Menu
A+ A A-

Sebi se smijete Istaknut

  • Objavio:   Redakcija
Kome se smijete? Sebi se smijete.
 
Kažu da je najteže odglumiti iskren osmijeh, jer veselost i sreća jednog čovjeka je najvidnija crta i emocija. Sve što više učim i, valjda, napredujem, počinjem da vjerujem da o ljudimo iz njihovog smijeha možemo mnogo da naučimo. Lično smatram da možemo zaključiti koliko je neko pametan, prema tome čemu se smije. Dostojevski tvrdi da je smijeh “najbolja proba duše”, a da “samo čovjek vrlo visokog i vrlo srećnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge”. Nemojte se zavarati, neću vas razmaziti svojim tekstovima tako što ću pisati o nekim opštim i standardnim stvarima. Ovaj tekst, kao i prethodni, biće vezan za našu (ne)kulturu i pozorište, jer smatram da sam tu donekle i kompetentan da kažem koju riječ. Ovo smatrajte nastavkom priče o umjetnosti i kulturi. 
   
Nemamo često priliku da idemo u pozorište, niti da gledamo predstave u našem gradu, ali kada nam se ta prilika pruži, mi je definitivno upropastimo. Prvi redovi rezervisani za visoko pozicionirane ličnosti, vodeće glave našeg grada, obično ostanu prazni. Izgleda da njihova malenkost smatra da su klasici i vrhovni poglavari, kroz istoriju, samo gubili vrijeme u pozorištu. Ali oni nisu moja tema. Iako su jedan od problema, danas nisu tema. Danas pišem o nama i vama i o tome, šta nama predstavlja pozorište. Nedavno, gledajući predstavu “Braća Karamazov: Slablasni eros” posmatrao sam publiku i njihove reakcije. Predstava je jako teška i vrlo je intrigantno napravljena dramatizacija koja više liči na neko skraćeno izdanje romana. Budući da je riječ o duhovnoj drami koja istražuje hrišćansku etiku, slobodu volje, otuđenost, suparništvo i moral, ništa od tih stvari  nije van konteksta u kojem se mi kao društvo u ovom trenutku nalazimo. Ali publika to ne vidi, oni traže smijeh. Sjedio sam u zadnjim redovima, ćutao i gledao, kada se u jednom momentu, jedna od glumica saplela o scenski rekvizit i blago posrnula. Baš u tom trenutku uslijedio je smijeh, a još mi nije jasno, čemu su se smijali? Da li je to jedini detalj koji je bio razumljiv tom dijelu publike? To je samo jedan od gorkih primjera naše samosvijesti i kulture. Činjenica je da pozorište ne može postojati bez publike, ali možda naša šira publika i dalje nije dovoljno isprofilisana. Istraživanje pozorišne publike, koje se može uklopiti u jedan kompleks istraživanja o kulturnom životu uopšte, ima danas veliku društvenu aktuelnost. Odmah se mora naglasiti da je ovakva tema veoma složena, s obzirom da je teorijski i empirijski nedovoljno istražena kod nas, ali smatram da je bitno da se ova priča pokrene. Sadašnji trenutak u razvoju našeg društva dovodi do velikog stepena zaoštrenosti, što se posredno ili neposredno odražava na kulturni život svih društvenih grupa, posebno na društvene grupe sa profilisanim interesovanjima u domenu kulturnog života. Nažalost, takve društvene grupe danas se mogu izraziti u promilima. Da li današnjem društvu pozorište mora biti relaksacija i smijeh? Čemu se zapravo smijete kada odete u pozorište, a niste svjesni da ste otišli jednom u dvije godine? Kome se smijete? Ako je pozorište kroz istoriju bilo slika društva, duh jedne sredine i personifikacija života, zar vas ni malo ne brine to što nismo sposobni da gledamo ozbiljnu radnju na sceni? Smatram da je tragedija daleko bolji opis ove kulturne ruine u kojoj danas živimo, nego komedija koju publika konstantno traži. Današnje društvo u značajnoj mjeri karakterišu procesi (samo)razaranja, koji su u nekim područjima društvene realnosti (kao što je pozorište) došli do faze u kojoj je opravdano govoriti o razorenom društvu. Odnos društva i kulture na najneposredniji način obezbjeđuje vezu između individualnog i kreativnog sa društvenim i javnim. Kultura, jedna od osnovnih dimenzija svakog društva, naročito je značajna za razumjevanje procesa stvaranja, profilisanja i kristalizacije sistema vrijednosti. 
 
Naravno, današnje vrijeme pruža mnogo izbora u vidu filmova, tv serija, za informisanje i osvještavanje, ali smatram da postoji nešto posebno u živoj igri, a to je osjetljiva emocija. Ako se već zalažemo za pozorište u našem gradu, trebamo se i zalagati za kvalitetan repertoar, staviti kvalitet ispred kvantiteta i početi sebi da postavljamo prava pitanja, te da se duhovno obrazujemo. Ako već publika traži komediju, neka to bude istinska verbalna ili karakterna komedija, kao nauk i didaktika, a ne kao cirkus, farsa i skakanje sa stolice u čašu punu vode. Oni koji danas u Republici Srpskoj odlučuju o raspodjeli budžeta, kulturu posmatraju ne samo kao trošak, oni je tretiraju kao višak i otpad, ali i mi smo krivi. Ne želim samo da nas kritikujem i govorim ono što i sami već znamo, ja želim mnogo više. Želim da vas navedem da postavite sebi prava pitanja i da se zapitate, kako lako, baš mi možemo biti predmet ismijavanja i smijeha. Ko se zadnji smije?
 
Foto: "taxi-driver" - thefilmstage.com
 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

KOLUMNE