Menu
A+ A A-

Vaskrsenje

  • Objavio:   Vladimir Vasić
Raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu! Odjekivali su poklici razjarene mase, u ono vrijeme, kad nevino Jagnje Božije dovedoše pred sud bezbožnika. Njega, koji je u svijet došao da grešnike spase i od grijeha iskupi danas dovedoše pred sud i uvrstiše među zločince. 
Kakva tmina, kakva pomrčina! O, kakva strahota obuze zemlju! Poludješe ljudi, pomuti se um čovječiji, postade najnerazumniji onaj što je stvoreno kao najrazumniji, odvaži se čovjek da sudi Onome ko ima vlast i da sudi i da oprosti, Onome čija vlast nije od ovoga svijeta, niti je Carstvo Njegovo od ovoga prolaznog svijeta, kao od ovih koji se usudiše da proliju krv pravednu. 
Juda Iskariotski uze cijenu cijenjenoga. Uze trideset srebrenika, i izdade krv pravednu. Počini grijeh nad grijesima, najveće zlo, najokrutniju stvar na svijetu. Izdade učitelja svoga, izdade Boga! Bijaše Juda Iskariotski učenik Hristov, do onoga dana kad se pogordi, izdade krv pravednu, uze platu za zlodjelo svoje. Znao je Učitelj njegov šta mu sprema učenik, ali mudro je ćutao, da bi se izvršilo kako je pisano. Kakvo zlo se tada desilo, kakva strašna tama je zemlju obuzela, kad ljudi ustadoše da ubiju Bogočovjeka?! Ubiše Jevreji onoga koji je u svijet došao da grešnike spase, onoga ko je radi nas ljudi i radi našega spasenja došao u svijet i blagoizvolio da strada za spasenje roda našega.
Pretrpio je Gospod mnoga ponižavanja, ruganja, pljuvanja i šibanja. Pretrpio je Spasitelj naš neopisive muke i nepodnošljiv bol. Ponižavahu ga vojnici, šamarajući ga govoraše mu, pogodi ko te udari ako si Sin Božiji.
„Ti koji hram razvaljuješ i za tri dana sagrađuješ, spasi sam sebe, ako si Sin Božiji, siđi sa krsta“ (Mt 27,40), uzvikivali su mašući glavama prolaznici koji gledahu stradanje. Ali, Hristos i to pretrpi, i podnese bol. Nakon ponižavanja, ismijavanja, ruganja i pljuvanja, vezanoga Hrista povedoše da ga razapnu, na mjesto zvano lobanja. „I izlazeći nađoše čovjeka iz Kirine po imenu Simona i natjeraše ga da mu ponese krst“ (Mt 27,32). Za Njim iđaše mnogo naroda, mnoge žene koje mu služahu, među njima bijaše Marija Magdalina i Marija Kleopova. Zajedno sa Hristom vodili su još dva razbojnika da ih razapnu. Povedoše ga sa razbojnicima da se ispuni kako su proroci govorili, i kako je u pisano u Pismu, „i uvrstiše ga među bezakonike“(Mk 15-28). Kad dođoše na mjesto koje se zove lobanja, raspeše ondje i Hrista i dva zločinca, jednoga s lijeve drugoga sa desne strane. A vojnici Pilatovi bacahu gocku razdjeliše haljine njegove. Rugahu mu se i tada stariješine, govoreći, druge spase' a sebe ne može da spasi. Sve ovo Spasitelj gledaše i sa mirom govoraše „Oprosti im Gospode jer ne znaju šta rade“. Iznad glave Njegove staviše i krivicu napisanu na jelinskom, jevrejskom i latinskom jeziku “Ovo je Car Judejski“ (Lk 23-37). Jedan od obješenih zločinaca huljaše na Njega govoreći, ako si ti Hristos Sin Božiji, spasi sebe i nas, siđi sa krsta. Drugi ga prekoravaše, pak, govoreći, mi smo pravedno osuđeni, za zlodjela svoja. Tada se okrenu ka Hristu i reče mu „Sjeti me se Gospode kada dođeš u Carstvu Svome“ Lk 23 -42). „Zaista ti kažem, danas ćeš biti samnom u raju“, (Lk 23-43) odgovari mu Hristos. Tu pored Hrista stajaše i majka Njegova, sa učenicima. Sve njegove muke ona osjeća u srcu svome, utrobu Njenu razdirali su bolovi i žal za Sinom. Svaki klin zaboden u ruke i noge Njegove Presveta je osjećala u srcu i duši. Sva poniženja, uvrede, šibanja, šamare i pljuvanja gledala je Majka Spasiteljeva. Gledala i kao majka osjećala svaki udarac. Cijepala se utroba njena, slamalo se prečisto srce njeno. Plakala je i naricala Prečista, za sinom svojim jedincom. Tugovala je za sinom i Bogom ujedno. Osjećala je i ona majčinsku ljubav. Boljele su i Nju rane Hristove. Svako šibanje od strane vojnika cijepalo je njenu majčinsku utrobu. Pretrpjela je prečista neopisivu bol za izgubljenim sinom svojim. Kao mač svaki uzdah Hristov, cijepao je srce njeno, razarao je utrobu njenu.
A od šestoga časa do časa devetoga nasta strašna tama po zemlji, sunce se pomrači. Povika Isus iz sveg glasa „Ili ili lama savahtani“ ili, „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Vojnici misliše da je žedan pa mu dadoše sunđer natopljen u octu. Neki od njih govorape, da vidimo hoće li mu doći Ilija da mu pomogne. Isus opet glasno zavika, i ispusti duh. I gle u tom času desiše se mnoga čuda. Zavjesa crkvena se razdrije na dva dijela. Zemlja se potrese, kamenje se raspade, grobovi se otvoriše, i ustadoše mnoga tijela pravednika. Kad vidjehu vojnici i narod šta se desi, uplašiše se mnogo, govorahu, zaista ovaj bi Sin Božiji. A kad vidješe okupljeni narod šta se desi vraćaše se kući udarajući se u prsa, isti onaj narod koji je iz sveg glasa govorio „Raspni ga raspni“. Isti onaj narod koji je govorio „Krv Njegova na nas i na djecu našu“. Ne znaju da ubiše Boga! Ne znaju da proliše krv pravednu! Ne znaju da navukoše prokletstvo na sebe kad rekoše „Krv Njegova na nas i na djecu našu“! Hristos dođe među ljude da ih izbavi od grijeha, da ih spasi, a nevjernici ga raspeše, ubiše! Ali ne znaju šta rade. Ni Juda nije znao šta radi. Ali kada vidje šta počini, da izdade krv pravednu, raskaja se i baci srebrnike, te se objesi. Skonča i on baš kao što skončaše i opaka žena Irodova, koja zatraži glavu Svetog Jovana.
 
Nakon ovog strašnog događaja, strašnog stradanja Hristovog. Nakon svih muka koje je pretrpio, bola, tuge, jecaja, naricanja, tame i potresa, obasja svjetlost zemlju cijelu. Obasja zemlju svjetlost Vaskrsenja. Hristos pobijedi smrt. Pokida lance i okove smrti. On u Ad siđe i pobijedi mračnoga cara. Obasja svjetlost tamo gdje do tada uvijek bila tama. Pobijedi Hristos do tada nepobjedivu smrt, raskida njene lance i okove. 
„A Isus vaskrsnuvši rano u prvi dan nedelje javi se najprije Mariji Magdalini...“ (Mk 16-9)
 
I danas, nakon dva milenijuma od tih događaja, Crkva Hristova obilježava ove dane. Obilježava i onaj natužniji dan, kad strada Gospod, Veliki Petak. I zvona crkvena u te dane utihnu. Sa mirom, tugom i žalosti vjerni cjelivaju Plaštanicu. Cjelivaju grob Hristov. Ali, nakon tri dana muka, tišine i mraka, obasjava nas sve neopisiva svejtlost Hrista vaskrsloga. Crkvena zvona objavljuju pobjedu. Objavljuju izvojevanu bitku Hristovu nad đavolom. Objavljuju tada zvona Vaskrsenje Hristovo i pobjedu Njegovu. Trebamo svi u srcima svojim da osjetimo toplinu Vaskrsenja, toplinu pobjede Njegove nad smrću. Hristos treba prvo u nama da Vaskrsne , da u dušama našim osjetimo blagodat vaskrsenja, da bi onda mogli punim srcem reći „Hristos Vaskrse“, ali da bi, isto tako, mogli reći sa mnogo radosti „Vaistinu Vaskrse“. A ta radost, ta blagodat Vaskrsenja se zadobija molitvom, pripremanjem za sveto Pričešće, sjednjenjem sa Pobjedonoscem. Pa da i mi kažemo „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?“ (1 Kor. 15,55). Hristos je radi nas ljudi sišao u Ad i pokidao neraskidive lance i okove smrti. On je radi nas blagoizvolio i sišao na zemlju, da nas grešne pomiluje i spase. Zato se postom i molitvom trebamo pripremiti za ovaj veličanstveni praznik nad praznicima, za ovaj najveći i najljepši događaj roda ljudskoga. Trebamo sa radosnim srcem i mirom u duši dočekati Vaskrsloga Hrista i u svojim domovima. A dočekaćemo ga samo onda ako se prethodno pripremimo postom i molitvom. Samo tada će i On biti u srcima našim i mi u Njemu. Samo tada se možemo sjediniti sa prečistom Krvlju Njegovom i prečistim Tijelom Njegovim. Neka bi blagodat Svetoga Duha i Hrista Vaskrsloga obasjala svačiji dom Hrišćanski. Nek da Bog i Gospod Vaskrsli svakoga dobra svima nama. Da ne budemo licemjerni ni u postu ni u molitvi. Da se ne molimo niti da postimo lažno kao fariseji. Da se ne odvajamo od Boga. Da sa radošću možemo da se pozdravljamo najradosnijim pozdravom. Kako je to govorio ruski starac, sveti Serafim Sarovski, - HRISTOS VASKRSE RADOSTI MOJA! VAISTINU VASKRSE!
Poslednji put izmenjenoČetvrtak, 09 Februar 2017 16:26

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

Vladimir D. Vasić