Menu
A+ A A-

Srpski vijenac mučeništva

  • Objavio:   Vladimir Vasić

srpski muceniciŠta se to tamo događa? Zašto crkvena zvona ne zvone? Zašto se niko krstom ne krsti? Zašto mrak i jeza zavladaše? Šta se to dešava mome narodu na krvlju natopljenim srpskim Golgotama? Zašto ćutiš, zašto si pogled prikovao na krvlju natopoljenu zemlju? Srbine, brate, mučeniče! Ko vas pomori, ko vas potra sa lica zemlje, mučenici!

Gospode je li tvoja volja?

Nepomično stojim tužan, bolan i jadan. Ne mogu da odvojim pogled od crne zemlje Dušanove, Lazarove. Gledam u raspuknutu zemlju, kao da se na svakom pedlju, isprekidana pukotinama, vidi ispisana Lazareva kletva. Raspukla zemlja Gospodnja. Ispucala nepregledna ravan, tu na polju gdje pade otac do sina, gdje izdahnu brat do brata.

Koračam teškim korakom. Kao duh neprimjetno prolazim ogromnu ravnicu. Osluškujem, napinjem se da čujem, negdje iz daljine, spasonosni zvuk trube. Ne želim više da slušam graktanje vrana i gavrana i drugih ptica zloslutica, koje uzlijeću i slijeću sa srpskih leševa.

Pogled nebu ne podižem. Ne mogu! Klecaju mi slabašna koljena. Noge me polako izdaju. Ne mogu više da koračam. Kleknuh. Padoh ničice zemlji na metanije. Najedanput one užasne krike sa leševa Srpskih mučenika odmjeniše neki drugi. Njih bolje čujem, čak ih i razumijem. Mnogo su užasniji i gorči.

Šta se to tamo dešava? Ko to plače, rida i nariče? Čujem li to lelek majke za sinom, sestre za bratom, zaručnice za vjerenikom. Da li to čujem plač i naricanje il' zvijer ranjena u gori ječi. Bezuspješno pritišćem uši dlanovima da ne slušam mučan i jeziv vapaj. Glas se sve više i više, iznova, čuje i kao da mi je sve bliži i bliži. Prilazi mi. Glavu ne podižem.

Izgovaram riječim molitve Gospodnje, cjelivam zemlju suzom je kvaseći. Pridižem se na umorne noge. Klecaju mi koljena. Pokušavam ići dalje ne bi li se udaljio da ne slušam jezive krike. Ali ne, što sam više koračao oni su bili sve bliži i jači. Jeza me uhvati. Krike i bolne uzdahe koje čujem počeše da nadjačava neki užasan krik poput onog iz adskog bezdana. Sad već jasno čujem kako neki jezivi krik satanski nadjačava njihov lelek.car lazar mucenik

Ne mogoh više izdržati. Podigoh oči. Skamenjena pogleda sada jasno vidim i odakle dolazi onaj strašni satanski krik. Gle ispred sebe vidim dzelata mnogo ruka okrvavljenih gdje gomoglasno urlaju i vrište. Sebi na glave meću vijence mučeništva a od pomorenih prave mučitelje. Vidim gdje jedan od dzelata, krvavom rukom, sa žrtve koju umori strže vijenac te ga sebi metnu na glavi. Bi onaj vijenac od zelenila gorskog sačinjen, prošaran božurom i porošen jutarnjom rosom.

Gledam kako umorenom natače trnov vijenac grubo ga pritiskajući preko čela odakle stidljivo potekoše tanki mlazevi uzavrele krvi. I gle čuda onaj isti vijenac ukrašen zelenilom i mirisnim cvijetom, umiven jutarnjom rosom, na glavi dzelata postade trulež.

Gledam širom polja kako mučitelji sa mučenika razdiru svijetle odežde te ih nasilno ogrću purpurnim ogrtačima. Šibaju ih i tuku dok stradalnici nijemo ćute. Klecaju im koljena dok im težak teret pritišće pleća. Jezik su svezali da ništa ne govore dok ih lažno tuže i optužuju. Šamaraju ih a oni i drugi obraz okreću. Drsko ih osudjuju, pljuju, izrugivaju i ponižavaju dok oni smjerno stoje. Opraštaju. Mole se za neznanje mučitelja svojih.

Ponovo spuštam pogled ka zemlji zatvarajući oči da ne gledam užasno stradanje roda moga. Kao da me iz dubokog košmara trže nešto. Ponovo podigoh glavu ka nebu, širom otvorenih očiju. Vidjeh prizor od koga me neka jeza uhvati. Zaklecaše mi koljena. Padoh zemlji na metanije.

Vidim kako se jedan za drugim, sa trnovim vijencem na glavama u purpurnim haljinama, uzdižu sa zemlje i penju na nebesa pomoreni mučenici. Vidim gdje se, gore visoko, ogrću carskim mandijama a na glave im se meću zlatni vijenci. Čujem kako one leleke majki ali i onih strašnih adksih krika sada zamjeniše gromoglasni udari crkvenih zvona. Sva poljana zamirisa bogougodnim miomirom tamjana. Zemlja Gospodnja se zatrese.

Ne mogoh više da gledam. Pogled mi zaslijepi neka neobična svjetlost od njihovih blistavih vijenaca, kad se i poslednji vaznese na nebo.

 

 

 

 

 

 

 

Izvor: sarajevo-rs.com

Poslednji put izmenjenoČetvrtak, 09 Februar 2017 16:01

Podijeli ovaj članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
nazad na vrh

Vladimir D. Vasić