Menu
A+ A A-

Šofer

  • Objavio:   Goran Vračar

sofer vracar kamionNajbolje je biti šofer. Ne baš bilo kakav ali ne i vozač, na primjer, Formule 1. Dovoljno je znati voziti kamion i eto ga, posao je tu. Ko zna da vozi kamion i uz to hoće i da radi nema razloga za bilo kakvu brigu.

Ipak, čak dvadeset kamiona stoji jer niko neće da se popne u kabinu i zaradi 300-400 maraka koje, uz garancije Vlade i naravno vlasnika kamiona, ima da stižu svaki mjesec. Ili neće ili šofera nema. Da li su otišli u inostranstvo da iste takve kamione voze za hiljade evra mjesečno ili su zajahali državne jasle sve po partijskoj dužnosti ostaje da se vidi.

Mada nam vlast iz dana u dan ukazuje na to da na čelu firmi, preduzeća i ostalih javnih i državnih utvrđenja iz kojih se isisavaju novci za partijske aktivnosti, sjede uglavnom kočijaši, rješenje tog problema moraćemo ostaviti u naslijeđe preživjelim stanovnicima Srpske.

Ovo preživjelim odnosi se na one koji ne mogu ili nemaju gdje da odu. Oni koji mogu ili su otišli ili su pri kraju sa pakovanjem.

A stanovništvo odlazi jer ovdje nema budućnosti. Jedina smo zemlja koja i dan danas živi svoju prošlost dok je sadašnji i budući lideri i svemogući bogovi izbornih kampanja i državne vlasti, svakodnevno guraju u istoriju.

I pada u vodu teza da nemamo rezervne domovine jer kako se vlast ponaša izgleda da imaju svega u rezervi. Ako zatreba pojaviće se i rezervni narod. Samo robne rezerve nemaju ničega. Ni u rezervi ni u magacinima.

One tri argete i 5-6 litara ulja iz prošlog milenija nekakvim su čudom pretekle i opstale. Kako nema rezervi ne treba im ni struja pa su ostali i bez nje. No ne treba se brinuti. Čarobnim štapićem i uz, naravno, čarobne riječi čarobnjaka iz Banja Luke ’’Piter and Mary are going to school’’ robne rezerve će se preporoditi, magacini napuniti, miševi postati konji a bundeva kočija. Ko će gledati u dupe konju odnosno biti kočijaš tek ćemo da vidimo.

Do tada, napaćeni i prekobrojni željezničari, koji su skupo platili gajbu pive i selfije sa prvim među nama, ovjeravaće knjižice tek kad se za to steknu uslovi. A uslovi su da je željezničar bolestan, što će utvrditi Upravni odbor Željeznica Srpske, da nije učestvovao u prvom a bogami ni u drugom štrajku te da mu je uplaćeno penziono i zdravstveno. A biće im uplaćeno kad im troškove prevoza, nakon što se namire gospoda zbog čijih vizionarskih poteza je Željeznica i propala, uplati Mital.

Iako ime u osnovi ima riječ ’’mito’’ teški su na parama pa će umjesto njih o mitu brinuti oni drugi koji su se plasirali u finale sveskupštinskog takmičenja u navlačenju konopca i stanovnika Srpske. Kako god da bude sve su prilike da će publika nezadovoljna napustiti stadion i ali će se natezanja nastaviti nesmanjenom žestinom. Oko šuma, oko voda, oko elektrana. I ponovo će biti kao da je prvi put i kao da nas već nisu natezali pa se sad, kao, čudimo.

A dok se skupština konsoliduje i golubovi preletači konačno odaberu adekvatno gnijezdo po adekvatnoj cijeni za svoje ogromne i nemjerljive zasluge za narod, mi ćemo se koprcati u blatu i tonuti sve dublje. Možda opstanemo a možda i ne. Vrijeme će pokazati koliko nam je i dokle.

Do tada, a i do bolje budućnosti, kad završimo referendum o otcjepljenju koji je zakazan za period od 2018. do 2028. godine ali se tačan datum krije kao i u slučaju Dana Republike, ostaje nam da se nadamo Evropi i marljivo učimo da govorimo engleski ili da vozimo kamione.

A šoferska je tuga pregolema...

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije « Odakle vam
nazad na vrh

Moj stav