rekoše nadležni pa napraviše pomor po Srbiji i pohapsiše sve redom. Ode u prošlost i u istoriju zemunski klan (ostale klanove nisu dirali), a neki od pripadnika odoše pod zemlju.

I sahraniše doktora za bombardovanje i ostale smrtonosne radnje, gdje drugo do u groblje velikama. U zadnjih sto godina u Srbiji je pojam ''velikan'' umnogome promijenjen, ali šta očekivati od zemlje koja je spremna da se odrekne svega pa i Kosova za malo evrića i za, naravno, mnogo više arapskih dolara.

Dogodine spomenik u Beogradu, a možda i u Prištini, jer ako je Zoka ikoga zadužio zadužio je šiptare. Do tada ko zna šta se sve može desiti. Kako god da bude, Beograd na vodi (i to na dvije rijeke), a Srbi na vodi i ulju dočekaće ovogodišnji Vaskrs bez spomenika Đinđiću.

Ko će kome polupati jaja znaćemo kad praznik prođe, ako u Srbiji iko i ima jaja.

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

FEDERIKA

federika mogerini euSrbi su, a to se već odavno zna na cijeloj planeti, jedini narod na svijetu koji slavi Krsnu slavu. To je dan posvećen nekom od pravoslavnih svetaca koji se obilježava u krugu porodice i na koji dolaze rođaci, kumovi, komšije i ko sve ne.

Slavi se tri dana (slava, krila i okrilja) a neki počinju i dan uoči slave. Pali se slavska svijeća, lomi se slavski kolač, služi koljivo, vino i rakija. Svi su pozvani i svi su dobrodošli. Tako Srbi slave.

Ali tako Srbi dočekuju i goste koje dugo nisu vidjeli, rođake i prijatelje iz dalekih zemalja koji su se tamo našli, ko zna zbog čega, a dolaze rijetko, pa se opet okupe rodbina i prijatelji da se okrene nešto na ražnju i popije rakija od jesenas.

Tako su dočekali i Federiku Mogerini. Ne samo Srbi nego svi iz BiH. Kad kažem svi mislim i na Bošnjake i Hrvate i sve one koji vole da se slikaju za novine, a nešto znače u svojim partijskim reprezentacijama na nivou jedne jedine itd itd itd BiH.

Doduše ništa se nije okrenulo na ražnju (vjerovatno zbog problema u odnosima jagnje-prase), ali da se negdje, daleko od očiju javnosti (koja je, uzgred rečeno, poprilično gladna), dobro krkalo, u to sam siguran.

Došla nama Federika da se s nama slika. A i mi sa njom. Došla da nam kaže gdje smo i ko smo (a znamo mi dobro ko smo, gdje smo i kakvi smo) te da nam pojasni ono što ni nama nije jasno. Svi se smješkali, rukovali, poneko se poljubio pa se sjelo za sto. Kad se sjelo (a tek poslije se jelo, jer ručak treba zaraditi) počelo se sa razgovorima na raznim jezicima.

Čuo se tu italijanski, engleski, srpski, hrvatski pa i ovaj novokomponovani, bosanski. A ona se smješkala svima. Ljepotica naša evropska. I svi srećni i zadovoljni. Srbi posebno. Oni su se, u duhu pravoslavlja, međusobno optuživalil i tu i tamo pljucnuli jedni po drugima jer jednima je Republika Srpska domovina, a drugima je Republika Srpska skoro pa i domovina.

Ono što je lijepo je da se Srbi barem nisu folirali. Kakvi smo takvi smo i na vrhu i na dnu mada je pozicija dna diskutabilna, ali ne bih sad o tome. Kad je sve saslušala, dobra vila Federika, iz samo njoj znanih razloga i, vjerovatno zahvaljujući informacijama Babe Vange, reče da je zadovoljna napretkom BiH na reformskom putu, te da taj proces neumoljivo napreduje. Ako je tako onda je ona jedina koja taj put vidi a o procesu da i ne govorimo.

Evropa nam, valjda preko Federike, poručuje da nas prati i da smo dobrodošli u veliku porodicu koja se (a to je zaista neumoljivo) raspada. Evropa nam, takođe poručuje da je naš prijatelj i partner (ko zna u čemu) i da se raduje našem brzom dolasku. A to je ista ona Evropa koja je likovala nad raspadanjem Jugoslavije, nad leševima, izbjeglicama, porušenim kućama i gradovima, uništenim fabrikama i životima, navijajući za najkrvaviju demokratiju koju su nam izvezli (a mi jedva dočekali da je uvezemo).

To je ista ona Evropa koja je slala oružje Hrvatima da pucaju na golobrade vojnike JNA, koja je doturala oružje mudžahedinima i bombardovala Srpsku i Srbiju. To je ista ona Evropa koja je priznala Kosovo i zavrće ruku Srbiji da se odrekne svoje zemlje, svoje istorije i svojih svetinja, i koja danas kuraži Albaniju da uzme malo od Makedonaca a resto da da Bugarima. To je ista ona Evropa koja nas je uvela u najkrvaviji rat u kojem su se braća (ah kako to gorko zvuči) pobila i poubijala radi međa.

I sad ta ista Evropa pruža ruku i pomoć uvjeravajući nas da nas voli. Stara kurva u novom odijelu. Srećom, mi dobro znamo da nam odavde nema naprijed i da nikada nećemo zaplesati taj tango. Jer niti mi idemo naprijed niti Evropa ima budućnosti. Na kraju krajeva, dugo je i trajala. I SFRJ je taman tu negdje bila kad je pukla po šavovima.

A i evropski šavovi, čini mi se, pucaju. Polako, ali sigurno.

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Afrička šljiva

africka sljiva kutija Ljubav je nestalna kategorija. Veoma jaka i veoma ranjiva. Zna da bukne u trenu, a da se gasi godinama, ali nekada zna i da se u trenu ugasi. Ljubav ne bira metu. Zavoliš nekoga sasvim običnog i, gle čuda, on ili ona (a u ovo doba sve kombinacije su dozvoljene) postaje nešto sasvim posebno.

Ne možeš da biraš koga ćeš zavoljeti. Ni ko će da zavoli tebe. Možeš malo da ’’poguraš’’ stvar (bajadera, buket cvijeća, neki zlatni predmet...) i to je sve. Ljubav se pazi, mazi i njeguje. Mnogo je zahtjevna. Traži mnogo razumijevanja, odricanja i žrtve.

Kad voliš obično si u kandžama nekih nepoznatih sila. Pored tebe može da prođe kompletan sastav Playboy-a ali ti ništa ne vidiš. U tvojoj glavi je špicasto lice sa par bubuljica i oči skrivene iza ’’lenonki’’ sa malom, maleckom dioptrijom. Kad voliš baš voliš. I sve je u redu dok to možeš i da dokažeš na djelu.

Problem nastaje kada zakažu ’’organi’’ kojom se ta ljubav dokazuje. Srećom, u doba tehnološkog napretka svega pa i medicine, i taj problem je riješen. Spasonosne pilule i čudotvorni preparati uz pomoć kojih muškarac, istrošen i neupotrebljiv, ponovo postaje muškarac al' ono baš. Nakon konzumacije pomenutih aditiva, kada omladinci iz doba ORA Brčko-Banovići osjete da opet ’’mogu’’, šta raditi nego uzjahati na nekoga ili na nešto.

A političari u BiH, s obje strane entitetske granice, koji su odavno ’’okačili kopačke o klin’’, dočepavši se čarobnih pilule (i sličnih stvari), odavno vježbaju na vlastitim narodima (jer ako smo išta do sada naučili to je da je ljubav slijepa). No, kako vrijeme protiče, a naroda sve manje (iseljavali se ili umirali zasigurno nam se smanjuje broj), naši dragi ’’sinovi naroda’’ okrenuli su se i drugim narodima prelijepe nam jedne jedine nedjeljive dvodijelne + Distrikt Brčko BiH.

Logično jer muškarac nije muškarac ako je muškarac samo u krevetu. Treba tu malo pokazati i mišića na javnom planu i na TV ekranima. Da se zna ko kosi, a ko vodu nosi. I tako, Bakir, očito nabudžen pomenutim sredstvima krenu da Srbiji pokaže ko je ko u ovom tamnom vilajetu, a bogami i na Balkanu.

Kako pomenuti preparati mogu da se nabave bez recepta, i Srbi s ove strane Drine, očigledno dobro podmazani, odlučiše da pokažu ko je ko u istom tom tamnom vilajetu. Narod ko narod, navija za svoje jer na svoje su se već navikli. To je brak iz računa po kome izabrani i odabrani može kako hoće jer je ’’naš’’. Iskali smo evo nam ga. Ukrstiše politička koplja (o drugima neću da govorim) i počeše igre bez granica.

I postade važnije da li je Srbija kriva ili ne od toga da li su ljudi gladni ili ne. Upornost kojom se atakuje na Srbe upravo je proporcionalna broju gladnih Bošnjaka po jednom kontejneru. Odbrana Srbije takođe je upravo proporcionalna broju gladnih Srba po jednom kontejneru.

Hrvati, naravno, nezainteresovano posmatraju sa strane i brinu svoje brige. Da li će Lojzek postati svetac ili mučenik i da li će im Papa ukinuti Gospu. Svako ima svoje prioritete. Srbi, ponovo ujedinjeni pod Bakirovom dirigentskom palicom i Bošnjaci, ponovo okupljeni oko Reisa i SDA. Suprotstavljeni (kao i uvijek) Srbi i Bošnjaci (ni krivi ni dužni) opet će da drhte ispred TV ekrana psujući ’’one druge’’ i ponavljati u sebi ’’samo da rata ne bude’’.

Njihovi lideri (kako to gordo zvuči) javno će se pljuvati i optuživati (jer dogodine su izbori) i na sva zvona se kleti svom narodu koga vole do poslednje marke MMF-a. Opet će da plaše narod balijama i četnicima (tu i tamo poneko će se sjetiti i ustaša ali su oni nebitni za ovu priču), ratnom retorikom i ustavnom krizom.

I opet će jedni druge optuživati za sve počevši do onog famoznog ’’ko je poč’o rat’’. Pred nama je finalna utakmica Kupa BiH za veterane omladinskih radnih akcija SFRJ. A sve je počelo sasvim običnim reklamama na televiziji. Nama samo ostaje da se vidi ko troši Potencijal forte a ko Afričku šljivu jer samo Afrička šljiva ’’ne pada’’.

 

 

 

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Valentinovo

srecan dan zaljubljenihŠta je to, u stvari, ljubav? Pitanje je jednostavno. Šta je ljubav? Govorim o onoj stečenoj dugogodišnjom potragom za odgovarajućom drugom polovinom. Govorim o onoj vezi između muškarca i žene (u današnje doba dopuštene su sve kombinacije, ali ja sam ipak za osnovnu postavku) u kojoj se njih dvoje ''dopunjuju''.

Na razne načine. Prvo se mjerkaju, pa njuškaju, pa maze. Razvijaju se nemjerljive emocije (a kažu da je sve hemija) i onda to dvoje odluče da ostanu zajedno do kraja života. Prekrupna odluka za dvoje mladih ljudi. Srećom ne i neopoziva pa danas na svakom koraku vidimo one koji su se predomislili i na, a gdje drugo, sudu potražili dokaz svoje gluposti.

Ljubav je, ljubav je, ljubav.... Kao on voli nju i ona voli njega od sada do vječnosti. Ma daaaaaaj. Kakva crna vječnost. I koji crni kraj života. Da postoji ljubav, onakva o kakvoj sanjamo, ne bi se ljudi svađali, tukli i gađali manjim komadima namještaja. Ne bi se jurcali po stanu naoružani noževima, viljuškama i ostalim priborom za jelo dok tanjuri lete kao da je na snazi 24-časovni sirtaki.

Grčka u vašem domu do poslednjeg komada posuđa. I ne bi, kad neko klisne u tuđu postelju, tražeći nježnost ili čist sex, ono drugo, prevareno, pitalo: zašto si me prevario? ili prevarila? Zašto si ME prevario-la? Znači stvar je u meni. Oko mene se vrti sve.

Ipak, postoji taj jedan dan u godini, kada muškarci pokajnički trče da pokažu da nesebično vole. I taj dan smo uvezli zajedno sa sidom, LGBT paradama i sličnim glupostima koje nam je zapad uvalio. Dan zaljubljenih. Moš misliti. U sve ostale dane dozvoljeno je ne biti zaljubljen. Ali taj dan ni pod razno. Zaboravićemo da smo Srbi, da na taj dan, taj 14. februar, pravoslavci slave Sv.Trifuna koga, nakon silnih mučenja, dok je govorio:

’’O kad bih se mogao udostojiti, da ognjem i mukama skončam za ime Isusa Hrista Gospoda i Boga moga!’’ mučitelji posjekoše mačem. Zaboravićemo porijeklo, baštinu i tradiciju jer ne dolazi u konzervi Kole, nije upakovano u američku zastavu ili ne maše po ekranu dupetom upakovanim u tange.

Zaboravićemo kolike su muke prošli naši preci da bi sačuvali našu vjeru, naše ime i naše svetinje. Nema veze što su Turci harali našim krajevima pet vijekova, ubijali i prevodili na islam, kupili djecu i od njih pravili janjičare. Srbi će ipak gledati Sulejmana veličanstvenog. Nije bitno kako i koliko je Srba pobijeno u Jasenovcu i koliko prije toga prevedeno u katoličanstvo, Srbi će slaviti Sv.Valentina. Kupiće lijepe poklone svojim boljim i ljepšim polovinama i izvesti ih na večeru (ko može) ili barem na piće. Polako ali sigurno, pravoslavlje gubi bitku sa katolicizmom.

Popovi brkaju datume pa slave Sv. Savu na Časne verige, djeca od Očenaš-a znaju samo naslov, Srbi slave Valentinovo i Noć Vještica, pederi i ostali paradiraju Beogradom, porodica opstaje samo zato što niko nema para da živi sam, na televizorima oskudno obučene kćerke brukaju očeve (ponegdje i majke), i polako ali sigurno nestajemo.

Ćirilicom piše ko mora, himnu su nam komponovali trećerazredni muzičari, zaboravljamo mrtve a sve više i žive, dijelimo se na tabore i krda, krstimo se po inerciji a u crkvu idemo po partijskoj dužnosti. Ne čitamo Sveto pismo kao što ne čitamo ništa drugo, volimo Merlina iako on nas mrzi iz dna duše, slušamo Balijaševića iako nijedan iole pristojan Srbin koji drži do sebe ne bi trebao ni ime da mu spomene.

Ljubimo se tri puta i dižemo tri prsta jer ono što smo stekli taman možemo da držimo sa ona preostala dva. Brukamo se gdje god stignemo i nije nas sramota. Za Vaskrs ne očekujem iko farba jaja jer očito da tog artikla kod Srba manjka u svim oblastima osim kad treba, iz čopora i u ime vođe urlikati na one druge.

Takvi kakvi smo možda ga prestanemo i slaviti. Do nas je. Kako radili tako nam Bog pomogao.

 

 

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Borački

16699981 1391300420914677 684688937 nTanjur je ponovo i opet prazan. Na trpezama nas, koji pokušavamo da radimo i živimo od svoga rada, nas kojima se država, kakva takva, natovarila na leđa i guli nas konstantno i neopozivo, tanjur je uglavnom prazan.

Na trpezama onih koji su nam trebali pomoći da napunimo tanjure, prehranimo i obučemo porodicu, tanjuri su prepuni. Svega i svačega. Bilo je i kod nas tako. O većim svecma, rođendanima, slavama, proslavama, kad dođu gosti i kad god nam padne na pamet. I naši su se tanjuri prolamali od meze.

Čajna, sremska, kulen, pečenica, slanina, sir ovako i onako, kisele paprike, krastavci, masline, 7-8 kuhanih jaja rasječenih na pola, hljeb bijeli, svjež. Na stolu čaše pune sokova, vina, konjaka, vinjaka i raznih rakija a na sredini flaše, da se dospe putniku namjerniku, zvanom i nezvanom gostu, i sebi.

Vrijedna žena je dodavala na tanjure svježe isječenu mezu i kuvala kafu a domaćin je dosipao šta ko pije. Pričalo se o ljetovanjima, zimovanjima, vikendu od prošle sedmice kad smo išli na Jablaničko, Boračko ili kad smo se provozali do Tjentišta. Neki do mora, nije daleko.

Mostar je na sat i po vožnje. Pa opleti sa pričom do neka doba. Ko je bio predsjednik predsjedništva SFRJ niko nije znao ali su tanjuri bili puni. Prepuni. Onda se izborismo za demokratiju, sjebasmo sistem, postavismo šatore i podijelismo Titovinu na razmjerne dijelove. Glupi, kakvi jesmo, ratovali smo za ono što nam pripada.

I na kraju svako dobi ono što mu je Tito i ostavio. Kako je on crtao tako ucrtaše i geometri. I tako od braće postadosmo komšije. Doduše ovaj istočni komšija se još sudi sa južnim komšijom ali i to je skoro gotova stvar. I tako osvješteni, podijeljeni i krvavi do lakata, završismo olimpijadu, prebojasmo mrtve (uglavnom) nastavismo da tražimo nestale (uglavnom) i počesmo da se brinemo o onima koji su ostali.

Invalidima invalidnina, borcima borački, ostalima od šake do lakta. Da bi svi dobili ono šta zaslužuju brine se, a ko drugi nego Vlada. A Vlada dijeli najbolje što može. I najbolje što umije. A umije, da izvineš, baš umije. U njoj su sve sami stručnjaci za sve i svašta, učeni ljudi i ljudi od povjerenja.

Ipak, s vremena na vrijeme i to povjerenje se treba provjeriti. Da nije došlo do kakve, nedajbože, greškice. Propitivanje vrše poslanici, narodni dakako, koje je sam narod birao (kakav narod takvi i oni) i to na sjednici Narodne Skupštine ove moje drage mi i predrage zemlje Srpske. A poslanici ko poslanici, jedni iz jednog tabora a drugi iz drugog baš kao nekad kad je JNA izvodila vježbe pa su bili ’’plavi’’ i ’’crveni’’. E tako i ovi. I crveni i plavi postavljaju pitanja (uz pozdrave uvaženim i poštovanim predsjedateljima, kolegama poslanicima pa i samoj Vladi sa posebnim akcentom na visokocijenjenog gospodina ministra).

Crveni postavljaju afirmativna pitanja na koja ministri odgovaraju vrlo revnosno a onda dobiju ogromnu zahvalnost i pohvalu i ’’molim uvaženog ministra da mi odgovor dostavi u pisanoj formi’’. Plavi postavljaju provokativna pitanja na koje ministri odgovore šturo uz obrazloženje da se radi o ’’velikom broju podataka koje ministar ne zna napamet, naravno, te da će uvaženi poslanik dobiti odgovor u pisanoj formi’’.

Pitanja pljušte, pljušte i odgovori, kakvi takvi, a pravi se dostavljaju ili ne, naknadno, u pisanoj formi i niko pojma nema o čemu se radi. I vuk sit i ovce na broju. Ipak, na jedno pitanje omače se odgovor. Reče ministar da će se borački dodatak uvećati (iako su sredstva u budžetu ista kao i prethodne godine) jer se broj korisnika smanjio. Umiru borci sunce ti poljubim. Radujte se preživjeli. I vi bez ruku, i vi bez nogu, i svi drugi koji ste se borili za Srpsku.

Radujte se i povećanju dodatka i smanjenju broja korisnika jer je jednačina obrnuto proporcionalna. Što vas je manje imaćete više. Gurnite invalida na semaforu pod kamion. Bolesnom sakrijte lijekove i zabranite pristup apotekama. Ne dajte im u ambulante i domove zdravlja (šta ima da se liječe). Kradite im proteze i invalidska kolica a onda ih gurnite niz stepenice. Zapamtite, šta je rekao ministar, što vas je manje imaćete više. Poslednji preživjeli, ako me računica ne vara, primaće milione. 

To je nama naša borba dala.

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Kako je lijepo biti glup

izbori karikaturaNajbolje je biti član partije. Bilo koje. Kad si član partije pred tobom se otvaraju novi vidici. Vidiš što ne vidi niko i samo zagonetno klimaš glavom kad te nešto pitaju jer radi se o ''državnoj tajni’'' i ne smiješ o tome javno. Kad vidiš što ne vidi niko, sasvim je logično da ne vidiš ono što vidi svako.

Ne vidiš jer to u stvari i nije tako nego je to...državna tajna i ne smiješ da pričaš, a da smiješ, svima bi ispričao kako to u stvari jeste i svima bi bilo jasno. Svi bi naprasno progledali i shvatili mudre riječi ''lidera''. Ali ako kažeš javno shvatiće i ''oni drugi'' koje su namjere političkog rukovodstva i cijeli plan bi propao.

Zato mudro ćutiš. I što više ćutiš to te više cijene. Logično. Oni misle da ti znaš, a ne smiješ da pričaš, a ti ćutiš i skrivaš svoje neznanje. I glupost naravno. Kako je lijepo biti glup. Sve ti svejedno. Jednostavno i neinteresantno. Drugi su smislili pravila i tvoje je samo da ih se držiš. Kao u saobraćaju.

Voziš desnom stranom i paziš na odstojanje. Pratiš znakove pored puta (ali ne Adrićeve) i pokoji semafor. I uz pristojnu brzinu unaprijed propisanu i pravilno označenu znakom stići ćeš na odredište. Planina, more, selo ili kakav motel u kome si uplatio ''vanbračne aktivnosti''. Samo pazi i vozi po propisu i nema zime. Tako je i u partiji. Veži konja gdje ti aga kaže i ne ističi se osim u uvlačenju u analni otvor.

Tu možeš da tjeraš do kraja. Što se dublje zavučeš teže te se riješiti. Dođeš nekako kao priraslica. Ili hemoroid, svejedno je. I nemoguće je rješiti se takvog bez operacije. Ako se dobro zavučeš i ukopaš (ostavi uvijek mogućnost da izbaciš dva prsta pušenja radi) tvoj blistavi put svenarodnog deputata biće ovjekovječen slavom i dužinom.

A predsjednik (šef, vođa, lider, duče, firer etc.) će za tvoje revnosno dizanje ruke i nesebičnu i bezrezervnu podršku da te nagradi. Bićeš direktor (sa nabrzinu završenim dopisnim fakultetom) pa makar ti to bilo i prvo radno mjesto u životu (kome treba iskustvo da bude direktor?), ili u najmanju ruku odbornik (u opštini), poslanik (u Narodnoj skupštini) ili zaštitnik lika i djela kao i tekovina bratoubilačkog rata u Parlametnu BiH. E toga se treba dočepati.

Tu idu najbolji i najcjenjeniji. Plata jeste mala (jedva 7.000 KM mjesečno) ali zato se malo i radi. 15 dana godišnje ili nešto više od jednog radnog dana mjesečno. I taj jedan dan možeš da izostaneš ponekad. Tu se uklubiš (svaka partija ima svoj klub poslanika) i slušaš šefa kluba. Taj što kaže ili je bilo ili će biti. Nije nužno da diskutuješ (to će šef kluba) niti je bitno da iznosiš svoje stavove (to je šef kluba donio iz ''samog vrha partije''). Tvoje je samo da glasaš. I tu nema puno mudrosti.

Reći će ti šef za šta i protiv čega. Kad kažu: pređimo na glasanje, ti samo pritisneš ono dugme koje ti je rekao šef i tvoj radni dan je završen. Poslije možeš da ideš u široke narodne mase i pričaš kako si, nakon neravnopravne borbe, zajedno sa partijskim drugovima, još jednom odbranio interese svog naroda i da se samozadovoljno, o državnom trošku, uvališ na kakav ručak ili među kakve noge djevojačke. Plata za lojalnost i muke Tantalove stići će na vrijeme pa ćeš nesmetano da pošalješ koju crkavicu djeci koja se pate na Sorboni, Oxfordu ili, ne daj Bože, u kakvom glavnom gradu susjedne dežele (BG ili ZG ili nešto slično).

Tvoje je samo da budeš dovoljno glup što nije neki problem. Ipak potičeš iz naroda koji svoju glupost iznova potvrđuje na svakim izborima birajući baš tebe. Ti glup, a oni te uporno biraju. I vuk sit i ovce na broju. Čoban opravdano odsutan!

 

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Kuka i motika

kuka i motikaKoliko smo u stanju da otrpimo vjerovatno nikada nećemo saznati. Svakim novim danom sve smo manje svoji a sve više vlasništvo države, raznoraznih i svakoraznih (što domaćih u propadanju što onih uvoznih u ekspanziji) banaka i robovi radnih  mjesta na koja odlazimo i radimo a da nas za to ne plaćaju.

Da, robovlasničko društvo u svom savremenom obliku. Razlika je u mjestu boravka. Nakon što odradiš (raditi u današnje doba jes jednako: crnčiti, dirinčiti, tegliti, robovati) svoj radni dan slobodan si otići kući ali da ti mobilni bude uključen. Možeš zatrebati. Znači, gazda te više ne hrani (ali ni ti više ne bereš pamuk), ne brine o tebi niti ti stavlja lance na noge nego ti lijepo uzme broj mobilnog (kojeg si sam kupio) i tako te drži na podužem, ali zato znatno efikasnijem lancu.

Gdje god da sjediš, krišom bacaš pogled na čarobni ekran koji bi mogao odlučiti o tvojoj sudbini. Ako se javiš velike su šanse da dobiješ jednu od 6 zaostalih plata a ako ne, onda si, brajko moj, skoro sigurno popušio. Na neplaćeno radno mjesto čeka još bar stotinu kandidata i svi sretni ako se zaposle. Nevjerovatno ponižavanje samoga sebe dostiglo je neslućene visine.

Nema plata, ali to je normalno, jer gazda nema para, a nema ih jer je juče kupio onu ’’mečku na sajmu’’ od 200.000 evrića pa valja carinu, porez, registraciju... Puni razumijevanja (biće kad bude) opet kupujemo ’’narodni hljeb’’ i preskačemo gondolu sa slatkišima (od njih se kvare zubi), dobro razmišljamo o kupovini cigareta (daj ove najjeftinije, nek se samo nešto dimi), a o mesu nekom drugom prilikom, kad bude plata.

Robovi svojih potraživanja (jer ako odeš nema plata) i vrijedni radnici na tuđem ’’dobru’’ privređujemo, prevozimo, nosimo, utovaramo, istovaramo, slažemo, maltamo i zidamo kule nesuđenim zatvorenicima, danas vlasnicima svega i svačega pa i života. Ako se zamjeriš gazdi (nisi valjda lud), nećeš naći posao više nigdje i nikada. A radiš na crno.

Ni penzionog (kao da ću je dočekati) ni zdravstvenog (ovi doktori ionako ne znaju ništa) ni budućnosti. A država te brani i štiti. U zaštitu tvojih prava ustali su svi moguće experti koji za velike pare prave prava mala čuda. Na primjer, da te ne bi izrabljivao poslodavac (gazda) država je rekla da će kazniti svakoga ko ne bude prijavio radnike, a kazniće i radnika koji radi na crno što pokazuje koliko država pazi da ne bi neko slučajno pokušao da, kako tako, zaradi hljeba.

E taj radnik će moći od svojih neisplaćenih plata da podmiri taman kaznu. No ima i tu jedna mala začkoljica. Država neće da čeka pa će radnik da traži bilo kakvu mogućnost da se dočepa potrebnog novca da se ne bruka pred državom koju je stvarao i onda će da u nekakvoj mikrokreditnoj organizaciji digne mirko kredit sa makro kamatom.

Žirant će da bude kum (on ne može da se sakrije) i neki od, još uvijek neprevarenih, rođaka. Prvu i još koju ratu uspješno će da vrati ali dalje neće moći. Onda će zelenaši (mikrokreditori) da ga zovu na isključen telefon (jer niti ga smije uključiti niti ima za dopune) a poslije njega napašće na rođaka i kuma. Onda će ponovo svi da napadnu njega jer neko pare mora da vrati.

Onda će sav zabrinut za ekonomiju svoje zemlje, Bakir da traži ukidanje Republike Srpske, Čović treći entitet, a Srbi autoput za Beograd preko Pala i Foče u isto vrijeme. Onda će da dođu izbori i jadni i napaćeni čovjek će da glasa protiv ’’ovih govana što su na vlasti’’ i izabere druga govna koja su u koaliciji sa prvima (ali to će saznati tek kad bude kasno). I onda će ponovo neki gazda da mu da posao (neplaćen, naravno) i sve će da se nastavi po protokolu.

I onda će, jednog lijepog proljetnog dana, siroti, prezaduženi glasač, da izvadi automatsku pušku koju nije vratio, podmaže je, napuni municijom  i posjeti neku od institucija. Pripucaće ali neće pogoditi ništa, jer se ovi na koje bi pucao ne vide. Onda će da ga uhapse, tuku i priheftaju mu da je terorista i dodaju za koju stranu službu radi (niko ne pita ove druge za koju tajnu službu kradu), osudiće ga na 20 godina robije, a porodicu na vječnu sramotu.

Za to vrijeme, neki drugi nesrećnik će da se zaposli na upražnjeno a neplaćeno radno mjesto. I tako sve dok je  sirotinje i dok se neko ne sjeti jednog simpatičnog seljaka po imenu Matija Gubec.... Al' načekaćemo se  mi dobro dok se narod ne sjeti kuke i motike. I pitanje je da li ćemo je i dočekati.

Za svaki slučaj, ja sam svoje podmazao juče. I kuku, i motiku... Nikad se ne zna.

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Sveti Sava

sv sava ilustracijaU životu je najlakše kritikovati. Sjediš, gledaš, kupiš podatke i revnosno brojiš greške koje pravi neko drugi. Poslije mu to kažeš oči u oči i to na način da ga upozoriš na greške kako se greške ne bi ponavljale.

To se zove kontruktivna kritika. A možeš i da greške pobrojiš, popišeš, zanemariš bilo šta što je bilo dobro i opleteš po onome ko je greške pravio. Iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Kako sam i ja samo čovjek, sklon iskušenjima i izazovima, ne mogu da odolim izazovu da nahvalim jedan događaj koji se dogodio (jer događaji se i zovu tako jer se događaju) u mojoj maloj maleckoj opštini. Bio Sveti Sava.

Ne svetac, naravno, nego dan u kojem se obilježava. I bili ljudi iz Vlade Republike Srpske koji se zovu ministri. Jedan koji je od četiri osnovne škole stigao samo u jednu i drugi koji je održao bitan sastanak na kojem je zaključeno da je Vlada zaključila da je prioritet vlasti zapošljavanje mojih, inače besposlenih sugrađana, a bogami i ostalih.

Bili, pojeli, popili i otišli. Logično jer ovdje niko neće da ostane. Dan ranije u vascijeloj mi Republici Srpskoj akademije posvećene liku i djelu Svetoga Save. Oni koji to nisu uradili 26. januara uradili su to na sam dan slaveći ime zvanično prvog srpskog prosvjetitelja.

Taj dan ni djeca ne idu u školu. Ostale dane kad idu kao da ne idu (tako nam je dobro obrazovanje) ali na dan Svetoga Save škole ne rade nego slave.

Datum 27. januar ljeta Gospodnjeg 2017.  Datum preciziran u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i kao takav uknjižen u sve crkvene knjige, a bogami i u godišnje crkvene kalendare. I tako je svugdje osim u mojoj parohiji.

Začudo, ovdje Sveti Sava ne pada kad pada na drugim mjestima. Sveti Sava pada dva dana kasnije kad u drugim parohijama, po crkvenom kalendaru, padaju Časne Verige Apostola Petra. A u mojoj parohiji se slavi Sveti Sava.

Nije to važno, može se i tako (po tumačenju sveštenika okupljenih na akademiji) i započe akademija. Na scenu izađe dekan Bogoslovije, održa besjedu o svecu, potom Ljubo Božović pročita nešto iz knjige one Habjanovićke gdje saznah da je svetac sam opisao svoju smrt (i, naravno, došapnuo njoj jer nemade kome drugom) i sve se pretvori u koncert etno-grupe ''Zahumlje''.

Nije da nisu lijepo svirali i pjevali ali pjesme već znamo, a naša djeca, djeca iz naše muzičke škole i sa naše akademije (naravno muzičke) nisu dobila ni pet minuta. Šta pet? Nijedne.

A pjevaju i bolje i ljepše i svijraju i bolje i ljepše. A i naši su. Doduše, kako je počelo, njih ćemo vjerovatno zvati na proslavu Bajrama ili nečeg drugog. Otkud znam.

Uvjerio sam se da je sve moguće u ovom vremenu. A gosti dođoše, zapjevaše i za pojas zadjenuše i to sve o trošku pravoslavne crkve (koje ne znam ali znam da su svi izvođači iz Nevesinja) i tako saznadoh da kod nas niko niti zna da pjeva niti da svira, a kamoli da besjedi.

Poslije se desi izložba Biljane Ristić koja u kamenu oslikava junake iz onog dijla istorije koji nazivamo Nevesinjska puška. O Savi više ni riječi. Doduše, ni u programu se nije ništa saznalo ali eto, pomislio bi čovjek da će akademija o Svetom Savi biti o Svetom Savi.

A nije ni čudo što je priomašena tema kad je promašen datum. A ako datum nije promašen, ili je u toku reforma kalendara ili moj kraj debelo kasni za ostatkom države.

Vjerovatno nam zato ovako i ide. Oduševljeni gosti i protagonisti cijele predstave otišli su kućama kao i posjetioci. Oni u Nevesinje a mi nazad u svoje male tvrđavice da iz njih nikada ne izađemo.

Što bi izlazili kad smo nesposobni i ništa ne znamo. Ili, kako bi to rekao Rajko Petrov Nogo: ''Nevesinje neven sije, ti koprivu sadi...'' E vala je sadimo.

 

 

 

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Kad si bajker

Kad poželiš ćevape odeš do čaršije i to one Baš i pravac ''Željo''. Uz ''Deset u pola s puno luka'' navodno bi trebao osjetiti čar Bosne sa svim njenim, kobajagi, autentičnostima. Zemlja ćevapa. Da l je još po čemu poznat ovaj tamni vilajet? Po Ivi Andriću, Meši Seimoviću, Branku Ćopiću, Maku Dizdaru...? Po KK Bosna, FK Sarajevo i FK Željo, po fanzivama, desantu na Drvar, Neretvi, Perućici, Tjentištu, Starom Mostu u Mostaru...? Ma jok! Ćevapi su ono što svi turisti ponesu iz Bosne. Mljeveno meso koje se, sa posebnim tajnim sastojcima, urola u male, sasvim male valjke i ispeče na roštilju ''na ćumur'' a onda posluži u limenom tanjuru sa lukom i natoljenom lepinom. Oduševljeni turisti iz svih dijeova pokojne nam Juge kao i osalih dijelova napaćene aždaje Evrope, odlaze iz Sarajeva sa slikama desetina džamija, poneke crve i mirisom luka koji ne isparava baš brzo. Nko dodatno trgne sarajevsko ''ladno ko išta'', slika se pred Begovom ili ispred Sebilja i razguli nazad pun utisaka. Al kad dođeš iz Čačka onda ćevape i ne okusiš. Osim dobrih batina hrabre grupe od 20 junaka koji u ime Alaha (a budimo iskreni Alah nije bog koji to traži) i zasijepljeni mržnjom prema Srbima-četnicima (i budimo opet pravedni-nisu svi Srbi četnici na onaj način kako ih doživljavaju momci rođeni u vukojebinama iz kojih su  se skotrljali u Sarajevo), nećeš ponijeti baš lijepe uspomene iz glavog grada jedne jedine nedjeljive dvodjelne BiH. Krvavih očiju i hrabrošću praotaca u omjeru četiri na jednoga, momci čiji koeficijent inteligencije ne dostiže visinu sobne temperature, nameračuili su se na, ni krive ni dužne, motoriste iz Čačka i pokazali im kako u Sarajevu nije 2015.nego 1992.godina i kako nema oni šta tu da traže sa majicom na kojoj je grb Republike Srbije. Možda im je zasmetao Čačak (mada čisto sumnjam da ''junaci'' znaju i latinicu a kamoli ćirilicu što ih ne čini polupismenim nego primitivnim) jer Lepa Brena iliti Fahreta Jahić opjeva pomenuti grad nekada davno u nekoj jednoj zaboravljenoj zemlji. A možda su motoristi zvani ''bajkeri'' pomislili da postoji bajka zvana ''multietničko Sarajevo'' pa se uputili u obilazak grada rasterećeni nacionalizma i primitivizma i željni onog jedinog po čemu Bosnu prepoznaju inostranci i inozemci. Tek batine padoše, krv se proli i puče bruka. Dobro, nije prvi put da oni koji nisu muslimani najebu u Sarajevu ali je svakako krajnje vrijeme da budu poslednji. U gradu u kojem se niko po dupetu nije počešao a kamoli pokušao da potraži, uhapsi i šta već uz to ide, junake što se proslaviše herojskim napadom na čačane, MUP ćuti, institucije ćute, NVO ćute.... Jebote koja tišina. Neću da poredim i da pričam kako bi to bilo da se desilo u mom gradu pa da su neke bajkere, recimo iz Sarajeva, pretukli kao što se to desilo čačanima. Neću da prozivam ni Federaciju i baze vehabija po njenoj teritoriji. Planirane napade na sve i svašta. Mnoge momke koji zadojeni islamom kidišu na neistomišljenike po Siriji. Neću da vjerujem i ne vjerujem da su stanovnici Sarajeva pripadnici tajne organizacije Handžar pokreta, ni da su listom upisani u pokrete tipa vehabije, mladi muslimani, zelene beretke ili ko zna šta sve ne. Hoću da kažem da je Tokić Sejfudin u centru Banja Luke razvio ratnu zastavu armije BiH zakonom zabranjenu, pod kojom su vojnici federacije jurišali na Srbe i Hrvate i počinili bezbroj zločina i da ga niko nije ni pogledao. Takav je moj narod. On ne gleda u svašta. Ne interesuje moj narod ni Sejfudin ni zastava. Mi na tako nešto gledamo kao na cirkusku predstavu i kad akter pređe granicu dođe MUP i odvede ga ali bez batina. Fino, ko gospodina, u automobil, u MUP pa kući. A kad u Sarajevo dođete iz Čačka onda idete u kola Hitne pomoći, u bolnicu pa tek onda kući. Nije krivo Sarajevo. Nisu krivi stanovnici koji su nijemo gledali kako čačani trpe nasilje jer ko se mogao suprotstaviti dvadesetorici maloumnih ali kriv je MUP, kriv je Kanton i krivi su svi koji ćute. I neka ćute. I treba da ćute zbog sramote. Nikad ne progovorili.

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Krali smo istok i zapad

Najvjerovatnije pripadam narodu čija je sudbina ne samo neizvjesna nego i tragična sa svim elementima komedije. Drčni, kakvi jesmo, ne vidimo dalje od svog nosa a njega smo zabili u vrlo nezgodno mjesto. Osjećaj podređenosti ljudima manje inteligentnim, ali zato mnogo bolje finansijski potkovanim, dovodi me do stanja suicidne ravnodušnosti. Na sve strane, dobro našminkane, obučene u poslednje jauke mode, namještene i nacifrane, TV kamere hvataju sinove naroda kako se nesebično i grčevito bore za istorijske interese i dobrobit naroda iz kojih potiču. Ne prezaju junaci ni od otvorenih sukoba i jasno stavljaju do znanja nepoštenima da su nepošteni, lopovima da su lopovi a kriminalcima da su kriminalci. O ostalom se ne raspravlja. Nema se kada. U zemlji u kojoj možeš banku kupiti za jedan Euro, opljačkati desetine miliona maraka od izbjeglica, stotine miliona od drugih, i ne ostaje prostora da se priča o drugim stvarima. A i te druge stvari su manje više nebitne. Privreda je propala prije deset godina a danas je definitivno i crkla. I šta tu ima da se kaže. Da treba pokrenuti proizvodnju jasno je svakome ali kako da radi onaj koji je crkao. Nema tu reanimacije. Nema tu nijednog zdravog dijela koji može da se mrdne. Onaj ko je crkao crkao je za sva vremena. Plakati nad pokojnikom dozvoljeno je rodbini i prijateljima ali je neumjesno da nad grobom preminulog plače ubica. E to se nama dešava. Novine, štampani medij a u stvari gomila papira i žali bože drveta koje je svoj život položilo da bi se po olovom presvučenoj hartiji pisalo ovo što se piše, mjerodavne su samo u segmentu sporta. Rezultat je rezultat i on je konačan i neopoziv. Sve drugo je diskutabilno. Ko je ukrao i da li je uopšte ukrao pitanje je na koje je odgovor mutan i zamagljen a novinari, nezavisni i samosvjesni, pomažu da to otkrijemo. Tako ćete za iste novce imati više optuženih i okrivljenih koji će se putem novinskih stubaca častiti epitetima, pridjevima i drugim vrstama riječima prebogatog nam jezika a da li će iko otići u zatvor to je diskutabilno. I nebitno. Jer niti ko pare vraća niti ko kome pare traži. Kažemo da postoji manjak od nekoliko desetina ili stotina miliona, prozovemo ljude po pripadnosti partiji a onda ga partije štite. U ratnom okruženju, partije se namerače jedna na drugu i isplivaju na površinu i druge stvari pa one prve budu zaboravljene. Vremenom i među partijama dođe do vansudskog poravnanja, osnivanja koalicije ili kakvih partnerskih odnosa i zaboravi se šta ono bi povod da se oni onako. Nema veze. Bilo prošlo a Srbi su narod koji prašta. Toliko praštaju da su sad u koaliciji sa svima. A što smo se ono svađali niko više pojma nema. Ili možda ipak ima.....? A i da ima, baš me zaboli nega stvar (a dobro znamo koja) šta će biti sa ostatkom kad je sve što vrijedi pokradeno. A krali smo muški. Krali smo istok i zapad i samo smo u tome bili jednaki. Ovi napaćeni narodi bivše SFRJ, podijeljeni u tabore i naoružani do zuba, koji su spremno opleli jedni po drugima u ime ko zna koga. Sad, kad više nema šta da se dijeli možemo samo da dijelimo sirotinju. E nje su nam naši prvaci obezbijedili na pretek. I nje nam nikada neće manjkati. A njima, uredno ušuškanima u kožna sjedišta neka njihovih kula i gradova. Pale su imperije, pašće i oni. A ja imam kad čekati. Ionako nemam šta drugo da radim...!

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Counter Strike

I desi se Zvornik. Na žalost. Neko je nekome javio da će se negdje desiti nešto a ovaj kome je javljeno nije baš bio siguran da mu je javljeno kako treba. I kako on sad da zna šta će se i gdje desiti. Bilo je mnogo onih kojima je javljeno kaže ovaj koji je javio. Nije nam javio kako treba kažu jednoglasno oni kojima je javljeno. Dojavljivač nije javio ko će, gdje i kada i po čemu da udari pa je bilo za očekivati da ’’neće kod mene’’. Gdje je zapelo i ko je usro Bog dragi zna. Rezultat je jedan mrtav i dva ranjena policajca  i jedan mrtav terorista. E sad taj terorista. On u stvari i nije terorista. On se dobro sjećao, pričaju upućeni, kad su mu Srbi odveli oca i ubili ga u ratu koji se, da podsjetim neupućene, završio pije 20 godina. On je bio mali, godina i po ili dvije, pa je to zapamtio ko da se juče desilo. Da ne bi zaboravio nesretni Nerdin (a nesretan je, u to nema sumnje) pomagao mu je simpatični dečko njegovane brade koji se baš negdje u vrijeme podsjećanja, vratio sa turističkog putovanja u Siriju. Sjeo, malo popričao sa Nerdinom i odveo ga na kampovanje u kamp u kojem su vehabije izvodile razne igre i igrice i družili se po principu matorih izviđača. Taj kamp se nalazi u Cerskoj kod Zvornika. Kažu da postoje još i dvije baze kod Osmaka i Potočara. E sad da se vratimo na početak priče. Jebem ja zemlju u kojoj se zna gdje se nalaze, gdje vježbaju i pripremaju se za terorizam vehabije (ili bilo koji drugi nacionalno ’’osvješćeni i ostrašćeni’’ pripadnici bilo kojeg jebenog naroda u ovoj tamnom vilajetu) a da pri tom ne reaguje, pohapsi govna i potrpa sve tamo gdje treba. Al ništa od toga. Imamo OSU koja ubada uglavnom kad se nešto desi pa se tako desilo svašta, da ne nabrajam, od Bugojna pa nadalje. OSA uglavnom zuji kad krava krepa tako da rezultate njihovog rada možemo mjeriti mikroskopskim pomagalima a okretnost i snalažljivost, da ne govorim o operativnom radu na terenu, okretnošću podgrijanog leša. Nešto su saznali, nešto će tek da saznaju ali ono što je ključno znaju na kom mjestu se čorba priprema, zakuhava, ko dodaje zapršku. Sve znaju osim ko će je jesti. I umjesto da razjebu kuhinju i pohapse kuhare oni mirno gledaju kako se generacije mladih i zavedenih momaka i djevojaka, obučavaju za brzo kulinarstvo a potom odlaze na ratišta u božiju mater i tamo ostavljaju svoje mlade živote. Da li, nakon nesretnog Nerdina treba da mislim da su svi muslimani teroristi. Ni pod razno. I dalje mislim da je siroti momak bio žrtva koliko vehabijskog pokreta toliko i države koja na sve gleda kao da se radi o emancipaciji pingvina u Južnoj Rodeziji. I pošto je krv pala sad treba objasniti ko je, koliko i za šta kriv. I tu dođosmo do ključnog momenta. Jedni Nerdina prozvaše teroristom jer on to i jeste bio. Drugi počeše da traže opravdanja za njegov čin podvodeći ga pod osvetu za svekoliku štetu koju mu je nanio rat u kojem su svojski učestvovali svi narodi BiH. Počesmo ponovo prebrojavati koliko je mrtvih glava i gdje palo, ko je kome koga ubio, koga nismo našli, koga nikad nećemo... I umjesto da se takve stvari osuđuju a proizvođači terorizma i terorista protjeraju u pizdu materinu ponovo se začuše ratni pokliči a policija uze automatske puške i evo nas u 1992.godini. Na ulicama Sarajeva grafiti o poznatoj epskoj simbiozi Srba i vrba. Ništa novo. Na društvenim mrežama otvoreni rat junaka koji se gađaju famatičnim izjavama iz svih krajeva kanade, SAD, Australije i drugih zemalja u koje su pobjegli krijući dupe od rata. Sad bi ponovo da se mi pohvatamo za guše a oni da navijaju. Pa nije premijer liga mamu vam iseljeničku. Ovdje su ostali ljudi koji su, ii nakon prebrojavanja mrtvih, odlučili da žive u muci i neimaštini ali nisu podvili rep i razgulili pa sad drže pridike i ratuju na internetu sa zamišljenim protivnikom. Ovdje, ako dođe do rata, protivnik nije ni zamišljen ni bezopasan. Rezultate imamo i još se prebrojavamo. I dok mi pokušavamo da spriječimo da se razbukti plamen nacionalizma vi se igrate Counter Strike sa pristojne udaljenosti od 10.000 kilometara. Samo da upozorim, ovdje kad se puca nama nema novog života niti se može ispočetka. Znaju to i Draganovi i Nerdinovi. Na žalost!

 

Foto: fanpop.com

Read more...

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Subscribe to this RSS feed