Menu
A+ A A-

Vanja Danilović - Dama sa harmonikom

  • Objavio:   Miljan Rasevic

vanja danilovic harmonika 1Najbolji student drugog ciklusa studija Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu za 2016. godinu i student master studija na pomenutoj akademiji, Fočanka, Vanja Danilović zajedno sa svojim kolegama Nikolom Pantelićem, Miljanom Đurović, Milicom Muhadinović i Stefanom Ćehom uspješno je održala cjelovečernji koncert kvinteta harmonika ''Accordeus'' u Sarajevu. 

Sudeći po reakcijama publike, koja je na svako djelo reagovala gromoglasnim aplauzom i riječima hvale, ovaj koncert možemo sa sigurnošću svrstati u niz uspješno realizovanih od strane pomenutih studenata Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu. 

Taj koncert bio je samo mali povod da stupimo u kontakt sa dvadesetpetogodišnjom Vanjom Danilović i građanima našeg grada predstavimo njene dosadašnje rezultate i uspjehe na odsjeku za harmoniku.

Trud je bio ogroman, ali upornost i ljubav ka muzici i harmonici je prevladala, pa sada može biti sasvim zadovoljna postignutim. Danas nakon dosta rada i odricanja, ima priliku da mlađima prenese svoje znanje i koliko-toliko ih uvede u svijet muzike i harmonike, što i rado čini u Osnovnoj muzičkoj školi u Foči.

Sarajevo-RS: Kada ste osjetili želju da se bavite muzikom i zašto ste baš odabrali harmoniku?

Vanja Danilović: Smatram da svaki čovjek nosi u sebi osjećaj za lijepo, da radi nešto što mu prija. Mislim da nema ljepšeg osjećaja od onog kada se prepustite muzici, pomno je slušajući ili dok nešto radimo. Ja spadam u onu grupu ljudi koja spava i budi se uz muziku, slušam je dok vozim, spremam hranu ili čistim stan. Naprosto, sastavni je dio moje svakodnevnice.  Tako je bilo i kada sam bila dijete.

Prvo sam igrala u folkloru dvije godine, a sa devet sam već odlučila da se upišem u muzičku školu. Priznajem, tada nisam razmišljala o ozbiljnijem bavljenju muzikom, više je to bio hobi, još jedna „sekcija“ u nizu, od brojnih koje sam pohađala kao djevojčica. Za harmoniku, naravno, nisam htjela ni da čujem, izbor je bio slučajan i, nazovimo, prisilan. Zakasnila sam na prijemni ispit za muzičku školu, nije bilo mjesta na klaviru i jedino što sam mogla da izaberem, u to vrijeme, bila je harmonika. Danas me je dovela dovde gdje jesam, pokajala se nisam i mnogo sam srećna što se bavim ovim poslom, naročito što sviramo tako neobičan instrument, netipičan za ženu.

Sarajevo-RS: Sa kolikim muzičkim znanjem ste se upisali na osnovne studije Muzičke akademije?

Vanja Danilović: Srednju muzičku školu sam završila u Istočnom Sarajevu kao učenik generacije Gimnazije i srednje stručne škole Istočna Ilidža. Nikada se prije mene nije desilo u školi da takvu titulu ponese neko iz odjeljenja muzičke škole, pored nekoliko razreda gimnazije, ekonomske i medicinske. Zahvalna sam svojim profesorima u srednjoj školi na kvalitetnom znanju koje su mi pružili sa kojim sam postala redovni student na Muzičkoj akademiji 2011. godine.

Sarajevo-RS: Koje kompozicije najčešće izvodite i u kojim najviše uživate?

Vanja Danilović: Imala sam priliku u srednjoj školi da sarađujem sa sadašnjim profesorom, mentorom Dražanom Kosorićem, koji je, pored pedagoškog rada i trenutnog vođenja Akademije kao dekan i uspješan kompozitor. Prvi put samkvintet harmonika 2017 se upoznala sa njegovim stvaralaštvom 2009. godine kroz „Koncertni komad za harmoniku i klavir“ i od tada sviram minimalno dva do tri puta godišnje njegova djela, što kao solista na harmonici, kroz razne ansamble i naravno u orkestarskom izvođenju.

Neke sam izvodila i premijerno, zatim, dešavalo se da neka djela budu lično meni posvećena, a oni koje se bave ovim poslom znaju da nema ljepšeg osjećaja nego kada kompozitor svoje djelo posveti određenom izvođaču. Stil koji njeguje kompozitor Kosorić je stil u kome sam se pronašla dosta ranije i u potpunosti odgovara mom temperamentu, karakteru, a što se tiče njegovih djela, u potpunosti uživam svirajući ih.

Mislim da ne mogu izdvojiti nijednu kompoziciju u kojoj posebno uživam svirajući. Čim sam je stavila na svoj repertoar znači da u sebi sadrži neku nit koje me vezuje za istu. U neformalnom razgovoru sa profesorom prije nekoliko dana, rekao mi je da sam najveći promoter njegovih djela ovdje, na ovim prostorima. Mislim da sam vam dala odgovor na pitanje.

Sarajevo-RS: Kada ste imali prvi javni nastup i kako je on protekao?

Vanja Danilović: Sjećam se da je bio decembar mjesec, prvi razred osnovne muzičke škole, znači 2001. godina. Bila sam uzbuđena, kao i svako dijete kada stane pred veliki auditorij, puna sala amfiteatra Srednjoškolskog centra. Sve vrijeme sam lupkala desnom nogom, držeći sebi ritam. Sjećam se da me je nastavnica iskritikovala, ali ujedno joj je bilo drago na mom prvom javnom nastupu. Dugo se nisam vraćala unazad prisjećajući se prvog izlaska na scenu, jako sam se obradovala ovom pitanju.

Sarajevo-RS: Koliko jedan nastup zahtijeva rada i truda oko pripremanja, da li ste se nekad razočarali jer ste mislili da ste mogli ili trebali više se spremati?

Vanja Danilović: Stati pred publiku, ma u kolikom broju, zahtijeva fizičku i psihičku spremnost. Zavisi od izvođača do izvođača i njegovih sposobnosti, iskustva, smjelosti, ali generalno se može govoriti o jednom dužem vremenskom periodu, minimalno mjesec dana, kadkad i mnogo više. S druge strane, trenutak igra veliku ulogu u našem poslu, ako se desi pravi momenat, nijedna prepreka ne spriječava odličan performans, dok se kod manje dobrih trenutaka čovjek bori sa raznim okolnostima, ali svakako vješto sakrivajući od slušalaca.

Trudimo se ne razočarati se tako lako, svako izvođenje treba učiniti posebnim, naučiti nešto novo i iznova i iznova spoznati sebe u datim momentima. Koliko god da umjetnik radi na nekom djelu, uvijek postoje detalji koji se, i nakon dužeg vremenskog perioda dorađuju, koriguju u svrhu bolje interpretacije. Kada više radimo mi više istražujemo, spoznajemo, tako da nam vremena nikada nije dosta da bismo došli do, nazovimo konačnog rješenja.

Sarajevo-RS: Možete li izdvojiti najznačajnije nastupe i nagrade za Vas do sada?

Vanja Danilović: Svaka nagrada mi je podjednako bitna, od prvih koje sam dobila u osnovnoj školi smatrajući to mojim najvećim uspjehom, pa do danas. Mogu reći da ih brojim 31. do sada, 17 prvih, 9 drugih i 5 trećih nagrada u disciplinama harmonika solo izvođač i kamerna muzika.

Velikim uspjehom smatram učešće na otvaranju velikog festivala harmonike „Akordeon art“ u sastavu ''Eudiates tria'' gdje smo predstavljale našu akademiju u Istočnom Sarajevu, u maju 2015. godine. To je za nas bio veliki uspjeh, iako je u pitanju festival u našem gradu, ali broj takmičara, članova žirija i gostiju iz inostranstva ga stavljaju rame uz rame sa navjećim svjetskim festivalima klasične muzike.

Naredne godine, sa kvintetom harmonika „Accoredus“ zatvorili smo festival kao laureati XII kategorije.

vanja danilovic harmonika 3Sarajevo-RS: Napredak na Muzičkoj akademiji po završetku studija donio Vam je titulu najboljeg studenta drugog ciklusa studija, koliko to priznanje znači za Vas?

Vanja Danilović: Bila bih neiskrena kada bih rekla da mi priznanje kao najboljeg studenta drugog ciklusa studija u Republici Srpskoj ne znači ništa. S druge strane, nisam imala za cilj tokom studiranja biti najbolja niti se nekome dokazivati. Uvijek sam govorila da samo radim ono što volim i rezultat dolazi sam po sebi. Tako je bilo i sa ovim priznanjem. Ništa više truda nisam uložila u odnosu na prethodne godine studija.

Ukupan rezultat svakako da me je obradovao i drago mi je da mogu nekome da dam podstrek svojim primjerom. Najviše me raduje što to vidim kod svojih učenika i što se zajedno trudimo postići iste rezultate, a u dvije godine mog pedagoškog rada mogu reći da sam ponosna na naša ostvarenja.

Sarajevo-RS: Do odbrane master rada ostao je još i završni master koncert. Da li je to kruna Vašeg dosadašnjeg rada u muzičkom obrazovanju ili imate nove planove?

Vanja Danilović: Odbranu ću smatrati krunom mog dosadašnjeg rada. Planiram da to bude izvedeno na malo drugačiji način nego inače, ali otom potom. Mislim da ću nakon odbrane malo stati sa istraživanjem u ulozi studenta. Željno iščekujem svoje slobodno umjetničko izražavanje. O planovima ne bih sada govorila. Imam mnoštvo ideja, čekam da se iskristališe ona najbolja.

Sarajevo-RS: Tokom marta mjeseca imate tri vrlo važna takmičenja, ukratko nam opišite šta Vas to očekuje i koliko iziskuje rada i truda?

Vanja Danilović: Trenutno sam najaktivnija u ansamblu „Accordeus“ koga, pored mene čine i moje drage kolege sa treće godine studija – Miljana Đurović, Milica Muhadinović, Nikola Pantelić i Stefan Ćeha. Kao kvintet harmonika smo jako aktivan sastav i veoma me raduju enegrija i ambicija ovih mladih, velikih ljudi i umjetnika. Iza sebe već imamo dva solistička koncerta, a kroz nekoliko dana očekuju nas još dva u Beogradu.

Naime, 9. marta smo učesnici velikog takmičenja kamerne muzike „Davorin Jenko“ u Beogradu, gdje će se pored nas takmičiti razni ansambli sa prestižnih akademija iz regiona i šire. Potom, 13. i 14. marta, zajedno sa pijanistkinjom Sonjom Radojković održaćemo cjelovečernji koncert u „Parobrod“ sali, kao i u Muzeju Narodnog pozorišta Grada Beograda. Nedavno smo primili vijest da smo učesnici ovogodišnjeg festivala „Zeničko proljeće“, tako da nas publika u Zenici očekuje 29. marta u Muzeju grada Zenica, a ovih dana očekujemo i termin za salu Banskog dvora u Banja Luci u okviru festivala „Dani Vlade Miloševića“.

Za nas nema vikenda, praznika i neradnih dana. Dešava se da i danima kojim radim, nakon posla sjedam u autobus i dolazim u Istočno Sarajevo na Akademiju gdje me moji prijatelji spremni čekaju u učionici da krenemo sa radom. Svih petoro smo iz pet različitih gradova, spojili smo Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu u jedan ansambl koji je pokazao da može skladno i uspješno da funkcioniše bez obzira na sve razlike koje nosimo sa sobom kao individue.

Mnogo rada stoji iza našeg uspjeha, strpljenja, podrške našeg mentora Dražana Kosorića, kao i svih profesora sa Akademije u Istočnom Sarajevu. Postali smo sastav koji ne služi samo u svrhu rješavanja ispitnih i predispitnih obaveza, već prvi kvintet harmonika koji je krenuo sa koncertnom i takmičarskom djelatnošću kao slobodni i samostalni umjetnici i za sada nam dobro ide. Svi imamo svoje zadatke u sastavu, neko više, neko manje, ali svi učestvujemo u organizaciji obične probe, pa do velikog koncerta.

Sarajevo-RS: Ono što je možda najbitnije u svemu ovome, koliko ste Vi i Vaša porodica zadovoljni Vašim uspjehom i napretkom na polju muzike?

Vanja Danilović: Bez podrške porodice i najbližih ne bi bilo ovolikog uspjeha. Tu su moji roditelji koji su odgovorili želji jedne tinejdžerke koja je sa 15 godina odlučila da se preseli u drugi grad radi ozbiljnijeg bavljenja muzikom, koje je moglo da bude prolazna faza kao i kod svakog djeteta u tim godinama.

Potom kupovina instrumenta, ostvareni uslovi za što bolje školovanje, svakako da im dugujem veliku zahvalnost. Uspjeh je najmanja stvar koju sam mogla da im uzvratim za svih deset godina podrške i razumijevanja, s obzirom da se niko iz moje porodice ne bavi ni sličnim poslom. Hvala im još jednom!

Foto: privatna arhiva Vanja Danilović

Poslednji put izmenjenoNedelja, 23 April 2017 13:17

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

Intervju