Menu
A+ A A-

Kosovski boj danas

  • Objavio:   Redakcija

Ko kaže da je Kosovski boj prošlost? Ko kaže da je Kosovsko krvoproliće samo dio istorije? Ko kaže i ko smije da kaže, ko se to ne boji Lazareve kletve da je bitka na Kosovu izgubljena? O, ko se to danas poigrava Kosovom? Ko to danas ne miriše božure, ko ne služi svetu Liturgiju? Ko ne čini svecu metanije?

                                                                         Ilustracija: znanje.org

 

I danas se vodi bitka na Kosovu polju! I danas je aktuelan, više no ikad Kosovsko – metohijski boj! Danas na Kosovo polje nije došao iz Anadolije sultan Murat sa sinovima Jakubom i Bajazitom da pokori Krst i Pravoslavlje. Danas je došao neki drugi sultan sa sinovima Američkim i Evropskim ali sa istim zadatkom i sa istom namjerom ka i anadolijski i osmanski sultan - da pokori Krst i Pravoslavlje. Ondašnji sultan doveo je silnu vojsku, i vojsku iz Rumelije i vojsku iz Anadolije sa najboljim vojskovođama i vojnicima dobro uvježbanim i još bolje plaćenim. Turska vojska je u to vrijeme sa dva krila, na Labu i Sitnici, okupirala kompletno Kosovo polje spremajući se za zadatak – da pokori Krst i Pravoslavlje. No, vidi čuda, ovaj današnji sultan dovede još veću i moćniju vojsku i okupira Kosovo i Metohiju. Ovaj današnji sultan ima još bolje opremljeniju i plaćeniju vojsku nego li je imao sultan Murat. I on, gle čuda, dovede obje vojske i vojsku Američku i vojsku Evropsku, da sa dva krila ponovo okupiraju Kosovo i pripreme se da ispune zadatak – da pokore Krst i Pravoslavlje. Vidi čuda, premudri Gospode, ondašnji sultan posla pismo Srpskom narodu, posla upozorenje i postavi ultimatume srpskoj Gospodi. Tražaše da se Srpski narod njemu i njegovoj sili i ordiji pokori, da prizna njegovu vrhovnu vlast, da mu se klanja, da mu ljubi čizmu pod skut. No, celomudreni knez smireno odbi sve zahtjeve sultanove i jasno, nepokolebljivo, mudro, hrabro i bez imalo uzmicanja posla povratno pismo sultanu na ruke u kome ne napisa ni ono čemu se sultan potajno nadao – da ga moli i preklinje, da ublaži uslove i bude popustljiviji. Ne, knez jasno odgovori – „vojske će se na Kosovu sudariti na Vidovdan“. Gospode, vidi koja je hrabrost i odlučnost u ovome čovjeku pa bezuslovno odluči da podigne svoj krstonosni mač i odlučno stane na branik otadžbine. I njemu su govorili „prevelika je turska sila i ordija kneže“ a on odgovaraše „ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi preti, već po tome koju svetinju branim“.

                                                                         Ilustracija: znanje.org

 

Gle čuda, kako se istorija ponavlja. I današnji sultan u više navrata pisa' srpskim velmožama i vlastodršcima. Gledaj opet čuda nad čudima i današnji sultan u svom pismu, baš kao što to činiše Murat, postavi ultimatume i zadatke koje treba Srpski Vrh da ispuni, ukoliko hoće mir. Suštinski, ne razlikuju se mnogo današnji i uslovi izrečeni prije nešto više od šest vijekova. I ovaj danas sultan, kao što je to i Murat činio, traži da se Srbi njemu pokore, da prodaju svoju vlast i vjeru, da predaju državu njemu na upravljanje, a sve sa jednim zadatkom – da pokore Krst i Pravoslavlje. Ultimatum je isti, ali onaj ko je primio pismo u vrijeme Sultana Murata i ovog sadašnjeg sultana nije ni malo isti. Murat tada dobi odgovor kojem se nije ni nadao, odgovor koji ga je pozvao na bojno polje na kojem je i glavu svoju izgubio. A vidi današnjih vlastodržaca kako odgovaraju, tačnije i ne usuđuju se bilo šta da napišu. No, kao ovce blejeći idu na klanje. Pokorno se predaše pod sultansku i okupatorsku vlast. Dopustiše da okupatorska sila i ordija pljačka i porobljava Krst i Pravoslavlje. Ne samo da dopustiše stradanje i satiranje no trčeći hrle sultanu u zagrljaj. A gle čuda, on ih prima u naručje svoje obećavajući mir. Obećavajući isti onaj mir koji je Murat nudio Lazaru i srpskoj vlasteli. Nudio se Lazaru model mira gdje će njegovi seljaci mirno da žanju pšenicu, mirno da je žanju da bi mirno gladovali i njome Turcima harač plaćali. E od tog mira nas je on štitio. Gle čuda, i Lazar je kritikovao tadašnje visokopozicionirane glavešine u redovima Srpske gospode – „Vama je važno da vam je kruna na glavi, zlato u kesi, a sukno u sanducima“. Danas je pojedinim vlastelinima isto to bitno i samo se za to bore. Bitno je da drže krunu na glavi, a to što ljube sultanovu čizmu pod skut i što priznaju njegovu vrhovnu vlast, to je manje bitno.

No, ostaje nam vjera i nada da će na Kosovu polju nakon svih ovih godina da progrije Sunce ljubavi koje će svojom svjetlošću sa vrha Srbije da goni pacove i lešinare koji su je raskomadali i podijelili „kao vojnici haljine Hristove“. Ostaje nam vjera i nada u bolje sutra, kada ćemo sa mirom slušati Bogosluženje i u molitvenom miru opuštati se uz miomir tamjana. Ostaje nam nada kada će srpčići mali majkama, bakama, tetkama i strinama brati kosovske božure i ljubav pokazivati njima. Ostaje nam, takođe, vjera i nada da će se naći neki srpski vlastelin koji će poslati pismo sultanu i reći - odbijam sve tvoje zahtjeve, neću da ti se pokorim, neću da priznam tvoju vrhovnu vlast, neću da pogazim svetootačku tradiciju, neću da ti ljubim čizmu pod skut. Neću, današnji Murate, da ti dozvolim da pokoriš moj Krst i moje Pravoslavlje!

Poslednji put izmenjenoNedelja, 08 Mart 2015 22:27

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije Sarajevo, šta od tebe osta' ? »
nazad na vrh

Vladimir D. Vasić