Menu
A+ A A-

RIJEČ Featured

  • Written by  Redakcija

-Sanjala sam... Djede, sanjala sam neobičan san!

-Reci kćeri, šta si to sanjala?

-Neobično. Nikad nisam sanjala tako jasno i da zapamtim sve. Čudno.  Ovako: Kao, posmatram svijet kosmos... ma neki „nad“ kosmos kako se stvara. Vidim zvijezde i beskraj svega što niko nikad nije vidio. Nešto čega bi se normalan čovjek uplašio. Ali, nije bilo straha djede. Nisam se bojala.

-A zašto bi se bojala?

-Pa zato što je to neki beskraj. A ja mirna. Mirna u nečemu što nema ni početak ni kraj. Ni u vremenu ni u prostoru.  Možda je trebalo da strahujem, ali nisam. Osjećala sam se tako mirno i bilo mi je nekako  jednostavno drago. Toplo drago. Kao, ja sam u nečemu svome! U nečemu, čemu ni ime ne znam. Čudno, ali tako realno i opipljivo. Šta je to?

-Valjda, vječnost dijete moje. Tamo smo negdje i to jeste realno, ali šta je? Neznamo! Znamo jer je nastalo i postoji. Vjerujemo i ta vjera je tvrđa od svakog znanja.

-Ti djede govoriš kao da znaš?

-Ne znam, kćeri. Slutim. Kroz vjeru gledam.

- Zar ne treba nešto znati?

- Uh, kako sad da ti kažem to što želim i osjećam? Ajd ovako – Naravno da čovjek treba učiti i znati. No u stvarima koje prevazilaze  početak i kraj, nastanak i nestanak i kako god već, stvarima kao što je tvoj san, u tim stvarima moje znanje je vjera.

- Pa nije život vjera djede.

- Čuj to. I te kako jeste! Kad ti neko da vodu da piješ ti mu vjeruješ da je to voda. Ili prvo praviš hemijsku analizu pa onda piješ? Vjeruješ da te roditelji, braća, prijatelji  vole. Uveče kad legneš vjeruješ da ćeš ustati ujutro. Vjeruješ u ono što svakodnevno radiš. Da ne vjeruješ u sebe i svoje znanje, zar bi izlazila na ispite i polagala ih?  Ako si se dogovorila sa nekim da se nađeš danas, ti vjeruješ da će taj neko biti tamo na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme. Zar bi išla na taj susret da ne vjeruješ da će taj neko biti tamo i tada? Evo, sama promisli koliko ti u jednom danu vjeruješ kad su u pitanju najjednostavnije i najobičnije stvari koje ti život čine? Možda sam ja star, ali meni je znanje o mom životu- vjerovanje.  Tako mi je ovo što ti pričaš realno. Isto realno kao što sam realan ja sada i ovdje na ovoj stolici pored tebe. Zašto onda ja ne bi bio realan sutra i u tom svijetu o kojem pričaš? U vječnosti! I zašto ta vječnost ne bi bila realnija u mom vjerovanju od ove vode koju pijem? 

- Na neki tvoj način ti mi uvijek preusmjeriš dio života. I molim te, nemoj da govoriš o smrti. Ja to ne mogu podnjeti jer te toliko, toliko volim!

- Ha ha, dušo od duše moja, ne zamaraj se. Nema smrti! Smrt ne postoji ako mi tako odlučimo. A ja sam odlučio. Još ta tvoja ljubav tolika, i da hoću ne mogu umrijeti, ha ha.  Nego reci mi, šta dalje bi u tom tvom snu?

-Da, moj san. Čudo tek slijedi. Dakle,  u tom vrlo logičnom i mirnom i toplom haosu, koji u stvari i nije haos nego je meni valjda nepojmljivo, nekakva svjetlost! Svjetlost, djede, koja razara ali ne ubija. I svjetlost koju ne mogu uporediti sa bilo kojom svjetlošću koju sam vidjela i za koju znam. Svjetlost za koju znaš da ti život daje, ali ... ali nekako... nekako ti tijelo ni spolja ni iznutra ne dozvoljava da skroz budeš dio nje, da se stopiš sa njom, nego samo da ideš ka njoj, odnosno sa njom. Nekakva čudna topla muka koja traži vrijeme. Iznutra te tjera i spolja znaš da si uklopiv u sve to, ali ne možeš do kraja. Moraš nešto da čekaš. Ja se pitam – šta da čekam?

-Čudan san kćeri moja. Čudan san a ti tako mlada. Da, moraš da čekaš. Sve znaš, osjećaš, vjeruješ ali moraš malo da pričekaš. Volju treba dokazati, prvenstveno ljubavlju.

- A ja opet pomislim, djede, - šta da čekam? Pa sve je jasno kao vedar dan! Jasno je ! Mislim, djede, ništa tu meni jasno nije, ali znaš kad te nešto, što ti jesi, tjera da budeš dio toga. Kako si dio toga, ja ne znam ali se i ne pitam. Prosto moram da budem to !

-I, šta bi?

- Pa, bi nešto što nisam očekivala! Niko nije! Ko su ti niko? Ni o tome pojma nemam. Samo znam da su ljudi kao i ja, kao ti. Udarilo je svjetlo u loptu na kojoj živimo, mislim našu zemlju, i prebilo je! Kako da kažem? Raspučilo je kao kad zrelu jabuku raspučiš! Prošlo kroz nju. Raspršile se kapi svjetlosti svuda! Zasvjeitlili su svi svjetovi i oni za koje ne mogu ni zamisliti da postoje. I, naravno, ne pitam se, ali valjda postoje! Znam, osjećam, vjerujem  da sve postoji ali...

-Da. Mjera oka nije sve što postoji, a postoji.

-Razbilo je svjetlo našu loptu gdje živimo. Izašlo je iz te lopte svašta. I čovjek i žena i zmija i jabuka i nakon njih... , djede... i ljudi boje mrtve od smrti. I svi su se onda sastajali sa onima živih boja koji su opet postajali sivi i tamni... pa opet sve šareno. Joj djede ne umijem to objasniti!

-Naravno. Nemoguće je to objasniti.

-Što tako kažeš? Ti mi ne vjeruješ?

-O , vjerujem i te kako! Ja, koji bi svoj život položio za tebe, živim od te svjetlosti i događaja koji je iznad svih događaja.

-Shvatam, ali te nekako i ne razumijem. To što te tako i toliko volim mi pojašnjava mnoge stvari i moj san, ali.... Govoriš o Njemu?

-A kome bi drugom? Da, govorim o ljubavi svih ljubavi, o Njemu čije si djelo svih djela ti na svoj način sanjala.  

-Sad me je strah.

-Ha ha, nije to strah. To je mudrost, mudro moje. Nemoj da te je strah. Možda onako, pomalo. Neka ti je više ljubav sadržaj. I, ajd' sad uzmi to jedno jaje. Vidi kako su ljepa, šarena.

HRISTOS VOSKRESE!

VOISTINU, HRISTOS VOSKRESE! 

Last modified onpetak, 10 april 2015 10:04

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
More in this category: « A gdje je ljubav?
back to top

Vanja Jovanović