Menu
A+ A A-

Tuđmanov recept progona i smrti - Oluja '95

  • Objavio:   Vladimir Vasić

oluja podaciKako da povod za euforiju i slavlje nekome budu nepregledne kolone preplašene djece, uplakanih starica, umorenih ljudi? Nikakvu krivicu im ne nađoše, ali uprkos tome osudiše ih na progon i smrt.

Kao da i u to vrijeme pred nekim tadašnjim Pilatom, onoga vremena, razjarena masa uzvikivaše "Raspni ih raspni" kao da bjesomučno zapjeniše "Krv njihova na nas i na djecu nasu".

No, tadašnji Pilat ne izađe pred masu da opere ruke niti kaza "ja krivice ne nalazim" već iz sveg glasa povika ka razjarenoj masi "SPREMNI!!!". Spremni za smrt. Spremni za pokolj. Spremni za uništenje. Spremni za progon.

Znam da smo još uvijek nejaki i slabašni da kažemo "Oprosti im Gospode ne znaju šta čine". No, znali su i znaju šta čine. Ali su znali i znaju sta ne zele. Ne žele ništa što je Srpsko. Ni srpski narod, ni srpske škole, ni srpske crkve, ni srpsku republiku, ni srpsku ćirilicu. Željeli su svoju jednonacionalnu državu. Državu, bez Srba i ičega što na Srbe podsjeća.

Isti cilj imali su i njihovi ideološki prethodnici. Četrdesetih godina, sličan plan su imali i začetnici ustaštva. Želja Pavelićeve krvave države bila je stvoriti državu samo jednog naroda. Krvavi recept napisao je ustaški ideolog Mile Budak, prema čijoj ideji bi trebalo jednu trećinu Srba pobiti, jednu trećinu pokatoličiti a ostatak protjerati.

Budakovim stopama krenuo je ništa manje ustaštvom zaluđeni Franjo Tuđman koji je samo modifikovao recept iz četrdesetih i primjenio ga devedesetih. Zla sudbina stade na devedeset i petu godinu, kad potomci Pavelićevih i Budakovih ustaša, vođeni poglavnikom Franjom, nastaviše gdje ovi stadoše.

Protjeraše i pobiše i ono malo srpskog življa što onomad preteče od ustaške kame. Ne znam, ali vjerujem da su i ove nove ustaše sa svojim poglavnikom išli nekom novom Alojziju Stepincu da im oprosti grijehe i sapere krvave ruke.

Šta su željeli pojedini Hrvati predvođeni poglavnikom? Željeli su jednonacionalnu državu i etniči čistu teritoriju, zna se, od Srba. Dok su pošteni i dobri Hrvati, kakvih sigurno ima, bespomoćno gledali kako se đavo ponovo razbjesnio međ njihovim redovima, ovi drugi su ponosno klicali "Za dom spremni!". Spremni na krv i nož!

Jame su pune, čak su ih i zabetonirale neke pritajene uctaše, u njima mjesta nema. Na sceni je ona Budakova opcija "protjerati". Tako su i činili. Kratkovidi su i slaboumni ako su mislili da će na traktorima, devedesetih godina da protjeraju Srbe i da će zajedno sa njima da upakuju i otpreme, negdje daleko, njihove korjene, identitet, vjeru, kulturu, jezik, koji su baštinili na tim prostorima godinama. Svaka suza puna gorčine i čemera uplašenih starica padala je na zemlju ostavljajući neizbrisiv trag i pečat postojanja.

Sad zločin pokrivaju krvavim plaštom demokraCije. Slave i veličaju one kojih bi trebalo da se stide. Slave ono zbog čega bi trebali koljenopreklono oproštaj da mole. Oprostili bi Srbi. Oprostili smo i pune jame. Oprostili, vjrerujući da je došao kraj patnje. A ona, krvava patnja, ponovo se iz pepela digla. Oprostili smo te nam se oproštaj gorko vratio. Zato se sada plašimo da o tome i pomišljamo.

Koliko god se oni sakrivali ne mogu pogled sakriti od svjetlosti vaskrslih mučenika. Ulud je i oluja! Nema te sile olujne koja može da zatre i oduva svu gorčinu i sav zločin. Mnogo je krvi. Umjesto da je čiste i sapiraju oni ponovo krv škrope po onoj olujnoj zakorenoj. Krvi, koja nikada nije saprata. Ulud prefarbavaju ćirilične natpise oni se samo opet i opet iznova projavljuju i svjedoče postanje. Sve vam je ulud!

Crkvena zvona sa srpskih hramova i dalje zvone u ''Lijepoj vašoj''. Zvone i oštro odjekuju u ušima svakoga onog ko je krvi ljudske žedan. Odjekuju baš kao što u glavi ustaškog koljača odjekivaše riječi starca Vukašina " samo ti sinko radi svoj poso". Neka oni i dalje rade svoj posao. Neka raspiruju mržnju. Neka veličaju i idolo i poklone se onima kojih trebaju da se stide. Neka i dalje ne sapiraju krvave mrlje. Neka i dalje žele državu u kojoj mjesta Srbima nema. Neka dižu spomenike ustaškim zločincima. Neka veličaju NDHaziju. Neka...

Ali će doći čas, i on je blizu, kada će se začuti truba Pravednoga, kad ćemo svi biti pozvani na odgovor. Teško onome ko odgovora ne nađe u taj čas. Nećete imati, gore, fra sotonu Filipovića i ustaškog kardinala Stepinca, da vam oproste grijehe i saperu krv, kako to usrdno činiše onomad, uz blagoloslov Vatikanskog poglavnika.

Kakav će te vi, Tuđmanovci, odgovor dati za oko 2 000 ubijenih i 250 000 protjeranihnih Srpskih mučenika?


 

 

Poslednji put izmenjenoČetvrtak, 09 Februar 2017 16:07

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije « Či' si ti mali? Gdje su Srbi? »
nazad na vrh

KOLUMNE