Menu
A+ A A-

FEDERIKA

  • Objavio:   Goran Vračar

federika mogerini euSrbi su, a to se već odavno zna na cijeloj planeti, jedini narod na svijetu koji slavi Krsnu slavu. To je dan posvećen nekom od pravoslavnih svetaca koji se obilježava u krugu porodice i na koji dolaze rođaci, kumovi, komšije i ko sve ne.

Slavi se tri dana (slava, krila i okrilja) a neki počinju i dan uoči slave. Pali se slavska svijeća, lomi se slavski kolač, služi koljivo, vino i rakija. Svi su pozvani i svi su dobrodošli. Tako Srbi slave.

Ali tako Srbi dočekuju i goste koje dugo nisu vidjeli, rođake i prijatelje iz dalekih zemalja koji su se tamo našli, ko zna zbog čega, a dolaze rijetko, pa se opet okupe rodbina i prijatelji da se okrene nešto na ražnju i popije rakija od jesenas.

Tako su dočekali i Federiku Mogerini. Ne samo Srbi nego svi iz BiH. Kad kažem svi mislim i na Bošnjake i Hrvate i sve one koji vole da se slikaju za novine, a nešto znače u svojim partijskim reprezentacijama na nivou jedne jedine itd itd itd BiH.

Doduše ništa se nije okrenulo na ražnju (vjerovatno zbog problema u odnosima jagnje-prase), ali da se negdje, daleko od očiju javnosti (koja je, uzgred rečeno, poprilično gladna), dobro krkalo, u to sam siguran.

Došla nama Federika da se s nama slika. A i mi sa njom. Došla da nam kaže gdje smo i ko smo (a znamo mi dobro ko smo, gdje smo i kakvi smo) te da nam pojasni ono što ni nama nije jasno. Svi se smješkali, rukovali, poneko se poljubio pa se sjelo za sto. Kad se sjelo (a tek poslije se jelo, jer ručak treba zaraditi) počelo se sa razgovorima na raznim jezicima.

Čuo se tu italijanski, engleski, srpski, hrvatski pa i ovaj novokomponovani, bosanski. A ona se smješkala svima. Ljepotica naša evropska. I svi srećni i zadovoljni. Srbi posebno. Oni su se, u duhu pravoslavlja, međusobno optuživalil i tu i tamo pljucnuli jedni po drugima jer jednima je Republika Srpska domovina, a drugima je Republika Srpska skoro pa i domovina.

Ono što je lijepo je da se Srbi barem nisu folirali. Kakvi smo takvi smo i na vrhu i na dnu mada je pozicija dna diskutabilna, ali ne bih sad o tome. Kad je sve saslušala, dobra vila Federika, iz samo njoj znanih razloga i, vjerovatno zahvaljujući informacijama Babe Vange, reče da je zadovoljna napretkom BiH na reformskom putu, te da taj proces neumoljivo napreduje. Ako je tako onda je ona jedina koja taj put vidi a o procesu da i ne govorimo.

Evropa nam, valjda preko Federike, poručuje da nas prati i da smo dobrodošli u veliku porodicu koja se (a to je zaista neumoljivo) raspada. Evropa nam, takođe poručuje da je naš prijatelj i partner (ko zna u čemu) i da se raduje našem brzom dolasku. A to je ista ona Evropa koja je likovala nad raspadanjem Jugoslavije, nad leševima, izbjeglicama, porušenim kućama i gradovima, uništenim fabrikama i životima, navijajući za najkrvaviju demokratiju koju su nam izvezli (a mi jedva dočekali da je uvezemo).

To je ista ona Evropa koja je slala oružje Hrvatima da pucaju na golobrade vojnike JNA, koja je doturala oružje mudžahedinima i bombardovala Srpsku i Srbiju. To je ista ona Evropa koja je priznala Kosovo i zavrće ruku Srbiji da se odrekne svoje zemlje, svoje istorije i svojih svetinja, i koja danas kuraži Albaniju da uzme malo od Makedonaca a resto da da Bugarima. To je ista ona Evropa koja nas je uvela u najkrvaviji rat u kojem su se braća (ah kako to gorko zvuči) pobila i poubijala radi međa.

I sad ta ista Evropa pruža ruku i pomoć uvjeravajući nas da nas voli. Stara kurva u novom odijelu. Srećom, mi dobro znamo da nam odavde nema naprijed i da nikada nećemo zaplesati taj tango. Jer niti mi idemo naprijed niti Evropa ima budućnosti. Na kraju krajeva, dugo je i trajala. I SFRJ je taman tu negdje bila kad je pukla po šavovima.

A i evropski šavovi, čini mi se, pucaju. Polako, ali sigurno.

 

 

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Najnovije od Goran Vračar

Više iz ove kategorije « Afrička šljiva Šetnja za Zorana »
nazad na vrh