Menu
A+ A A-

Sjećanje na vitezove srpskog neba Istaknut

  • Objavio:   Redakcija

grafit piloti vojske srbijeKad je u januaru 2009. godine ekipa ''RTS'' počela snimanje drugog dijela dokumentarca ''Niko nije rekao neću'', o pilotima Vojske Jugoslavije koji su se na ''migovima'' suprotstavili NATO bombarderima 1999. godine, autori filma morali su da se obrate javnosti za pomoć.

Molili su građane da im dostave sve podatke i fotografije o ovoj herojskoj epizodi našeg ratnog vazduhoplovstva – pošto država to nije imala!

Ništa brižljiviji odnos nije pokazala ni prema pilotima – niko od njih nije dobio zlatni letački znak. A on je, kažu upućeni, ono što je zlatna olimpijska medalja za sportiste.

''Ako nisu ispunili kriterijume za dobijanje, kakve su onda te norme i koji su to kriterijumi? Šta bi još trebalo da urade, jer su preživjeli u direktnom vazdušnom ratnom sukobu, pa da im na džepu zasija njihov znak? A da je bruka neviđena, zlatni letački znak nije posthumno dodijeljen ni poginulim pilotima – pukovniku Milenku Pavloviću, potpukovniku Životi Đuriću i majoru Zoranu Radosavljeviću. Možda i oni treba da ispune neke dodatne kriterijume, iako su izgubili i svoj život izvršavajući postavljene zadatke. Samo, kako da im jave'', pitao se gorko jedan komentator pre pet godina.

Potpukovnik Nebojša – Keša Nikolić poletio je prvog dana bombardovanja u 20:37, sa vojnog aerodroma u Batajnici.

Borba iznad Titela

''Kad sam dobio dozvolu za polijetanje, krenuo sam prema sjeveru i registrovao da je instrument za pokazivanje kursa bio neispravan. Pošto sam bio u snopu njihovih radara još prilikom uzlijetanja, naglim penjanjem sam htio da se približim nekom avionu iz formacije. Tada sam bio pogođen. Katapultirao sam se i spustio kod Titela, gdje su me našle kolege, pukovnik Aleksa Milanović i potpukovnik Srđan Jovanović i vratili me na aerodrom'', kaže Nikolić.

Odmah poslije rata završio je Generalštabnu školu i postavljen za zamjenika direktora remontnog zavoda ''Moma Stanojlović'', da bi 2005. godine bio penzionisan.

''Dane provodim praveći mamce za udice kako bih potisnuo gnjev, razočaranje, čak i ljutnju. Ali, tako to biva kod nas, i šta je – tu je'', rekao je jednom prilikom novinarima ovaj pukovnik u penziji.

Zbog nedodjeljivanja zlatnog letačkog znaka pisao je i bivšem komandantu ratne avijacije, ali pismo nije poslao. Zaključio je da su krivci na položajima višim od generala. Ali, ostao je dokument:

''Poštovani gospodine generale, jedan sam od nekoliko pilota koji su ponijeti patriotizmom i moralom, sa neispravnim aparatima poletjeli u noći 24. marta 1999. godine, pokušavajući nemoguće – da spriječe bestijalno bombardovanjeiljo zoran slobodan piloti naše zemlje. Tom prilikom sam bio oboren, i na svoju ličnu sreću, preživio tragediju. Odlikovan sam ordenom za hrabrost. U penziju sam otišao veoma nezadovoljan kao čovjek, profesionalac i pilot-lovac, jer mi zlatni letački znak nije dodijeljen, iako sam podnosio zahtjev nekoliko puta''.

Spasavanje ''gazelom''

A Aleksa Milanović, koji je u prvoj pauzi između naleta NATO bombardera sa Srđanom Jovanovićem ''gazelom'' krenuo u spasavanje oborenog Nebojše – Keše Nikolića, po mraku, bez navigacije i komunikacije, bez osvjetljenja, takođe je penzioner. Mlad, u naponu snage i volje za akcijom, radio je poslije kao agent osiguranja.

Pukovnik Slobodan – Buca Perić je trećeg dana NATO agresije sa majorom Zoranom Radosavljevićem poletio u paru. Krenuli su prema Bečeju, a zatim u pravcu Valjeva, gdje su počeli progon neprijatelja i gdje su bili pogođeni. Major Radosavljević je poginuo, a Buca se spasio katapultiranjem. Penzionisan je 2005. godine.

''Nisam penzionerski nastrojen i zato sam otvorio vulkanizersku radionicu. Pored toga, u mom selu Zavlaka imam dedovinu sa voćkama od kojih pravim rakiju ''stari vitez'' '', pričao je 2006. godine, ponosan što je njegova rakija nagrađivana na sajmovima.

Perić je imao 49 godina kad je poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Valjeva u maju 2010. godine.

Neispravni radar

U penziju su ne mnogo poslije rata otišli i Ljubiša – Bata Kulačin, Predrag – Grof Milutinović, Boro Zoraja, Emeti Abdul, Ilja Arizanov.  Tada potpukovnik, Ilja Arizanov je prvi poletio u susret NATO vazduhoplovnoj formaciji 24. marta 1999. u 20 sati sa vojnog aerodroma u Nišu.

oboren mig 29 srbijaSvojim ''migom'' krenuo je u zonu Suva Reka – Đakovica, da bi se ispostavilo da mu je radar neispravan. Iskočio je iz pogođenog aviona i tri dana lutao mokar, promrzao, bez vode i hrane. Zaostao snijeg ga je održao u životu i posljednjim atomima snage dovukao se do prištinskog aerodroma.

''Prebacili su me na VMA'', pričao je Ilja, ''gde su me operisali i ugradili dva bajpasa. Od tada sam ratni vojni invalid i penzioner. Dane provodim klasično, penzionerski, privikavam se novom životu'', rekao je tada Arizanov.

Ni on danas, nažalost, nije više među nama. Preminuo je od posljednica srčanog udara u 52. godini života.

''Nismo ispalili nijednu raketu''

Među pilotima sa prostora bivše Jugoslavije i danas se sa respektom govori o asovima nekad slavne 127. lovačke avijacijske eskadrile 204. lovačkog puka, koja je u sastavu imala ''migove 29''. U ovoj jedinici letjeli su potpukovnik Ilja Arizanov, Dragan Ilić, Nebojša Nikolić, Bora Zoraja, Predrag – Grof Milutinović.

''Penzionisan sam, kao i većina pilota, 2007. godine. Od tada živim mnogo mirnije, ali pamtim sve naše uspjehe. S avionima koje smo imali, nismo mogli mnogo. Nekada je i razbijanje NATO avio-formacije bio veliki uspjeh za nas. U borbi sa protivničkim avionima nisam ispalio raketu jer nisam imao uslova'', kaže Dragan Ilić, penzionisani pukovnik.

Komandant 204. lovačkog puka pukovnik Milenko Pavlović i pilot Zoran Radosavljević poginuli su u vazduhu, dok je Slobodan Perić poginuo u saobraćajnoj nesreći 2010. godine. Ostali piloti ''migova 29'' su penzionisani, sem jednog. Potpukovnik Dragan Milenković pamti početak agresije.

''Uzletio sam 8. aprila iz Kraljeva, izbjegao četiri neprijateljske rakete, a potom sletio. I dalje sam u službi'', izričit je Milenković, sada šef operativnog centra. Ponos srpske avijacije, šesnaest ''migova 29'', kupljeni su 1987. godine od Rusije. Svoj radni vijek završili su 2007. godine, kada su konačno otišli na posljednji remont, a zatim i u istoriju.

Pukovnik Nebojša Nikolić poletio je u noći 24. marta, ali je oboren iznad Titela. Poznato je da nijedan od pilota ''migova 29'' tokom borbe sa neprijateljskim avionima nije ispalio nijednu raketu vazduh-vazduh. Javna je tajna da su na većini aviona, prilikom uzletanja, otkazivali radari, sistemi za navigaciju, upravljanje.

''Uzleteo sam 6. aprila oko 23 časa sa Ponikva. Pokušali su da me obore iznad Surdulice. Imao sam na nišanu F-16, ali mi je umakao. Krivo mi je što smo svi penzionisani jer je nelogično da ljude u top formi ostaviš na cedilu'', priča penzionisani potpukovnik Bora Zoraja.

Oni su dali život za spas otadžbine:

* Potpukovnik Života Đurić, pilot 98. lovačko-bombarderskog puka. Oboren je iznad Kosova 25. marta 1999. godine 

* Major Zoran Radosavljević, pripadnik 204. lovačkog puka. Oboren je 26. marta 1999. u rejonu Loznice.

* Pukovnik Milenko Pavlović, komandant 204. lovačkog puka. Poginuo 4. maja iznad Valjeva u borbi sa NATO lovcima.

* General-major Ljubiša Veličković, raniji komandant RV i PVO, iako penzionisan, letio je u prvim danima bombardovanja. Poginuo je 1. juna 1999. na raketnoj stanici u okolini Pančeva.

 

 

Izvor: blic.rs

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

Region