Menu
A+ A A-

Jaja

  • Objavio:   Goran Vračar

jaja slupanaProšao je još jedan radni dan. Bar meni. Od koga je dosta je. Došao kući, mlatnuo kafu jer, đe ćeš bez kafe, malo odmorio i onda ručak. Prvo kokošija supa i to, naravno, komšijska, ’’Podravka’’ jer je naj,  a onda krompir pire, pohovana piletina, ono što se valjda zove file, fafarončići, hljeb, biber i so. I opa Mile.

Dok neumorno žvaćem, bi čovjek rekao nije ništa jeo deset dana, a ja bušim novu rupu na kaišu, nešto kontam: pile na mom tanjiru, bez ikakve šanse da postane kokoš, uvaljano u šta-ti-ja-znam i servirano pred moju izgladnjelu personu, čeka da ga provedem kroz splet crijeva kao kroz splet narodnih igara.

Prekinuto u cvijetu mladosti. Pile koje nikad neće postati kokoš i osjetiti radosti kljucanja i čupkanja trave. Pile koje nikada neće ispuniti svoju prirodnu zadaću: da snese jaje!

A ovoj zemlji baš treba jaja. Trebaju joj jaja svemirskih dimenzija. Trebaju joj jaja iznad svega. Jaja kakva svijet nije vidio. Ona politička. I ona ljudska ili, kako se to danas moderno kaže, humana. U ratu smo dobijali humanitarna jaja. Jaja u prahu. I jeste bilo pošteno.

Koliko smo prašili jedni po drugima prah nam je bio ko rođeni brat. U prašinu smo lijegali, u prašini živjeli, u prašini završavali. Zato su jaja u prahu imala svoju siboliku, svoju istorijsku ulogu, svoje mjesto.

Ma bila su nam ko domaća. A domaća jaja, ona kojima se pokreću revolucije, ruše sistemi i dobijaju ratovi, ostajala su u rovovima, izrešetana mecima i gelerima. Preživjeli su samo oni bez.

Oni koji su uredno grijali i dupe i jaja na termo-pećima u kućama udaljenim od ratišta najmanje toliko da do njih haubica ne može dobaciti. Odatle su komandovali, vikali, švercovali i pravili karijere.

Danas su to vođe, direktori, ministri i šta-sve-ne. Danas su to cijenjeni i poštovani građani iz čijeg dupeta bi se, uz klistir i sa teškom mukom, moglo izvući pola nacije dok druga polovina čeka da, kako-tako, uđe u analni otvor poštovane gospode čim se za to ukaže povoljna prilika.

Danas nam oni određuju sudbinu jer su oni ti koji imaju jaja. Oni su ti koji krvoločno napadaju mikrofone, kamere i tv-ekrane. Oni su ti koji lažu, varaju, pljačkaju i otimaju. Oni su ti od kojih se tresu gaće svima nama jer oni diktiraju naše sudbine. A diktiraju ih jer smo im mi dozvolili.

A dozvolili smo im, jer smo nikakvi. Jer smo podijeljeni i posvađani. Jer smo takvi kakvi smo. A oni... Oni su ti koji se pitaju jer oni su ti koji imaju jaja. Mi ostali samo smo bijedna statistika koja se pojavljuje jednom u dvije godine, na biralištima. Od koga je i dosta je. Uvijek se znalo ko kosi a ko vodu nosi. Ko nosi pantalone a ko suknju. Ko ima jaja a ko ne.

Ova bezjajna zemlja, ova zemlja  beskičmenjaka, dupeuvlakača, lizoguza i poltrona, vapi za jajima. Ima li ih iko? Ima li ikoga ko će ustati i reći: DOSTA! Hoćemo li svi svoje živote završiti, a da nikada nismo rekli koliko nam je i dokle. Kako nam je teško.

Kako smo gladni i žedni, i goli i bosi. Nikakvi. Kako nas ima svugdje po svijetu. U Americi, Evropi, kontejneru. Kako smo rasijani i kako se nikada više nećemo sastati. Ni na svadbi ni na sahrani.  Kako bi trebali biti na ulici, a bili bi da imamo jaja, i skidati ove kokoši koje seru po nama.

Kako bismo trebali smjenjivati i vlade i skupštine. Kako bismo trebali otimati nazad privatizovano i oteto. Kako bismo trebali praviti zemlju za našu djecu. Bolje sutra. Bilo šta. Ovako, pile i ja, sami u trpezariji. Ono, koje nikada neće snijeti jaje i ja, koji ih nikada neću imati.

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije « Šofer Drug je Tito rekao u Lici »
nazad na vrh