Menu
A+ A A-

Uticaj video igara na djecu

  • Objavio:   Redakcija

Dozvolite da članak na ovu temu započnem mojim mišljenjem da je svaka video igra dobra na svoj način. Dobra u smislu da kod čovjeka, a posebno kod djece, utiče na razvoj izvjesnih sposobnosti. To su motoričke sposobnosti, sposobnost logičkog razmišljanja, uviđanje uzročno-posledičnih veza i na kraju da omogućava učenje činjenica koje je dijete spremnije da prihvati u tom obliku nego u nekom drugom.

Ono zbog čega bi trebalo proučavati video igre, osim gore navedenog, su i negativne posledice igranja video igara. Najgora od njih je, svakako, stvaranje zavisnosi od igranja. Riječ je o pojavi da osoba (dijete) ne može da prestane sa igrom (uvijek je to „još samo dva minuta“) i da je u stanju da reaguje (čak i fizički) na svaki pokušaj da bude rastavljeno od iste.

Zavisnik od igranja će svaki svoj „slobodni“ trenutak koristiti isključivo za igranje potpuno zaboravljajući obaveze, društvo, porodicu. Zašto tako postupaju? Razlozi su brojni, ali izdvojio bih tri bitna, a to su:

1. Bjekstvo od stvarnosti – igraču je ponuđen alternativni svijet (najčešće pun magije, plemenitih heroja i opasnih zlikovaca) u kome on igra glavnu ulogu (u realnom životu uglavnom nije tako) i od njega sve zavisi.Stvarni život postaje nešto što se, bar na par sati, zaboravlja i potiskuje i tako se preskače razmišljanje o rješavanju bitnih životnih problema.

2. Osjećaj uspješnosti – lakše je biti uspješan u igranju video igara nego u životu, a svakom čovjeku je potrebno da bude uspješan i da bude prihvaćen kao takav.

3. Pripadnost zajednici – budući da je krug igrača ogroman (i u stalnom porastu) oni formiraju jednu malu zajednicu. U njoj svako ima svoj status prema uspješnosti igranja pa je dodatni motiv igračima da igraju još više i bolje.

Postoji još mnogo sitnih ili krupnijih razloga zbog kojih ljudi bježe u svijet igranja video igara, ali ćemo ih preskočiti i pozabaviti se onim stvarima zbog kojih su video igre korisne a njihovo igranje poželjno. Učenje kroz igranje video igara je i dalje jedan od zapostavljenih vidova učenja na našim prostorima, ali je i jedan od „najperspektivnijih“. Pravilno korištenje video igara omogućiće zainteresovanost djece za školu i istovremeno ih naučiti granicama igranja (spriječiti ih da postanu zavisnici). Vaspitavanje i obrazovanje djece putem video igara se može vršiti direktno ili indirektno.

Jedna od karakteristika koju posjeduju gotovo sve video igre je da su za njihovo igranje potrebne dobre motoričke sposobnosti (prvenstveno šake). Igranje mnogih igara se svodi na pravovremeno pritiskanje određenih tastera i kako igra odmiče sve je manje i manje vremena ostavljeno igraču za procjenjivanje u kom trenutku treba šta pritisnuti. Konstantnim igranjem osoba (dijete) počinje da uviđa veze i zakonitosti unutar igre i postaje joj lakše da osmisli strategiju koja dovodi do pobjede. Još jedna pojava dolazi do izražaja – oni koji igraju vremenom postaju sve brži u izvođenju izvjesnih radnji koje igra od njih zahtijeva (pojava slična vježbanju kucanja). Na taj način se kod igrača razvijaju refleksi, koordinacija oko-ruka i inventivno razmišljanje. Kroz igranje video igara uči se direktno i indirektno i pri tome treba imati u vidu sve vrste ovih igara. Iako su moguće različite podjele video igara ovdje izdvajam tri vrste: logičke, strategijske i akcione igre. Igre koja najviše doprinose pozitivnom razvoju ličnosti su, svakako logičke igre. Još jedna grupa igara koje mogu biti jako korisne za učenje i razvijanje raznih vještina su strategije. Riječ je o igrama u kojima se igrač stavlja u ulogu zapovjednika jedne armije ili čak vladara jednog naroda i gotovo svaka od njih ima za cilj pokoravanje svih ostalih (kompjuterskih ili ljudskih igrača). Svako će uočiti da ovo nije cilj koji želimo postići u obrazovanju – učenje djece da misle o pokoravanju drugih i totalnoj dominaciji nad drugim narodima/rasama.

 

Toga su svjesni i autori ovih igara i oni se služe (sada već standardnim) aparatom opravdavanja nasilja – gotovo svaka priča koja uvodi igrača u igru govori o okupaciji rodne zemlje/planete i igrača stavlja u ulogu heroja koji jedini može osloboditi zemlju/zavesti red/spasiti narod itd. To su, naravno, i igre inspirisane dosadašnjim ratovima koje igrača stavljaju u ulogu zapovjednika jedne od zaraćenih strana. Ono korisno što se može izvući iz ovih igara (u zavisnosti od toga koliko kvalitetno i objektivno su napravljene) su neke činjenice o prošlim ratovima i bitkama i međusobni odnosi pojedinih vojnih jedinica. Iz ovih igara se može, na primjer, saznati da su, nekada, kopljanici bili jedino rješenje protiv konjice, da su strelci jedinice odlične za borbu iz daleka ali da su praktično neupotrebljivi u borbi „prsa u prsa“, da će strelci imati veću moć ako se nalaze na nekoj uzvišici ispred koje je brisan prostor tako da protivnik ne može da im se približi bez većih gubitaka i još dosta toga. Mnoge od ovih igara zahtijevaju pomno praćenje stanja na „frontu“ i pažljivo i duboko planiranje poteza, odnosno strategije (otuda i ime žanra) za pobjeđivanje protivnika.

Što se tiče istorijske komponente ovih igara one koje su inspirisane bitkama koje su se stvarno odigrale mogu nam pružiti podatke o brojnom stanju zaraćenih strana, konfiguraciji terena na kome se bitka odigrala, prednostima i manama određenih armija i slično. Pri pravljenju ovih igara vodi se računa (trenutno vlada takav trend) da se daju „tačni“ (istorijski prihvaćeni) podaci, ali ponekad dolazi i do grubog (slučajnog ili namjernog) prekrajanja zvanične istorije.

Pored već navedenih stvari trebalo bi obratiti pažnju na informacije koje igrač prima iz igre nesvjestan tog procesa. To su, ustvari, prije stavovi koje igrač usvaja nego „suve informacije“ jer se provlače kroz cijelu priču koja prati igru i kroz veliki broj igara. Najkarakterističniji od tih stavova je da je „opravdano nasilje“ poželjno. U gomili igara igrač je u ulozi nekog heroja koji, ne birajući sredstva, treba da uništi protivničke igrače. Takav pristup karakteriše akcione igre. Najpopularnije vrste igara koje se mogu naći u igraonicama (u kojima su računari povezani u mreže tako da omoguće multiplayer ili mrežno igranje) su „pucačke“ igre. Pucačke igre ne „pate“ od nekog zapleta i gomila njih se svodi na prosto jurcanje okolo i ubijanje protivničkih igrača ili zaštitu (odnosno napadanje) izvjesnih objekata/ljudi. Najčešći predstavnici ovog žanra su ''Counter Strike'', ''Quake III'' i ''Unreal Tournament''.

Još jedna vrsta igara je dosta popularna i ima svoju igračku publiku. U pitanju su sportske simulacije i simulacije vožnji. Što se tiče sportskih simulacija zastupljeni su gotovo svi postojeći sportovi, a najpopularnije igre su one koje se bave košarkom, fudbalom, američkim fudbalom, hokejom i golfom, dok su kod simulacija vožnje najzastupljenije one koje igraču omogućuju da vozi neko od postojećih takmičenja kao što su Formula 1, Indy Car itd. Pored razvijanja motoričkih sposobnosti ove igre pružaju i gomilu informacija o pomenutim takmičenjima. Jedno od najnovijih istraživanja ukazuje na to da igranje nasilnih video igara, čak samo 20 minuta, desenzibiliše ljude kada je u pitanju stvarno nasilje.

Grupa profesora prihologije sa Iowa State University u Ames-u (Sjedinjene američke države) otkrila je da su učesnici koji su igrali nasilne video igre nakon 20 minuta imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja. Pojasnili su da slabija fiziološka reakcija znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost.

Studija je uključivala 257 studenata (124 muškarca i 133 žene) koji su bili testirani prije i nakon igranja nasilnih i nenasilnih video igara tokom 20 minuta. Svi učenici su imali slične otkucaje srca i druge znakove uzbuđenja prije izloženosti snimcima nasilja u stvarnom životu, koji su uključivali snimke pucnjave, zatvorskih sukoba i policijskih konfrontacija. Grupa profesora je istakla da jedini momenat kada su primijetili fiziološke različitosti među učesnicima istraživanja je bio momenat kada su gledali prizore stvarnog nasilja. Osobe koje su prije toga 20 minuta igrale nasilne igrice imale su slabiji galvanički odgovor na koži (slabije znojenje) i sporije otkucaje srca dok su gledale stvarne scene nasilja.

Ovi rezultati predstavljaju upozorenje za roditelje. Mnogi roditelji vjeruju da nasilne video igre neće uticati na ponašanje njihove djece, ali postoji mogućnost da oni i neće iz prve ruke uočiti agresivnije ponašanje svoga djeteta. Negativni uticaj izloženosti video igrama obično se reflektuje u svakodnevnoj dječijoj igri, objašnjavaju stručnjaci. Učestalost nasilja se uzajamno podržava na negativan način zbog toga što osnažuje koncept nasilja u njihovim vlastitim životima. Stručnjaci tvrde da ova nenamjerna desenbilizacija, kao posljedica izloženosti nasilju kroz video igre ali i medije uopšte, može imati istinski uticaj na razvoj djeteta. U svakodnevnom životu djeca nisu izložena tom uticaju samo 20 minuta, već satima, dan za danom. Roditelji se zato trebaju upoznati sa sadržajem video igara i upitati kakvim to porukama izlažu svoju djecu.

Polazeći od sopstvenog mišljenja koje sam namjerno iznio odmah na početku članka da je svaka video igra na sebi svojstven način korisna i da iz svake od njih igrač može izvući neku korisnu stvar, ono što je problem sa video igrama je to što su one na neki način „satanizovane“. Smatram da je potrebno sačiniti svojevrstan plan po kome bi se djeca postepeno uvodila u svijet igara i takvim „školovanjem za igranje“ upozorila na izvjesne „opasnosti“ od igranja, ali i osposobila za prepoznavanje i korištenje korisnih video igara. Takođe bilo bi dobro oformiti tim koji bi pronalazio igre koje su pogodne za pojedine ciljeve, kao i tim koji bi pravio takve video igre.

Za sve ovo potrebno je dosta vremena i napora ali prije svega dobra volja i želja onih koji su zaduženi za probleme u prosvjeti. Kao i u vaspitavalju uopšte, i u ovom slučaju roditelji su odgovorni za izbor vrsta video igara kojima će se njihova djeca zanimati, a isto tako i za balansiranje vremena koje njihova djeca provode pred ekranom. Odgovornost roditelja je veća i teža jer su oni jedine sudije u izboru ovih sadržaja. Kompanije proizvode i žele sve da prodaju, a u društvu, nažalost, trenutno još ne postoji druga kontrolna barijera osim roditelja. Sigurno je da igranje kvalitetnih video igara može da bude korisno za djecu, kao što je sigurno da ta ista aktivnost ne može da zamijeni sport, crtanje, igranje, trčanje u prirodi, vrijeme provedeno sa porodicom i vršnjacima.

Poslednji put izmenjenonedelja, 08 mart 2015 22:28

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh