Menu
A+ A A-

Sveti Sava

  • Objavio:   Goran Vračar

sv sava ilustracijaU životu je najlakše kritikovati. Sjediš, gledaš, kupiš podatke i revnosno brojiš greške koje pravi neko drugi. Poslije mu to kažeš oči u oči i to na način da ga upozoriš na greške kako se greške ne bi ponavljale.

To se zove kontruktivna kritika. A možeš i da greške pobrojiš, popišeš, zanemariš bilo šta što je bilo dobro i opleteš po onome ko je greške pravio. Iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Kako sam i ja samo čovjek, sklon iskušenjima i izazovima, ne mogu da odolim izazovu da nahvalim jedan događaj koji se dogodio (jer događaji se i zovu tako jer se događaju) u mojoj maloj maleckoj opštini. Bio Sveti Sava.

Ne svetac, naravno, nego dan u kojem se obilježava. I bili ljudi iz Vlade Republike Srpske koji se zovu ministri. Jedan koji je od četiri osnovne škole stigao samo u jednu i drugi koji je održao bitan sastanak na kojem je zaključeno da je Vlada zaključila da je prioritet vlasti zapošljavanje mojih, inače besposlenih sugrađana, a bogami i ostalih.

Bili, pojeli, popili i otišli. Logično jer ovdje niko neće da ostane. Dan ranije u vascijeloj mi Republici Srpskoj akademije posvećene liku i djelu Svetoga Save. Oni koji to nisu uradili 26. januara uradili su to na sam dan slaveći ime zvanično prvog srpskog prosvjetitelja.

Taj dan ni djeca ne idu u školu. Ostale dane kad idu kao da ne idu (tako nam je dobro obrazovanje) ali na dan Svetoga Save škole ne rade nego slave.

Datum 27. januar ljeta Gospodnjeg 2017.  Datum preciziran u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i kao takav uknjižen u sve crkvene knjige, a bogami i u godišnje crkvene kalendare. I tako je svugdje osim u mojoj parohiji.

Začudo, ovdje Sveti Sava ne pada kad pada na drugim mjestima. Sveti Sava pada dva dana kasnije kad u drugim parohijama, po crkvenom kalendaru, padaju Časne Verige Apostola Petra. A u mojoj parohiji se slavi Sveti Sava.

Nije to važno, može se i tako (po tumačenju sveštenika okupljenih na akademiji) i započe akademija. Na scenu izađe dekan Bogoslovije, održa besjedu o svecu, potom Ljubo Božović pročita nešto iz knjige one Habjanovićke gdje saznah da je svetac sam opisao svoju smrt (i, naravno, došapnuo njoj jer nemade kome drugom) i sve se pretvori u koncert etno-grupe ''Zahumlje''.

Nije da nisu lijepo svirali i pjevali ali pjesme već znamo, a naša djeca, djeca iz naše muzičke škole i sa naše akademije (naravno muzičke) nisu dobila ni pet minuta. Šta pet? Nijedne.

A pjevaju i bolje i ljepše i svijraju i bolje i ljepše. A i naši su. Doduše, kako je počelo, njih ćemo vjerovatno zvati na proslavu Bajrama ili nečeg drugog. Otkud znam.

Uvjerio sam se da je sve moguće u ovom vremenu. A gosti dođoše, zapjevaše i za pojas zadjenuše i to sve o trošku pravoslavne crkve (koje ne znam ali znam da su svi izvođači iz Nevesinja) i tako saznadoh da kod nas niko niti zna da pjeva niti da svira, a kamoli da besjedi.

Poslije se desi izložba Biljane Ristić koja u kamenu oslikava junake iz onog dijla istorije koji nazivamo Nevesinjska puška. O Savi više ni riječi. Doduše, ni u programu se nije ništa saznalo ali eto, pomislio bi čovjek da će akademija o Svetom Savi biti o Svetom Savi.

A nije ni čudo što je priomašena tema kad je promašen datum. A ako datum nije promašen, ili je u toku reforma kalendara ili moj kraj debelo kasni za ostatkom države.

Vjerovatno nam zato ovako i ide. Oduševljeni gosti i protagonisti cijele predstave otišli su kućama kao i posjetioci. Oni u Nevesinje a mi nazad u svoje male tvrđavice da iz njih nikada ne izađemo.

Što bi izlazili kad smo nesposobni i ništa ne znamo. Ili, kako bi to rekao Rajko Petrov Nogo: ''Nevesinje neven sije, ti koprivu sadi...'' E vala je sadimo.

 

 

 

Poslednji put izmenjenoponedeljak, 30 januar 2017 23:55

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Više iz ove kategorije « Kad si bajker Kuka i motika »
nazad na vrh

Goran Vračar