Menu
A+ A A-

Josip Broz Ranka Mišić

ranka misic2''Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati'' riječi su Iva Andrića, potpuno i bez greške usklađene sa narodnom poslovicom da ''pametniji popušta'' i u totalnoj suprotnosti sa izvedenicom ''kada bi pametniji uvijek popuštali svijetom bi vladale budale''.

Mi se upravo nalazimo u vremenu iz Andrićevog citata i krajni je trenutak priznati da svijetom ipak vladaju budale. Makar ovim mikro-prostorom koji, na žalost, ni krivi ni dužni naseljavamo.

Pametni bi nešto i rekli ali nemaju prilike, budale arlauču na svim mogućim medijima, a fukara voza džipove, sjedi u kojekakvim skupštinama i drugim opštinskim i državnim komisijama, upravnim odborima i raznim tijelima a sve za dobrobit naroda našeg napaćenog.

Pošteni ljudi vise sa skela na građevinama gdje rade ''od zvijezde do zijezde'' za one u džipovima a za njihova neotuđiva i zakonom i kojekakvim ugovorima obećana a neostvarena prava brinu sindikalne vođe, sve bolji od boljega.

I baš te, nezamjenjive i bogomdane sindikalne vođe, stubovi grana i velike poglavice raznih radničkih plemena čija je sposobnost i pamet neupitna, juče su, na 6.Kongresu Saveza sindikata Republike Srpske, pokazale ko kosi a ko vodu nosi.

A kosi Josip Broz Ranka Mišić.

Sve vodonoše, svi predsjednici granskih sindikata uz par izuzetaka, doveli su svoje najposlušnije i najodanije kadrove da u svetom, istorijskom trenutku, dignu svoju ruku i time još jednom pokažu radnom čovjeku i građaninu Srpske koliko je glup.

Birajući po četvrti put za predsjednika ženu čiji je hod po radničkim mukama popločan neuspjesima i sramotom za radnički pokret, uvrijedili su i članstvo i inteligenciju svih radnika koji uredno plaćaju članarinu za koju dobijaju debele vođe vrlo upitnih sindikalnih sposobnosti i, vjerovatno, u tijesnoj vezi ili, kako se to danas moderno kaže, sprezi sa vladajućom elitom.

Doduše, neki sindikati i nisu bili za ponovni izbor žene čiji nastupi će, vjerovatno, u skorijoj budućnosti, biti predmet raznih doktorskih disertacija na temu psihičkih poremećaja iz oblasti samoobožavanja, ali su, nepripremljeni i neorganizovani, samo statirali u najnovijem cjelodnevnom rijalitiju.

Predstavnisci Sindikata uprave pucali su iz pogrešnih oružja u pogrešnim rukama u pogrešne mete i na kraju napustili front. Nekako neodoljivo podsjeća na jedan kongres i neke slovence u jednoj državi.

Bilo kako bilo, delegati birani između dupeuvlakača i ljudi prizemne inteligencije, proslavili su pobjedu sve grleći i ljubeći ženu čiji je novi izbor početak kraja Saveza sindikata Republike Srpske. Jer, ''Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti a budala progovori''.

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Drug je Tito rekao u Lici

momcilo krajisnik1''Drug je Tito rekao u Lici, Krajišnici najbolji vojnici'', pjevalo se nekada na zborovima i svenarodnim okupljanjima ispod, petokrakom ukrašene, trobojke. Iako se danas ta pjesma sve rijeđe čuje ne vjerujem da se, i dok se pjevala, bilo čime odnosila na Momčila Krajišnika.

Ipak, nekadašnji predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske  i današnji predsjednik asocijacije ''Stvaraoci Republike Srpske'', najglasniji je i najbolji vojnik penzionisanog bataljona SDS-ovih kadrova koji su davno napustili političku scenu. Nešto što ih je posmjenjivao OHR, a nešto što im je istekao rok trajanja.

Ipak, i bez njih, Srpska je preživjela i doživjela decenije postojanja iako je došlo do određenih pometnji u političkoj strukturi i iako SDS više nema onu snagu kakvu je nekad imao.

Da nisu nestali i da su još veoma živahni i nimalo gadljivi na novce, ''bivši'' su pokazali tražeći da im se isplate plate koje nisu primali dok su se patili radeći na stvaranju Srpske.

Njihov nemjerljiv doprinos i neviđena odricanja te nehuman smještaj u hotelu ''Panorama'' u Palama i ''Bistrica'' na Jahorini tokom četiri ratne godine, dok su, gradeći, praveći, prepravljajući i štimajući Srpsku za sebe i svoje potomke,  treba da se plati.

Plate vjerovatno traže za pretrpljeni strah dok su se vozili na relaciji Jahorina-Pale. Onima koji su izginuli ništa. Onima koji su preživjeli u rovovima, iznureni, izranjavani i napušteni od države, isto ništa. Porodicama poginulih, nezaposlenim borcima i njihovim potomcima isto ništa. Naravno jer zna se ko su ''stvaraoci'' a ko potrošni materijal.

''Stvaraoci'' dalje nalažu da SDS traži oproštaj od ''bivših'' te da ih vrati u svoje redove i prigrli kao najrođenije, a u vezi sa tim, napisali su i pismo današnjem rukovodstvu SDS-a ali odgovora nema. Uplašena za budućnost Srpske, pomenuta gospoda napominje da već skoro godinu dana u ovoj asocijaciji postoji snažna struja koja se zalaže za prekidanje svih odnosa sa SDS-om i formiranje nove političke partije, ali ih oni, kao, koče.

Ne treba, kažu, zanemariti ni to što među starim kadrovima i osnivačima SDS-a već dugo tinja ogromno nezadovoljstvo načinom na koji se upravlja najvećom opozicionom strankom u RS, a poznato je šta se dešava kad se star panj upali. No, iako nezadovoljni SDS-om, ''stvaraoci'' su očigledno zadovoljni načinom na koji vladajuće partije upravljaju Srpskom.

Bilo kako bilo, niti Dodik daje pare niti Govedarica reaguje na zahtjeve za učlanjenjem. Ipak, umni, iskusni i strpljivi. ''Stvaraoci'' će sačekati još izvjesno vrijeme pa, ukoliko se ne udovolji zahtjevima ''izvornih i autentičnih Srba'', krenuti da stvaraju novu partiju.

Političko nebo Srpske će dobiti novu snagu u starim kadrovima, a nama koji gledamo u njega neka je Bog na pomoći.

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Jaja

jaja slupanaProšao je još jedan radni dan. Bar meni. Od koga je dosta je. Došao kući, mlatnuo kafu jer, đe ćeš bez kafe, malo odmorio i onda ručak. Prvo kokošija supa i to, naravno, komšijska, ’’Podravka’’ jer je naj,  a onda krompir pire, pohovana piletina, ono što se valjda zove file, fafarončići, hljeb, biber i so. I opa Mile.

Dok neumorno žvaćem, bi čovjek rekao nije ništa jeo deset dana, a ja bušim novu rupu na kaišu, nešto kontam: pile na mom tanjiru, bez ikakve šanse da postane kokoš, uvaljano u šta-ti-ja-znam i servirano pred moju izgladnjelu personu, čeka da ga provedem kroz splet crijeva kao kroz splet narodnih igara.

Prekinuto u cvijetu mladosti. Pile koje nikad neće postati kokoš i osjetiti radosti kljucanja i čupkanja trave. Pile koje nikada neće ispuniti svoju prirodnu zadaću: da snese jaje!

A ovoj zemlji baš treba jaja. Trebaju joj jaja svemirskih dimenzija. Trebaju joj jaja iznad svega. Jaja kakva svijet nije vidio. Ona politička. I ona ljudska ili, kako se to danas moderno kaže, humana. U ratu smo dobijali humanitarna jaja. Jaja u prahu. I jeste bilo pošteno.

Koliko smo prašili jedni po drugima prah nam je bio ko rođeni brat. U prašinu smo lijegali, u prašini živjeli, u prašini završavali. Zato su jaja u prahu imala svoju siboliku, svoju istorijsku ulogu, svoje mjesto.

Ma bila su nam ko domaća. A domaća jaja, ona kojima se pokreću revolucije, ruše sistemi i dobijaju ratovi, ostajala su u rovovima, izrešetana mecima i gelerima. Preživjeli su samo oni bez.

Oni koji su uredno grijali i dupe i jaja na termo-pećima u kućama udaljenim od ratišta najmanje toliko da do njih haubica ne može dobaciti. Odatle su komandovali, vikali, švercovali i pravili karijere.

Danas su to vođe, direktori, ministri i šta-sve-ne. Danas su to cijenjeni i poštovani građani iz čijeg dupeta bi se, uz klistir i sa teškom mukom, moglo izvući pola nacije dok druga polovina čeka da, kako-tako, uđe u analni otvor poštovane gospode čim se za to ukaže povoljna prilika.

Danas nam oni određuju sudbinu jer su oni ti koji imaju jaja. Oni su ti koji krvoločno napadaju mikrofone, kamere i tv-ekrane. Oni su ti koji lažu, varaju, pljačkaju i otimaju. Oni su ti od kojih se tresu gaće svima nama jer oni diktiraju naše sudbine. A diktiraju ih jer smo im mi dozvolili.

A dozvolili smo im, jer smo nikakvi. Jer smo podijeljeni i posvađani. Jer smo takvi kakvi smo. A oni... Oni su ti koji se pitaju jer oni su ti koji imaju jaja. Mi ostali samo smo bijedna statistika koja se pojavljuje jednom u dvije godine, na biralištima. Od koga je i dosta je. Uvijek se znalo ko kosi a ko vodu nosi. Ko nosi pantalone a ko suknju. Ko ima jaja a ko ne.

Ova bezjajna zemlja, ova zemlja  beskičmenjaka, dupeuvlakača, lizoguza i poltrona, vapi za jajima. Ima li ih iko? Ima li ikoga ko će ustati i reći: DOSTA! Hoćemo li svi svoje živote završiti, a da nikada nismo rekli koliko nam je i dokle. Kako nam je teško.

Kako smo gladni i žedni, i goli i bosi. Nikakvi. Kako nas ima svugdje po svijetu. U Americi, Evropi, kontejneru. Kako smo rasijani i kako se nikada više nećemo sastati. Ni na svadbi ni na sahrani.  Kako bi trebali biti na ulici, a bili bi da imamo jaja, i skidati ove kokoši koje seru po nama.

Kako bismo trebali smjenjivati i vlade i skupštine. Kako bismo trebali otimati nazad privatizovano i oteto. Kako bismo trebali praviti zemlju za našu djecu. Bolje sutra. Bilo šta. Ovako, pile i ja, sami u trpezariji. Ono, koje nikada neće snijeti jaje i ja, koji ih nikada neću imati.

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Šofer

sofer vracar kamionNajbolje je biti šofer. Ne baš bilo kakav ali ne i vozač, na primjer, Formule 1. Dovoljno je znati voziti kamion i eto ga, posao je tu. Ko zna da vozi kamion i uz to hoće i da radi nema razloga za bilo kakvu brigu.

Ipak, čak dvadeset kamiona stoji jer niko neće da se popne u kabinu i zaradi 300-400 maraka koje, uz garancije Vlade i naravno vlasnika kamiona, ima da stižu svaki mjesec. Ili neće ili šofera nema. Da li su otišli u inostranstvo da iste takve kamione voze za hiljade evra mjesečno ili su zajahali državne jasle sve po partijskoj dužnosti ostaje da se vidi.

Mada nam vlast iz dana u dan ukazuje na to da na čelu firmi, preduzeća i ostalih javnih i državnih utvrđenja iz kojih se isisavaju novci za partijske aktivnosti, sjede uglavnom kočijaši, rješenje tog problema moraćemo ostaviti u naslijeđe preživjelim stanovnicima Srpske.

Ovo preživjelim odnosi se na one koji ne mogu ili nemaju gdje da odu. Oni koji mogu ili su otišli ili su pri kraju sa pakovanjem.

A stanovništvo odlazi jer ovdje nema budućnosti. Jedina smo zemlja koja i dan danas živi svoju prošlost dok je sadašnji i budući lideri i svemogući bogovi izbornih kampanja i državne vlasti, svakodnevno guraju u istoriju.

I pada u vodu teza da nemamo rezervne domovine jer kako se vlast ponaša izgleda da imaju svega u rezervi. Ako zatreba pojaviće se i rezervni narod. Samo robne rezerve nemaju ničega. Ni u rezervi ni u magacinima.

One tri argete i 5-6 litara ulja iz prošlog milenija nekakvim su čudom pretekle i opstale. Kako nema rezervi ne treba im ni struja pa su ostali i bez nje. No ne treba se brinuti. Čarobnim štapićem i uz, naravno, čarobne riječi čarobnjaka iz Banja Luke ’’Piter and Mary are going to school’’ robne rezerve će se preporoditi, magacini napuniti, miševi postati konji a bundeva kočija. Ko će gledati u dupe konju odnosno biti kočijaš tek ćemo da vidimo.

Do tada, napaćeni i prekobrojni željezničari, koji su skupo platili gajbu pive i selfije sa prvim među nama, ovjeravaće knjižice tek kad se za to steknu uslovi. A uslovi su da je željezničar bolestan, što će utvrditi Upravni odbor Željeznica Srpske, da nije učestvovao u prvom a bogami ni u drugom štrajku te da mu je uplaćeno penziono i zdravstveno. A biće im uplaćeno kad im troškove prevoza, nakon što se namire gospoda zbog čijih vizionarskih poteza je Željeznica i propala, uplati Mital.

Iako ime u osnovi ima riječ ’’mito’’ teški su na parama pa će umjesto njih o mitu brinuti oni drugi koji su se plasirali u finale sveskupštinskog takmičenja u navlačenju konopca i stanovnika Srpske. Kako god da bude sve su prilike da će publika nezadovoljna napustiti stadion i ali će se natezanja nastaviti nesmanjenom žestinom. Oko šuma, oko voda, oko elektrana. I ponovo će biti kao da je prvi put i kao da nas već nisu natezali pa se sad, kao, čudimo.

A dok se skupština konsoliduje i golubovi preletači konačno odaberu adekvatno gnijezdo po adekvatnoj cijeni za svoje ogromne i nemjerljive zasluge za narod, mi ćemo se koprcati u blatu i tonuti sve dublje. Možda opstanemo a možda i ne. Vrijeme će pokazati koliko nam je i dokle.

Do tada, a i do bolje budućnosti, kad završimo referendum o otcjepljenju koji je zakazan za period od 2018. do 2028. godine ali se tačan datum krije kao i u slučaju Dana Republike, ostaje nam da se nadamo Evropi i marljivo učimo da govorimo engleski ili da vozimo kamione.

A šoferska je tuga pregolema...

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Odakle vam

vracar autaTreba mi malo mira. Pun mi je kofer i pametnih i glupih. I velikih, i malih, i plavih, i crvenih i zimzelenih. Preko glave mi je idiota u svim oblicima, bojama i dimenzijama. Ljudi me smaraju i svojim vizijama i svojim propalim idejama. Kad imaju nekakvu ideju satraše se od priče kako je to dobro i pametno i pravi bum. Kad ideja propadne a oni odu u vražju mater gdje obavezno povuku i mene, onda kukaju i jauču na sve strane. Pomoći nema. Naravno da nema. Kako će je biti kad smo, umjesto da iz septičke izađemo čim je zasmrdilo, nastavili dok nije došlo do grla. I sad kuku. Jao nama.

A za to vrijeme Vlada prodaje sve što stigne.

Najgori su mi oni koji su, iako sam ja non-stop govorio da to ’’ne može tako’’ govorili da nemam pojma i da će oni sve to srediti. Aha. Malo morgen. Kad jednom upadneš u septičku jamu sve što dalje radiš je pokušaj da se iz nje izvadiš. Ostali su tu da ti to otežaju. Da ti još nadodaju. Da te unište načisto. Nisam jednom bio u žestokim problemima. Ma i sada sam ali ne kukam. Gledam kako da se izvučem. Kako, jadan, na zelenu granu da se popnem. Kako da sve ove jade predeveram i da izađem sa što manje oštećenja. Znam da je nemoguće. Ali hajde da probam. Imam kredit. 1. 2. 3. Uzeo sam ih da sebi olakšam neke stvari. Da kupim što mi je trebalo. I kupio. Završio. Sad polako otaljavam rate i štedim na sebi. Moram. Tako se radi kad ti je plata mala. Da je plata velika ili bar normalna od svake bih odvajao pomalo i polako prikupljao potrebno. Ili da bar imam šta da prodam pa da se pokrpim. Ali nemam.

A za to vrijeme Vlada prodaje sve što stigne.

E sad, kako nisam slijepi sljedbenik nikakve politike niti član ijedne stranke, tako mi nije moguće ni biti tamo gdje se dijeli. U vladi, skupštini i sličnim organizacijama koje plaćam a koje mi, zauzvrat i u znak zahvalnosti što su me opljačkali, diktiraju život. Ovakav sitan i nebitan, životarim kako znam i umijem. Ne ide najbolje ali šta da se radi. Koliko para toliko muzike. A ovi odozgo su zajasali. Mogu i hoće pa udarili na velika zvona. I onda odjednom došlo vrijeme da se plati. Odakle brate. Nema se. Liježem kao poslednji bijednik a ustajem još gori. I nisam kriv ja. Kako nisam kriv tako nemam pojma ni šta se dešava. E tu je država da mi objasni koliko se zadužila i koliko je potrošila u moje ime. I sad ima da platim. Država je tu da me natjera. Da mi uzme i hljeb iz usta kad dogori do nokata. Ne da mi pomogne nego da me sahrani. O trošku moje porodice naravno. Jer da nije tako, da li bi se naši dragi izabrani predstavnici vlasti vozili u automobilima od 200.000 maraka i da li bi gradili kuće od 2-3 miliona. I dok me država cijedi do maksimuma ja pojma nemam odakle ja uopšte tu i šta se to dešava.

A za to vrijeme Vlada prodaje sve što stigne.

Ne stignem da se zapitam odakle pare za kupovinu silnih fabrika koje su upropastili pa kupili pa otjerali ljude u vražju mater. Odakle pare za djecu u inostranstvu i odmor  na Kanarima, za stan ljubavnici u elitnom dijelu, za auto svakom djetetu ponaosob, za skupe bunde i skupe cipele. Za provod i večere po najskupljim restoranima. Odakle pare ako ih nisu od mene ukrali. I hoće još. E nema više. Nema! Nije da ne dam nego nemam. Ja sam dao sve što sam imao. Iz prazne se ne puca.

I sad mi opet recite da ste sposobni i pametni. Ajde, kad ste takvi, smislite kako da se živi sa 300 maraka. Šta da se jede sa 300 maraka. Vi, sa svojim uglađenim riječnicima i usijanim ćelama i vi koji se krijete iza naroda jer vas je narod birao. Birao dabome. A šta drugo da bira. Koga da izabere kad je izbor nikakav. A kakav narod takve mu i vođe. Bolje i ne zaslužujemo. Takvi kakvi smo možemo se još samo uzdati u Božiju pomoć mada čisto sumnjam da smo i njemu na pameti. Kako hljeba nema a što se igara tiče i tu  smo debelo izigrani, nama ostaje još samo da zapjevamo onu Čorbinu: Pogledaj dom svoj, anđele...

I požuri da ne zakasniš jer Vlada prodaje sve što stigne.

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Neprocjenjivo

neprocjenjivoZa Prvi Maj, taj bjelosvjetski praznk rada, nezadovoljni radnici Republike Srpske, u organizaciji Saveza sindikata i pod hrabrim liderstvom nezamjenjive Ranke prošetaće ulicama Banja Luke.

Preko hiljadu radnika od čega će, kao i uvijek, najveći dio doći sa istoka RS, okupljenih oko svjetle ideje sindikalne borbe i u ime tog istog Sindikata koji ih je bezbroj puta izdao, okupiće se na Trgu Krajine.

Kada se lijepo okupe i prebroje otići će do parka ''Mladen Stojanović'' i, nakon što im Ranka nezamjenjiva saopšti kako im je i dokle im je, poješće po porciju solo pasulja, ali da paze da pri tom budu okrenuti licem prema objektima Vlade RS kako bi se izbjegao eventualni nesporazum ako koji golub poleti na čist vazduh.

MUP je rekao da se ima platiti 3.000 i još koja marka kako bi se cijenjeni skup obezbjedio. Na to je Socijalistička partija, gle čuda, odlučila da pomenuta sredstva, kako se to stručno kaže, refundira Sindikatu. Može im se.

Na umanjenju plata budžetskim korisnicima ostvarene su ionako silne uštede pa se par hiljadarkica manje ili više neće ni osjetiti. Jer, jedno je voziti se novom limuzinom od 200.000 tih istih markica i to je stvar obraza a sasvim druga stvar je biti radnik sa porcijom solo pasulja za Prvi Maj.

To je neprocjenjivo.

Na cjenjenom skupu vjerovatno se neće pojaviti naš najbolji i jedini prijatelj iz Izraela jer će biti okupiran krivičnom prijavom koja je protiv njega podnesena. Nestašni dječaci iz PDP-a su, nakon što im najjavniji servis koji imamo nije pružio priliku da odgovore na Livneove izjave na tom istom servisu, odlučili su da, kako se to žargonski kaže, presaviju tabak i tuže i njega i novinara i urednika, a bogami i samog direktora RTRS-a.

I kako sad tim istim dječacima objasniti da nema šanse da se njihov glas čuje jer oni pripadaju bloku koji, u saradnji sa omraženom nam SDA, blokira munjeviti napredak Srpske i svrstava se na stranu izdajnika sa namjerom da, kao, nešto promjene.

I kako im objasniti da izdajnicima nije mjesto na javnom servisu pogotovo što postavljaju pitanje oko nekakvih miliona za nekakvo predstavništvo koje, kako kažu u Izraelu, ne postoji. Jer jedno je tužakati se sa RTRS-om i raditi Sizifov posao objašnjavajući narodu ko je, šta i koliko pokrao u Srpskoj a sasvim druga stvar je biti predstavnik RS-a u Izraelu.

To je neprocjenjivo.

No, iako je nova tranša budžetskih zakrpa naručena iz MMF-a, obustavljena na neodređeno vrijeme, na Jahorini su se, o našem trošku i od naših para kojih nema, okupile umne glave da bi malo jele - malo besjedile. Svi su imali šta da kažu, ali kad čuo glas predsjednika Vlade RS niko više nije imao šta da kaže.

A šta i reći poslije otkrića da nam je struja jeftinija od hrvatske za 113%. Šta reći osim latiti se digitrona i vidjeti koliko nam elektrodistribucije duguju odnosno koliko je tih 13% razlike u markicama.

Osim toga pod hitno popaliti sve sijalice, ringle i rerne, bojlere i sve što radi na struju. Ne gasiti nipošto svjetla nego na oči stavljati povez pri spavanju jer što više trošimo više ćemo i naplatiti. I još kad se to pomnoži sa četiri godine koliko nam je ta ista Vlada produžila životni vijek sreći našoj niogdje kraja nema.

Dodatak u izlaganju da je 100 puta lakše pokrenuti biznis u Srpskoj nego u Italiji priča je za sebe. Izgovoriti takve stvari u kamere javnog nam servisa jedna je stvar, a sasvim druga je stvar to izgovoriti pred očima ambasadora Italije.

To je neprocjenjivo.

Sve u svemu, narod kakav je naš ima vlast kakvu je zaslužio ili kakvu je birao, svejedno je. Ući u vlast znači doživjeti transformaciju iliti preobražaj iz fukare u nadasve bogatog čovjeka. Ali biti Srbin koji takvu vlast trpi iako ga laže iz dana u dan, iako ga pljačka, siromaši i pravi budalom, e to je zaista...

Neprocjenjivo

 

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Zlatna koka

zlatna jajaTrgovina je jedan od važnih segmenata ekonomije bilo koje zemlje. Šta važan, najvažniji. Ako proizvedeš, a ne prodaš džaba si proizvodio. Otkupna cijena mlijeka po jedinici masnoće pa puta broj litara pa da vidiš kad se to nabere i naplati za godinu ili dvije.

Seljaci, oni koji krave hrane, muzu i održavaju, odavno mlijekom hrane ostale pripadnike male zajednice domaćih životinja koje nastanjuju prateće objekte svakog seoskog domaćinstva. Kad cijena nije dobra onda je ova verzija mnogo prihvatljivija.

Trgovinski gledano, mala zarada koju bi imali na mlijeku dovela bi ih do opštepoznate narodne izreke da je ''skuplja pita od tepsije''. A kome je stalo do takve pite.

Ipak proizvoditi se mora. I prodavati dabome. Moja zemlja čim nešto napravi ona to i proda po principu dok je cijena dobra, a mušterija vruća. Prodali smo Mobilnu Srpske pa šta. Jeste da je to bila zlatna koka koja bi i danas donosila milione i milione konvertibilnih maraka, ali ko je imao vremena da čeka i da se još i brine oko naplate i sličnih stvari.

Što je ta koka mogla da nosi jaja do u beskonačnost nikoga nije interesovalo. Bilo je bitno dočepati se para odmah a onda iste uložiti u vjetar. Vjetar ko vjetar, što dohvati to i odnese i raznese kojekuda. Danas ni koke ni jaja ni efekata rada vjetra.

Pare su razdijeljene kroz kredite firmama koje ih ne vraćaju niti im pada na pamet. Važno je napomenuti da te firme nipošto nisu bliske vladajućim strukturama ni po rodbinskoj, ni po partijskoj liniji. Ko drukčije kaže kleveće i laže.

Ima još zlatnih koka u mojoj domovini ali ima i onih koje se ne mogu prodati odjednom. Evo, na primjer, šume. Ko bi odjednom posjekao tolika stabla. Neizvodljivo i nemoguće. Taj kokošinjac pun zlatnih koka je ogroman i teritorijalno nekako neravnomjerno raspoređen pa ga najviše ima kod nas, na istoku Srpske.

Zato se ta prodaja vrši etapno po onoj ''da se Vlasi ne dosjete'' ali ipak kokošinjac postaje sve manji. Jaja se raznose, a vlasnici sve rjeđe imaju kajganu na stolu. Jede se uglavnom ono što preostane, a što je, ili zaboravljeno ili je mućak.

Od ostvarenih prihoda hrane se neki drugi ljudi, tamo negdje na zapadu. I nema razloga da se bunimo. Nama je zapad uvijek bio nekakav orijentir.

I zapad ima svoju zlatnu koku. Doduše više željeznu, ali koka je koka i tu ne treba biti ograničen vrstom metala od kojeg je sačinjena. E tu bi koku, čije batake, krila i dobar dio trtice posjeduje naša domovina, viđeni članovi ekipe koja se okuplja isključivo na časovima engleskog, rado prodali jer, to smo već naučili, trgovina je bitan segment ekonomije. Pogotovo ako se njome zakrpi koja rupa. A rupe su nam sve češće i sve veće. Postoje i kupci.

Jedni koji već posjeduju ostatke koke i drugi koji bi da se dočepaju naših dijelova koji su, brat bratu, ipak veći i bolji. E sa ovim prvim bilo je kako-tako u prethodnim godinama i od koke smo imali nekakve koristi. Ovi drugi koje ni google earth ne može da pronađe, a zapošljavaju dva i po radnika, ipak imaju određene prednosti.

Jedan od suvlasnika je kćerka dragog nam Hudinija koji vodi Predstavništvo Republike Srpske u Izraelu o kome Izrael pojma nema a drugi je biznismen iz, da izvinete, Laktaša. A ko je bliže vatri bolje se i ogrije.

Naša svenarodna vlast, naša draga koalicija, naš ponos i naša dika, razmotrila je ponude i onih koji imaju pare, i onih koji te pare ko bajagi imaju i nisu se baš složili oko izbora. U to ime odluku su prepustili Narodnoj skupštini, a sami se zaigrali stare lijepe narodne igre ''Kolariću Paviću''.

Zato se još uvijek ne zna ko će i za koje novce kupiti naše rudno bogastvo. O tome će odlučiti Narodna Skupština Republike Srpske koja je i do sada uvijek odlučivala realno, racionalno i nestranački i uvijek u korist svog stanovništva. Pogotovo onog koji je bliži vatri.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Istok

istok republike srpske grbNaša draga Republika Srpska prostire se od Novog Grada na sjeverozapadu do Trebinja na krajnjem jugu jedne jedine, nedjeljive, dvodjelne BiH. Nju naseljavaju uglavnom Srbi kojih je sve manje i ostali kojih nema nešto pretjerano.

Imamo svog Predsjednika, svoju Narodnu Skupštinu, Vladu koja nije narodna i sve ostale institucije potrebne da bi se zvali Republikom.

Politički se dijelimo na crvene, plave i neopredjeljene. Neopredjeljeni su najomraženiji, a i njih etiketiraju kad se kome i kako prohtije jer ovo je zemlja u kojoj ne možeš da budeš ni naš ni njihov. Jer ako nisi naš njihov si sigurno. A kad nisi ni naš ni njihov, što je po partijskim shvatanjima nemoguće, onda si milion posto njihov, a to zavisi sa koje se strane stvar posmatra.

Srbi žive na cijeloj teritoriji Republike Srpske ali su nepravilno raspoređeni. Najsrećniji smo mi koji naseljavamo istočne dijelove. Blizu nam je ''majka Srbija'', a bogami i Drina pa ko voli može da je pređe, a može, bogami, i da se prepusti talasima pa da ga Drina odnese, što mi je u poslednje vrijeme vrlo primamljiva opcija.

Blizu nam je i Sarajevo koje pohode muzičari i glumci iz ''majke Srbije'' pa možemo da odemo da im se divimo kad god oni dođu i kad god se to nama prohtije pod uslovom da su pomenuti umjetnici došli. Svratili bi i kod nas, ali mi nemamo čuvene i nadaleko poznate ćevabdžinice i tu smo hendikepirani.

Mi, s istoka Republike Srpske, u Narodnoj Skupštini imamo i svoje predstavnike ali, proporcionalno broju stanovnika koji je u stalnom opadanju, brojnost naših poslanika je sve manja. Ma koliko galamili i bunili se, kad se dižu ruke nama uvijek fali.

U Vladi Republike Srpske, naprotiv, nemamo svoje predstavnike, jer nismo dovoljno inteligentni, načitani i školovani a zamjera nam se i neadekvatno poznavanje stranih jezika koji su nužni da bi se u Vladu ušlo.

Kako se ne bi brukali i padali na prijemnom za ministre, Banja Luka pazi i u prve redove svenarodne borbe za veći budžet, zaduživanje i ostale namjene uništavanja svoje populacije, gura ljude lokacijski bliže epicentru dešavanja.

Da na Srbe sa istoka Vlada nije zaboravila podsjeća nas redovnim obilaskom kaznenih republičkih inspekcija za sve i svašta i mi tada znamo da se budžet ne puni kako bi trebao i da nam slijedi novi kredit MMF-a ako akcija otimačine od naroda ne uspije u planiranom okviru. Kako pripadnici mog naroda ne bi previše trpjeli pojedinačno, Vlada uvodi akcize koje onda opterete svakog, a poznato je da se teret grupno lakše podnosi.

Osim toga, briga Banja Luke evidentna je i po tome što je u Istočnom Sarajevu napravljen Administrativni centar za tričavih 25-6 miliona maraka ali, da mi ne bi prljali unutrašnjost pomenutog reprezentativnog objekta, koriste ga samo predstavnici vlasti kad zalutaju u Sarajevo. Tu spavaju, jedu i rade sve ostalo što je od koristi za narod i njegove potrebe.

Kako se taj isti narod o kome se Vlada brine ne bi osjećao ugroženim i kako radnička klasa u nestajanju ne bi dizala bune i ustanke, radnici kojih ima tu i tamo, organizovani su u sindikate preko kojih mogu pokušati, ali, naravno, samo pokušati, da ostvare svoja prava. Rukovodstva sindikata su, što je i logično, uglavnom iz Banja Luke.

Tu se dogovora i pregovara, tu se protestvuje i mitinguje i tu se, na kraju krajeva, donose odluke koje nipošto ne smiju da idu kontra vlasti. Na pregovarački sto se bace prava radnika i njihovo umanjenje sa jedne strane i patriotske govorancije o neophodnosti žrtvovanja zarad opstanka i prosperiteta omiljene nam Republike. Sindikat, patriotski nastrojen i nepovratno zaljubljen u vlast sa kojom je u veoma intimnim odnosima, nakon kraćeg prenemaganja zalegne i pristane na sve. A kad gaće spadnu zna se šta slijedi.

Nama na istoku ''srpske gaće'' su davno skinute i male su šanse da će nam ih neko navući. Bili crveni, plavi ili oni treći, etiketirani, podjednako mirno i strpljivo podnosimo teret političkih i ekonomskih eksperimenata koje plaćamo životom, samo što to jedni vide a drugi ne.

Kratkovidi kakvi jesmo i podijeljeni u različite srpske tabore, navijamo po onoj staroj, da komšiji crkne krava, iako je jedina u selu. Ipak, živjeti na istoku, kao što rekoh, ima svojih prednosti. Blizu nam je Drina.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ili jesi ili nisi

17499741 1439690989408953 1837893397 oMa nema Bosne nigdje. Ovakva zemlja, ovakav narod… Da je nema trebalo bi je izmisliti. Ratovali po ko zna koji put a potom sjeli za sto da se dogovore pa ratovali na hladno po principu neću ja-nećeš ti, pa zatezali, ucjenjivali, ljutili se, blatili, pljuvali i psovali, potom nacionalno ispoljavali, srali pa lizali.

U međuvremenu zaposlili, svako svoje i po svojoj liniji, ko je koga imao. Braću, rođake, kumove, prijatelje i neprijatelje, gurali i trpali do besvijesti, izmišljali radna mjesta, izmišljali cijele firme, agencije i ko zna šta sve ne. Imenovali direktore i, uz fotelju im davali spisak partijskih drugova koje ovaj ima uhljebiti za mandata, a potom mijenjali direktore i dovodili nove sa novim spiskovima.

Gdje može jedan mogu i dva i tri i ko zna koliko. Najviše na željeznicu. Prvo jedan radnik po kilometru pruge, potom dva, tri, četiri, da bi se došlo do nadasve isplativog odnosa jedan prag - jedan radnik. Kako su pragovi česti, a bogami i plate matematika je pokazala da se teško može izdržati plaćanje tolikog broja radnika i neradnika pa je država, naša draga, jedna i jedina, počela malo da zateže na plaćanju.

To i ne bi bio neki poseban problem da radnici ne moraju da jedu. Neradnici takođe. Ljuti i gladni, željezničari i oni koji to nisu, ali žive od pomenute, prvo se dadoše u šetnje i proteste a potom i u štrajk. I to ne bilo kakav nego onaj za koji su vježbali godinama: štrajk glađu.

I tako oni gladuju jer su navikli, a Vladu baš briga jer je takođe navikla. Od jednog štrajkača dođosmo do dva, tri, četiri i vrlo brzo se u željezničkoj stanici okupi jedan omanji vod. Snimale ih kamere, obilazili novinari, on mjerili pritisak i čekali da se neko pojavi.

A Vladu baš briga. Ministra još i manje. Zauzeti državničkim poslovima i novim aranžmanima za još novije zaduživanje ne bi li, kako tako, napunili budžet koji pušta na sve strane, revnosni službenici naroda uhljebljeni i uvaljeni u preskupe kožne fotelje u još skupljoj zgradi Vlade Republike Srpske, o štrajku su se informisali putem medija i medijuma.

Nije prvi put da neko štrajkuje. Ni zadnji, na žalost. ’’Proći će’’ tješili su se što na srpskom što na engleskom i čekali da oluja prođe. A oluja ko oluja, zna da prođe a zna, bogami, i da se otme kontroli i napravi pravi haos. A taj haos je donijelo proljeće. To je ono godišnje doba koje prethodi ljetu i izmami vani sve ono što se sakrivalo što od snijega što od kiše.

Pošto je, po redu i po kalendaru, počelo proljeće i promolilo se sunce i, kako već rekoh sve izašlo vani, izađoše i radnici i posjedaše po šinama. Sjede radnici na šinama i gladuju jer su navikli a Vladu i dalje baš briga jer je, takođe, navikla.

No, zatalasa se javno mnjenje koje se i inače talasa za sve i svašta, ali ovaj put dođe do ozbiljnih valova. Iznenađeni dešavanjima i upornošću dosadnih štrajkača, hrabri predstavnici vlasti ne smjedoše izaći na megdan krvoločnim željezničarima nego to uradi predsjednik lično. Obeća on njima da će ''koliko je sutra'' dobiti plate koje su inače trebali dobiti prekosutra i radnici oduševljeno prekidoše štrajk.

Od svih zahtjeva koje su iznijeli zadržali su samo onaj da ''drug direktor ne dira organizatore štrajka'' što jasno pokaza hrabrost i predanost sindikalnih vođa. Uz krušku, sokove i pivo i to ono ''ili jesi ili nisi'' proslaviše i okupljanje i razilazak a od štrajka ostade par fotografija i video prilog na najobjektivnijoj medijskoj kući, našem dragom javnom servisu RTRS i još nekim TV kućama.

Tresla se gora – rodio se miš. Tako to biva kad se miševi okupe i pokrenu bunu. Čim malo šušne to se razbježi kud koji. Ali to i jeste odlika miševa kako običnih tako i onih sindikalnih. Čim se pojavi mačka to se razbježi kud koji. A i lav je mačka a lav ili jesi ili nisi.

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Šetnja za Zorana

zoran djindjic arhivDvanaesti mart 2017. godine bio je po mnogo čemu tužan dan. Pronađeno je tijelo malog Konstantina za kojim je tragalo preko 6.000 ljudi. Na pružnom prelazu u blizini Doboja poginula je cijela jedna porodica. Navršile su se četiri pune godine vladavine Željke Cvijanović i ne znam tačno koliko patuljaka.

Srbija je obilježila 14 godina kako je ruka teroriste poslala metak (za koji sam siguran da je bio srebreni) u tadašnjeg premijera (do tada su bili predsjednici vlada) Zorana Đinđića. Na malim ekranima TV prijemnika mogli smo da vidimo paradu (koliko li sličnosti sa pravom paradom) koja se zove: ''Šetnja za Zorana''.

U prvim redovima, sa kitama cvijeća (ili se možda drugačije kaže) okorjeli srbomrsci, narkomani, autonomaši i politički autsajderi. I naravno Vučić. Srbija žali za svojim premijerom (nekada predsjednikom) i kažu da će mu dogodine, kada se navrši 15 godina od tragične smrti (kao da je nečija smrt komična) podići spomenik. I treba.

Srbin po nacionalnosti, a izdajnik po vjeroispovjesti, pokojni (ponekad zaboravim da treba biti fin i o pokojnicima sve najljepše) doktor nauka, demokrata i čist genije, bombardovanje Srbije pratio je, uglavnom iz inostranstva odakle je zdušno navijao za NATO a sve protivu zločestih sunarodnika.

Prije toga, kada je prizivao aveti zapada, sa onim ofucanim Vukom (žali bože imena) koji se preziva Drašković, gazio je centrom Beograda na čelu demonstracija protiv Slobodana noseći njemačku zastavu (jer onu sa kukastim krstom nije stigao da nabavi) i duvao u pištaljku. I duvao i pištao, i vrištao.

Rezultat duvanja i pištanja bio je dolazak NATO aviona na nebo iznad Srbije odakle su, naravno sa sigurne udaljenosti, istovarali sve što su imali. Letjele su u vazduh fabrike, rafinerije, mostovi. Otišlo je u vazduh i preko hiljadu života civila, a među njima i preko stotinu dječijih. A on je to posmatrao iz Njemačke i navijao, i navijao, i navijao.

Sve samo da dođe na vlast. Ne da se spase Srbija nego da Zoran bude kalif na umjesto kalifa. Kada se sve završilo, kada se vratio u majku Srbiju (jer majka je majka i prašta sve) malo se bunio, malo demonstrirao i konačno se popeo na tron, preuzeo vlast te, brže bolje, demokratski isporučio predsjednika zapadnim majmunima (jer njihova je teorija da je čovjek nastao od majmuna, a mi se još držimo one pravoslavne) na najsvetiji dan u Srba – Vidovdan.

Ogrezao u mržnji prema vlastitom narodu i u ljubavi prema novcu (čudna mi čuda) taj njemački špijun i švercer, povezao se sa svima sa kojima se pošten čovjek ni u prolazu ne pozdravlja, i dođe tako i taj dan kad ruka druga i brata kriminalca ispali sudbonosni metak u najvećeg demokratu na Balkanu. To se na zapadu zove mafijaški obračun.

Kako kod nas nema mafije tako nema ni mafijaškog obračuna, a ubistvo je trebalo nekako objasniti. A vlast ko vlast ima objašnjenje za sve. Nije ubijen capo di tutti capi nego je ubijen premijer (sunce ti poljubim). Ubistvo je bilo političko (hahaha) rekoše nadležni pa napraviše pomor po Srbiji i pohapsiše sve redom. Ode u prošlost i u istoriju zemunski klan (ostale klanove nisu dirali), a neki od pripadnika odoše pod zemlju.

I sahraniše doktora za bombardovanje i ostale smrtonosne radnje, gdje drugo do u groblje velikama. U zadnjih sto godina u Srbiji je pojam ''velikan'' umnogome promijenjen, ali šta očekivati od zemlje koja je spremna da se odrekne svega pa i Kosova za malo evrića i za, naravno, mnogo više arapskih dolara.

Dogodine spomenik u Beogradu, a možda i u Prištini, jer ako je Zoka ikoga zadužio zadužio je šiptare. Do tada ko zna šta se sve može desiti. Kako god da bude, Beograd na vodi (i to na dvije rijeke), a Srbi na vodi i ulju dočekaće ovogodišnji Vaskrs bez spomenika Đinđiću.

Ko će kome polupati jaja znaćemo kad praznik prođe, ako u Srbiji iko i ima jaja.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

FEDERIKA

federika mogerini euSrbi su, a to se već odavno zna na cijeloj planeti, jedini narod na svijetu koji slavi Krsnu slavu. To je dan posvećen nekom od pravoslavnih svetaca koji se obilježava u krugu porodice i na koji dolaze rođaci, kumovi, komšije i ko sve ne.

Slavi se tri dana (slava, krila i okrilja) a neki počinju i dan uoči slave. Pali se slavska svijeća, lomi se slavski kolač, služi koljivo, vino i rakija. Svi su pozvani i svi su dobrodošli. Tako Srbi slave.

Ali tako Srbi dočekuju i goste koje dugo nisu vidjeli, rođake i prijatelje iz dalekih zemalja koji su se tamo našli, ko zna zbog čega, a dolaze rijetko, pa se opet okupe rodbina i prijatelji da se okrene nešto na ražnju i popije rakija od jesenas.

Tako su dočekali i Federiku Mogerini. Ne samo Srbi nego svi iz BiH. Kad kažem svi mislim i na Bošnjake i Hrvate i sve one koji vole da se slikaju za novine, a nešto znače u svojim partijskim reprezentacijama na nivou jedne jedine itd itd itd BiH.

Doduše ništa se nije okrenulo na ražnju (vjerovatno zbog problema u odnosima jagnje-prase), ali da se negdje, daleko od očiju javnosti (koja je, uzgred rečeno, poprilično gladna), dobro krkalo, u to sam siguran.

Došla nama Federika da se s nama slika. A i mi sa njom. Došla da nam kaže gdje smo i ko smo (a znamo mi dobro ko smo, gdje smo i kakvi smo) te da nam pojasni ono što ni nama nije jasno. Svi se smješkali, rukovali, poneko se poljubio pa se sjelo za sto. Kad se sjelo (a tek poslije se jelo, jer ručak treba zaraditi) počelo se sa razgovorima na raznim jezicima.

Čuo se tu italijanski, engleski, srpski, hrvatski pa i ovaj novokomponovani, bosanski. A ona se smješkala svima. Ljepotica naša evropska. I svi srećni i zadovoljni. Srbi posebno. Oni su se, u duhu pravoslavlja, međusobno optuživalil i tu i tamo pljucnuli jedni po drugima jer jednima je Republika Srpska domovina, a drugima je Republika Srpska skoro pa i domovina.

Ono što je lijepo je da se Srbi barem nisu folirali. Kakvi smo takvi smo i na vrhu i na dnu mada je pozicija dna diskutabilna, ali ne bih sad o tome. Kad je sve saslušala, dobra vila Federika, iz samo njoj znanih razloga i, vjerovatno zahvaljujući informacijama Babe Vange, reče da je zadovoljna napretkom BiH na reformskom putu, te da taj proces neumoljivo napreduje. Ako je tako onda je ona jedina koja taj put vidi a o procesu da i ne govorimo.

Evropa nam, valjda preko Federike, poručuje da nas prati i da smo dobrodošli u veliku porodicu koja se (a to je zaista neumoljivo) raspada. Evropa nam, takođe poručuje da je naš prijatelj i partner (ko zna u čemu) i da se raduje našem brzom dolasku. A to je ista ona Evropa koja je likovala nad raspadanjem Jugoslavije, nad leševima, izbjeglicama, porušenim kućama i gradovima, uništenim fabrikama i životima, navijajući za najkrvaviju demokratiju koju su nam izvezli (a mi jedva dočekali da je uvezemo).

To je ista ona Evropa koja je slala oružje Hrvatima da pucaju na golobrade vojnike JNA, koja je doturala oružje mudžahedinima i bombardovala Srpsku i Srbiju. To je ista ona Evropa koja je priznala Kosovo i zavrće ruku Srbiji da se odrekne svoje zemlje, svoje istorije i svojih svetinja, i koja danas kuraži Albaniju da uzme malo od Makedonaca a resto da da Bugarima. To je ista ona Evropa koja nas je uvela u najkrvaviji rat u kojem su se braća (ah kako to gorko zvuči) pobila i poubijala radi međa.

I sad ta ista Evropa pruža ruku i pomoć uvjeravajući nas da nas voli. Stara kurva u novom odijelu. Srećom, mi dobro znamo da nam odavde nema naprijed i da nikada nećemo zaplesati taj tango. Jer niti mi idemo naprijed niti Evropa ima budućnosti. Na kraju krajeva, dugo je i trajala. I SFRJ je taman tu negdje bila kad je pukla po šavovima.

A i evropski šavovi, čini mi se, pucaju. Polako, ali sigurno.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Afrička šljiva

africka sljiva kutija Ljubav je nestalna kategorija. Veoma jaka i veoma ranjiva. Zna da bukne u trenu, a da se gasi godinama, ali nekada zna i da se u trenu ugasi. Ljubav ne bira metu. Zavoliš nekoga sasvim običnog i, gle čuda, on ili ona (a u ovo doba sve kombinacije su dozvoljene) postaje nešto sasvim posebno.

Ne možeš da biraš koga ćeš zavoljeti. Ni ko će da zavoli tebe. Možeš malo da ’’poguraš’’ stvar (bajadera, buket cvijeća, neki zlatni predmet...) i to je sve. Ljubav se pazi, mazi i njeguje. Mnogo je zahtjevna. Traži mnogo razumijevanja, odricanja i žrtve.

Kad voliš obično si u kandžama nekih nepoznatih sila. Pored tebe može da prođe kompletan sastav Playboy-a ali ti ništa ne vidiš. U tvojoj glavi je špicasto lice sa par bubuljica i oči skrivene iza ’’lenonki’’ sa malom, maleckom dioptrijom. Kad voliš baš voliš. I sve je u redu dok to možeš i da dokažeš na djelu.

Problem nastaje kada zakažu ’’organi’’ kojom se ta ljubav dokazuje. Srećom, u doba tehnološkog napretka svega pa i medicine, i taj problem je riješen. Spasonosne pilule i čudotvorni preparati uz pomoć kojih muškarac, istrošen i neupotrebljiv, ponovo postaje muškarac al' ono baš. Nakon konzumacije pomenutih aditiva, kada omladinci iz doba ORA Brčko-Banovići osjete da opet ’’mogu’’, šta raditi nego uzjahati na nekoga ili na nešto.

A političari u BiH, s obje strane entitetske granice, koji su odavno ’’okačili kopačke o klin’’, dočepavši se čarobnih pilule (i sličnih stvari), odavno vježbaju na vlastitim narodima (jer ako smo išta do sada naučili to je da je ljubav slijepa). No, kako vrijeme protiče, a naroda sve manje (iseljavali se ili umirali zasigurno nam se smanjuje broj), naši dragi ’’sinovi naroda’’ okrenuli su se i drugim narodima prelijepe nam jedne jedine nedjeljive dvodijelne + Distrikt Brčko BiH.

Logično jer muškarac nije muškarac ako je muškarac samo u krevetu. Treba tu malo pokazati i mišića na javnom planu i na TV ekranima. Da se zna ko kosi, a ko vodu nosi. I tako, Bakir, očito nabudžen pomenutim sredstvima krenu da Srbiji pokaže ko je ko u ovom tamnom vilajetu, a bogami i na Balkanu.

Kako pomenuti preparati mogu da se nabave bez recepta, i Srbi s ove strane Drine, očigledno dobro podmazani, odlučiše da pokažu ko je ko u istom tom tamnom vilajetu. Narod ko narod, navija za svoje jer na svoje su se već navikli. To je brak iz računa po kome izabrani i odabrani može kako hoće jer je ’’naš’’. Iskali smo evo nam ga. Ukrstiše politička koplja (o drugima neću da govorim) i počeše igre bez granica.

I postade važnije da li je Srbija kriva ili ne od toga da li su ljudi gladni ili ne. Upornost kojom se atakuje na Srbe upravo je proporcionalna broju gladnih Bošnjaka po jednom kontejneru. Odbrana Srbije takođe je upravo proporcionalna broju gladnih Srba po jednom kontejneru.

Hrvati, naravno, nezainteresovano posmatraju sa strane i brinu svoje brige. Da li će Lojzek postati svetac ili mučenik i da li će im Papa ukinuti Gospu. Svako ima svoje prioritete. Srbi, ponovo ujedinjeni pod Bakirovom dirigentskom palicom i Bošnjaci, ponovo okupljeni oko Reisa i SDA. Suprotstavljeni (kao i uvijek) Srbi i Bošnjaci (ni krivi ni dužni) opet će da drhte ispred TV ekrana psujući ’’one druge’’ i ponavljati u sebi ’’samo da rata ne bude’’.

Njihovi lideri (kako to gordo zvuči) javno će se pljuvati i optuživati (jer dogodine su izbori) i na sva zvona se kleti svom narodu koga vole do poslednje marke MMF-a. Opet će da plaše narod balijama i četnicima (tu i tamo poneko će se sjetiti i ustaša ali su oni nebitni za ovu priču), ratnom retorikom i ustavnom krizom.

I opet će jedni druge optuživati za sve počevši do onog famoznog ’’ko je poč’o rat’’. Pred nama je finalna utakmica Kupa BiH za veterane omladinskih radnih akcija SFRJ. A sve je počelo sasvim običnim reklamama na televiziji. Nama samo ostaje da se vidi ko troši Potencijal forte a ko Afričku šljivu jer samo Afrička šljiva ’’ne pada’’.

 

 

 

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pretplatite se na RSS feed