Završiš srednju školu. Ne tražiš zaposlenje. Odlučuješ se za fakultetsko obrazovanje. Guraš, učiš. Jedna, dvije, tri, četiri godine. Diplomiraš. Opet ne tražiš posao. Upisuješ master. Guraš. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam. Ispolažeš sve. Ostaje završni rad. Ljeto počelo, razmišljaš o temi. Ma, biće na foru završnog rada na osnovnim studijama. Maštaš da to proširiš, knjigu da napišeš. Sve kul. Samo, u međuvremenu, tražiš i posao. Došlo vrijeme. Euforija na „level max“. Biografija napucana, nema da ne valja. Svaki dan, uz bokal limunade i još jedan bokal leda, listaš oglase za posao. Iako kratkotrajno, iskustvo te naučilo da prvi oglasi Zavoda, ali i oni drugi, izlaze poslije 15h, svakog radnog dana, na već „lajkovanim“ stranicama tog tipa. Svaki dan desetine novih oglasa. Desetine novih nada. I desetine na kvadrat, razočarenja. Zbog čega? Zbog onoga što je označeno u kategoriji „posebni uslovi“. Taman pomisliš poseban si (heeej, pa i tvoja biografija to potvrđuje!!), kad ono nisi. Bez obzira na već pomenuti bokal leda koji je tu da te rashladi na 40+, ti posebni uslovi su hladni tuševi. Kaže, 'ladan tuš broj jedan: RADNO ISKUSTVO NAJMANJE DVIJE GODINE. Pa, druuuuže?!?!? Reci de ti Ani, gdje da ga stekne, ako niko ne želi da joj pruži priliku da započne sa radom? Da pohita, da ne gubi vrijeme, da ga stekne. Da se šepuri kasnije, da kaže sebi: „Eeej, pa ti sada možeš na svaki konkurs sa full dokumentacijom!!“. Zatim, 'ladan tuš označen dvojkom, kaže DJECA POGINULIH BORACA. Da se razumijemo, jeste teško odrastati bez roditelja, pogotovo ako znaš kako je i zbog čega njegov život stao, a tvoje djetinjstvo ostalo neispunjeno. I uvijek sam govorila da je jako teško, da džaba novci, neće te oni u noći pokriti. I uvijek ću govoriti da ta djeca imaju pomoć od države u smislu stambenog pitanja i novčane naknade za vrijeme školovanja. I nas, koji smo imali sreću da nam očevi i majke prežive ratna dešavanja, oni pomažu dok se školuju. Ali, šta ćemo onda kad izučimo škole, kad dobijemo diplome? Zašto onda nismo jednaki? Da se tada biramo prema kvalifikacijama? Šta da radimo mi što imamo tatu, koji nema "veze i vezice" koje će da nam omoguće radno mjesto? Ali, opet, imamo tatu... sve je to bara-bar. Tragikomično je i to što nigdje u uslovima konkursa ne postoji, u tim famoznim posebnim uslovima, STRANAČKA PRIPADNOST. Ona, koja igra ključnu ulogu, čini mi se. Ona kad ti je pogodna, onda možeš da stekneš famozne dvije godine iskustva i da se šepuriš, hoću reći, nešto naučiš i korisno uradiš. Sve ovo pišem da ukažem na ovaj besmisao našeg društva. Džaba diplome, preporuke, talenti, kad nemaš "kodove". One, k'o na reklami za „Fantu“: „Kaži tajni kod i možeš na žurku“. Pa, druuuže, kakva bi žurka bila naći posao, imati redovnu platu, biti samostalan, a još, na sve to, moći da se odužiš, imalo, onima koji su ti omogućili školovanje... Ali, šta ćeš. Pij limunadu svakog poslijepodneva, možda se nekad nešto i promijeni... Tweet