Menu
A+ A A-

Ima li mjesta za kulturu ?

  • Objavio:   Redakcija

Ima li u našem društvu mjesta za kulturu i umjetnost?

U konfuznim i ponekad tjeskobnim vremenima živimo, a danas to dovodi do toga da pomalo nezainteresovano uzimamo zdravo za gotovo sve što nam se servira, te letargično prihvatamo realnost da mjesta za napredak nema. Sve u svemu, jako je teško danas govoriti o kulturi i kulturnom napretku, dok se borimo sa vandalističkim rušenjem iste na ovim prostorima, godinama unazad i kroz istoriju. Izraz kultura izveden je iz riječi kult, dakle od sakralnog, a koje postoji još od formiranja čovjekove samosvijesti, samim tim kultura jednog naroda predstavlja fundament zdravog društva i okoline. Današnjem društvu jedino ide od ruke da pretvara “jeste” u “bio” dok živimo u prošlosti, sjedimo skrštenih ruku u sadašnjosti, a žalimo se na budućnost.

 

Činjenica je da kada se egzistencija poklopi sa ambicijom, nije lako proizvesti bilo kakav oblik umjetnosti od većeg kulturnog značaja. Može se reći da je dijelom kriva i ekonomska situacija koja nema sluha za kulturu ili možda nešto još gore od toga, ali činjenica je da smo sami sebi najveći neprijatelji. Osnovni pokretač napretka, kako duhovnog tako i ekonomskog, jeste hijerarhija vrijednosti koju uporno odbacujemo. Naizgled, kič je najzastupljeniji u našem društvu i kulturi. Možda ne i najzastupljeniji, koliko je to njegov najgori i najniži oblik. Kič je u ekspanziji tamo gdje pravila ne određuju inventivni pojedinci, već mase, koje ne posjeduju adekvatno obrazovanje, nemaju razvijen i istančan ukus i ne dosežu do ontološkog, odnosno metafizičkog, što je preduslov svim velikim umjetničkim djelima. Dok pišem ove redove, nameće mi se pitanje, koliko kultura i umjetnost zaista zauzimaju mjesta u današnjem društvu? Muzeji se zatvaraju, pozorišta gase, a kulturno-umjetnička društva bitišu, dok mi to ni ne primjećujemo. Ono, što su naši preci gradili vijekovima uzimamo zdravo za gotovo i odbacujemo u nedostatku empatije i zrelosti društva u cjelini. Da ne bih bio jedan od onih bandoglavih vikača po nagovoru, govoriću iz vlastitog primjera tragične sudbine kulturne grane koja treba da bude moj posao, hljeb i život.

Nedavno je u našem gradu Istočnom Sarajevu, održan Međunarodni festival malih scena i monodrama. Od godine 1996. održava se u Srpskom Novom Sarajevu (sadašnje Istočno Novo Sarajevo) odnosno u Srpskom Sarajevu (sadašnje Istočno Sarajevo). Dobija naziv Svesrpski festival – monodrama Srpske. Organizator festivala do 2003. godine je Srna fest, da bi kasnije organizaciju preuzeo novoosnovani Kulturni centar Istočno Novo Sarajevo. Festival dobija svoj zvanični naziv 2012. godine, Međunarodni festival malih scena i monodrama. Otvaranjem prošlogodišnjeg festivala nekoliko uticajnih ljudi stavilo nam je do znanja da žale zbog nedostatka reprezentativne predstave na ovakvoj manifestaciji u našem gradu. Kao građanin osjećao sam se nezadovoljno i uskraćeno, dok sam kao student opšte književnosti i teatrologije bio razočaran. Prije sedam godina na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu otvoren je studijski program za opštu književnost i teatrologiju. Broj studenata koji je predviđen za ovaj studijski program premašuje broj aktivnih pozorišta u Republici Srpskoj, ali ipak broj zainteresovanih i upisanih studenata bio je razuman i adekvatan. Studijski program opšte književnosti i teatrolgoije funkcioniše punih šest godina, sve do odluke Univerziteta u Istočnom Sarajevu da ne želi više da školuje mlade ljude za biro i da je vrijeme da se smanji suficit. Cilj ovakve odluke takođe počiva na tome da budući studenti treba da se više okrenu tehničkim fakultetima i deficitarnim zanimanjima, a gdje ne bude upisano minimalno 15 studenata, nastava neće biti održana. Lično smatram da je ovo zaista zanimljiv pristup smanjivanju hiperprodukcije i usmjerivanja mladih na tehničke fakultete. Svaki pojedinac koji ikada izrazi želju za umjetnošću i pozorištem, zapravo podsvjesno želi biti inžinjer, a suficit će se smanjiti prebacivanjem studenata na studijske programe koji su već popunili normu od 15 studenata, logično. Ovakav kompleksan studij, koji se bavi pozorištem, dramom, produkcijom, režijom, glumom i književnošću, jednostavno ne smije biti svrstan u šablonski skelet ostalih fakulteta i studijskih programa.

Ovo je samo jedan u nizu primjera da se kultura, pozorište i umjetnost više nikako ne cijene. Srpsko pozorište koje je bilo u ogromnom zaostatku, a u trideset godina uhvatilo korak sa svjetskim pozorištem, nakon Drugog svjetskog rata (od 1956. godine), svelo se na zanemarene prostorije koje će ugostiti tuđa pozorišta tokom jednog festivala u godini. Viljem Šekspir umire 1616. godine, a Srbi osnivaju prvu gimnaziju 1792. godine u Sremskim Karlovcima, pa ipak uspijevamo da iznjedrimo neke od svjetski poznatih dramskih pisaca u XX vijeku. U današnjem nezrelom i sebičnom društvu, didaktička svrha pozorišta ne igra nikakvu ulogu, već predstavlja lagani vid relaksacije. Da li kultura uopšte i pozorište, najstariji medij, zaslužuju takav tretman? Da li treba da zanemarujemo našu istoriju i kulturu koja se vijekovima gradila na žrtvama naših predaka? To su samo neka od pitanja koja svako sebi treba da postavi. Savremeni čovjek sve manje i sve rjeđe shvata da je povratak izvorima povratak "vječitim uzorima mudrosti". Zapitajmo se koliko smo mudri u današnje vrijeme, jer kao da se uporno trudimo da vratimo onu razliku u godinama između svijeta i nas, kada su kultura i umjetnost u pitanju.

Poslednji put izmenjenoNedelja, 08 Mart 2015 22:26

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije Sebi se smijete »
nazad na vrh

Slaviša Kukričar