Menu
A+ A A-

Tramvaj zvani čežnja Istaknut

  • Objavio:   Goran Vračar
Ja sam Jugonostalgičar. Jbg, takav rođen, tako vaspitan i takav ću da umrem. Star konj se ne uči jahati niti star pas lajati. Od AVNOJ-a do danas, nekako mi se čini da bolje zemlje na planeti nije bilo. Znam, znam, tamnica naroda.... I slična sranja. Svašta sada može da se kaže za moju jednu i jedinu, nikad prežaljenu pokojnu Jugoslaviju. Sada kada je samo istorijski fakat i kada djeca više ne uče ofanzive nego istorije svojih naroda ponaosob. Po novim istorijskim činjenicama koje su, što otkrivene što fabrikovane (inače na Balkanu sve što radi od proizvodnje to je proizvodnja vlastite istine) na ovom prokletom poluostrvu živio je samo jedan narod (svako sam bira koji) dok su ostali narodi došli da tog vjekovnog stanovnika i čuvara teritorija tlače, iskorištavaju, uništavaju i genocidišu. Tako se svaki narod (čitajući objektivne povijesne i istorijske fakte) prepoznao u ulozi žrtve i svjetske urote. Istorija, historija i povijest, napisana jezikom današnjice, otkriva nam, u najnovijem pakovanju od jednog litra sa 3,2 posto masnoće, ko smo, šta smo i gdje nam je mjesto. Otkriva takođe i muke kroz koje su naši narodi prolazili tijekom i tokom komunističkog režima. Nije se smjelo u crkvu ni u džamiju (sve izgrađene poslije Drugog svjetskog rata u stvari nisu izgrađene nego su neobjašnjivo samonikle što i dan danas predstavlja misteriju u svijetu flore, faune i građevinarstva). Nije se smjelo aman ništa. A moralo se sve. Na silu. Jadna djeca su se školovala na silu i, da vidiš bezobrazluka, besplatno. A u školi su ih mučili svim i svačim pa su morali da znaju dva pisma (latinicu i ćirilicu) bar jedan strani jezik a oni nesretni čak i latinski. Odvratno. Potom se išlo na fakultet (ko nije imao sreće da se zaposli morao je dalje da uči) a onda u neku od desetak firmi čiji se kapital (odvratna riječ) i broj zaposlenih mjerio povelikim ciframa. Gradilo se svuda po svijetu (koje budale, davale su našim radnicima samo najodgovornije i najbolje plaćene poslove) a izvozilo širom planete. I znanje i roba. Imali smo pasoš pred kojim su padale grancie a carinici ga listali s poštovanjem. Mogli smo da idemo kojekuda ali smo se uvijek vraćali kući. Bilo je i grešaka, nije da nije. Ništa nije savršeno a pogotovo tako organizovano društvo u kojem se znalo ko kosi a ko vodu nosi. Za greške se išlo na Goli otok za koji se naknadno utrdilo da je najveća greška. Em je koštalo em su se na njemu iškolovali oni što su nas poslije sjebali. Ništa nismo naučili od istorije osim da neprijatelje i buduće krvnike sistema koncentrišemo na jedno mjesto. Tako je bilo jeftinije a školovanje bilo kraće i efikasnije... Dok je Kraljevina Jugoslavija svoje političke zatvorenike rasipala ko lipa sjeme od Vardara pa do Triglava mi smo ih slali na more. Da se kupaju i da uče. I naučili su! Dok su se oni (ne možeš ti nabrojati sve sinove naroda školovane na Golom Otoku) mučili, učili i spremali da nam jebu majku mi smo slavili novembre, jule, Dan mladosti, Prvi maj i slične radničke i revolucionarne praznike. Naši prijatelji, svrstani i nesvrstani, pazili su na nas i svi su nas poštovali, voljeli i cijenili. Istoku smo bili Zapad a Zapadu Istok. U tom međunarodnom procjepu odlično je kormilario najveći sin naših naroda i narodnosti. Znao je svaku uvalu, svaki koralni greben, kad je oluja a kad se more samo uzburkalo. Kad stati i kada krenuti, na koju stranu i s kim. I dok je on kormilario naš brod je mirno plovio morima istorije. I budućnosti. I nije bilo nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva. Međutim, kako to uvijek biva, kad umre tata a djeca se požene, snajke, koristeći naivnost muževa raspušu neke nove vjetrov i naprave podobar propuh. Pucaju prozori, vrata, lupa se po čitav dan i polako ali sigurno konstrukcija počinje da popušta. Montažni objekat jbg. I svi polako zaboravljamo da je još pedestih godina Ujka Sem imao planove za razbijanje Juge al nije smio od Ujka Vanje. Zato je Ujka Sem sjebao Ujka Vanju i napravio sveopšti haos u majci Rusiji. Nekadašnji SSSR se sasrao od problema i nije više mogao da pazi na ’’nas’’ pa je Ujka Sem krenuo u demontažu naše montažne kuće. Kuća na putu, jbg, svima smeta. Kako je Ujka Sem bio podaleko, on je zadužio Ujka Hansa da to odradi u njegovo ime. Hans ko Hans, nikada nije bio nešto ekstra miroljubiv, pa je djeci dobacio puščice i granatice i pokoji tenkić i djeca se zaigrala. Nakon desetina hiljada mrtvih, kada je Ujka Sem vidio šta je uradio njegov mlađi brat Hans, odlučio  je da djeci oduzme igračke i zatvori ih u Dayton da se tamo mire sve dok se ne pomire. I pomiriše se djeca ’’ko fol’’ i pusti njih ujkica da idu kući i da poprave što su sjebali. Svaka dalja priča dio je sadašnjosti koju veoma dobro znamo pa je nema smisla ponovo prepričavati. Svako svome jatu i svako sa svojim zaštitnikom. Bila to Njemačka, Rusija ili Turska, djeca se od tog dana igraju pod budnim okom starijih i jačih. Da se ne bi opet potukla. Bolje spriječiti.... Ali, kako to obično biva na prostorima Balkana gdje su narodi dobrodušni i pravi domaćini, ni ovdje se nije zaboravila ključna uloga Amerike u sveopšetem krvoproliću krajem prošlog vijeka. Zato joj je prije par godina jedan od naroda BiH (Srbi nisu, Hrvati nisu, koji li su)  odajo poštu..... I državne tajne naravno. Jedno prevozno sredstvo je ulicama Sarajeva pronosilo zastavu i slavu naroda koji je istrijebio Indijance, napao Vijetnam, Koreju, Avganistan i sve dalje redom. Sarajevskim tramvajem pod američkom zastavom pravo u pičku materinu. Ja neću, nisam kupio kartu......
 
Poslednji put izmenjenoPetak, 10 April 2015 00:28

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije « Žirant Jednom ili sto puta »
nazad na vrh

KOLUMNE