Menu
A+ A A-

Egzodus i curenje Srba iz Sarajeva Featured

  • Written by  Redakcija

egzodus srba iz sarajeva ranjenikMožda je dr Nele pretjerao kada reče da se nijedan Srbin nije vratio u Sarajevo. Poneki se i vrati, ali kada vidi kako je, ponovo ode

''Prošlo je više od dvadeset godina od Dejtona, zaživio je mobilni telefon, Rusija se vratila među velesile, Beograd je bio prestonica tri države, a nijedan Srbin se nije vratio u Sarajevo'', rekao je dr Nele Karajlić onomad u Bijeljini okupljanim Srbima, koji su poslije potpisivanja Dejtona prije 20 godina izbjegli sa područja Sarajeva u Semberiju.

Domaćini su zahvaljivali izbjeglicama zato što su doprinijeli razvoju grada, a ovi uzvraćali zahvalnošću što su ih u zimu 1996. dočekali kao svoje. Dvije decenije ranije, nedugo po potpisivanju Dejtona, masovni odlazak srpskog naroda sa Grbavice i periferijskih opština Sarajeva imao je epske razmjere.

Noseći krstače i iskopane kovčege svojih mrtvih, desetine hiljada Srba, koji su cijeli rat opstali u Vogošći, Rajlovcu, Hadžićima, Ilijašu, u prvim danima mira sa zavežljajima su odlazili u beskrajnim kolonama.

Međunarodni akteri su tako pali već na prvom ispitu obnove multietničke BiH, pa su odgovornost prebacili na vođstvo Republike Srpske, što je, navodno, svoje sunarodnike pozvalo da napuste ognjišta.

Visoki predstavnik Karl Bilt i njegov zamjenik Mihael Štajner su ih, naprotiv, pozvali da ostanu u FBiH i dijelili im letke sa Šantićevim ''Ostajte ovdje''. Ali, istovremeno su otvorili prolaz bošnjačkom osvetničkom stampedu, a svoje kancelarije u hotelu ''Srbija'' na Ilidži opasali zidom i bodljikavom žicom.

I kada je vlast Republike Srpske svima koji ne žele da odu najavila zaštitu preko OHR-a, bilo je svima jasno kako će im biti u FBiH. Napokon, dozvolili su da Izetbegović, preko medija, poruči da će ''svaki Srbin koji je nosio pušku biti izveden pred sud''. Dakle, izuzev žena i djece, svi bi završili u muslimanskim zatvorima.

Izvorna krivica što su se sarajevske periferijske opštine u samoj završnici dejtonskih pregovora našle u tuđem entitetu pripisana je Slobodanu Miloševiću. ''Čašica viskija'', uz koju je šef srpske delegacije, navodno, ''poklonio Aliji pola Sarajeva'', postala je alibi i strancima, i komšijama i domaćima. 

Zaboravilo se da su pregovori u Dejtonu bili pred raspadom, a da je Vojska Republike Srpske prvi put bila u defanzivi: NATO je bio razorio srpski komandni centar na Romaniji i hrvatsko-bošnjačke snage bile su na 40 km od Banjaluke.

Oni koji su tokom rata ostali u najužem dijelu grada pod muslimanskom kontrolom i dugo od svojih bili stigmatizovani što nisu izašli. A mnogi su naprosto zakasnili da odu. Neki nisu mogli da ostave stare i bolesne. Jedni nisu imali lokalnu vezu ili devize da plate izlazak.

Drugi zato što nisu imali gdje i kod koga da odu. Mnogi su zarobljeni u očajničkom pokušaju da prebjegnu. Bilo je dosta optimista koji su vjerovali da će se rat brzo završiti pregovorima. Ali niko nije ni slutio šta će ih snaći ako ostanu sa svojim dojučerašnjim inovjernim kolegama, komšijama, pa i rođacima.

Poslije ratova se obično broje samo ubijeni na frontu i u pozadini. Danas se statistika proširila i na ranjene, silovane i prognane. U sjenci surove brojke izgubljenih života ostaju hapšenja, robijanja, mučenja, pljačke, diskriminacija, ponižavanja, traume, kao malo zlo.

U Sarajevu je tokom rata od unutrašnjeg terora život izgubilo najmanje tri hiljade Srba, ali malo ko više pominje da su ostali bili maltretirani kao taoci. Počelo je 1992. masovnom smjenom Srba sa svih rukovodnih funkcija u preduzećima, bankama, na klinikama, fakultetima, a nastavilo se privođenjima, pretresanjima, privatnim zatvorima, batinanjem, otimanjem stanova, pljačkom, istjerivanjem iz redova za vodu i hljeb.

A da niko od drugonacionalnih, komšija, kolega, prijatelja, pa i unutar mješovitih brakova, nije digao reč. Ali i danas, sem od fizičkog nasilja, na što se mogu bar požaliti policiji ili strancima sa neizvesnim ishodom, od ostalih oblika tzv. sitnog terora Srbi nemaju zaštitu.

''Komšijska djeca šaraju antisrpske poruke u liftu, njihovi roditelji, umjesto pozdrava, psuju srpsku mater. Zbog imena me posljednju prozovu u domu zdravlja. Ne prođu nijedne vijesti na TV bez ružne o Srpskoj i Srbiji'', veli mi žena koja je jesenas napustila rodni grad kao još jedna kap curenja Srba iz grada.

A ko je i zašto ipak ostao?

''Nemam kud. Žena i ja smo već stari da bilo gdje iznova započinjemo, a ne možemo na vrat rodbini u Beogradu. Ovdje barem imamo stan, a kada se ovo završi, ponekad ćemo otići u vikendicu na Palama da se nadišemo. Kada su naši izdržali 500 godina pod Osmanlijama, valjda ćemo i mi ovo malo što nam je ostalo.''

Ispovijest jednog poznatog sarajevskog Srbina, književnika, urednika, izdavača, diplomate, člana CK, zabilježio je Radovan Vučković u Sarajevskom ratnom dnevniku prije nego što je i sam iz njega otišao sa suprugom Muberom.

Oni tamo u 95 odsto muslimanskoj ''zajedničkoj prestonici'' i dalje suze rone za multietničkom i jedinstvenom Bosnom ne bi li od cijele napravili veliko Sarajevo. A sarajevski Srbi, jedni, drugi, ali možda i ovi treći, trebalo bi da se godišnje okupljaju, i to baš u Bijeljini ili Bratuncu, kao ove godine, gdje su najbolje primljeni.

Možda je dr Nele pretjerao kada reče da se nijedan Srbin nije vratio u Sarajevo. Poneki se i vrati, ali kada vidi kako je, ponovo ode.

 

 

 

 

Autor: prof.dr Nenad Kecmanović (Politika)

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Login to post comments
back to top